Prizori mora i svega što je uza nj, njegova stanja, odrazi neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubini i u pličini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi između jednih i drugih, more jutarnje i večernje, dnevno i noćno, svakidašnje i vječno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim opisima rabe), svakom se čini - tako je barem na Mediteranu - da o njemu i njegovu izgledu ima što reći i da je to doista važno.

Zasad subotom u dvanaest u podne

sirene slatko sviraju

i iz tvornica izlaze plavetni proleteri

pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violine

Na isti način se i oni koji se žene s ozbiljnom namjerom da im to bude doživotna veza zaklinju „Ostati ćemo zauvijek zajedno“, premda je to „zauvijek zajedno“ zapravo nemoguće i pod tom formulacijom se zamaskirava i niječe ono što se podrazumijeva – ostati zajedno do smrti jednoga iz para. Pravo pitanje nije „Hoćeš li mi biti supruga/suprug?“. „Hoćeš li mi biti žena/muž?“ zapravo je pitanje za brakove koji unaprijed računaju da će biti privremeni. Za brak koji ozbiljno nastoji biti doživotan pravo pitanje je „Hoćeš li biti moja udovica/moj udovac?“

A Cordelia poslije toga više ne kaže ništa, ne izgovori niti riječ, odvode ih u zatvor i nju ubijaju, a Lear umire. Želio sam to pročitati s njima, a zatim sjediti u tišini, navoditi ih da zamisle sve stvari koje je Cordelia mogla reći, razmisliti o svim stvarima koje sam ja mogao reći, te pustiti jednostavnu tugu da se smjesti u meni i ostane tamo, poput prijatelja iz djetinjstva.

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine,

a magnolije pretpostavljam

slavi i vrlini.

Kućanski su aparati, u punom sjaju svoje poezije, vlastitim krilima lepršali po kuhinjskom svodu. Instrumenti limene glazbe, koje su dječaci koristili kao plesnu pratnju, plutali su nošeni strujom medu šarenim ribicama izbavljenim iz mamina akvarija, jedinim bićima koja su živa i vesela plivala tom prostranom svijetlećom baruštinom. U kupaonici su plutale sve četkice za zube, tatini prezervativi, mamine kutijice s kremama i rezervno zubalo, a plutao je leđno još uvijek uključen televizor iz roditeljske spavaonice, na kojem se emitirala posljednja epizoda ponoćne, djeci zabranjene serije.

…mnogo je točnije misliti da je tu jednostavno ustrebao moj život, život atoma, za dopunu kakvoj sveopćoj harmoniji u cjelini, za kakav plus i minus, za kakav kontrast i tako dalje, i tako dalje, isto onako kao što svaki dan treba za žrtvu život milijuna bića bez čije smrti ne može postojati drugi svijet. (Premda se mora primijetiti da to nije sama po sebi jako velikodušna misao.)

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.

Kad bih u njoj imao jedan malih tepih

I kad bi sve to bilo moje.

I sad je prohladni, sivi listopadski dan, tjedan ili dva kasnije. Iz stražnjeg dijela žute kuće izlaze dvije djevojčice koje se igraju gejša. Smotale smo kosu visoko na glavi i u punđe zataknule kineske štapiće za jelo. Imamo na sebi sandale i svilene šalove. Nosimo kišobrane, pretvarajući se da su suncobrani. Ja znam dijelove mjuzikla The Flower Drum Song i pjevam ih dok prelazimo dvorištem i uspinjemo se stubama u kupku. Ulazimo i pritom ne primjećujemo tamnu priliku u kutu. Unutra je voda jasno, kipuće tirkizna. Svileni ogrtači padaju na pod. Dva flaminga, jedan bjeloputi, drugi svijetlo maslinast, uz hihot iskušavaju vodu nožnim palcima.

Daniele, gdje si? Vrti mi se u glavi, more pjeva, ljudi plaču, a ja se prepuštam strujama jezera žive, ispruženih ruku, sama sebi kazujem stare pjesme u kojima su glasovi pretihi. Daniele, Daniele... Volim te, čuješ li me? To znači želim te, bacam te, užasavam te se, nemam ništa od tebe, imam te previše, jedem te, gutam te, uzimam te cijelog, uništavam se, zabijam te u sebe, nasmrt te probijam. I ljubim ti vjeđe i sišem ti prste, ljubavi moja…

… mogla bi se opet u poljupcu naći neka ista usta…

Trebalo je samo težiti za višim. Postmodernistička književnost, sa svom svojom golemom, okolnom mašinerijom, bila je sredstvo, oblik percepcije, i kad bi se jednom usvojila, mogla su se shvaćanja koja je donosila odbaciti, a da njezina bit ne bude izgubljena; čak je i forma opstala i mogla se primijeniti na vlastiti život, vlastite fascinacije, koje su se odjednom mogle pojaviti u jednom posve novom i važnom svjetlu. Espen je krenuo tim putem, a ja sam ga slijedio, kao glupi psić doduše, ali slijedio sam ga. Malo sam listao Adorna, pročitao pokoju stranicu Benjamina, nekoliko dana sjedio pogrbljen nad Blanchotom, malo bacio pogled na Derrridu i Foucaulta, okušao se nakratko s Kristevom, Lacanom, Deleuzom…

otkucam tri smješka koji ljube

napućenim usnama

pa pomislim

mnogo je –

i obrišem jednog

U početku mi je, kada bih se probudila u dva sata ujutro, bilo svejedno jesam li živa ili mrtva. Boljelo me cijelo tijelo. Rado bih bila iščupala tu bol, ali bila je posvuda. Čeznula sam za tim da mi u sobu uđe kakav lopov i da me ubije. Preko dana nastojala sam neprestance biti zaokupljena, ne sjediti bez kakva posla, jer inače mi je prijetila opasnost da se izgubim (nejasan smisao te riječi, utonuti u depresiju, početi piti, itd.). S istim tim ciljem prisiljavala sam se da se pravilno odjenem i našminkam, da umjesto naočala nosim leće, unatoč tomu što je taj pothvat iziskivao dosta hrabrosti.

Nakon usredotočenosti, prema mojem mišljenju, najvažnija sljedeća stvar za pisca jest, bez ikakve dvojbe, ustrajnost. Čak i ako se uspijete usredotočiti na pisanje tri ili četiri sata svakodnevno, ali poslije tjedan dana osjetite umor i iscrpljenost, vjerojatno nećete biti u stanju napisati dugo djelo. Ono što je piscu beletristike nužno potrebno — barem onome koji se nada da će napisati roman — jest snaga da se usredotoči na pisanje iz dana u dan barem pola godine, godinu ili čak dvije. Takav način rada može se usporediti s disanjem.

Dolaziš pošto je svaka zaluđenost prošla, voda se smirila od svakog pojedinačnog skoka svoje utrobe.

Život postiže razlog, nagovještaj i zagonetni osmijeh. Zvučno i zračno se sreće.

I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo, čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je živ, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u džepove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema.

Jer dokle god bude žena kao što si ti, koje će u deset godina donijeti na svijet šest sinova, dotle će raditi i naša i sve druge tvornice. Ne zaboravi da žene proizvode potrošače! Eto, primjerice, samo ti osigurala si u ne tako dalekoj budućnosti proizvodnju i potrošnju barem dvadesetak hladnjaka, da ostanemo isključivo u granicama ove tvornice.

„Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“

Upoznala sam jednom prilikom takva jednog niskotlačnog nobelovca, znam, dakle, što govorim. Nizak self-esteem je kao boksačka vreća dostupna svima, tko prođe udari, baš kao u gore citiranoj konverzaciji. Pravi pisac ima osjećaj krivice, stalno mu se čini da se bavi čas nevažnim, čas uzaludnim, čas privilegiranim poslom (iako ni za jedno nije plaćen), dok drugi, ozbiljni ljudi, rade, Takvi se pisci uvijek dive astronomima, fizičarima i kirurzima. Pisca s poremećenim osjećajem vlastite vrijednosti doista je Iako zgnječiti. Baš kao crva ili muhu.