Haruki Murakami, O ČEMU GOVORIM KADA GOVORIM O TRČANJU (ulomci)

...
U gotovo svakom intervjuu postave mi pitanje koja je najvažnija značajka koju romanopisac mora posjedovati. Mislim da je, barem taj odgovor, sasvim jasan: dar za pisanje. Bez obzira na to koliko entuzijazma i napora uložili u pisanje, ako doista nemate dara za pisanje, pametnije vam je što prije odustati. Istina, to je mnogo više preduvjet nego nešto što je nužno potrebno. Ako u spremniku nemate ni kap goriva, ni najbolji auto ne možete voziti.
Osnovni problem s darovitošću jest taj što u većini slučajeva dotična osoba ne može kontrolirati količinu ili kvalitetu te darovitosti. Možda vam se čini da količina nije dovoljna, pa je želite povećati, ili možete pokušati biti štedIjivi kako bi sve skupa potrajalo duže. Ali, ni u jednom ni u drugom slučaju, ne ide tako lako. Darovitost je osobita vrsta sposobnosti koja izbije kad se njoj prohtije. Isto tako, kad presuši, gotovo je s njom. Naravno, pojedini pjesnici i rock pjevači koji su pravi genijalci, pa su zbog toga postali slavni — ili umjetnici poput Schuberta ili Mozarta, čije su tragične i prerane smrti od njih učinile legende — privlače golem dio javnosti, ali za golemu većinu nas prosječnih, to nije uzor koji bismo mogli slijediti.
Ako mi postave pitanje koja je druga najvažnija značajka romanopisca, i to je lak odgovor: usredotočenost, mogućnost da sve svoje ograničene sposobnosti usmjerite na istu stvar, bez obzira na to o čemu je riječ. Bez takve sposobnosti ne možete postići ništa hvalevrijedno. Ali, ako se znate učinkovito usredotočiti, možda možete nadoknaditi prosječnost ili čak potpun nedostatak talenta. Uopćeno govoreći, ja se svim svojim snagama koncentriram na pisanje tri ili četiri sata svakog jutra. Sjedim za pisaćim stolom i sasvim se predajem onomu što pišem. Ne vidim ništa drugo, ne razmišljam ni o čemu drugome. Čak ni pisac koji je obdaren velikim talentom i ima mnoštvo sjajnih ideja, vjerojatno neće moći valjano pisati ako ga jako zaboli zub. Svaki oblik boli onemogućuje našu usredotočenost na bilo što. Na to mislim kada kažem da bez usredotočenosti čovjek ne može postići ništa vrijedno.
Nakon usredotočenosti, prema mojem mišljenju, najvažnija sljedeća stvar za pisca jest, bez ikakve dvojbe, ustrajnost. Čak i ako se uspijete usredotočiti na pisanje tri ili četiri sata svakodnevno, ali poslije tjedan dana osjetite umor i iscrpljenost, vjerojatno nećete biti u stanju napisati dugo djelo. Ono što je piscu beletristike nužno potrebno — barem onome koji se nada da će napisati roman — jest snaga da se usredotoči na pisanje iz dana u dan barem pola godine, godinu ili čak dvije. Takav način rada može se usporediti s disanjem. Ako za slikovit primjer uzmemo da je koncentracija proces u kojem zadržavate dah, ustrajnost je umjetnost usporenog i smirenog disanja dok istodobno zadržavate zrak u plućima. Ne uspijete li pronaći ravnotežu između tih dviju bitnih odrednica, bit će vam jako teško pisati zanimljive romane iz godine u godinu. Da budem jasniji, morate znati disati dok istodobno zadržavate dah.
Na sreću — koncentriranost i ustrajnost predstavljaju suprotnost prirodnom talentu, s obzirom da se mogu naučiti i čak poboljšati upornim vježbanjem. Naravno, dobar dio ljudi naučit će se koncentrirati i biti ustrajan ako svakog dana budu sjedili za stolom i vježbali usredotočivanje na jednu jedinu stvar. To me u mnogome podsjeća na vježbanje mišiča o kojemu sam malo prije pisao. Svojim cijelim tijelom čovjek mora biiti usredotočen na predmet koncentracije, ali i biti siguran da sve to temeljito razgrađuje kako bi mogao pisati svakog dana i biti duboko svjestan onoga o čemu piše. Tako će se vaše sposobnosti početi postupno povećavati. Gotovo neprimjetno, vaš cilj će biti sve izazovniji. To je proces koji je jednak trkačevom svakodnevnom treniranju mišića i opće tjelesne izdržljivosti. Tome još dodajte osobnu pobudu i ne klonite duhom čak ni kad vam je teško. Na tom i takvom putu strpljivost i ustrajnost su nužni, ali uvjeren sam da će u tom slučaju rezultati biti vidljivi.
U jednom od svojih pisama sjajni i tajnoviti Raymond Chandler priznao je da je, čak i kad ništa ne bi zapisao, ipak svakog dana sjeo za stol i koncentrirao se. Mogu razumjeti pravu svrhu takvog njegovog ponašanja. To je način na koji je Chandler stjecao tjelesnu izdržljivost koja je potrebna profesionalnom piscu, smireno i pribrano jačajući snagu volje. Takva vrsta dnevnog treninga bila mu je prijeko potrebna.
Prema mojem mišljenju, pisanje romana uglavnom je fizički rad. Zapravo, sam čin pisanja intelektualni je rad, ali stvaranje opsežnog romana mnogo je bliže fizičkom radu. Dakako, nije riječ o dizanju teških utega, brzom trčanju ili skokovima u vis. Ljudi uglavnom vide površinsku stranu pisanja i o piscima razmišljaju kao o osobama koje se bave tihim, intelektualnim radom u miru svojih radnih soba. Ako imate snage podignuti šalicu kave, već vjeruju da možete napisati roman. Ali kad to sami pokušaju, ubrzo otkriju da to nije tako lako i jednostavno kao što im se čini. Čitav taj proces — sjediti za stolom, naprezati se umno poput laserske zrake, zamišljati nešto na pustom obzoru, smišljati priču, izabrati prave riječi, jednu po jednu, održavati razvoj događaja — sve to zahtijeva mnogo veću energiju i mnogo više vremena nego što većina ljudi može uopće zamisliti. Možda čovjek ne mora izvoditi naporne tjelesne pokrete, ali zato se duboko u njemu zbiva težak, dinamičan rad. Naravno, svatko koristi glavu kad razmišlja. Ali, pisac se služi pripovjednim stilom i razmišlja čitavim svojim bićem i taj postupak zahtijeva od njega svu njegovu tjelesnu snagu, a često i veliko naprezanje.
Oni pisci koji su blagoslovljeni književnim talentom prolaze kroz taj proces gotovo nesvjesno, ne znajući za nj. Osobito ako su još mladi i prirodno daroviti, pisanje romana ne pada im teško. Lako se oslobađaju raznih zabluda i smetnji. Kad je čovjek mlad, njegovo tijelo je ispunjeno prirodnom vitalnošću. Moć koncentriranja i ustrajnost javljaju se kad god su im potrebni i, što je još važnije, nikad se ne mora naprezati da bi do njih došao. Ako ste mladi i daroviti, kao da imate krila.
U većini slučajeva međutim, kako mladost prelazi u sredovječnost taj oblik energičnosti i čilosti gubi svoju prirodnu vitalnost i oštroumnost. Nakon što doživite određene godine, stvari koje ste nekoć mogli učiniti bez i najmanjeg napora odjednom nisu više tako lake — baš kao što s godinama slabe brzina i okretnost bacača lopte u bejzbolu.
…

(Uz dozvolu nakladnika: Haruki Murakami, O čemu govorim kada govorim o trčanju, Vuković&Runjić, Zagreb, 2022.; s japanskoga na hrvatski preveo Vojo Šindolić; urednica Milana Vuković Runjić; www.dzepna.com )

Edward Hopper, Office in a small city, 1953. (sa pauline-lepichon.medium.com)