Aleksandar Hemon, ČOVJEK BEZ PROŠLOSTI (ulomci)
Da sam sanjao, sanjao bih da sam netko drugi, u čijem se tijelu ugnijezdilo neko maleno stvorenje koje iznutra pandžama grebe zidove prsa — bio bi to košmar koji se ponavlja. Ali bio sam budan osluškujući rominjanje u svojem jastuku, namještaj kako se kradomice uliježe, kuću kako škripi pod naletima vjetra. Ispružio sam noge, pa je pokrivač skliznuo i moje je desno stopalo izronilo iz gliba tmine poput povijenog, ugaslog svjetionika. Zavjese su na trenutak nešto promrmljale, komentirajući moj nastup, a zatim utonule u tišinu.
Zatvorio sam vrata kupaonice, a ručnici na kukicama su zadrhtali. Plastična tuš-zavjesa i razmrvljen sapun prodorno su zaudarali. Školjka je bila razjapljena, a u njoj se raspadao listić WC-papira, pulsirajući poput meduze. Slavina je mrko odbrojavala kapljice. Skinuo sam donje rublje i ostavio ga da leži na hrpi, zatim stupio iza zavjese i pustio vodu da teče. Sićušne su dūge, zarobljene u mjehurićima, klizile u neizbježni, bezglavi vrtlog, dok sam sanjario o tome kako se istapam pod tušem i nestajem u slivniku.
Sišao sam niz stepenice noseći hrpu prljavog rublja, pazeći da se ne spotaknem preko znatiželjne mačke. Odložio sam ga na stroj za pranje rublja, koji je zadrhtao kao da se raduje, te povukao uže koje je visjelo u tami — paučina oko žarulje se razletjela po zraku.
…
Kad je Jozef postao dječačić, zbivalo se znatno više stvari: njegov ga je pijani ujak Dragan (koji će, mnogo godina kasnije, vozeći prema moru kroz kanjon Neretve, uključiti lijevi žmigavac i odvesti svoj auto u ponor) objesio preko ograde balkona: gravitacija je istegnula njegove iskrivljene nožice i napregla njegove ruke do ruba iščašenja ramena. Moram spomenuti njegovu prvu neovisnu šetalačku ekspediciju tijekom koje je Jozef iskoristio trenutak majčine nepažnje, ušao u lift, a zatim se odgegao do hotela Bristol, naoružan isključivo svojom dudom. Tamo se susreo s gomilom kineskih stolnotenisača, natjecatelja na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu — jedan je od njih žonglirao ping-pong lopticama, očaravajući Jozefa i odlažući njegov bijeg sve do dolaska njegove očajne majke. Također bih trebao priložiti fotografiju Jozefa s frizurom provincijskoga košarkaškog trenera, kako tetura prema fotoaparatu pružajući ruku, vječno nastojeći prekoračiti granice svijeta koji mu je dopušten.
Možda su njegovi roditelji doveli Baku Nataljku sa sela jer se pokazalo da je Jozefov avanturistički duh malo previše za njih same. Baka Nataljka je stigla kasno jedne noći u crnoj haljini, opremljena škatuljastim kovčezima. Poljubila je njegove roditelje ne podilazeći nagonu da se nasmiješi, a zatim s ozbiljnim izrazom lica promotrila Jozefa, kao da procjenjuje količinu posla koja će biti potrebna da se ovaj komad sirove ljudskosti uobliči u pristojnu osobu. Stoga je prisustvo Bake Nataljke, koja ga je obožavala, obilježilo Jozefovo djetinjstvo: spravljala mu je mliječne obroke ujutro; brinula se za njegove poslijepodnevne šetnje i nadzirala aktivnosti na igralištu. Štitila ga je od nezasluženih (i zasluženih) guranja i udaraca. To je možda spriječilo Jozefa da uspostavi neko trajnije prijateljstvo s igrališta — kad bi ga Baka Nataljka nemilosrdno bodrila ili vikala na njega tako da se sledi krv u žilama, druga bi djeca, koju su podržavale neke znatno slabije sile (maloljetni daljnji rođaci; dadilje koje čitaju ljubavne romane; jednostavno nitko), zadržavala razdaljinu. Eno ga: kopa besmislenu rupu u pješčaniku plastičnom lopaticom koju je izobličio njegov gnjev, dok su svi drugi okupljeni na drugom kraju pješčanika gdje jedni drugima pune kantice pijeskom. A tamo je i Baka Nataljka, prijeteći se nadvija na obzorju poput bojnoga broda, bijesno pletući još jedan topli džemper za malenoga Jozefa.
Strogo je nametala poslijepodnevne drijemeže, ublažavajući svoju strogost češkanjem Jozefove glave dok ovaj ne bi zaspao. Poslije spavanja, Jozef bi morao pretrpjeti isprobavanje njezine pletene kolekcije — proveo je mnoge duge minute nepomično stojeći, potpuno odjeven u vuneni džemper (pružajući ruke kao da prenosi poruku signalnim zastavicama, dok su mu krajevi rukava visjeli preko prstiju), noseći par vunenih rukavica bez prstiju i kapu s grozdom blesavih gombîca. Očajnički bi iščekivao povratak svojih roditelja s posla, a zatim se opijao njihovom pozornošću: koristio bi gigantsko stopalo svojega oca kao konjića za ljuljanje dok bi otac gledao vijesti prekriženih nogu; slušao bi majku kako pjeva bosanske pjesme dok glača, ponekad dosežući prodorne vrh unce, što bi tjeralo njegova oca da pojača televizor. Baka Nataljka bi se pomakla u svoju sobu i radila neznane stvari kojima se bave postarije žene. Vraćala bi se na vrijeme za odlazak na spavanje da bi pričala priče. Bio je zgnječen između hladnoga zida i njezinoga toplog tijela, s glavom u zatonu njezina pazuha koji je ispuštao miris cimeta i rasola za kiseli kupus. Pripovijedala bi niz priča o galeriji životinja koje su sve redom živjele u dalekoj zemlji njezinog djetinjstva. Bila je tamo jedna hrabra ovca koja je napadala uljeze, lopove i prolaznike. Bio je tamo jedan pas koji je mislio da su djeca ovce, sve dok nije toliko ostario da su ga morali ubiti udarcem sjekire po glavi. Bio je tamo roj pčela koje je njezin djed navodio da vise s njegove glave poput kose, na veliko veselje djece. Bio je tamo čak i jedan dupin koji je pristigao jednoga dana s lunaparkom. Trebao je skakati kroz obruče, ali je umjesto toga zadihano ležao na dnu rupe pune hladne, blatnjave vode koju su djeca (plaćena valutom slatkiša) donosila u kantama iz obližnjega bunara. Prije nego što bi se spustio na meki jastuk sna, razmišljao bi o dupinovoj sudbini: zamišljao je kako ga neki spasitelj otkupljuje iz lunaparka; zamišljao je kako dupin bježi uz pomoć drugih životinja iz lunaparka; zamišljao je nekog tajanstvenog dječaka sa natprirodnom sposobnošću uskrsavanja. Ali spas nikada nije stizao na vrijeme dupin bi se ugušio, unatoč cjelokupnom naprezanju mašte koje bi ulagao u to. Jozef bi često skliznuo u san kojeg je bilo briga za dupina, nego se razvijao svojom okrutnom, sebičnom logikom — Baka Nataljka ili njegovi roditelji su umirali, on nije mogao učiniti ništa da to spriječi, i probudio bi se u suzama. Baka bi spavala, postojan šum njezinog hrkanja bi se pojačavao. Promatrao ju je kako se mršti u snu, osluškujući štropot njezina sna, neznatne vibracije njene gornje usne i nosnica dok bi izdisala.
Sa sigurnošću mogu reći da je Jozefov svjestan život u potpunosti započeo onoga dana kad je pogledao u usnulu Baku Nataljku, a njezino je lice bilo daleko previše mirno: nije bilo hrkanja, niti podrhtavanja dlaka u nosu. Njezina je tjelesna toplina polagano nestajala, dok je Jozef ležao okrenut zidu, pokušavajući uvjeriti sam sebe da će, ako ponovno zaspe i probudi se malo kasnije, ona ponovno biti u kuhinji, lupajući loncima. Ali nije mogao zaspati, jer ga je neprestano škakljala pomisao na to da smrt s njime dijeli krevet. Ponovno ju je pogledao, a oči su joj bile samo napola zatvorene; mogao je vidjeti staklaste rožnice. Činilo se da ga, kroz proreze, promatra s nekog udaljenog mjesta, i nije mogao smisliti niti jedan razlog zbog kojega se ne bi vratila. Sve u sobi je bilo savršeno mirno, kao da je sve otišlo zajedno s Bakom i ostavilo samo svoje obrise za sobom.
Tako je smrt ušla u Pronekov život. Promatrao je svoju majku kako šmrca i svojega oca kako plače, te procesiju ljudi odjevenih u crno koji su vukli neprirodno mirnu djecu kroz njihov stan, kao kroz željezničku stanicu. Osjećao se krivim jer nije mogao istisnuti pristojnu količinu suza. U trenutku nadahnuća, koji će njegovoj obitelji pružati sentimentalnu radost još mnogo godina, Pronek je prepolovio glavicu luka i stisnuo si polovine na oči, izazvavši više suza nego što je bilo potrebno, zajedno s nekoliko sati potpunoga sljepila.
…
Ptica se zabije u prozor mojega ureda i prestraši me – srce mi galopira u mahnitim krugovima. Ta ptica - vrabac u komi - leži na leđima na prozorskoj dasci, malene pandže mu grabe grumenje ništavila. Zapremio sam taj poljubac u kriogenskoj komori svoje duše za neku budućnost, čija se vjerojatnost smanjuje iz dana u dan, pa ga ponekad izvadim i dražim sam sebe mogućnošću da ga otopim. Izvana mogu čuti galamu studenata koji čekaju: nekoliko mladih žena s nacrtima za seminarske radove o Snu ivanjske noći; simpatičan mladi momak koji želi pisati o Hamletu i Kurtu Cobainu. Oko mene su hrpe umnih knjiga, od kojih sam neke tijekom proteklih par godina nestrpljivo prelistavao, tražeći neku vrstu mudrosti ili bar reference na moje objavljene članke. Volio sam Jozefa Proneka jer sam mislio da je on jednostavnija varijanta mene, osoba koja bih postao da sam znao kako proživjeti svoj život, kako se prilagoditi ovom svijetu. Danas sam zbrljao svoje predavanje o Learu, izmamljujući iz svojih studenata ideje o načinima na koje je Learova moć bila raščinjena, te što je to značilo za njega kao muškarca. Ali sve je bilo uobičajeno besmisleno svi su imali nešto za reći, svatko je imao površna uvjerenja o nečemu, utemeljena u tome koliko im se nešto svidjelo - a ja sam im uporno želio pročitati odlomak u kojem se Lear i Cordelia spremaju otići u zatvor, i Lear kaže: „Hajmo radije u zatvor“. I govori Cordeliji o svim stvarima koje mogu zajedno raditi u zatvoru: živjet će, i moliti, i pjevati, i pričati stare priče, i smijati se taštim vjetropirima, i slušati jadne robijaše kako govorkaju o novostima na dvoru, a i sami će razgovarati s njima — tko gubi a tko pobjeđuje, tko je u milosti, tko je u nemilosti, te razmišljati o tajanstvu stvari, kao da su božje uhode. A Cordelia poslije toga više ne kaže ništa, ne izgovori niti riječ, odvode ih u zatvor i nju ubijaju, a Lear umire. Želio sam to pročitati s njima, a zatim sjediti u tišini, navoditi ih da zamisle sve stvari koje je Cordelia mogla reći, razmisliti o svim stvarima koje sam ja mogao reći, te pustiti jednostavnu tugu da se smjesti u meni i ostane tamo, poput prijatelja iz djetinjstva.
…
VBZ, Zagreb 2004.
Alin Ciortea, bez naslova (izvor: arthur.io)