Zbigniew Herbert, POEZIJA

IZVJEŠTAJ IZ RAJA

 

U raju radni tjedan traje trideset sati

plaće rastu cijene stalno padaju

fizički rad nije tegoban (s obzirom na manju privlačnost)

cijepanje drva ravno je pisanju na stroju

društveno je uređenje postojano a vlade razumne

doista u raju je bolje nego u bilo kojoj zemlji

 

Ispočetka je imalo biti drukčije

svjetlosni krugovi korovi i stupnjevi apstrakcije

međutim nije pošlo za rukom jasno odijeliti

tijela od duše pa su ovamo dolazili

s kapljom sala s končićem mišića

valjalo je izvući zaključke

pomiješati zrno apsoluta sa zrnom gline

samo je Ivan to predvidio: uskrsnut ćete tijelom

 

Boga promatraju malobrojni

samo je za one od čiste pneume

ostali slušaju izvještaje o čudima i potopima

s vremenom će svi promatrati Boga

kada će do toga doći nitko ne zna

 

Zasad subotom u dvanaest u podne

sirene slatko sviraju

i iz tvornica izlaze plavetni proleteri

pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violine

KIŠA

 

Kada se moj stariji brat

vratio iz rata

na čelu je imao srebrnu zvijezdu

a ispod zvijezde ponor

 

krhotina šrapnele

pogodila ga pod Verdunom

a možda pod Grunwaldom

(pojedinosti se ne sjeća)

 

govorio je mnogo

jezicima mnogim

ali najviše je volio

jezik povijesti

 

do iznemoglosti je

podizao sa zemlje pale drugove

Rolanda Feliksijaka Hanibala

 

vikao je

da je to posljednja križarska vojna

da će uskoro Kartaga pasti

a zatim je ridajući izjavljivao

da ga Napoleon ne voli

 

gledali smo

kako blijedi

svijest ga je ostavljala

polako se pretvarao u spomenik

 

u glazbenu školjku ušiju

zakorači kamena šuma

a koža se lica

zakopčala

na slijepa i suha

dva dugmeta očiju

 

ostade mu samo

dodir

 

kakve je sve dogodovštine

pripovijedao rukama

u desnoj je imao ljubavne

u lijevoj vojničke uspomene

 

uzeše mog brata

i odvedoše onkraj grada

 

vraća se sada svake jeseni

krhak i tih

neće da ude u kuću

kuca na prozor da iziđem

 

idemo tako ulicama

a on mi pripovijeda

nevjerojatne priče

dodirujući lice

slijepim prstima plača

 

RAZMIŠLJANJE O PROBLEMU NARODA

Iz činjenice da su nam iste kletve
i podjednaka ljubavna zaklinjanja
izvlače se presmioni zaključci
a ni zajednička školska lektira
ne bi smjela biti dovoljna izlika za ubijanje
gotovo je ista stvar i sa zemljom
(vrbe pješčana cesta ral pšenice nebo plus pahuljasti oblaci)

htio bih najzad znati
gdje se svršava sugestija
i započinje realna veza
da uslijed povijesnih iskustava nismo postali psihički iskrivljeni
i da na događaje ne reagiramo sada pravilnošću histerika nismo li još uvijek barbarsko pleme
okruženo umjetnim jezerima i električnima sumama
istinu govoreći ne znam
samo utvrđujem
postojanje te veze
javlja se ona u bljedilu
u naglom crvenjenju
u rici u izmahivanju rukama
i znam da može dovesti
do u hitnji iskopane rake

i na kraju u obliku zavjeta neka se znade:
bunio sam se
ali držim da ta okrvavljena veza treba da bude posljednja koju će
onaj što se oslobađa
pokidati

 

PRIZOR U KNJIŽNICI

            Plavokosa se djevojka nagnula nad tekstom pjesme. Olovkom oštrom poput skalpela na bijeli list prenosi riječi i zamjenjuje ih crticama, naglascima, cezurama. Žal poginulog pjesnika izgleda sada kao daždevnjak izjeden od mrava.

            Kada smo ga pod paljbom nosili, vjerovao sam da će njegovo još toplo tijelo uskrsnuti u riječi. Sada, dok gledam smrt riječi, znam da raspadanju nema granica. Ostat će za nama u crnoj zemlji razbacani glasovi. Naglasci nad ništavilom i prahom.

 

 Preveo Zdravko Malić

René Burri, bez naslova, iz serije Movement (Facebook grupa No Ordinary Eyes)

Previous
Previous

Predrag Matvejević, MEDITERANSKI BREVIJAR (ulomak)

Next
Next

Pero Kvesić, SMRT U SVAKODNEVICI