Zbigniew Herbert, POEZIJA
IZVJEŠTAJ IZ RAJA
U raju radni tjedan traje trideset sati
plaće rastu cijene stalno padaju
fizički rad nije tegoban (s obzirom na manju privlačnost)
cijepanje drva ravno je pisanju na stroju
društveno je uređenje postojano a vlade razumne
doista u raju je bolje nego u bilo kojoj zemlji
Ispočetka je imalo biti drukčije
svjetlosni krugovi korovi i stupnjevi apstrakcije
međutim nije pošlo za rukom jasno odijeliti
tijela od duše pa su ovamo dolazili
s kapljom sala s končićem mišića
valjalo je izvući zaključke
pomiješati zrno apsoluta sa zrnom gline
samo je Ivan to predvidio: uskrsnut ćete tijelom
Boga promatraju malobrojni
samo je za one od čiste pneume
ostali slušaju izvještaje o čudima i potopima
s vremenom će svi promatrati Boga
kada će do toga doći nitko ne zna
Zasad subotom u dvanaest u podne
sirene slatko sviraju
i iz tvornica izlaze plavetni proleteri
pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violine
KIŠA
Kada se moj stariji brat
vratio iz rata
na čelu je imao srebrnu zvijezdu
a ispod zvijezde ponor
krhotina šrapnele
pogodila ga pod Verdunom
a možda pod Grunwaldom
(pojedinosti se ne sjeća)
govorio je mnogo
jezicima mnogim
ali najviše je volio
jezik povijesti
do iznemoglosti je
podizao sa zemlje pale drugove
Rolanda Feliksijaka Hanibala
vikao je
da je to posljednja križarska vojna
da će uskoro Kartaga pasti
a zatim je ridajući izjavljivao
da ga Napoleon ne voli
gledali smo
kako blijedi
svijest ga je ostavljala
polako se pretvarao u spomenik
u glazbenu školjku ušiju
zakorači kamena šuma
a koža se lica
zakopčala
na slijepa i suha
dva dugmeta očiju
ostade mu samo
dodir
kakve je sve dogodovštine
pripovijedao rukama
u desnoj je imao ljubavne
u lijevoj vojničke uspomene
uzeše mog brata
i odvedoše onkraj grada
vraća se sada svake jeseni
krhak i tih
neće da ude u kuću
kuca na prozor da iziđem
idemo tako ulicama
a on mi pripovijeda
nevjerojatne priče
dodirujući lice
slijepim prstima plača
RAZMIŠLJANJE O PROBLEMU NARODA
Iz činjenice da su nam iste kletve
i podjednaka ljubavna zaklinjanja
izvlače se presmioni zaključci
a ni zajednička školska lektira
ne bi smjela biti dovoljna izlika za ubijanje
gotovo je ista stvar i sa zemljom
(vrbe pješčana cesta ral pšenice nebo plus pahuljasti oblaci)
htio bih najzad znati
gdje se svršava sugestija
i započinje realna veza
da uslijed povijesnih iskustava nismo postali psihički iskrivljeni
i da na događaje ne reagiramo sada pravilnošću histerika nismo li još uvijek barbarsko pleme
okruženo umjetnim jezerima i električnima sumama
istinu govoreći ne znam
samo utvrđujem
postojanje te veze
javlja se ona u bljedilu
u naglom crvenjenju
u rici u izmahivanju rukama
i znam da može dovesti
do u hitnji iskopane rake
i na kraju u obliku zavjeta neka se znade:
bunio sam se
ali držim da ta okrvavljena veza treba da bude posljednja koju će
onaj što se oslobađa
pokidati
PRIZOR U KNJIŽNICI
Plavokosa se djevojka nagnula nad tekstom pjesme. Olovkom oštrom poput skalpela na bijeli list prenosi riječi i zamjenjuje ih crticama, naglascima, cezurama. Žal poginulog pjesnika izgleda sada kao daždevnjak izjeden od mrava.
Kada smo ga pod paljbom nosili, vjerovao sam da će njegovo još toplo tijelo uskrsnuti u riječi. Sada, dok gledam smrt riječi, znam da raspadanju nema granica. Ostat će za nama u crnoj zemlji razbacani glasovi. Naglasci nad ništavilom i prahom.
Preveo Zdravko Malić
René Burri, bez naslova, iz serije Movement (Facebook grupa No Ordinary Eyes)