Gabriel Garcia Marquez, SVJETLO JE POPUT VODE

Za Božić su dječaci opet zaželjeli čamac na vesla.

- Svakako - rekao je tata - kupit ćemo ga čim se vratimo u Cartagenu.

Devetogodišnji Toto i dvije godine mladi Joel pokazali su se odlučnijima no što su roditelji očekivali

.- Ne - usprotivili su se u zboru. - Trebamo ga ovdje i sada!

- Za početak - kazala je majka - ovdje je jedina plovna voda ona što teče iz tuša!

I ona i suprug su znali što govore. Kuća u Cartageni de Indias bila je smještena na samoj obali zaljeva, s molom u dvorištu i lučicom za dvije velike jahte. Za razliku od toga, u Madridu su živjeli skučeni na petom katu zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. A opet se ni on ni ona nisu mogli povući, jer su im uistinu obećali čamac na vesla s pripadajućim sekstantom i kompasom ukoliko s uspjehom završe treći razred osnovne škole, i njima je to pošlo za rukom. Tako je tata sve kupio bez znanja svoje žene, koja je bila tvrdokornija kad je trebalo otplatiti dugove neozbiljno izgubljenih opklada. Bio je to zgodni aluminijski čamac sa zlatnom prugom u vodenoj liniji.

- Čamac je u garaži - objavio je tata za ručkom. - Problem je što ga se ne može donijeti gore, ni liftom ni stubištem, a u garaži za njega nema mjesta.

Zato su sljedeće subote poslijepodne dječaci doveli svoje školske kolege da ponesu čamac uza stube i doista su ga uspjeli dovući do služinske sobe.

- Čestitam! - rekao je tata. - A što ćete sad?

- Ništa - odvratili su dječaci. - Jednostavno smo htjeli imati čamac u sobi ,i sad je tu.

U srijedu su navečer, kao svake srijede, roditelji otišli u kino. Dječaci, apsolutni gospodari stana, zatvorili su vrata i prozore i razbili svjetleću žarulju s lustera u dnevnoj sobi. Mlaz je zlaćanog svjetla, svježeg poput vode, počeo istjecati iz razbijene žarulje, a oni su pustili da teče dok razina nije dosegla četiri pedlja. Onda su isključili struju, porinuli čamac i do mile volje brodili od otoka do otoka u stanu. Do te je čudesne pustolovine dovela moja dosjetka sa seminara o poeziji na temu kuhinjskih pomagala. Toto me upitao kako je moguće da se svjetlo upali samo pritiskom na jedan gumb, a ja nisam imao petlje promisliti dvaput.

- Svjetlo je poput vode - odgovorio sam mu. - Odvrneš slavinu i izlazi.

Tako su nastavili ploviti svake srijede uvečer, učeći se služiti sekstantom i kompasom, dok se roditelji ne bi vratili iz kina i zatekli ih kako spavaju kao anđeli, oni što žive na čvrstome tlu. Za koji su mjesec, željni otići još dalje, zatražili opremu za podvodni ribolov. I to potpunu - maske, peraje, boce i puške na komprimirani zrak.

- Kao da nije dovoljno što u služinskoj sobi stoji neupotrebljivi čamac na vesla - primijetio je otac.

- Ali oni, da stvar bude gora, hoće i ronilačku opremu!

- A ako osvojimo „zlatnu gardeniju“ na kraju prvog polugodišta? – pitao je Joel.

- Ne - rekla je majka preplašeno. - Toga je dosta.

Otac joj je prigovorio zbog njezine nepopustljivosti.

- Ma ova djeca do izvršavanja svojih dužnosti ne drže ni koliko je crno pod noktom - kazala je ona

- Ali zbog nekakvog hira će ti, ako hoćeš, osvojiti fotelju ravnatelja škole!

Roditelji na kraju nisu rekli ni da ni ne. No Toto i Joel, u protekle dvije godine najlošiji u razredu, osvojili su u srpnju dvije »zlatne gardenije« i javno ravnateljevo priznanje. Ne morajući ni ponavljati svoju zamolbu, iste su večeri u spavaćoj sobi našli originalno zapakiranu ronilačku opremu. Tako su već naredne srijede, dok su roditelji gledali  Posljednji tango u Parizu, napunivši stan do visine od dva hvata, poput pitomih morskih pasa ronili ispod komada pokućstva i kreveta te s dna svjetla izranjali stvarčice koje su godinama ležale zaboravljene u tami.

Na svečanosti povodom završetka školske godine braća su proglašena uzorom škole i uručene su im posebne pohvalnice za primjeran opći uspjeh. Tada već nisu ni morali ništa moliti, jer su ih roditelji sami pitali što si žele. I bili su dovoljno skromni da požele samo kućnu proslavu, kako bi počastili djecu iz razreda. Tata je, ostavši nasamo sa ženom, sjao od ponosa.

- To je dokaz zrelosti - izjavio je.

- Iz tvojih usta u Božje uši - rekla je majka. Sljedeće srijede, dok su roditelji gledali

Bitku za Alžir,  prolaznici na Castellani ugledaše slap svjetlosti kako se slijeva s jedne stare zgrade skrivene medu stablima. Navirala je preko balkona, izlijevala se u potocima niz pročelje i otjecala širokom avenijom u zlatnoj bujici što je osvijetlila grad sve do Guadarrame.

Dojurivši na hitni poziv, vatrogasci su provalili vrata stana na petom katu i zatekli ga do stropa preplavljenog svjetlošću. Trosjed i naslonjači presvučeni leopardovim krznom plutali su u sobi na različitim razinama, zajedno s bocama iz bara i koncertnim klavirom i njegovim prekrivačem iz Manile što je lelujao posred prostorije poput kakve zlatne raže. Kućanski su aparati, u punom sjaju svoje poezije, vlastitim krilima lepršali po kuhinjskom svodu. Instrumenti limene glazbe, koje su dječaci koristili kao plesnu pratnju, plutali su nošeni strujom medu šarenim ribicama izbavljenim iz mamina akvarija, jedinim bićima koja su živa i vesela plivala tom prostranom svijetlećom baruštinom. U kupaonici su plutale sve četkice za zube, tatini prezervativi, mamine kutijice s kremama i rezervno zubalo, a plutao je leđno još uvijek uključen televizor iz roditeljske spavaonice, na kojem se emitirala posljednja epizoda ponoćne, djeci zabranjene serije.

U dnu hodnika, vješto kormilareći između dviju struja, sjedio je Toto na krmi čamca, prionuvši s maskom na licu uz vesla, u napetoj potrazi za svjetionikom u luci do koje će mu dostajati zrak u bocama, a Joel je brodio na pramcu, neumorno sekstantom tražeći visinu zvijezde Sjevernjače, i plutalo je svuda po stanu njihovih trideset sedam razrednih kolega, ovjekovječenih u trenutku kad piške u lončanicu geranija, kad pjevaju školsku himnu teksta izmijenjenog u šaljive stihove na račun ravnatelja, kad u potaji pijuckaju brendi iz tatine boce. Uključili su, naime, u isto vrijeme toliko svjetala da je stan poplavljen i čitav se četvrti razred osnovne škole San Julian el Hospitalario podavio na petom katu zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. U španjolskom Madridu, dalekom gradu žarkih ljeta i ledenih vjetrova, bez mora i rijeka, čiji domoroci prikovani uz čvrsto tlo nikada nisu bili vični umijeću plovidbe svjetlom.

                                                                                                                             prosinac 1978.

 Iz zbirke pripovijedaka Dvanaest hodočasnika, V.B.Z., Zagreb, 2006.

Prijevod: Nina Lanović

Lee Madgwick, Merry-Go-Canter (izvor: https://leemadgwick.co.uk/)