Trebali bismo biti zahvalni što smo živi, ali nitko od nas nije
Iva Hlavač
Vidim ga samo kad ostavljam Frana kod njega i kada ga on vraća meni. Viđa ga pod nadzorom. Nadzire ga žena iz socijalne službe koja mi govori da se dobro slažu. Ali Fran se vraća namrgođen, ljut, kao da mu otac razreže tu nit koja nas veže i onda ju opet moram plesti od sebe do njega. Vežem ju za njegove ruke, noge i srce sve do mojih nogu ruku i srca pa se za tri dana opet grlimo, u suzama, kao da nam je netko otkinuo tih nekoliko dana iz naših utroba.
U suprotnom, slijede posljedice
Branka Hollingsworth
Artikl broj 3681 je ono što traži - kip cvjetnog anđela visine čovjeka, izveden u bijelom kamenu. Cijena je veća no što je očekivao. Uzdahnuo je i u blok A7 zapisao kalkulaciju. Trebat će mu barem dvije godine da skupi novac. Srećom, vezeni stolnjaci su bili traženi, a on je bio vješt u tome još od kad ga je majka naučila držati iglu. Kao mali, od braće je zaradio mnoge čvrge zbog toga. Noću bi se iskradao u kuhinju gdje je majka vezla ispod žarulje nad kuhinjskim stolom i uz nju učio bodove. Zajedno su vezli stolnjake i rupce. Dok su braća s ocem bila u radionici, on je s majkom prodavao na vikend sajmu. Odlaže tanjur na cjedilo i briše ruke. Zvuk izvana ga prene iz misli. Gleda prema prozoru. Tamo stoji mačka.
Krema
Nikolina Nikolić
Mlađi, Jozo, bio je fakin, odmah je uočio. Bavi se svim i svačim, te vozi ljude u Šurkovac, naravno „na crno“, u svom autu s osam sjedala, te prodaje blagoslovljene lepeze iz Međugorja, te kovane peke ručno rađene u nekom selu poznatom baš po pekama. Zapričava Jozo Jakova, uvjerava ga baš u ono što želi čuti, i obeća mu putovanje u svoj i sestrin rodni grad.
Fiume, Laginjina 2 (ulomci romana)
Laura Stella Kobaić
Poletjeli su listovi čitanke za prvi razred. Ispod kapaka koje je blijedi starac pokušavao silom otvoriti izmjenjivale se pjesmice i crteži. Il libro per la prima classe, Libreria dello Stato 1935., miris knjige i radost koja ga obavija upuhuje u njega silno potreban zrak. Učinilo mu se da čuje piskutavi glas kako zapomaže - Aiuto! Aiuto! Potom jaukanje sirene.
Priručnik za vješte djevojke (ulomci romana)
Zlate Kulenović Senčar
Gade, zmijo smradna, gade, zmijo skroz na skroz smradna, gade zmijo škorpijo, što si na strništu, stajska, vodena, što si na međi, sto si u vrijesku, željezno siva, leteća, puzeća, iz pješčanog humka, idi k sluzi Božjemu, izvadi svoju jarost, pogani žalac-žigalac - nastavi Rut sada glasnije - ne izvadiš li ti iz sluge Božjega svoju jarost, pogani žigalac, uništit ću vaš rod i pokoljenje, svu vašu familiju. Molit ću Boga da pošalje svetoga Mihaila arhanđela s olujom i s gromom i s kišom, neće vam biti mjesta nigdje, ni na kupu, ni u jami, ni na suhom putu - Rut se nasmije srebrnim resicama kiše – na kupu, u grudi ću te ja speći ognjem, u jami ću te ubiti gromom, na suhome putu ću te zaliti vodom, sama ja, služavka Božja Rut - spusti papirić, zabaci glavu i osjeti kako joj nebeska voda zalijeva lice - vješta Rut.
Plivačica
Mirna Šafar Kovačić
Okrenem im leđa i prepustim se klesanim palačama, gordom kipu, kuli uzdignutoj visoko prema blještavoj plavoj mrlji da je nježno poljubi, a ugodno glasanje i meki šuškavi zamasi ptica guše metalne umjetne zvukove tanjura i čaša, satiru smijeh i glasove gladnih i žednih, nadjačavajući škripu stolica što ih bezobrazno i drsko vuku po tisućljetnom kamenu.
Dan kad se Piko rastao s ljudovima
Mirna Šafar Kovačić
Nosnice mi ugodno škaklja miris svježe pokošene trave. Onda se probudim. Kroz prozor me nježno po ušima miluju tanke vlati topline. Još ne peče, znači da je rano. Moje osjetilo sluha kroz „svi još spavaju” tišinu čuje da će se ona brzo probuditi. Nekako joj se disanje ubrza i postane praskavo, kao kokice pod poklopcem.
Sjećanje kuće
Andrijana Nemet Kosijer
Povremeno, da ne poludi, podučavala je djecu novopečenih bogataša koji su odnedavno otkrili cijenu domoljublja, a svoje najmilije voljeli tako što su plaćali drugima da provode vrijeme s njima. Učila ih je pisati priče, tražiti ono neistraženo u njima, vjerovala je da ih želi izazvati da napišu svoju istinu, no svima bi zadala istu prvu rečenicu u nadi da će pronaći njezinu.
Bicikl
Marijana Bevanda
Svi pogledaše prema kući. Osim ciglenog zida pokraj vrata, ništa nije bilo za vidjeti. Polako počeše jedno po jedno prilaziti bliže, prvo do ruba ceste pa sve do mjesta od kojeg im je već dugo bilo mučno. Rukama su prelazili po zraku i zidu. Zbilja tu više nije bilo ničega. Milena zaplaka, a oči su zasuzile i Martinu, koji je to odmah skrio otišavši do panja po čašu vode.
Solo
Tajana Vuković
Izrezao je komad mesa i stavio ga u usta ne dižući laktove sa stola. Ponovio je istu kretnju s krumpirom, a dopola napunjenu čašu crnog vina popio naiskap. Osvrnuo se pogledavši djecu oko sebe kao da provjerava jesu li dovoljno jela. Razočarano gleda u njihove pune tanjure. Nitko od roditelja ne prilazi stolu. Obuzet nekakvom novootkrivenom brigom, čovjek koji nikada nije imao djece, najmlađima od njih usitni hranu u tanjuru i kaže: „No, no, jedite, moći ćete duže ostati na svadbi.“ Neki od njih poslušaju, pa uzmu zalogaj ili dva, mada ni njemu nije jasno zašto bi bilo kome od te djece bilo važno što on govori. U jednom ga trenutku dječak s njegove desne strane, star kojih pet godina, uhvati za ruku i vilicom okrenutom prema tanjuru napravi kružni pokret kao da mu pokazuje da je sve pojeo. On se nasmiješi i pogladi ga po zlatno-smeđoj kosi.
U slijepoj ulici
Gordana Samardžija
Nisam pobjegao niti nazvao policiju. Sjedio sam barem sat vremena promatrajući je. Izderane traperice iz kojih su provirivala mršava koljena. Crnu majicu s printom lika prerezanog vrata. Njen je bio samo slomljen, bez krvi. Nokte izgrižene do granice boli i rascvjetanu, inficiranu kožu oko njih. Zamišljao sam kako bi joj kosa vijorila na vjetru da je živa i k tome prirodna plavuša, kako bi samo poskakivali svi njeni tek propupali dijelovi, kako bi se smijala tim mekim usnama. Nisam je doticao, samo sam sjedio i vraćao se u vrijeme kad sam, u njenim godinama, zapeo na platonskim ljubavima od kojih se nisam uspio odmaknuti.
Veronika
Estela Ivanović
Isti dan je sve ispričao u birtiji, gnjevan radi klevete, što je sudski gonjivo, i od tad su krenule puno gore slike od mirne, mrtve cure na zelenom biciklu. Tata je očito ustupio ideju svakom idiotu željnom uzbuđenja. Na grobu smo nalazili ploče s abecedom, razbacane opuške i hrpe praznih boca. Bicikl je poprskan crvenom farbom da izgleda zabavnije jer podsjeća na krv. Djeca su ga gladno vrebala s puteljka, ne bi li uhvatili usamljene ručke i podigli njegovu vlasnicu iz groba. Veronika, odvest ću se, glasio je zov i onda ti se, kao, ukaže Veronika koja silno želi svoj bicikl natrag. Tema je uzbudila sjedače pred trgovinom…
Kući
Andrijana Nemet-Kosijer
Sloboda mi je nalegla na pluća i teško hvatam dah. Znoj zamjenjuje vlažnu izmaglicu i natapa mi odjeću, vidim obrise, osjećam pokrete, a sam se ne mogu pomaknuti. Nerazumljivi glas preko razglasa najavljuje putnicima dolaske i odlaske. Vratna žila mi pulsira, polažem ruku na nju i čujem tuđi glas koji mi govori da se smirim. Upravljam svojim disanjem, nije mi prvi put. Točnije, pet puta u posljednjih mjesec dana. Otresam nelagodu sa sebe, dobacujem mrve golubovima i zakoračim na peron.
Mala
Nikolina Nikolić
Danas će na pregled doći gospon Babić, baš dobro, pa će ga pitati kako bi se mogla riješiti šteta na biciklu. Uvijek razgovaraju o praktičnim stvarima jer se Ive u sve razumije. Poznaje ga Roland još odmalena kad je Ive znao dolaziti u istu ovu kuću popraviti vodokotlić ili odčepiti odvodnu cijev, ili zalijepiti pokoju otpalu bijelu pločicu u kuhinji. Volio je slušati njegove šaljive doskočice dok bi baka na stol stavljala ukrasnu bocu s likerom i dvije kristalne čašice na stalak. No, tada bi Rolanda upozoravala da ne smije smetati majstoru i neka se ide igrati van, u dvorište. Roland je na dekici pod orahom ofucanom medvjediću mjerio temperaturu i davao injekcije iz kutije „Mali doktor“ koju je dobio od Djeda Mraza u majčinoj firmi.
Monolit
Sanja Miloloža
Kad je pričao o svome životu, bilo kad je iznosio okolnosti u kojima je izgubio lijevo oko, bilo kad je gradio svoju karijeru arheologa i sveučilišnoga profesora, bilo kad je otvoreno govorio o svom novcu i nedostatku obitelji, sve to vrijeme slušala sam ga kao da slušam radijsku emisiju o nekom slavnom čovjeku koji nešto znači za hrvatsku kulturno-povijesnu arheološku scenu, ali nisam to povezivala s njim, sa svojim susjedom Dubravkom Dovićem s kojim planinarim i svaki dan pijem kavu. Bolje je da nisam vidjela svoj pokušaj osmijeha, ali ne možeš pobjeći od čistih prozora. Kao da me netko našopao paprenjacima, koje ne podnosim. Pozadina je uvijek dublja kad je u pitanju žena.
S dna tišine
Maja Mimica
Naučili su ga da čovjekov unutarnji mir proizlazi iz odgovornosti. Naučili su ga da su jedine ispravne odluke moralne odluke. Naučili su ga da je sretan čovjek koji zna prihvatiti posljedice svojih postupaka. A ipak, posljedice njegovog prihvaćanja odgovornosti za to malo stvorenje, neprimjetno začeto u Marininoj utrobi deset dana prije nego su se prijateljski rastali nakon kratkog eksperimenta i trinaest dana prije nego je upoznao Niu, nisu bile ni mir, ni užitak ispravnosti, ni sreća.
Iza brokatnih paravana
Gordana Samardžija
Nedjeljni ručkovi, bez mogućnosti izbjegavanja, nastavljaju svoju tradiciju i nakon mog povratka. Tanjuri i čaše s istim sadržajem, zdjele sve teže i punije od rasprava o pravednoj podjeli kuće nakon njihove smrti. A ja mislim, dat ću vam sve što nemam, samo me više ne zatvarajte u kartonske kutije i ne obljepljujte ih neraskidivim trakama. Umrijet ću vam tu usred njih.
Rasjedi
Jasna Perković
Teško smo se opirali zaboravu, srednjoškolske dane punila su uzbuđenja i strepnje, važna zaljubljivanja. A tebe uvijek nije bilo. Kad bi konačno stigao, bilo je kasno, zrak već nabijen, pregust da bi kroz njega mogao neopazice kliznuti. Kvaku bi spuštao polako, kao tat, zacviljela bi tako da sam je čula kao bol, uvijek na istom mjestu – iznad pupka. Zvuk bi nagovijestio lice i oči što se cakle i smijulje bez razloga. Krak košulje izvučen iz hlača, bijeli otužni stijeg, znak predaje pred obgrljenim koljenima sedamnaestogodišnjakinje. Sjena se gegala i zurila u nešto neodređeno na tlu. Čvrste drvene grede sručile su se sa stropa i zatrpale te u dane i godine što će doći.
Molitva
DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE ZIMA 2023.
Marijana Bevanda
Počeo je prebirati po vrećici, ali je zaboravio što točno traži pa ju je opet spustio. Pregledao je i ostale, obične svijeće. Sve su izgorjele. Izvadio ih je iz okvira i spustio pokraj istrošenog umetka. Ima jednu novu. Žutu. Zapalio ju je upaljačem koji je kupio posebno za groblje, i spustio je u okvir. Još jednom je pogledao spomenik. Bio je prašnjav.
Carpe diem
PRVA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE ZIMA 2023.
Mirela Zobić
Tijekom večere, koju je pohvalio, razmijenili smo nekoliko rečenica o poskupljenju plina i struje te činjenici da će to otežati život mnogima i o groznoj organizaciji prometa zbog radova na glavnoj ulici, a zbog čega, evo već drugi tjedan, njegov put od posla do doma traje dvostruko duže. Nakon što je primijetio kako bi se vrijeme moglo promijeniti sljedećih dana, smjestio se u naslonjač s knjigom u ruci. Pomislila sam kako će kiša vjerojatno pokvariti proslavu krštenja mesarove unuke…