Karl Ove Knausgård, MOJA BORBA (prva knjiga - ulomci)
…
Onoga trena kad život napusti tijelo, ono pripada smrti. Kao i lampe, koferi, tepisi, kvake, prozori. Zemlje, močvare, brda, planine, oblaci, nebo. Ništa od toga nije nam strano. Neprestano smo okruženi predmetima i fenomenima mrtvoga svijeta. Isto tako, malo toga budi veće gađenje u nama od prizora čovjeka u njegovu zagrljaju, barem ako je suditi po naporima koje ulažemo da zadržimo mrtva tijela podalje od očiju. U velikim bolnicama ne samo da ih drže podalje, u zasebnim, nedostupnim prostorijama; i putevi onamo su skriveni, sa zasebnim dizalima i zasebnim podrumskim hodnicima, pa čak i ako slučajno zalutate u jedan od njih, mrtva tijela koja voze onuda uvijek su pokrivena. Kad ih poslije treba odvesti iz bolnice, iznose ih na drugi ulaz i unose u vozila sa zatamnjenim staklima; na groblju postoji zasebna prostorija za njih, bez prozora; za vrijeme pogreba leže u zatvorenim ljesovima, sve do trenutka kad ih spuste u zemlju ili spale u krematoriju. Teško je zamisliti da takav pristup ima neku praktičnu svrhu. Mrtva tijela mogla bi se, naprimjer, lako voziti nepokrivena po hodnicima bolnice i prevoziti običnim taksijem bez rizika za bilo koga. Starac koji umre za vrijeme kino predstave mogao bi komotno ostati na sjedalu dok film ne završi, a i za vrijeme sljedeće projekcije. Učitelja koji doživi moždani udar na školskom dvorištu ne moraju nužno smjesta odvesti, neće biti nikakva šteta ako ostane ležati dok domar ne nade vremena da se za njega pobrine, čak i ako to ne bude prije poslijepodneva ili večeri. Ako neka ptica sleti na njega i počne ga kljucati, kakve to ima veze? Bi li mu bilo bolje u grobu samo zato što mi ne vidimo ono što ga ondje čeka? Sve dok mrtvine leže na putu, nema razloga za žurbu, ta ne mogu još jedanput umrijeti. Što se toga tiče, posebno pogodna hladna su zimska razdoblja. Beskućnici koji se smrznu na klupama i pred ulazima u zgrade, samoubojice koji skoče s visokih zgrada i mostova, starije žene koje padnu niza stube, žrtve prometnih nesreća zaglavljene u slupanim autima, mladić koji pijan padne u jezero nakon večernjeg izlaska, djevojčica koja završi pod kotačima autobusa, čemu takva žurba da ih se sakrije? Iz pristojnosti? Što bi bilo pristojnije nego da otac i majka te djevojčice dobiju priliku vidjeti je sat ili dva kasnije kako leži u snijegu pokraj mjesta nesreće, razbijene glave, koju, kao i tijelo, vidjeti može svatko, kose krvave i jednako svima pred očima kao i čista pernata jakna. Cijelome svijetu pred očima, bez tajni, tako bi ležala. No čak je i jedan sat u snijegu nezamisliv. Grad koji ne drži svoje mrtve podalje od pogleda, gdje se mogu vidjeti kako leže po ulicama i uličicama, u parkovima i na parkiralištima, nije uopće grad nego pakao. To što takav pakao realističnije odražava naše životne okolnosti nije uopće važno. Znamo da je tako, ali ne želimo to vidjeti. Kolektivni čin potiskivanja na način strogog odvajanja mrtvih izraz je toga.
Što se točno potiskuje, nije, međutim, tako lako utvrditi. Ne može to biti smrt sama po sebi, njezina je prisutnost u društvu ionako prevelika. Broj mrtvih čija se imena navode u novinama ili pojavljuju u vijestima svakodnevno se ponešto mijenja, ovisno o okolnostima, ali iz godine u godinu zadržava približnu konstantnost, a budući da se provlači kroz toliko kanala, gotovo je nemoguće ne vidjeti ga.
Takva smrt u isti mah ne djeluje prijeteće. Upravo suprotno, to je nešto što bismo htjeli vidjeti i za što rado plaćamo. Ako se tome pridoda golem broj mrtvih što ih stvara fikcija, sustav koji drži mrtve daleko od očiju još je teže razumjeti. Ako smrt nije fenomen koji nas plaši, čemu onda takvo gnušanje nad mrtvim tijelima? To mora značiti ili da postoje dvije vrste smrti ili da je naša predodžba o smrti u suprotnosti s onim kako se smrt stvarno odvija, što se u osnovi svodi na jedno: ključno je to da je naša predodžba o smrti toliko čvrsto ukorijenjena u svijesti da nas potrese tek kad vidimo da se stvarnost od nje razlikuje, a baš to pokušavamo prikriti svim sredstvima. Ne kao rezultat nekakvog svjesnog promišljanja, kao što je slučaj s ritualima, primjerice pogrebom, o čijem se sadržaju i značenju u naše doba može pregovarati i koji je tako prešao iz iracionalne sfere u racionalnu, iz kolektivne u individualnu - ne, način na koji se rješavamo mrtvih nikad nije bio predmet nikakve diskusije, uvijek je to bilo nešto što jednostavno radimo, iz potrebe kojoj nitko ne može naći razlog, ali koju svi osjećaju: ako vam otac umre na polju jedne vjetrovite jesenske nedjelje, unijet ćete ga nekamo ako ikako možete, a ako ne možete, barem ćete ga pokriti dekom. No taj impuls nije jedini koji imamo u vezi s mrtvima. Jednako neobična kao skrivanje svih trupala jest činjenica da se ona uvijek i što je prije moguće spuštaju na razinu zemlje. Gotovo je nezamislivo da bi koja bolnica odnosila svoje mrtve gore, da bi svoje sale za obdukciju i mrtvačnicu smjestila na najgornje katove. Mrtve se čuva što je moguće bliže zemlji. Isti princip vrijedi i za poduzeća koja se za njih brinu: osiguravajuće društvo može slobodno imati urede na osmome katu, ali pogrebno poduzeće ne. Sva pogrebna poduzeća imaju urede što je moguće bliže razini ulice. Podrijetlo tog običaja nije tako lako utvrditi; moglo bi se doći u napast pa pomisliti da on potječe od neke stare konvencije, koja je u začetku imala praktičnu svrhu, kao, naprimjer, da je u podrumu hladno pa je stoga najprikladniji za čuvanje trupala, i da je taj princip očuvan i u našem vremenu upotrebom hladnjaka i ledara, kad ne bi bilo činjenice da se ideja prenošenja mrtvih na gornje katove zgrade zapravo čini neprirodnom kao da se visina i smrt međusobno isključuju. Kao da nama upravlja svojevrstan htonički instinkt, nešto duboko u nama što nas nagoni da svoje mrtve približimo zemlji iz koje smo došli.
…
Kad sam konačno završio gimnaziju 1987., ipak se iz nekog razloga nisam preselio u Bergen, nego sam otišao u jedan mali gradić na jednom otoku na sjeveru Norveške, gdje sam godinu dana radio kao učitelj. Plan je bio da navečer pišem roman i da s novcem ušteđenim od učiteljskog posla odem u Europu na godinu dana; kupio sam knjigu u kojoj je bio popis svih mogućih poslića u europskim zemljama, a zamislio sam da putujem od grada do grada, od zemlje do zemlje, malo radim, malo pišem i živim slobodnim i nezavisnim životom, ali onda sam primljen na novoosnovanu Spisateljsku akademiju u Hordalandu, zahvaljujući tekstovima koje sam te godine napisao, pa sam, beskrajno polaskan što su me primili, promijenio sve planove i s devetnaest godina otišao u Bergen, gdje sam, unatoč svim snovima i idejama o boemskom životu u bijelome svijetu, ostao idućih devet godina. A počelo je dobro. Sunce je sjalo kad sam kod riblje tržnice iskočio iz autobusa za zračnu luku, a i Yngve je, koji je vikendom i blagdanima radio na recepciji hotela Orion, bio dobre volje kad sam došao tamo, trebao je raditi još pola sata, a poslije smo mogli ići kupiti škampe i pivo i proslaviti početak mojeg novog života. Sjedili smo na stepenicama pred njegovim stanom i pili pivo dok su Undertonesi svirali s linije u dnevnoj sobi. Kad je stigla večer, već smo bili pripiti; pozvali smo taksi i odvezli se do Ole, jednog od njegovih prijatelja, još malo pili prije nego što smo otišli u Cafe Opere, gdje smo sjedili do zatvaranja, za stolom kojem su ljudi neprestano prilazili. Ovo je moj mlađi brat Karl Ove, Yngve bi rekao svaki put, doselio se u Bergen studirati na spisateljskoj akademiji. Bit će pisac. Yngve mi je sredio garsonijeru u Sandvikenu, djevojka koja je ondje živjela išla je u Južnu Ameriku na godinu dana, a dok se garsonijera ne isprazni, trebao sam živjeti kod njega i spavati na kauču. Ondje mi je stalno prigovarao za svaku sitnicu, što je i inače činio u onim rijetkim prilikama kad smo živjeli skupa dulje od nekoliko dana, još od njegovog vremena u Alreku, gdje sam dobio jezikovu juhu jer sam smeđi sir rezao na predebele ploške ili jer nisam vratio ploče otkud sam ih uzeo; svi ti prigovori bili su takvi - ne bih dobro obrisao pod za sobom poslije tuširanja, mrvio bih po podu kad bih jeo, nisam bio dovoljno oprezan kad bih stavljao iglu na ploču -sve dok mi odjednom nije prekipjelo, i to baš dok smo stajali kraj njegova auta, a on mi objašnjavao kako sam prejako zalupio vratima kad sam prošli put u nj sjeo. Bijesno sam mu odbrusio neka mi prestane govoriti što da radim. I poslušao me, nakon toga više me nikad nije ispravljao. No ravnoteža u našem odnosu ostala je ista, ja sam zakoračio u njegov svijet i u njemu sam bio i ostao njegov mlađi brat. Život na Spisateljskoj akademiji bio je kompliciran, ondje nisam stekao prijatelje, dijelom zato što su svi bili stariji od mene, a dijelom zato što jednostavno nisam mogao naći nikakve dodirne točke između drugih i sebe, pa sam tako većinom ovisio o Yngveu; zvao sam ga da pitam ima li kakvih planova za vikend, a uvijek bi imao, i mogu li mu se prikrpati? Mogao sam. I nakon što sam lutao gradom cijelu nedjelju ili ležao na krevetu u svojoj garsonijeri i čitao, bilo mi je primamljivo otići k njemu navečer, pa iako sam i sam uviđao da ne bih trebao i da se moram sam snalaziti, nisam mogao odoljeti iskušenju, tako da sam nebrojenih večeri završio na njegovu kauču pred televizorom. Nakon nekog vremena preselio se u stan gdje je imao cimere, što jeza mene bilo loše, jer je tu moja ovisnost o njemu postala itekako vidljiva; gotovo da nije bilo dana, a da se nisam pojavio na njihovim vratima, a kad njega nije bilo kod kuće, ostao bih sjediti u njihovoj dnevnoj sobi, gdje me ili zabavljao, iz pristojnosti, netko od njegovih cimera ili bih sjedio sâm i listao kakav muzički časopis odnosno novine, kao neka prokleta karikatura nesretnog čovjeka. Ja sam trebao Yngvea, ali Yngve nije trebao mene. Takva je bila situacija. Još sam i mogao razgovarati s njegovim prijateljima dok je on bio prisutan, tad smo imali neku poveznicu, ali sam? Da priđem nekome od njih sam? To bi samo ispalo čudno i nategnuto, i napadno, nije dolazilo u obzir. A ni moje ponašanje nije bilo baš dobro,da se blago izrazim, prečesto sam bio prepijan i nisam se ustručavao maltretirati druge, ako mi se tako prohtjelo. Često zbog njihova izgleda ili zbog sitnih, glupih osobina koje sam primijetio. Roman koji sam pisao dok sam pohađao Spisateljsku akademiju bio je odbijen, krenuo sam na fakultet, malodušno studirao komparativnu književnost, nisam uspijevao pisati i jedino što je ostalo od moje spisateljske stvarnosti bila je želja za tom stvarnošću. Ona je, naprotiv, bila jaka, ali tko nije gajio takve želje u fakultetskom okruženju? Svirali smo u Hulenu sa svojim bendom Kafkatrakterneom, svirali smo u Garageu, neke od naših pjesama puštali su na radiju, dobili smo nekoliko dobrih kritika u muzičkim časopisima i to je bilo dobro, ali sam isto tako znao da je jedini razlog zašto sam s njima to što sam Yngveov brat, jer sam zapravo bio grozan bubnjar. Kad sam navršio dvadeset četiri, odjednom sam došao do zaključka da je to zapravo moj život, da točno tako moj život izgleda i vjerojatno će uvijek tako izgledati. Da studentske godine, to opjevano razdoblje života, o kojem se toliko priča ikojeg se čovjek uvijek prisjeća s nostalgijom, meni nisu bile ništa doli niz turobnih, usamljenih i neispunjenih dana. Razlog zašto to nisam prije uvidio, krio se u nadi koju sam cijelo vrijeme gajio, u svim onim smiješnim snovima koje dvadesetogodišnjaci imaju o ženama i ljubavi, o prijateljima i sreći, o skrivenom talentu i iznenadnom probitku. No s dvadeset četiri vidio sam stvari onakvima kakve jesu. I to je bilo u redu, imao sam svoje male radosti, nije bila stvar u tome, i mogao sam izdržati što sam izdržati morao od usamljenosti i poniženja, bio sam rupa bez dna, samo navalite, vi dani, znao sam pomisliti, prihvaćam izazov, ja sam bunar, bunar neuspjeha, nesreće, jada, očaja, sramote, bezvoljnosti i prezrenosti. Hajde, navalite! Pišajte po meni! I serite, što god hoćete! Prihvaćam! Izdržat ću! Ja sam utjelovljenje izdržljivosti! Da su djevojke s kojima sam nešto pokušavao to u meni vidjele, nisam nikad sumnjao. Previše želje, premalo nade. Istovremeno je Yngve, koji je cijelo to vrijeme imao prijatelje, svoj studij, svoj posao i svoj bend, o djevojkama da i ne govorim, dobivao sve što je poželio. Što je on imao, a ja nisam? Kako to da su njegovi izgledi uvijek bili dobri, dok su djevojke s kojima sam ja razgovarao djelovale ili zgađeno ili kao da me preziru? Neovisno o tome kako je bilo, držao sam se u njegovoj blizini. Jedini dobar prijatelj kojeg sam stekao u tim godinama bio je Espen, koji se upisao na Spisateljsku akademiju godinu dana nakon mene i kojeg sam upoznao na Uvodu u književnost, kad me zamolio da pogledam neke pjesme koje je napisao. Nisam znao ništa o pjesmama, ali sam ih pogledao i rekao neku besmislicu koju nije prozreo i nakon toga, malo-pomalo, postali smo prijatelji. Espen je bio od onih koji su Becketta čitali već u gimnaziji, koji slušaju džez i igraju šah, imaju dugu kosu imalo su nervozni i tjeskobni. Gadila su mu se sva okupljanja, nije podnosio više od dvije osobe skupa, ali bio je intelektualno otvoren, a prva mu je zbirka pjesama izašla godinu dana nakon što smo se upoznali, i ne mogu reći da nisam zbog toga bio ljubomoran. Yngve i Espen predstavljali su dvije strane mojega života i, tipično, nisu se slagali.178
Espen to vjerojatno nije znao, jer sam se uvijek pravio da znam najviše, no on me uvukao u svijet napredne književnosti, gdje su se pisali eseji o jednom Danteovom stihu, gdje ništa nije moglo biti dovoljno komplicirano, gdje se umjetnost povezivala s najvišim, ne u smislu pretencioznog, jer bili smo ukorijenjeni u modernističkom kanonu, nego neshvatljivog, što najbolje potvrđuje Blanchotov opis Orfejeva pogleda, noć noći, negacija negacije, i što je, istinabog, bilo podosta iznad trivijalnih i u mnogočemu bijednih života kojima smo živjeli, no naučio sam tada da su čak i naši smiješni mali životi, u kojima nismo mogli dosegnuti ništa od onoga što smo htjeli imati, baš ništa, u kojima je sve nadilazilo naše sposobnosti i moći, da su čak i oni dio toga svijeta, dakle onog najvišeg, jer knjige supostojale, trebalo ih je samo čitati, nitko osim mene samoga nije me mogao od njih odvratiti.
Trebalo je samo težiti za višim. Postmodernistička književnost, sa svom svojom golemom, okolnom mašinerijom, bila je sredstvo, oblik percepcije, i kad bi se jednom usvojila, mogla su se shvaćanja koja je donosila odbaciti, a da njezina bit ne bude izgubljena; čak je i forma opstala i mogla se primijeniti na vlastiti život, vlastite fascinacije, koje su se odjednom mogle pojaviti u jednom posve novom i važnom svjetlu. Espen je krenuo tim putem, a ja sam ga slijedio, kao glupi psić doduše, ali slijedio sam ga. Malo sam listao Adorna, pročitao pokoju stranicu Benjamina, nekoliko dana sjedio pogrbljen nad Blanchotom, malo bacio pogled na Derrridu i Foucaulta, okušao se nakratko s Kristevom, Lacanom, Deleuzom, dok su istovremeno okolo kružile pjesme Ekelöfa, Björlinga, Pounda, Mallarméa, Rilkea, Trakla, Ashberyja, Mandeljštama, Lundena, Thomsena i Haugea, na koje nikad ne bih potrošio više od nekoliko minuta, čitao sam ih kao prozu, kao neku MacLeanovu ili Bagleyevu knjigu, i ništa nisam naučio, ništa shvatio, ali već činjenica da sam došao u dodir s njima, da imam knjige tih pjesnika na polici, utjecala je na moju svijest, činjenica da znam da postoje obogatila me, ako već ne spoznajama, onda idejama i percepcijom. Sad to više nije bilo nešto čime bih se razbacivao na ispitu ili usred diskusije, ali nije to bilo ni nešto za čime sam ja, kralj aproksimacije, težio. Težio sam za obogaćenjem. A to što me obogaćivalo kad sam, primjerice, čitao Adorna, nije se krilo u tome što sam čitao, nego u predodžbi koju sam imao o sebi dok sam čitao. Bio sam netko tko čita Adorna! A u tom teškom, zakučastom, razgranatom, preciznom jeziku, koji cijelo vrijeme potiče na nova promišljanja i spoznaje i gdje je svaka točka poput alpinističkog klina, ima i nečeg drugog, ima, kao sjene tih rečenica, atmosfere stvarnosti, a ta je sjena znala pobuditi u meni blagu želju da upotrijebim taj jezik ugođaja na nečemu stvarnom, na nečemu živom. Ne u nekom argumentu, nego na risu, naprimjer, ili na kosu ili na miješalici za cement. Jer nije jezik ogrtao stvarnost svojom atmosferom, nego obrnuto, stvarnost je iz atmosfere iskoračivala. Nisam to bio artikulirao, nije to postojalo u obliku misli, već jedva kao natruha ideje, više kao nekakvo nejasno privlačenje. Cijelu tu svoju stranu skrivao sam od Yngvea, isprva zato što ga to nije zanimalo niti je u to vjerovao, studirao je medijske znanosti i kao svi u njegovoj profesiji bio uvjeren da nešto kao što je objektivna kvaliteta ne postoji, da su sve ocjene relativne i da je ono što je popularno, naravno, jednako dobro kao i ono što je nepopularno, ali nakon nekog vremena ta se razlika između nas još povećala, umiješalo setu još koješta, počelo se raditi, a to sam zadržao za sebe, o nama kao osobama, o tome dasmo se Yngve i ja uvelike udaljili jedan od drugog, što nisam htio, nisam to htio ni za što na svijetu, pa sam sustavno umanjivao važnost svega što je imalo veze s time. Ako bih pretrpio poraz, napravio nešto neuspješno, ako bih krivo shvatio nešto kapitalno, nikad nisam oklijevao da mu to kažem, jer sve što je moglo umanjiti moje kvalitete u njegovim očima bilo je dobro, dok bih mu, kad bih postigao nešto značajno, to često propustio spomenuti.
Samo po sebi to možda nije bilo opasno, ali kad je svijest o tome počela djelovati, postalo je gore, jer kad smo bili zajedno razmišljao bih o tome, tako da se više nisam ponašao prirodno i spontano, nisam više samo brbljao, kao što sam oduvijek činio, nego sam počeo mozgati, kalkulirati, razmatrati. Isto se dogodilo i s Espenom, samo sa suprotnim predznakom, s njim sam se odmicao od ležernog, zabavnog života. U to sam vrijeme imao djevojku u koju nikad nisam bio zaljubljen, ne istinski, što naravno nije smjela saznati. Četiri smo godine bili zajedno. I tako sam sjedio ondje, igrao uloge, pravio se da sam jedna osoba ovdje, a druga osoba ondje. Kao da to nije dovoljno, radio sam i u jednoj ustanovi za mentalno zaostale, ali nisam se zadovoljavao samo time da ondje oponašam osoblje, sve same školovane medicinske sestre i tehničare, da sve činim u skladu s njihovim nazorima, nego sam išao s njima i na njihove tulume, što su se održavali u dijelu grada koji su studenti izbjegavali, po pivnicama s domaćom atmosferom, pijanistom i pjevanjem uglas, i tu sam se počeo prilagođavati, prihvaćati njihove poglede, mišljenja i ideje. Ono malo svojega što sam imao nijekao sam ili držao za sebe. Zato je u mojem karakteru bilo nečeg skrovitog i upitnog, u njemu nije bilo ni traga one čvrstoće i čistoće što su ih imali neki od ljudi koje sam tada upoznao i kojima sam se divio. Yngve mi je bio preblizak da bih ga na taj način procjenjivao, jer misli, koliko god dobroga se za njih može reći, imaju jednu veliku slabost, naime to da ovise o svojevrsnom odmaku da bi funkcionirale. A gdje tog odmaka nema, ondje je sve podložno osjećajima. Upravo zbog svojih osjećaja prema njemu počeo sam štošta kriti od njega. On ni u čemu nije smio podbaciti. Moja majka je mogla podbaciti, to mi nije smetalo, otac i prijatelji također, a pogotovo ja sam, za to mi se fućkalo, ali Yngve nije smio podbaciti, nije smio napraviti budalu od sebe, nije smio pokazati slabost. Kad bi se to ipak dogodilo, a ja to vidio i posramio se, glavni problem nije bio sram zbog njega, nego to da on to nije smio primijetiti, nije smio saznati da to osjećam; srećom, moje izbjegavanje njegova pogleda u takvim situacijama, kako bih svoje osjećaje prikrio, umjesto da ih pokažem, moralo je biti sumnjivo, ali protumačiti ga nije bilo baš lako. Ako bi rekao nešto glupo ili jeftino, to nije mijenjalo moje mišljenje o njemu, nisam ga zbog toga drukčije prosuđivao, pa se ono što se u meni događalo temeljilo samo na mogućnosti da bi on mogao pomisliti kako ga se sramim. Kao one večeri kad smo sjedili u Garageu i raspravljali o časopisu koji smo dugo planirali pokrenuti; bili smo, naime, okruženi ljudima koji su pisali i fotografirali, koji su svi odreda znali sastav Liverpoola iz 1982. i pripadnike Frankfurtske škole, jednako dobro poznavali engleske bendove kao i norveške pisce, ekspresionističke filmove i američke TV serije, tako da se pokretanje časopisa orijentiranog na vijesti, koji bi ozbiljno uzeo u obzir tu širinu interesa - nogomet, glazbu, književnost, film, filozofiju, fotografiju, umjetnost - dugo činilo kao dobra ideja. Te smo noći sjedili s Ingarom Mykingom, urednikom studentskih novina Studvest, i Hansom Mjelvom, koji je, osim što je pjevao u našem bendu, bio i Ingarov prethodnik na mjestu urednika. Kad je Yngve počeo pričati o časopisu, odjednom sam ono što je govorio čuo Ingarovim i Hansovim ušima. Zvučalo je dosadno i očito, pa sam gledao u stol. Yngve me nekoliko puta pogledao dok je govorio. Jesam li trebao reći što mislim, dakle ispraviti ga? Ili sam se trebao praviti blesav, zanijekati sebe i podržati ga u tome što je govorio? Onda bi Ingar i Hans pomislili da se slažem s njime. Ni to nisam htio. I tako sam izabrao kompromisno rješenje i nisam rekao ništa, u pokušaju da pustim da tišina potvrdi i Yngvea i ono što je rekao, sudove koje su, pretpostavio sam, donijeli Ingar i Hans. Često sam bio tako kukavan, nisam htio nikoga uvrijediti i zadržao bih svoje mišljenje za sebe, ali taj put okolnosti su se zaoštrile, ne samo zato što se radilo o Yngveu, za kojega sam htio da bude iznad mene, gdje mu je bilo mjesto, nego i zato što je u igri bila taština, dakle publika, tako da se nisam mogao izvući prešutnim slaganjem.
…
Naklada OceanMore, Zagreb 2015., prevela Anja Majnarić
Arne Walderhaug, European Images 1980 - ; (walderhaug.com)