Annie Ernaux, SAMO STRAST (ulomci)

…

Prije šest mjeseci napustio je Francusku i vratio se u svoju zemlju. Nedvojbeno, više ga nikada neću vidjeti. U početku mi je, kada bih se probudila u dva sata ujutro, bilo svejedno jesam li živa ili mrtva. Boljelo me cijelo tijelo. Rado bih bila iščupala tu bol, ali bila je posvuda. Čeznula sam za tim da mi u sobu uđe kakav lopov i da me ubije. Preko dana nastojala sam neprestance biti zaokupljena, ne sjediti bez kakva posla, jer inače mi je prijetila opasnost da se izgubim (nejasan smisao te riječi, utonuti u depresiju, početi piti, itd.). S istim tim ciljem prisiljavala sam se da se pravilno odjenem i našminkam, da umjesto naočala nosim leće, unatoč tomu što je taj pothvat iziskivao dosta hrabrosti. Nisam mogla gledati televiziju, niti listati časopise, sve reklame za parfeme ili za mikrovalne pećnice upućivale su na isto: žena očekuje muškarca. Dok bih prolazila pokraj prodavaonica s rubljem, okretala bih glavu na drugu stranu.

Kada bi mi bilo zaista jako loše, spopadala bi me silovita želja da odem do kakve gatalice s kartama, činilo mi se kako je to jedina životno važna stvar što ju mogu poduzeti. Jednoga sam dana na Minitelu7 potražila imena vidovnjakinja. Popis je bio dugačak. Jedna je isticala da je predvidjela potres u San Franciscu i smrt Dalide. Dok sam pretraživala imena i brojeve telefona, bila sam cijelo vrijeme vesela kao kada sam, prije mjesec dana, isprobavala novu haljinu za A.: baš kao da sam i sada činila nešto za njega. Naposljetku nisam nazvala nijednu vidovnjakinju, bojala sam se da bi mi prorekla da se on nikada neće vratiti. Bez čuđenja sam pomislila: „eto i ja sam na to spala”. Nisam vidjela zbog čega i ja ne bih na to spala.

Jedne noći spopala me želja da se testiram na sidu: „Možda mi je barem to ostavio.”

…

I neprestano, ta želja za prekidom, za tim da više ne budem izložena milosti jednog običnog poziva, da više ne patim, te istodobno, predodžba o tome kako bi izgledala već prva minuta nakon prekida: dani u kojima se ništa ne iščekuje. Radije sam nastavljala, i to po svaku cijenu - i da ima neku drugu ženu, da ima i više njih (znači, još veća patnja od one zbog koje sam ga htjela ostaviti). No, u usporedbi s naslućenim ništavilom, moj mi se sadašnji položaj činio sretnim, a moja ljubomora nekom vrsti krhke povlastice, i samo bih luda mogla poželjeti njezin kraj, jer kraj će jednoga dana ionako doći, i to bez moje volje, onda kada će A. otići, ili me ostaviti.

Izbjegavala sam prilike da ga susretnem negdje vani među ljudima, nepodnošljivo mi je bilo vidjeti ga samo radi viđenja. I tako nisam otišla na jedno otvorenje na koje je bio pozvan i on, a cijele me je večeri opsjedala slika u kojoj se s osmijehom udvara nekoj ženi, baš kao i nekoć meni, onda kada smo se upoznali. Kasnije mi je netko rekao da je te večeri na otvaranju bila tek šačica ljudi. Tada mi je laknulo, pa sam s užitkom ponavljala taj izraz, baš kao da postoji nekakva povezanost između ugođaja nekog primanja i broja uzvanica, te onoga što zapravo ovisi jedino o slučajnosti susreta (dostajala bi i jedna jedina žena), odnosno o tome želi li on ili ne želi osvojiti neku ženu

….

Stalno sam računala: „Otišao je prije dva tjedna, prije pet tjedana”, te: „Prošle godine, na ovaj dan, bila sam tamo i tamo, radila sam to i to.” U vezi s bilo čime, s otvaranjem nekakva trgovačkog centra, Gorbačovljevim posjetom Parizu ili Changovom pobjedom na Roland-Garrosu, istog trena bih pomislila: „To se zbilo kad je on bio ovdje.” Ni po čemu osobiti trenuci iz tog vremena - nalazim se na Sorbonni, u dvorani s katalozima, hodam niz Bulevar Voltaire, isprobavam suknju u prodavaonici Benetton - pojavili bi mi se pred očima uvjerljivo kao da sam još ondje, tako da sam se pitala zbog čega je nemoguće, na isti onaj način na koji iz jedne prostorije prelazimo u drugu, uistinu prijeći u taj i taj dan, u taj i taj trenutak.

U mojim snovima također je postojala ta želja za reverzibilnim vremenom. Razgovarala bih i svađala se sa svojom (preminulom) majkom, koja bi oživjela, no u snu sam znala - a i ona isto tako - da je bila mrtva. To ni po čemu nije bilo nevjerojatno, njezina smrt bila je iza nje, „svršena stvar” i gotovo. (Čini mi se da sam ovaj san često sanjala.) Drugom prilikom, javila mi se djevojčica u kupaćem kostimu koja bijaše nestala za vrijeme jednog izleta. Zločin je odmah potom rekonstruiran. I djevojčica bi uskrsnula i sama ponovno prešla put što je vodio do njezine vlastite smrti. No, sudac je mislio da poznavanje istine dodatno otežava rekonstrukciju. U drugim snovima izgubila bih torbu, ne bih mogla naći put, ne bi mi polazilo za rukom spakirati kovčeg, a vlak upravo stiže. Usred gomile ljudi ponovno bih ugledala A., on mene ne bi vidio. Zajedno bismo se vozili taksijem, milovala bih ga, spolni organ bi mu ostajao mlitav. Kasnije bi mi se u snu ponovno javio, pun tjelesne žudnje. Susretali bismo se u zahodu neke kavane, u nekoj ulici, oslonjeni uza zid, i on bi me uzimao bez riječi. Vikendom bili se prisilila na obavljanje kakve bjesomučne fizičke aktivnosti, pospremanja, rada u vrtu. Uvečer bijah iscrpljena, utrnulih udova, kao nakon poslijepodneva provedenih s A. No sada to bijaše prazan umor, lišen sjećanja na tuđe tijelo, umor od kojega me hvatao užas.

…

Pariz, Cafe de Flore 1950-ih, Robert Capa (s Elephantine Bakery)