Pero Kvesić, SMRT U SVAKODNEVICI

Moj otac je umro u svojoj sedamdeset i prvoj godini na način kako se samo može poželjeti. Naprosto se ujutro nije probudio. Tjedan dan ranije svratio je u kafić u koji sam svakodnevno zalazio da se vidimo. Usputno se požalio da se baš ne osjeća najbolje. Kad je otišao, neki od uobičajenih gostiju su me pitali tko je čovjek s kojim sam razgovarao – da mi nije stariji brat? Toliko smo bili slični, a pomislili su da je stariji brat jer se odlično držao do samog kraja.

Mislio je da ga je spopala neka prehlada, pa je otišao kući i legao. Nakon što mu prehlada nije minula, supruga ga je natjerala da ode u bolnicu. Pronašli su da ima upalu pluća i zadržali ga. Napunili su ga antibioticima i nabrzinu izliječili, ali ga ipak još nisu puštali kući da malo osnaži. Svratio sam s njegovom suprugom poslijepodne, sasvim normalno smo popričali, jedino što se čudio kako nema teka ni da zagrize u omiljene pohane odreske koje mu je supruga donijela. Najnormalnije smo se rastali, a ujutro smo čuli da je preko noći umro.

Nalazi autopsije su pokazali da je dva puta preživio srčane infarkte za koje nije ni znao (vjerojatno je u tim navratima naprosto odležao nekoliko dana čudeći se zašto se osjeća loše, te se oporavio, digao i nastavio dalje), te da je imao ni manje ni više nego četiri opake smrtonosne i neizlječive bolesti koje se nisu stigle pokazati, ali bi u narednih šest mjeseci do godinu dana eruptirale i svaka od njih bi mu priuštila dugotrajno i bolno umiranje. Praktički je umro u posljednji čas. Kad sam to čuo, odlanulo mi je. Više od tuge tješilo me što je umjesto mukotrpnog umiranja imao brzu i blagu smrt. Brza i blaga smrt je blagoslov.

—————————————-

Jedino mi je žao je što se to zbilo u bolnici, a ne kod kuće u njemu poznatom i dragom prostoru, što je bio sam, a ne okružen svojim najmilijima, ali se nadam da se to dogodilo tako brzo da se nije stigao ni probuditi, da nije ni shvatio što se događa. Kad meni kucne čas najradije bih da ležim na terasi na najvišem katu sa širokim pogledom na nebo, bilo da je plavo sa snježnobijelim oblacima, bilo da je noć pa je osuto zvijezdama. Nemam ništa protiv da ležim na otvorenoj terasi ni ako pada kišica, udara snažan vjetar ili se prolomi pljusak. Da živim na moru vjerojatno bih želio otići s pogledom na pučinu. Umiranje je prije svega biološki čin, pa je bolje da je čovjek u tom trenutku što bliže prirodi, što više utopljen u nju.

Oprostite mi na usporedbi kojima će mnogima djelovati neprilično. Kad netko obavlja veliku nuždu u najurednijim toaletnim prostorijama, okružen uglancanom keramikom, mirisima iz osvježivača i kozmetičkih preparata, njegov izmet i njemu samome smrdi. Ako ga nužda pritisne u šumi, pa se odluči olakšati u prirodi, u sjeni neke guste krošnje, slušajući šum lišća i žubor potočića, nosnica ispunjenih mirisom šumskog cvijeća, mahovine i šumske truleži, ono što izađe iz njega ne smrdi već – koliko god da vonja – samo se skladno uklopi u sve ostale mirise. Na isti način i umiranje na bolničkom krevetu, tijela spojenog na elektronske aparate i sa cjevčicama utaknutim u žile i razne otvore, čovjeka pri svijesti lako moguće nagoni na bezuspješno opiranje, dok bi se isti taj čovjek na vrhu planine, s pogledom na dolinu i obronke okolnih planina, na široko nebo po kojem se kovitlaju oblaci, pod uvjetom da ga previše ne boli, smireno prepustio neumitnom. Neću tvrditi da je tako, nemam ni iskustva ni dokaza, jedino da tako premišljam jer mi sve ostalo što znam upućuje na tako nešto.

———————————–

Prosječni čovjek o umiranju općenito zna malo ili ništa. Kao takav, prešavši svoj biološki vrh i nalazeći se na onoj strani putanje za koju vrijedi ona banalna doskočica „Ako se ujutro probudiš, a ništa te ne boli, znači da si mrtav“, zapravo teško mogu reći što se s mojim organizmom događa. Vremenom sam iskustveno stekao sigurnost da znam što je na stvari kad zaboli zub, a pogled u ogledalo pokaže mrlju karijesa. Znao sam što slijedi. Ili ću zanemariti nalaz dok me širenje karijesa natjera da nakon bolnih noći odem zubaru da izvadi zub ili ću odmah otići potražiti pomoć, otrpjeti nekoliko minuta pod stomatološkom bušilicom i izaći s plombom koja će mi osigurati još nekoliko neometanih godina. Takva sigurnost u potpunosti nedostaje kod mnogobrojnih i raznoraznih osjeta koji me sad prožimaju. Da li je ono što me ujutro po prvi put žignulo pod rebrima nešto što se neće nikada više ponoviti, pa je potpuno zanemarivo, ili je to nešto što će se ubuduće javljati sve učestalije i sve jače, nešto zbog čega bih odmah trebao pohitati doktoru da zauvijek presiječe u začetku ili je to nešto sasvim prirodno za moju dob, pa time sasvim nevažno, ili je to nešto što ću zapustiti pa će mi zato doći glave? Ima toga, svakodnevno, no ne mogu svakodnevno zbog takvih stvari trčati doktorima i izlagati se višednevnim pretragama. Što bi mi u takvom slučaju ostalo do života? Budimo realni. Redovne godišnje pretrage (kojih se neredovito pridržavam) u svakom slučaju su korisne, ali daleko od toga da mogu odgovoriti na svakodnevna pitanja. Teoretski bi tek retroaktivno mogao reći, recimo – onaj neugodni osjet koji se javio prije nekoliko godina, a ja se na njega sviknuo, zapravo je bilo ono čemu sam trebao posvetiti punu pozornost. Ili – to što sam prethodne godine po ravnome hodao bez problema, a ove godine mi je i hodanje po ravnome naporno nije samo proces opadanja snage, to je umiranje. Ako nismo medicinari ili profesionalni ubojice, najčvršće na što se možemo osloniti su statistički irelevantna, nepouzdana i krnja sjećanja na umiranja predaka, prijatelja i drugih bliskih osoba, na ono čemu smo svjedočili ili što su nam oni sami povjeravali.

U nedostatku čvršćih pokazatelja prepuštam se amaterskoj matematici. Moj otac je umro u svojoj sedamdeset i prvoj godini. Fizički smo bili nalik, vjerojatno sam naslijedio velik dio njegove genetike. I njemu su pluća bila, kao što su i meni, slab bio sistema. U mladosti je prebolio tuberkulozu tako da su mu operativno odstranili trećinu plućnog krila. Meni zapravo radi tek 20% pluća. On je negdje u četrdesetima, nakon dvadeset godina pušenja, jednoga dana naprosto rekao „Neću više!“ i više nikada nije zapalio. Ja sam propušio tek početkom svojih tridesetih i nikako da se riješim tog poroka. On je živio daleko urednije i smirenije od mene, zdravije. Ja imam veliku kilometražu uz loše održavanje, kroz dosadašnji život sam se habao znatno više od njega. On je izgledao tako dobro da su promatrači mislili da mi je stariji brat. Ja sam izgledao tako loše da su mislili da sam mlađi brat svome ocu. Imam već šezdeset i pet godina i izložena matematika kazuje da vjerojatno neću doživjeti toliko godina kao on.

—————————–

Meni teče šezdeset i peta. Već prema ovome što sam izložio (zanemarujući medicinske dijagnoze) ispada da mi je u najboljem slučaju preostalo ne više od šest godina života. Da li će to biti upravo šest godina ili manje? Recimo, tri. Hajde de, recimo pet. Koliko je pet godina? Kako brzo prođu?

Otkako su se pojavili digitalni fotoaparati imam naviku da svakodnevno navečer spustim usnimljene fotografije na kompjutor pod odgovarajućim datumom. To je moj svojevrsni vizualni dnevnik. Unazad deset godina mogu otvoriti fotografije pod bilo kojim datumom i pogledati neki prizor iz tog dana. Evo, preskačem preko fotografija od prije pet godina: sjedim s jednom pokojnom rođakom, razgovaram s pokojnim Darkom Glavanom, družim se s pokojnom slikaricom Izabelom Šimunović, došao je u posjet pokojni stric iz Chicaga, moja pokojna majka… Moje fotografije su prepune mrtvih ljudi! Dobro, ima i živih. Sin mi na tim fotografijama ima dvanaest godina, veselo trčeći izlazi iz škole… To kao da je bilo lani!

Da pokušam dočarati koliko je to pet godina pozvati ću se na neke događaje kojih bi se svatko mogao sjetiti. Godine 2009. hrvatski biatlonac Jakov Fak osvojio je brončanu medalju u utrci na 20 kilometara na Svjetskom prvenstvu u južnokorejskom Pyeongchangu, u Austriji je počelo suđenje Josefu Fritzlu jer je dvadeset i četiri godine držao u seksualnom zatočeništvu vlastitu kćerku, Branimir Glavaš je osuđen na deset godina robije i istog dana prebjegao u BiH, Ivo Sanader je podnio ostavku, otvoren je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Te godine umrli su, između ostalih, dirigent Vjekoslav Šutej, glumac Vanja Drach, političarka Savka Dabčević-Kučar i kipar Dušan Džamonja. Sjećate se? Je li to bilo davno ili nedavno?

Što sam stariji, vrijeme mi brže prolazi. Jasno se sjećam doba kad mi je dvije sedmice do kraja školske godine izgledalo kao razdoblje kome je nemoguće dočekati kraja, a danas mi dani prolaze u trenu, u petak se obično čudim kako to da nije utorak ili srijeda, Nova godina mi izgleda kao da je bila prije tri mjeseca. Pet je godina (a kamoli tri), kad je trajanje života posrijedi, u pičku materinu malo vremena!

————————————

Smrti se ne bojim. To sam već iskusio. U smrti ću se samo vratiti u stanje u kojem sam bio od početka vremena do rođenja. Uopće nije bilo loše, nemam zamjerki. Naravno da nikada ne možemo sa sigurnošću reći kada će nam biti posljednji dan, ali čak i ako izuzmemo nepredvidljive fatalne događaje poput saobraćajne nesreće, izravnog pogotka meteora, terorističke napade, trovanja ili slično, sa sigurnošću možemo reći da smo svakim danom za dan sve to bliže tom nepoznatom času.

Smrti se ne bojim i jer sam je već u nekoliko navrata iskusio, pa mi nije strana. Svjestan sam da to zvuči čudno i neuvjerljivo. Recimo, prije nekoliko godina, opružio sam se na krevetu nakon ručka i blaženo zadrijemao. Iznenada je iz suprotnog, udaljenog dijela stana oglasio telefon. U doba fiksnih telefonskih linija trebalo je stići do aparata prije nego je prestao zvoniti da bi se saznalo tko zove, inače je to ostajalo nepoznato, a moglo se raditi o nekom značajnom, čak sudbonosnom pozivu. Naglo sam se trgnuo, prebacio stopala na pod, odrazio se nogama i potpomogao odgurnuvši se rukama od kreveta, izvio se snagom cijelog tijela kao oprugom i iz sve snage udario čelom u rub okvira otvorenog prozora. Ne mogu reći ni da mi je bljesnulo pred očima, ni da se zatamnilo, ni da me je zaboljelo, jer sam u tako kratkom djeliću sekunde izgubio svijest da ništa od toga ili sve zajedno nije stiglo doći do svijesti. Srećom, odbačen udarcem pao sam nauznak na krevet. Ne znam koliko sam ležao, da li nekoliko sekundi ili nekoliko minuta prije nego sam došao sebi, i to sa strašnom glavoboljom. I to je bila mala smrt. Da je udarac bio samo za nijansu jači, nikada se više ne bih ni probudio. Ležao sam i mislio – to je to! Taj prijelaz iz života u smrt upravo tako izgleda, a ono što je uslijedilo nakon udaraca je ono u čemu se svijest zauvijek raspline.

Nema razloga bojati se smrti. Ono što je s njom u vezi neugodno je umiranje, posebno ako je dugotrajno i bolno. Zbog toga mi je žao što nisam Švicarac u Švicarskoj ili državljanin neke od drugih civiliziranih zemalja u kojima je eutanazija legalizirana i uhodana. Umjesto toga okružen sam budalašima koji najozbiljnije raspravljaju da li život počinje začećem, pa im je to da u cijeloj državi nema poštenog hospicija u kojem bi terminalno bolesni dostojanstveno i olakšavajuće umirali izvan horizonta sagledavanja, a problematiku eutanazije otklanjaju s nekoliko religioznih floskula. U takvim okvirima, a suočen s mogućom perspektivom dugotrajnog gušenja, prisiljen sam razmišljati o umiranju više nego li je zdravo. Umiranje je preozbiljno da bi se prepustilo slučaju. Nije mi potrebna posljednja pomast nego ono što medicina, psihologija i postojeći nivo društvenog standarda mogu danas pružiti, no kako to nije osigurano u slučaju nepovoljnog ishoda preostaje mi jedino sam uzeti stvari u svoje ruke.

———————————

Srednjevjekovni prilaz problematici umiranja nesretno se uzglobio sa suvremenim civilizacijskim tokovima. Naša civilizacija se bazira na oštrim, bipolarnim podjelama. Radno vrijeme – slobodno vrijeme (neradno vrijeme). Deseksualizirani dio života – spolni život rezerviran za spavaću sobu, krevet, noć, bračne odnose. Život kontra smrt. Ako je jedno, nije drugo. Nastranu što je stvarni život nemoguće ugurati u takve polarizacije koje postoje jedino u glavama onih koji pojednostavljeno i iskrivljeno sagledavaju sve oko sebe i u propagandističkim nastojanjima onih koji se trude učiniti svijet što pogodnijim za upravljanje. Sve je prožeto svime, pa je radno vrijeme ono koje omogućuje neradno, seksualni motivi i naboji prisutni su i u prilikama u kojima su debelo zamaskirani, smrt i život se prožimaju.

Druga civilizacijska osobitost je orijentiranost uspjehu, a pojava starenja, kopnjenja, smrti na kraju u tu se orijentiranost ne uklapaju. Masovni mediji su prepuni uspješnih likova, ljepotica, vrhunskih sportaša… Ocvale ljepotice, propali biznismeni, svrgnuti političari ili neizbježni invaliditet bivših vrhunskih sportaša pojavljuju se uglavnom kao zluradost onih koji su upravo u usponu. Unutar takvog trenda masovni mediji se rijetko bave umiranjem i smrću (osim, naravno, ako ne govorimo o nasilnim usmrćivanjima, crnim kronikama, ratovima, epidemijama…), iako je tema takva da istovremeno neprekidno navire na marginama i među redovima, pa onaj tko traži takvu građu zapravo može mnogo toga naći. (Tko traži može naći i kvalitetne i instruktivne knjige, ali knjige se ionako slabo čitaju, a onih koji traže tu tematiku još je manje.)

Evo (pozivam se na novine), religiozni ljudi se više boje smrti nego nereligiozni, ali mnogo lakše prebolijevaju smrt sebi dragih i bliskih osoba. Neću to komentirati. Umjesto obrazovanja i masovnih medija monopol na razglabanja o smrtnosti preuzele su religijske institucije. U takvim okolnostima najveći broj ljudi odbija razmišljati o smrti fatalistički se prepuštajući onome što će neizbježno doći, istovremeno s gadljivošću ili odbojnošću izbjegavajući one koje je proces završetka života već zahvatio i po mogućnosti ih sklanjaju s pogleda tako da ih trpaju u bolnice koje su organizirane s ciljem da bolesne privedu zdravlju, a ne umiruće smrti.

U našoj civilizaciji ako priča nema happy end, onda je drama. Zašto sretan završetak ne bi bio da netko umire spokojno i glatko, zadovoljan proživljenim životom i saznanjem da umire u pravi čas? Dobar glumac prepoznaje se po tome što u pravom trenutku izlazi na scenu i u pravom trenutku se uklanja. Vrhunski glumac si neće dozvoliti da ponesen ovacijama publike ostane pod reflektorima dok svima dozlogrdi. U civilizaciji usmjerenoj prema što bolje, što više, što dalje i što brže, ništa nas ne osposobljava da naučimo prepoznati i pripremiti se za taj pravi čas, u prvom redu tako da proživimo što kvalitetnije do njega.

—————————–

Bezbroj puta je ponovljeno da je zadaća roditelja osposobiti djecu za život, ali se istovremeno svaki put propusti spomenuti da je jednako važna roditeljska zadaća i pripremiti djecu za smrt. Najjači odgojni utjecaj postiže se vlastitim primjerom. Što djeca mogu zaključiti i naučiti od roditeljskog ponašanja kad se suoče sa smrtnim slučajem u okolini? Najčešće je ono što vide da se odrasli naprosto raspamete, ponašaju suludo i trkeljaju gluposti. Što mogu zaključiti i naučiti kad roditelji, po biološkom voznom redu, odlaze prije njih? Najčešće da je smrt nešto kontradiktorno, raj ili pakao, nešto strašno, toliko strašno da je najbolje izbjegavati tu temu dokle god se može.

Na isti način se i oni koji se žene s ozbiljnom namjerom da im to bude doživotna veza zaklinju „Ostati ćemo zauvijek zajedno“, premda je to „zauvijek zajedno“ zapravo nemoguće i pod tom formulacijom se zamaskirava i niječe ono što se podrazumijeva – ostati zajedno do smrti jednoga iz para. Pravo pitanje nije „Hoćeš li mi biti supruga/suprug?“. „Hoćeš li mi biti žena/muž?“ zapravo je pitanje za brakove koji unaprijed računaju da će biti privremeni. Za brak koji ozbiljno nastoji biti doživotan pravo pitanje je „Hoćeš li biti moja udovica/moj udovac?“

Razgovori o smrti doživljavaju se morbidnima, oni koji su iz bilo kojeg razloga okupirani tom temom ostalima djeluju naporno, oni koji iz bilo kojeg razloga prizivaju smrt dokle god ne umru nipodaštavani su tako da ih se definira smiješnima, kad pogodi nekoga poznatoga svi se prvenstveno iznenade, kad se smrt nametne kao tema o njoj se govori uopćenim frazetinama s malo ili nimalo osnova u stvarnosti i čeka se da vrijeme učini svoje slabljenjem doživljaja i zaboravom. Time smo osiromašeni za jedan značajan dio života – vlastitu smrt, onesposobljeni da je doživimo u njenoj punoći i vrijednosti.

Priredio Marijan Grakalić, Radio Gornji grad (Radio Gornji grad | Nezavisna kultura u prijelomu epohe)

Eduardo Teixeira Pinto (1933-2009) - (shotkit.com)