Predrag Matvejević, MEDITERANSKI BREVIJAR (ulomak)

O morskoj pjeni govori se općenito ili kitnjasto. Obično se spominje uz valove i vjetrove. Usporedbe s lakoćom ili ispraznošću, nevjerom ili srdžbom, čak i s plodnošću nisu drugo do usporedbe: ne kazuju što je pjena sama. Malo je onih koje doista zanima ima li ona svoju zapreminu, kakav joj je sastav, je li slana kao more i zašto je more s takvom odlučnošću izbacuje na kopno, u tolikoj količini. Ne znam smije li se u vezi s njom uopće govoriti o količini. Ne zaboravimo ni razliku između pjene mora i pjene obale: teško ih je odvojiti jednu od druge, premda se same ponekad isključuju. Obje su poznate i svaka ima svoje mjesto. Na Mrtvom moru nikad nema pjene.

Priroda oblaka koja se također dovodi u vezu s vjetrovima i valovima, prepuštena je meteorolozima više nego što treba.

Oni su ih razvrstali i imenovali po obliku, izgledu, učinku.

Oblacima se bavi i književnost, napose pjesništvo: plovili su nebom kao brodovi pučinom, izdizali se iznad mora ili nalijegali na nj poput plašteva ili zastora, jednom teški i tamni, zadajući brige, drugi put laki i providni donoseći radost, ponekad i sreću. U ranu zoru, na moru, ne razlikuju se od same zore, u sumrak dio su sumraka. I na njih se gleda s broda drukčije nego s obale: kakvi su, koliko ih je, s kojim vjetrom idu i kojim smjerom, što dolazi iza njih. Iskusni znaju po njima kakvo će biti vrijeme i predskazuju ga na mnogobrojne načine. Oblaci su sadržaj razgovora i sporova diljem Mediterana.

Vrijeme se povezuje, na obali kao i na plovidbi, sa samim morem. Njegova se stanja ne mogu ni nabrojiti, a kamoli opisati: dani jedni nalik na druge, uz jedno te isto more, i oni drugi kad je more drukčije, razdoblja suše i sparine, vjetrova i kiša, mokrine što dolazi od mora i tko zna od čega, naša raspoloženja po jugu i po buri, časovi obamrlosti i utihlosti (osobito ljeti, poslije podneva, po omari), živost ljetnih večeri na rivi i na molima (opisivači se obično zanesu takvim nabrajanjima).

Mrakovi se na moru razlikuju od vremena do vremena: prvi mrak koji se spušta ili pada brže ili polaganije, mrkli mrak koji je nad morem mrkliji nego nad kopnom, ledeni, gusti, vlažni (onaj s jugom ili oblačinom), onaj u kojem se morska dubina spaja s dubinom noći uvećavajući jedna drugu, tama tamu, kad udar vesla o trup broda odzvanja jače, gdje se ne zna koji dio pramca siječe more, što ostaje na mjestu a što se zapravo kreće. (Ostavljam to literaturi.) U ribarskom poslu počeci i prestanci mrakova najvažniji su kalendari. Predodžbe o pomrčini što podsjeća na postanak ili kraj svijeta proširene su posvuda. Neke smo mrakove Mediterana vidjeli samo na slikama: epski su ih pjesnici uspoređivali s crnim vinom.

Zore i sumrake uspoređivali su sa svim i svačim. Ne usuđujem se zbog toga govoriti o njima. Najbolje ih poznaju ribari i mornari, koji imaju najviše prava da o njima govore: u ranu zoru more i nebo iste su boje, teško ih je razlikovati jedno od drugoga. Zalasci sunca iza obale i njegova utonuća u moru stalno se ponavljaju: tako mora biti. Njihovi opisi sliče jedni drugima više nego što bi morali. Mediteransko je more za to manje krivo nego obala.

Kiše nisu jednako sklone svim obalama: više ih je na sjevernim nego na južnim, na zapadnim su obilnije nego na istočnim. Ne dolaze do svake od njih u isto vrijeme i u jednaku razmaku: kraj Gibraltara počinju padati gotovo pola godišnje ga doba prije nego kraj Mrtvoga mora. U Svetoj zemlji (koju ponovno uzimam za primjer) ljeti se nije računalo na kišu, osim možda slučajnu; u jesen je nailazila kiša zvana ranom, dragocjena isušenu tlu i rijekama iscrpljenih korita; zimi su padale kiše koje su se zvale zimskima i koje su popunjavale zdence; stari su Židovi smatrali proljetnu kišu već kasnom.

Teško je predočiti što je sve značila za one koji prebivaju kraj pustinje. Kiša koja padne u pravo vrijeme smatrala se, diljem cijele kanaanske obale, znakom božje milosti; ona što dolazi s nevremenom i tučom tumačila se kao božja kazna. Kiše su bile razlog molitve ili ufanja. U literaturi su često bile predmet stilskih vježbi, koje nije teško parodirati: kapi što se kotrljaju licem poput suza radosnica, vlažnosti što razgaljuju zemlju, vraćaju bilju i smolama njihove sokove i mirise, opijaju. Kiša je istinski događaj za vrijeme suše, napose na otocima na kojima je događaja uvijek premalo. Kišnica po guštirnama i bunarima imala je, za mnoge s Mediterana, okus oskudna djetinjstva i neutaženih ranih žeđi.

Nekom će možda poći za rukom da razvrsta i same obale, načine na koje su povezane s morem, mjesta gdje su njihove veze potpune i trajne a gdje djelomične i slučajne, prostore na kojima su more i kopno izmireni jedno s drugim i one na kojima nisu i neće nikada biti, dijelove koji su spremni za doček ili prijem i one koji ne trpe da im se priđe ili doplovi do njih.

Razni oblici i sastavi, razdiobe zemlje i raslinja, kamena i svjetlosti, svakojaki otpori i ustupci, ne daju se sažeti govorimo o stijenama ili grebenima, žalima, oblucima, o pijesku i pržini, plaži, igalu, o tjesnacima manje ili više opasnim, o uvali (vali ili valunu), dragi (ili dražici), o morskim spiljama manjim i većim, o badu, gazu, rtu (negdje kažu ratu), hridi (ili hridini), siki, mrkjeli ili mrkjenti, litici, sunovratu, promontoriju. Te pojave ili prizori ne mogu se označiti samo konkretnim imenima ili opisima, bez apstraktnih pojmova ili apozicija (objasniti primjerice zašto su kamene gromade negdje ostale cjelovite i kompaktne a drugdje, premda im je sastav gotovo isti, smrvljene u komade ili izdjeljane u oblutke, kako su ovdje postale ploče, ravne ili glatke, ondje hridi i grebeni, hrapavi ili oštri poput sječiva). Na slojevima stijena očitavaju se epohe prapovijesti, pomaci tla i njegove rasjeline, odvajanje dijelova od cjelina ili pripajanje jednih drugima te razne druge pojave, tektonske i arhitektonske. Tko zna što tim prizorima duguje mediteranska arhitektura: jonska ili dorska, ona koja je nastala prije ili poslije njih? Neka su mjesta, moglo bi se reći bez pretjerivanja, dramatična: tamo gdje je kamen posve satrt ili gdje trune, kad su s njega zderani raslinje ili kora, kad mu izbijaju na površinu žile ili živci. Prebirući po tome otkrivamo u sebi poziv geologa. Geologija Mediterana je poučna.

O zaljevima, manjim i većim, manje ili više otvorenim moru, simetričnim ili negeometrijskim, gostoljubivim ili odbojnim, govorilo se s ushićenjem ili prijekorom. Nije ih potrebno opisivati. I tu je posrijedi taština, povezana možda s onom otočnom: zaljev se često nastoji prikazati kao cijelo more. Takav su status dobili, ne samo u pokrajinskim atlasima, Ligursko, Tirensko, Alboransko, Mramorno i Azovsko more, Levantsko također i još poneko. I Jadran se zvao Goljo di Venezia. S druge strane, Sidra ili velika Sirta ostala je samo zaljev. To nije jedini slučaj: o tome je odlučivala moćnija strana, ne cijeli Mediteran.

Za morske spilje (pećine, grote, koje istražuju posebni geolozi) tvrdi se da su različite od onih kopnenih. Ne znam mnogo o njima: jedne su lako dostupne, druge teško pristupačne, ove bezopasne, one ispunjene opasnostima. Mora se zaroniti da se uđe u neke od njih, sagnuti glavu u barci (ako im prilazimo barkom) ili čekati da se more spusti. Boje su im različite ili barem stječemo dojam da su takve: i plava, i tamnomodra, i zelena, možda su gušće. Svjetlost, gdje je ima, izgleda kao da je tekuća. Pretpostavlja se da u spilju ne prodiru ni valovi, ni vjetar. Nije uvijek tako. U nekoj ima, u nekoj nema sjena. Koralja nisam ni u jednoj vidio. Jeka je u svakoj posebna. Ribe su drukčije od onih o kojima se priča. Na Mediteranu je mnogo priča o spiljama: ni noćni snovi nisu od njih pošteđeni.

Zdenci imaju više imena, ovisno o tome koliko su duboki i kakva je voda u njima: izvorna, kišnica, bočata s malo soli.

Zovemo ih i studencima i kladencima, najčešće bunarima: nazivi im se obično mijenjaju idući od obale prema unutrašnjosti. Sliče spiljama i pećinama, ali ta sličnost nije osobito važna. Važnija je sama voda u njima, pogotovo u krajevima gdje je nema. Gradovi i obale bili su poznati po svojim izvorima i bunarima, po njima su dobivali imena. Zdenac žive vode davno je opjevan. Imao je različita značenja od starih vremena do naših: bio utočište i odmorište, mjesto blagovijesti i cilj putovanja, mučilište također (žeđ se najteže podnosi kraj studenca).

Krstionice su posebni bunari: unosile su svježinu u baziliku, u vrijeme velikih vrućina. Po pučkom vjerovanju nutrina bunara sadrži ili čuva cijelu istinu: u to su vjerovali i učeni ljudi.

U siromašnijim krajevima, kakvi su pojedini dijelovi Jadrana ili poneki grčki otok, bunar kojem je vijenac kamenoga okna isklesan i ukrašen naziva se ponekad fontanom. (Na sličan se način bitve na molima, u dijelu Dalmacije, nazivaju kolonama.) Ako u tome vidimo skromnost više nego pretjerivanje, takvi primjeri zaslužuju da budu navedeni: poetika skromnog još nije sačinjena na Mediteranu.

I svjetionici su jedna od mediteranskih zadužbina, koju ne smijemo prepustiti samo službama obale ili plovidbe. Razvrstavaju se obično po starini ili veličini, načinu gradnje ili mjestima na kojima su podignuti, rtovima ili otocima s kojih svijetle: valja razmotriti i to kako su okruženi morem, kolika je njihova izdvojenost ili osama, u kakvoj su vezi s najbližim lukama i imaju li sami nakanu da postanu lukom te, napokon, za koga svijetle i na čijim putovima (sentimentalno se govori također da im je svjetlo nostalgično, treptavo, isprekidano i si.). Svjetionici dobivaju dostojno mjesto na pomorskim kartama velikog razmjera, a i u sjećanjima brodolomaca nisu izostavljeni: pretjerana zahvalnost nije odlika Mediteranaca, premda mnogo obećavaju u času kad se zahvaljuju (opravdava ih, dodajmo uzgred, to što sami vjeruju u svoja obećanja onda kad ih daju). Posade svjetionika, koje više sliče na redovnike nekadašnjih samostana nego na mornare, ne očekuju posebnu zahvalnost. Njima su ponekad posvećene slike u domovima onih koji su izgubili svoje najbliže na moru: ex voto je pučka i poganska vjera, čiji su hramovi najbrojniji na Mediteranu.

Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli podcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.

Ribare često prikazuju (ne samo na jeftinim slikama ili turističkim razglednicama) lica izbrazdanih kišom i suncem, vjetrom i valovima, a da gotovo nikad ne pokažu njihove ruke otvrdnule od soli i mreža, konopa i vesala. Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (tko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je dijeliti more nego zemlju, teže ga je posjedovati.

Mediteranski inventari ne izostavljaju galebove na moru i na ušćima rijeka. Između raznih ptica koje nadlijeću brodove i prate plovidbu njih, zacijelo, najviše pamte. I galebovi se razlikuju jedan od drugog, više nego što se to na prvi pogled čini. Dalje od ušća rijeke, prema unutrašnjosti, tamo gdje se gubi veza s morem, nisu isti: mostove nadlijeću riječni galebovi. Jedni slijede lađe gotovo bez ikakve svrhe, ne odajući ni glad ni žudnju, drugi su opet praktični i proždrljivi. Jednom ih ugledamo kao obične ptice koje lete uz katarku, drugi put kao osobite suputnike. Netko govori o njihovoj jakoj probavi bacajući im s broda otpatke hrane, netko se divi načinu na koji lebde; ovoga zanimaju ciljevi, onoga oblici njihova leta.

Malo tko primjećuje kako galeb dotiče more kad je mirno ili kad je valovito, vrškom krila ili tijelom, samim prsima. Nekad su pomorci, uplovljavajući u luke, motrili kakvi im galebovi idu ususret te po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju se vežu. Veza posada s galebovima jedna je od starih tajni (ako već tajne moram spominjati) i mora i pomorstva u isto vrijeme, osobito na Mediteranu gdje je najstarija.

Prizori mora i svega što je uza nj, njegova stanja, odrazi neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubini i u pličini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi između jednih i drugih, more jutarnje i večernje, dnevno i noćno, svakidašnje i vječno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim opisima rabe), svakom se čini - tako je barem na Mediteranu - da o njemu i njegovu izgledu ima što reći i da je to doista važno.

Često se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima nisam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove stalne i prolazne veze utječu na ponašanje osoba i zajednica.

Time se mnoge pojave ne mogu objasniti. Pitamo zašto se u mediteranskim zemljama, koje se diče najstarijom demokracijom, toliko očitovala potreba (ili privid potrebe) za čvrstom autokratskom vlašću. Pretpostavku da su moreplovci s Mediterana prenijeli dijalektiku raspuštenosti i prisile, anarhije i tiranije u Latinsku Ameriku, gdje se ona uvećala prema razmjeri i naravi toga kontinenta, nitko nije uspio dokazati.

Razlike među obalama ne daju se razumjeti. Apeninska strana Jadrana, na primjer, postepeno se izdiže, dok ona balkanska lagano tone. Prvu su izgulile bure preko ravnog mora, sa sjeveroistočne strane (u čemu neka pučka vjerovanja vide osvetu poniženih i uvrijeđenih); druga, istočna, zaklonila se iza kopna i stvorila mnogo otoka i zaljeva. Ona je svojedobno nosila jake šume, koje je u Dalmaciji prorijedila praktičnost Mletaka. Slavenska nepraktičnost nije ih uspjela ponovno podići. Na spor praktičnog i nepraktičnog duha nailazimo po cijelom Mediteranu, i s ove i s one njegove strane.

Različite su i vrste same zemlje od jednoga kraja do drugog. One se ne vide na isti način kad im prilazimo s mora ili pak kad stojimo na čvrstom tlu, uz obalu: crvenkasta zemlja među kamenjem (zvana: crvenica); ona sivkasta ili pepeljasta, koja izgleda kao da je sva od kamena (ponegdje je manje ili više pješčana, na nekim je jadranskim otocima stoga zovu sarbun, salbun ili bijela zemlja); zatim je tu crna zemlja (crnica), rijetka i cijenjena u ovim predjelima, reklo bi se neovisna od kamena; tu je napokon obična, smeđa zemlja, koja je ista kao i drugdje u Evropi, Maloj Aziji, dijelu Afrike. Vegetacija oblači ili svlači, skriva ili raskrinkava njihovu narav i obličja, mijenja scenografije od prigode do prigode. Sastavi ovise najviše o tome kako se pod ovakvim suncem raspadao kamen i koliko su u tome sudjelovale voda i vlažnost koje dolaze od mora: i sama je zemlja tako uobličena morem, Mediteranom.

Na afričkoj strani, tlo se sve više predaje pijesku što je dalje od mora. U Maroku i Alžiru mnogo je crvenice, na granicama stepe, manje ili više plodne. U Tunisu mjestimice ima i crnice, napose uz oaze ili na uzvisinama. Dalje na istoku, u Libiji, u dijelu Egipta i Palestini, smjenjuju se najčešće pijesak i pješčana zemlja: ova posljednja žuća je od one kamenite u sjevernijim mediteranskim krajevima, ako nije posrijedi fatamorgana. Idući prema Bliskom istoku do Libanona i Sirije, bijele ili žuto-sive ravnice prelaze sve više u pravu, smeđu zemlju, ponegdje u crnicu. Tako se barem čini onome tko ne poznaje dovoljno sve te krajeve, koje i nije lako upoznati. U južnoj Španjolskoj tlo izgleda najsličnije po svojim osobinama onom u Africi, kao da su se tu kontinenti najkasnije odijelili. Nije isključeno da taj varljivi dojam dolazi i od prisjećanja, povijesnih i kulturnih, kao što su sukobi Španjolske s Afrikom, prodori Kartažana, arapska osvajanja, bitke sa Saracenima i Maurima, možda i neka književna djela koja o tome govore, kadra da proizvedu iluzije o raznim stvarima, pa čak i o zemlji. Apenini i dijelovi Balkana imaju zajedničkih osobina i u geologiji ili geografiji, ali se razlikuju u povijesti. Crnica u ukrajinskoj ravnici, zvana černozjom, razlikuje se od one mediteranske više nego Crno more od našega. Možda je i to jedan razlog što ga mnogi ne smatraju dijelom Mediterana: više zbog zemlje nego zbog samoga mora.

Fotografija - Ivo Pervan (sa CROWN - croatia.org)