Ranko Marinković, SAMOTNI ŽIVOT TVOJ (ulomak)
Pleteš sitno, pažljivo, san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Redaš očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mrežu u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijeće hirovito s jednoga na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako, lijepo i namata beskonačnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete čudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom pređom sna. Prelijeću posljednji meteori, u očima rasprsnula se posljednja raketa, svečanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i žuti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim.
Slatko te opija dugo žuđeni san... I gle: već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltičnim gibanjima: srce mimo kuca, poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca krvi, počivaju umorno živčane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava neće da usne! Glava traži još jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo ...
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trgnula i otprhnula.
I opet si ostao budan.
- Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao mišlju zaustaviti pticu? Ja ću je opet vratiti...
I pokušavaš da vratiš zaspalu ptičicu na granu i da je prekriješ tamom. Puštaš da padne noć na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejzaž, zatim sve dublja, sve mračnija noć.
No tama neće da priđe tvojoj glavi. U očima ti se ponovo pale žuti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. Čitavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana. Izlazi mlada jahačica i juri arenom, stojeći uspravno na dva konja u galopu. Ali najmučnija je slika: akrobat visi o nožnim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grčevito zaklapaš oči i okrećeš glavu zidu da ga ne vidiš); trzaji čovjeka na trapezu, hvata dobačeno uže i vuče gore sebi jahačicu koja drži kraj užeta u zubima. Nožni palci na trapezu i zubi na kraju užeta - dvije tačke tvoje stravične napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom času tvoja pažnja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opružili tvoji palci. A dotle te đavo neprestano muči: »Gledaj kako joj dršće donja vilica, iznemogla je, vidiš li, sad bi mogla ispustiti« ... i ti jače stiskaš zube, jače savijaš prste na nogama, luđački stežeš mišiće na cijelom tijelu i držiš akrobata na trapezu i njegovu partnericu, držiš i strepiš i ne dopuštaš im više nikakav pokret.
Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visiš i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na nešto čvrsto, nesigurno, da stanu na čvrsto tlo, da odahnu, da odahneš, da se okreneš na drugu stranu? Već ti je ruka utrnula i grč ti je stegnuo oba stopala, više ne možeš, ne možeš ... »Dokle ću ja spašavati život ovim ljudima?« ...
Javio se sat na tornju staroga kaštela: din ... din... din ... i bio si spašen! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - ništa. - Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oči.
To je sat odbio tri četvrti. Jedanaest i tri četvrti. Ona žarulja na ulici, čije svjetlo pada u tvoju sobu, još gori. Svjetlo će se ugasiti točno u pola noći i u sobu će ti se ušuljati noć.
- Još, dakle, četvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati!
Ne znaš ni sam zašto, ali panično se bojiš one tmine u sobi poslije gašenja žarulje. I svake noći hvata te taj isti strah da nećeš usnuti prije ponoći. Mučiš se, prevrćeš, pokrivaš se plahtom preko glave i kupaš se u znoju od vrućine i od straha. Neprestano ti se čini da netko hoda po kući. Neki tihi, pritajeni koraci, šum teške svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigušeni koraci u papučama, onda zvecnu čaše u kuhinji, pomaknu se tanjuri i — bum! — nešto bubne u pod!
- Ah, to se kokoške premještaju na motki dolje u konobi, to kokoši sanjaju — misliš razumno, no svejedno prisluškuješ i čuješ kako ti srce panično bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tišini ulijeva ti još veću stravu.
- Mjesec će noćas kasno izaći; još imam samo četvrt sata svjetla ... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti...
Misleći tako, gledaš svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napušteni. Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo, čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je živ, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u džepove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema.
I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe.
(Iz zbirke pripovijedaka „Ruke“)
Paul Signac, Portret Felixa Feneona (1890)