Alberto Moravia, SEDAM SINOVA

                 Udala sam se u osamnaestoj godini i do dvadeset i osme godine donijela na svijet šest sinova. Sada sam sedmi put trudna. Šest sinova u dvadeset i osam godina a sedmi još k tome na putu — to spada u stvari koje nas, moramo tako kazati, namah tuku u glavu. Pa tko nam god došao u goste odmah mi, kako se i pristoji, čestita na brojnoj obitelji. Svi oni kazuju manje-više iste i uobičajene fraze, po svoj prilici malo puta rabljene: »Krasne li dječice…  divne li obitelji…  koje li zadovoljstvo za Vas, gospođo…  sjajnih li sinova«. Vlastiti utisak pokušao je jasno iskazati jedino jedan stari slikar, inače prijatelj moga oca. Dobrano nas je gledao, prvo mene potom moje sinove, da bi onda zbunjeno izbrundao: »Materinstvo… materinstvo, u neku ruku, preinačuje ljude i životinje…  jer tigrica, kad je sama, vidite, veličanstvena je zvijer… tigrica sa svojim mladima već je nešto posve drugo…  baš tako…  čak i kokoš, ta najkukavnija i najbedastija životinja, u koje su oči okrugle pa nalikuju dugmetima i koja se kreće kao navinuti pernati ustroj, čak i kokoš, kad postane kvočka te uspravna u hodu vuče za sobom cijelu povorku pilića, i ona eto postaje, kako da kažem?, nešto nadasve dražesno«.

                               A što ja mislim o svim tim prosudbama? Ništa ili gotovo ništa i to prvo stoga što ih držim nužnima: tȁ kako ne čestitati majci koja ima šest sinova! Potom i zato što me stanje u kojemu jesam (a nalazim se u sedmom mjesecu trudnoće) nadahnjuje nekom vrsti misaone začuđenosti, bezbrižne, opuštene i naprosto sretne. Kako je proljeće i zrak blag to ponajčešće sjedim pod trijemom naše male vile, začuđeno promatrajući oko mene moje sinove. Oni najstariji trče uokolo čupajući se između sebe, najmlađi pak puzu na koljenima ili po prostirci do vrbova pruća; onaj što se netom rodio, povijen u vuneno ruho, golih ruku i nogu, drijema mi na prsima. Okružena tako dječicom, igračkama, pelenama i napicima ruke sam položila na trbuh prateći kretnje sedmoga sina, onoga koji će se roditi za dva mjeseca. A podignem li pogled s mojih sinova pa ga usmjerim preko trijema, dobiva začuđenost moje sreće nov poticaj. Vidim naime široko, blistavo zeleno polje zasađeno djetelinom, zatim dug drvored topola što ga rese svijetli, skoro bijeli pupoljci i nakraju trokutaste krovove jedne tvornice. Pa kao što me raduje gledati moje sinove, tako me raduje i pogled na tu tvornicu, iako su posrijedi drugojačija vrst i razlog radosti. Odonud dolazi novac od kojega živimo. Odonud osjećaj sigurnosti i povjerenja u budućnost koji nam je osjećaj i omogućio stvaranje tako brojne obitelji. Između tvornice i nas vlada dakle podosta uočljiva i jasna povezanost. Živi i djeluje ta međusobna veza kako bi naša i tolike druge obitelji mogle živjeti i napredovati.

                               Jednog od onih jutra sjela sam u kola i odvezla se u grad kako bih se u tamošnjem super--marketu snabdjela za tjedan koji je u toku. Nakon toga pošla sam u tvornicu po supruga. On je međutim izbivao iz ureda: upravo je na kolodvoru dočekivao direktora. Umjesto njega zatekla sam tamo Pijera, sobnog druga moga supruga, dugonju s naočalima koji je kao dječak bio u mene zaljubljen pa me i zaprosio. Moj suprug nema boljeg prijatelja od njega; ali i on i ja uporno izbjegavamo ostati nasamu jer se eto i dan-danas, nakon toliko godina, osjećamo u to još uvijek upleteni te ne znamo što kazati.

                               Sve to ponovilo se i tog jutra. Piero se raspitivao za moje i moje dječice stanje, potom je, da bi pročistio grlo, hraknuo pa me izgubljeno zapitao ne bi li možda, dok čekam muževljev povratak, htjela razgledati tvornicu. Niti me to privlačilo, niti sam ikad dosad razgledala tvornicu. No hitro sam pristala da bih mu udovoljila.

                               Napustili smo stoga ured te me Piero proveo kroz niz odjela. Ali sjećanje je na taj obilazak zbrkano jer sam se, sjedeći onako uporno sa dječicom pod trijemom, naprosto bila odučila od uočavanja stvarnosti. Pa ipak, dvije su me pojave u tvornici posebice prenerazile: umnožavanje i montaža. Što se tiče onoga prvog, namah sam primijetila da bi se svi oni strojevi, svi oni radnici, svi oni pokreti strojeva i sve one kretnje radnika — ne zataji li oko — mogle lijepo svesti na jedan jedini stroj, na jednog jedinog radnika, na jedan jedini pokret, na jednu jedinu kretnju. Umnožavanje naime nije moglo skriti onu temeljnu  sličnost: moglo ih je biti i više i manje nego što ih je stvarno bilo, ali ni do kakve promjene ne bi došlo. Druga je pojava, u krajnjem slučaju, samo objedinjavala i dopunjala onu prvu: strojevi, radnici, pokreti strojeva i kretnje u radnika sklapali bi se nakraju — i to shodno prethodno utvrđenom redoslijedu — u složen i do izvjesne mjere nezavisan predmet zvan hladnjak. Bio je to dug, složen i nerazumljiv radni proces, prepun nimalo bistrih radnji dorade i sastavljanja. Montažna traka međutim, što je napredovala trzaj za trzajem, u posljednjem je odjelu postavljala na tlo zatvoren i bijeli hladnjak, spreman za pakovanje i odvoz te se činilo, no kojim sad to riječima iskazati?, da je bilo stvoreno nešto sposobno za život. Jest, bilo je sad dovoljno utaknuti utikač kako bi hladnjakom prostrujala električna energija i stroj bi odmah proradio. Bijah gotovo u napasti da kažem kako bi stroj počeo živjeti.

                               Vratili smo se u ured prolazeći kroz niz hodnika. Netom smo se ponovo našli nasamu a Pi-ra i opet svlada stidljivost. Hraknuo je i rekao mi: »U stalnom smo usponu. Za protekle dvije godine proizvodnja je udvostručena«.

                               Ja ću, misleći na supruga i našu obitelj: »Držiš li da će se taj ritam uspona moći održati?«.

                               »Oh da, tome u prilog govore svi pokazatelji«.

                               »U stalnom sam strahu da tvornica poradi nečega ne stavi ključ u bravu i tako moga muža snađe ulica. Da je on, razumiješ li, neženja kao ti, ali s tolikom obitelji!«.

                               Na njegovoj prignutoj glavi zatitrao je časkom smiješak. Potom odgovori: »Porast proizvodnje dijelom je rezultat vrijednosti naših proizvoda, dijelom pak višega životnog standarda no on je ponajviše rezultat demografskoga buma. Do industrijske revolucije naime ne bi nikada došlo da u proteklih stotinu godina nije ostvaren silan prirast stanovništva. Stoga ne brini. Jer dokle god bude žena kao što si ti, koje će u deset godina donijeti na svijet šest sinova, dotle će raditi i naša i sve druge tvornice. Ne zaboravi da žene proizvode potrošače! Eto, primjerice, samo ti osigurala si u ne tako dalekoj budućnosti proizvodnju i potrošnju barem dvadesetak hladnjaka, da ostanemo isključivo u granicama ove tvornice«.

                               »A na koji način?«.

                               »Pa, vidiš, tvoji će se sinovi oženiti, zasnovat će obitelji. Svakoj od tih obitelji bit će potreban jedan ili više hladnjaka. Nisu dakle nerazborita predviđanja koja govore o stalnom porastu proizvodnje«.

                               Ćaskali smo tako još izvjesno vrijeme, a onda je stigao moj suprug te se vratismo u naš dom. Nakon objeda moj suprug pošao je opet u tvornicu a ja kao obično sjela zajedno sa mojom djecom pod trijem.

                               Gledala sam put tvornice. Nebo otrag krovova garaža bilo je posve mrklo, no ta je mrklina nagonila na radost, ta bila je to ona garava i kratkotrajna crnina neba u travnju. Činilo se da je ta mrklina jedva jedvice prošarana bjelinom: tamo dolje je kišilo. No polje djeteline i drvored topola bili su u suncu, a ono je stajalo koso i sijalo, zasljepljivalo poput snažnog i lažnog svjetla kakvog reflektora. Dosad promatrala sam ja sa zahvalnošću tvornicu, osjećajući da između nje i nas vlada dobročiniteljska  povezanost: tvornica nas je hranila, dozvoljavala nam da budemo. Ali sada, nakon razgovora sa Pijerom, primijetih da je osjećaj zahvalnosti zamijenio onaj blage tuge. Doumih naime kako taj odnos jest ili pak može biti i obrnut: ne hrani i ne uzdržava tvornica nas, nego to mi hranimo i uzdržavamo tvornicu. A ja pak pogotovo, koja dadoh na svijet toliko sinova, to jest potrošača, kako je to ne bez izvjesne zlobe bio dobacio Piero.

                                Pomalo sam se gubila u tim razmišljanjima, osjećala da nešto nedostaje u mojim umovanjima: jedan prsten u lancu posljedaka. A onda se malo-pomalo vratih u stanje zanosne začuđenosti, meni u zadnje vrijeme tako blisko. Eto, uokolo mene, mojih šest sinova. Eto, s onu stranu trijema, polja djeteline i drvoreda topola. Eto krovova tvornice. Eto mrkoga proljetnog neba. U tren oka podiže se vjetar, potraja koji tren i odmah nakon toga padoše prve kapi. Eto kiše.

--------------------

Prepoznatljiv ljubičasti niz knjiga obiteljske knjižnice, Otokar Keršovani, Rijeka, 1966. Među njima i romani Čočara, Rimljanka, Konformist i, meni najdraži, Ravnodušni ljudi. Moravia je bio autor i odličnih kratkih priča. Zbirka Raj, također od istog nakladnika, objavljena je 1971., godinu nakon prvog talijanskog izdanja. Priče pisane u prvom licu jednine, ženskog roda, naljutile su tadašnje feministkinje, ali danas ih, sa sigurne udaljenosti, možemo čitati bez tog tereta i uživati u njegovoj vještini pisanja.

Vintage.es