Fjodor Mihajlovič Dostojevski, IDIOT (ulomak)

…

Imao sam mali džepni pištolj; nabavio sam ga dok sam još bio dijete, u onoj smiješnoj dobi kad ti se odjednom započinju sviđati pripovijetke o dvobojima, o razbojničkim napadima, o tome kako će i mene izazvati na dvoboj i kako ću ja plemenito stajati pred pištoljem. Prije mjesec dana gledao sam ga i pripremio. U ladici gdje je ležao našla se dva metka, a u rogu puščanoga praha za koja tri metka. Tričav je taj pištolj, trza u stranu i baca samo na petnaestak koraka; ali dakako da može razmrskati lubanju ako ga upreš u samu sljepoočicu.

Odlučio sam umrijeti u Pavlovsku o sunčanu svanuću, i siđem u park, da ne uznemirujem nikoga. Moja će „Izjava“ dovoljno objasniti redarstvu cijelu stvar. Ljubitelji psihologije, i oni kojima treba, mogu iz nje izvesti sve što im bude po volji. Ali ne bih želio da se taj rukopis preda javnosti. Molim kneza da jedan primjerak čuva on, a drugi da preda Aglaji Ivanovnoj Jepančinoj. Takva je moja volja. Svoj kostur ostavljam Medicinskoj akademiji za znanstvenu korist.

Ne priznajem nad sobom nikakvih sudaca i znam da sam sad izvan svake sudske vlasti. Još nedavno me je nasmijala misao: kad bih zamislio da odjednom ubijem bilo koga, makar deset ljudi u isti mah, ili da počinim najgoru strahotu koja se smatra najstrašnijom na tom svijetu, u kakav bih škripac zatjerao sud s ova dva-tri tjedna roka i s nemogućnošću mučenja i torture? Umro bih udobno u njihovoj bolnici, u toplini i uz pažljiva doktora, možda i mnogo udobnije i toplije nego kod svoje kuće. Ne razumijem kako se ljudima u ovakvom stanju u kakvom sam ja ne javlja u glavi ta ista misao, makar i kao šala? Ali možda im se i javlja; i kod nas će se naći mnogo veselih ljudi.

No ako i ne priznajem suda nad sobom, ipak znam da će mi suditi kad već ne budem čuo i ne budem imao glas da odgovaram. Ne želim otići, a da ne ostavim ni riječ za odgovor – riječ slobodnu, a ne primoranu – nije da se opravdavam – o, ne, nemam ni od koga i ni za što moliti oproštaj – nego tako, jer sam želim to.

Tu je ponajprije čudna misao: tko bi, u ime kakvoga prava, u ime kakve pobude, zamislio da poriče meni sada moje pravo na ta dva-tri tjedna mojega roka? Kojemu je sudu do toga? Komu i treba da bih ja bio ne samo osuđen nego da bih i valjano odsjedio koliko budem osuđen? Zar zbilja ikomu treba to? Zar zbog morala? Razumijem još, kad bih u naponu mladosti i snage nasrnuo na svoj život koji bi »mogao biti koristan mojemu bližnjemu« i tako dalje, još bi me mogao prekoriti moral, po staroj rutini, zbog toga što sam bez pitanja raspolagao svojom životom, ili već za što sâm zna. No sada, sada kad mi je već pročitan rok moje presude? Kakvomu moralu treba još, nakon vašeg života, još i posljednji hropac kojim ćete izdati posljednji atom života, slušajući kako vas tješi knez, koji će u svojim kršćanskim dokazima dotjerati svakako do sretne misli da je zapravo i bolje što umirete. (Takvi kršćani kao što je on dolaze uvijek na tu ideju: po njoj oni vole jahati.) I što bi oni sa svojom smiješnim »pavlovskim drvećem«? Zasladili posljednje sate mojega života? Zar ne razumiju: što se jače predam zaboravu, što se jače odam toj posljednjoj prikazi života i ljubavi kojem bi oni zastrli moj Mayerov zid i sve što je na njemu napisao tako otvoreno i prostodušno, da će me to više unesrećiti? Što će meni vaša priroda, vaš pavlovski park, vaši izlasci i zalasci sunca, vaše modro nebo i vaša lica, zadovoljna svime, kad je sav taj pir kojemu nema kraja započeo time da je samo mene smatrao suvišnim? Što je meni do sve te ljepote, kad ja svakoga časa, svakoga trena moram i prisiljen sam znati sada da je, evo, čak i ta sićušna mušica što sada zuji oko mene u sunčanoj zraci, da je i ona sudionica u cijelom tom piru i zboru, zna svoje mjesto, voli ga i sretna je, a ja sam jedini izopćen, i samo zbog kukavičluka svoga nisam želio dosad to shvatiti! Oh, ta znam ja kako bi knez i svi oni dotjerali mene dotle da bih i ja, mjesto svih tih »kovarnih i pakosnih« govora, zapjevao moralno i u slavu morala slavnu i klasičnu strofu Millerovu:

„O, puissent voir votre beauté sacrée

Tant d'amis, sourds à mes adieux!

Qu'ils meurent pleins de jours, que leur mort soit pleurée,

Qu'un ami leur ferme les yeux!“

„O, kad bi mogli vidjeti vašu svetu ljepotu

toliko prijatelji gluhi za moje oproštajne pozdrave!

Neka umru puni života, neka im smrt bude oplakana,

neka im prijateljska ruka zaklopi oči!“

Ali vjerujte, vjerujte, prostodušni ljudi, da se i u toj moralnoj strofi, u tom akademskom blagoslovu svijeta, u francuskim stihovima, nataložilo toliko pritajene žuči, toliko neprimirive pakosti, koja sama sebe u srokovima posipa šećerom i tješi, da je možda i sâm pjesnik zapao u nepriliku i počeo smatrati tu pakost suzama od ganuća, pa tako i umro; mir prahu njegovu! Znajte da u svijesti o vlastitoj ništavosti i nemoći postoji takav kraj sramoti da čovjek i ne može dalje te odatle započinje osjećati silnu nasladu u samoj svojoj sramoti... No, dakako, smjernost je golema sila u tom smislu, priznajem to – premda nije u onom Smislu u kojemu religija smatra smjernost silom.

Religija! Priznajem, a možda sam i uvijek priznavao vječni život. Makar bila svijest zapaljena po volji više sile, makar se ona ogledala u svijet i rekla: “ja jesam!” i makar joj ta viša sila odredila odjednom da uništi sebe, jer to nekad radi nečega treba – pa i bez tumačenja zašto treba – neka bude, sve to ja priznajem, ali ipak nastaje vječno pitanje: zašto je pritom trebala moja smjernost? Zar ja ne mogu biti jednostavno progutan, pa da se od mene ne iziskuje hvale onomu što me progutalo? Zar će se ondje zaista ozlovoljiti tkogod što ja ne želim pričekati dva tjedna? Ne vjerujem ja u to; mnogo je točnije misliti da je tu jednostavno ustrebao moj život, život atoma, za dopunu kakvoj sveopćoj harmoniji u cjelini, za kakav plus i minus, za kakav kontrast i tako dalje, i tako dalje, isto onako kao što svaki dan treba za žrtvu život milijuna bića bez čije smrti ne može postojati drugi svijet. (Premda se mora primijetiti da to nije sama po sebi jako velikodušna misao.) Ali neka je! Slažem se da se nikako ne može urediti svijet drugačije, to jest, ako neprestano ne izjeda jedan drugoga; voljan sam čak i priznati da ništa ne razumijem u tom uređenju; ali zato, evo što ja znam pouzdano: kad mi je već dana svijest da »ja jesam«, što je meni do toga što je svijet uređen s pogreškama i što on drugačije ne može postojati? Tko će i zašto će nakon toga suditi meni? Kako vas volja, sve je to nemoguće i nepravedno.

A međutim, i unatoč svoj želji svojoj, nikad nisam znao zamisliti da nema budućega života i Providnosti. Najtočnije će biti da sve to jest, ali mi ne razumijemo ništa o budućem životu i o njegovim zakonima. No ako se to tako teško razumijeva, pa i nikako se ne može razumjeti, zar ću ja odgovarati zbog toga što nisam mogao dokučiti ono što je nedokučivo? Istina je, oni kažu, i dakako knez s njima, da baš tu i treba poslušnost, da moraš slušati bez rasuđivanja, zbog jedinoga morala, i da ću za svoju krotkost, dakako, biti nagrađen na onom svijetu. Previše mi ponižavamo Providnost kad joj prišivamo svoje pojmove, od zlovolje što ne možemo dokučiti Nju. Ali opet ako ne možeš dokučiti Nju, ponavljam, teško je i odgovarati za ono što nije dano čovjeku da razumije. A ako je tako, kako će i suditi meni zbog toga što nisam mogao razumjeti pravu volju i zakone Providnosti? Ali bolje je da se okanimo religije.

A i dovoljno je. Dok dođem do tih redaka, zacijelo će već uzići sunce i »zazvučati na nebu«, i golema će se neizmjerna sila razliti po svem svijetu. Neka! Ja ću umrijeti gledajući ravno u vrutak sile i života, i neću poželjeti taj život! Kad bih imao vlasti da se ne rodim, zacijelo ne bih pristao životariti uz ovako podrugljive uvjete. Ali još imam vlast da umrem, premda žrtvujem što je već prebrojeno. Nije velika vlast, nije velika ni moja pobuna!

Posljednje objašnjenje: ne umirem ja nipošto zato što ne bih bio kadar pretrpjeti ta tri tjedna, oh, dostajalo bi snage u meni, a da poželim, dovoljno bih bio već utješen samom sviješću o krivnji koja mi je nanesena; ali ja nisam francuski pjesnik i ne želim takve utjehe. Naposljetku, tu je i nešto što me mami; priroda je moju djelatnost toliko ograničila svojim trima tjednima, na koje sam osuđen, da je samoubojstvo možda jedino djelo što ga još mogu dospjeti početi i završiti prema vlastitoj volji. A možda se ja i želim okoristiti posljednjom prilikom za djelo? Protest katkad i nije malenkost...

…

 (preveo Iso Velikanović)

Ilustracija: fotografija, Julia Hetta, bez naslova (preuzeto sa Pinterest – lundlund.com)