A i kad bi već počelo da se smrkava, oni bi sjedili tako mirni i nepomični; ona udišući znan miris, a on osjećajući na golim grudima njeno uho, maleno i s nevidljivim maškom. Ne bi se micali, i malo bi govorili. Tek ako bi se on osmjehnuo i zaprijetio joj, kad bi počela da gricka porub njegove košulje. Iznad njene oborene glave on je ispijao čašice mastike, jednu za drugom, ili odbijao kolutove bjeličasta dima s nargile, u kojoj su, u nemirnoj vodi, poigravale crvene trešnje.

Zamijenio si oregonske jele

što su pružale grane

ko ruke mehaničara pod mojim prozorima

trudeć se da shvate staklo

igličastim krznom priljubljenih noseva.

Izmišljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog je dana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim je pismima koja su mu prošla kroz ruke izbacio svaki pridjev i svaki prilog. Sutradan je navijestio rat članovima. Mnogo je viši stupanj stvaralaštva dosegao idućeg dana, kad je u pismima precrtao sve osim članova. Držao je da je tako izazvao dinamičnije intralinearne napetosti i da su gotovo sve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je počeo izbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednom je pismu precrtao sve osim naslova »Draga Mary«, a na dnu je pripisao: »Tragično čeznem za tobom. A. T. Tappman, kapelan Armije Sjedinjenih Država.«

Od čistog osjeta do intuicije ljepote, od užitka i boli do ljubavi i mistične ekstaze i smrti - sve stvari koje su temeljne, sve stvari koje su, za ljudski duh, najdubljeg značenja, mogu se samo iskusiti, ali ne i izraziti. Ostalo je uvijek i posvuda tišina.

Biti bezimen u bezimenoj gomili, ne odavati ni spol ni vezu pa ni izraz lica - jer krinka toga suludoga redovničkog kostima otkriva tek dva oka što se krijese kao oči muslimanke, ili medvjeda, Nema drugih znakova prepoznavanja; bogati nabori crnine skrivaju i same obrise tijela. Ostajemo bez kukova, bez grudi, bez lica, A ispod pokladne halje skriva se (nalik na zločinačku želju u srcu, na kušnju kojoj se ne možemo oduprijeti ili na korak što nam se čini suđenim) zametak nečega: slobode o kakvoj se rijetko kada usuđujemo i sanjati.

Konačno,  početkom kolovoza 1966. godine, Mercedes i ja otišli smo u poštanski ured u Ciudadu de Méxicu kako bismo u Buenos Aires poslali završenu verziju Sto godina samoće, paket od 590 kartica napisanih na stroju za pisanje, s dvostrukim razmakom i na običnom papiru, adresiran na Francisca Porrúu, književnog urednika izdavačke kuće Sudamericana.

…

stavljam oko nas četiri krupna lopoča, da te
zavedem
brzo neka mjesečina okreči grane borova, da
te  zavedem
htio bih svojim kostima dati tvoje meso.

Oni što čekaju mir, ne čekaju ništa. Sve je manje i manje razloga što nema vijesti. Mir je već na vidiku. To je kao dolazak duboke noći, i kao početak zaborava. Dokaz za to je već tu: Pariz je noću osvijetljen. Trg Sen Žermen ď Pre kao da je reflektorima rasvijetljen. Kafana De Mago je krcata, Još je prohladno za terasu. Ali i manji restorani su prepuni. Izašla sam, mir, činilo mi se, samo što nije stigao. Brzo sam se vratila kući, sa mirom za petama. Nazrela sam moguću budućnost koja će kao strana zemlja isplivati iz ovog haosa, što niko ne bi očekivao. Ovdje mi nigdje nije mjesto, nisam ovdje, već tamo, sa njim, u zoni neprikučivoj za druge, nepoznatoj drugima, tamo gdje još gori i gdje se ubija. Visim o koncu, na posljednjoj mogućnosti za koju neće biti mjesta u novinama. Osvijetljeni grad je za mene izgubio bilo koje drugo značenje osim ovog: on je znamenje smrti, znak sutrašnjice bez njih. Za nas koji čekamo ništa više nema u ovom gradu značajnog. On je, za nas, grad koji oni neće vidjeti.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, -drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

Ovdje su nam sada bliže od umora, šutnje, prolaznosti i nečujne krvi. Topli je vjetar glasnik naših iz undergrounda, rijetkog i uvijek osobnog prevrata koji je moguće promašio sve osim sjećanja i uspomena, kako bi sada i one same postale doživljaj i bliski temelj za dalje. Jer, mir ispod smokve udara poput mora. Otvara vidike koji su nekada bili, na koje smo u međuvremenu zaboravili. Oni sada koriste ljeto kako bi nas podsjetili na ono što smo voljeli i zapažali, bez čega se, ustvari, nije moglo. A može li sada?

Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek’ od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš – kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Iz noći u noć, ljeti i zimi, muka oluja, strelasta tišina lijepog vremena, zasjedahu nesmetano. Slušajući (kad bi tu bio netko tko bi slušao) iz gornjih soba te prazne kuće, mogao bi čuti tek gigantski kaos prošaran munjama kako se obrušava i baca, dok se vjetrovi i valovlje zabavljaju poput bezobličnih truplina grdosija kojima kroz čelo nije prodrlo nikakvo svjetlo razuma, i koji se pentraju jedni na druge i iskaču i zaranjaju u tminu ili u danju svjetlost (jer noć i dan, mjesec i godina protjecahu bezoblično smiješani) u bezumnim igrama, dok se nije učinilo kao da se sam svemir bori i valja sa samim sobom besciljno u divljoj zbrci i u raskalašenoj požudi.

Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio

A zatim otišao Na vrhovima prsta,

Ne narušivši svoj savršeni ples

Utoni u san na visokom krevetu djetinjstva, na mekanom jastuku, medu čistim bijelim plahtama, uz otvoreni prozor kroz koji ulaze mirisi i trunje s platana i divljih kestenova, huka ulica i buka grada kakav bijaše nekad, zvuci glasovira, tihi smijeh, lagane pjesme, brojalice, riječi koje su vječne i mirne vrednote. I onda spavaj dugo pod tim zvijezdama, znamenjem onog vremena i onda se naglo probudi od buke vlaka koji prolazi, u hladu i praznini neke druge sobe, u mraku neke druge ponoći. Kreni, vani vjetar nosi snijeg…

POSTOJI USAMLJENOST KOJA se može njihati. Prekriženih ruku, priljubljenih koljena, i držeći se, držeći se, to kretanje, različito od kretanja broda, gladi i obuhvaća onoga tko se njiše. Unutarnje je vrste, napeto umotano kao koža, A postoji i usamljenost koja luta. Nikakvo je njihanje ne može zadržati. Živa je, sama za sebe. Nešto suho što se širi, zbog čega zvuk vlastitih stopala što koračaju kao da dopire iz daljine.

Postoje jutra kad iz nas na sve strane izdajnički vire konci sna, kad se još nismo uspjeli zatvoriti, zaklopiti se, povući imaginarni zip, mimikrirati se poput daždevnjaka, navući na kožu šare svoje okoline. Maskiranje pažljivo obavljam svakog jutra. Od ponedjeljka do petka. Stavljam kremu na lice, zatim podlogu za puder, sjenilo na kapke, maškaru na trepavice, nježan sloj pudera u prahu na nos i čelo, na obraze rumenilo, usne premazujem blijedim ružem, na tijelo navlačim sivi kostim, ispod svilenu bluzicu, ulazim u cipele s povišenom petom, provjeravam sve nekoliko puta, pazim na to da sam uredno našminkana, počešljana i odjevena.

… Ja gutam žar sunčani.

I osjećam u sebi, gdje struje šumne r’jeke,

Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,

Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,

Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,

Niz bor se smola toči.

Prije puno milijuna godina, zemlja koju sada zovu Španjolskom, nemirno je kipjela u vrenju stvaranja. Stoljeća su prošla; pojavila se vegetacija; gdje ima vegetacije zakoni su Prirode odlučili da bude zečeva; gdje ima zečeva, Providnost je naredila da bude i pasa. Ništa od ovoga ne zahtijeva pitanje ili komentar. Ali kad se zapitamo zašto je pas koji je ulovio zeca bio nazvan španijelom, onda započnu sumnje i teškoće. Neki povjesničari kažu da su, u vrijeme iskrcavanja Kartažana u Španjolsku, obični vojnici vikali jednoglasno: ”Špan! Špan!” - jer su zečevi iskakali iz svakog šipražja, svakog grma. Zemlja je vrvjela zečevima. A špan na kartažanskom jeziku znači zec. Tako je taj kraj nazvan Hispanijom ili Zemljom zečeva, a psi, koji su gotovo istodobno primijećeni u punoj potjeri za zečevima, nazvani su španijelima ili psima zečevima.

Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.

Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.

I ako je siromašnom nađeš, Itaka te nije obmanula.

Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom,

Već si shvatio što Itake znače.