Alina Reyes, MESAR (ulomci)

Oštrica je polagano prodirala u mišić, potom mekano prešla preko njega od jednog do drugog kraja. Pokret je bio savršeno izveden. Komad se mlitavo previje na mesarskom panju.

Crveno je meso svjetlucalo, razbuđeno dodirom noža. Mesar je lijevu ruku ploštimice položio na široki odrezak, a desnom je ponovno duboko zarezao. Mogla sam osjetiti pod vlastitim dlanom hladnu i gipku masu. Vidjela sam kako nož ulazi u mrtvo i čvrsto meso, otvara ga poput sjajne rane. Čelik je kliznuo niz tamnu izbočinu; oštrica i stijenka noža blistali su.

Mesar je podizao odrezak za odreskom, odlagao ih jedan uz drugoga na panj. Padali su muklo — poput poljupca u drvo.

Vrškom noža mesar je počeo obrađivati komade izrezujući salo, koje je frcalo po zidnim pločicama. Sa svežnja obješenog o željeznu kuku otrgnuo je list masnog papira, spustio odrezak u sredinu, na njega bacio drugi. Opet poljubac, sličniji udarcu.

Zatim se okrenuo prema meni, s teškim zamotuljkom preko čitavog dlana; stavio ga je na vagu.

Beživotan vonj sirovog mesa udario mi je u glavu. Gledano izbliza, izloženo na svjetlu ljetnog jutra koje je poniralo kroz dugačak izlog, bilo je žarkocrveno, lijepo do gađenja. Tko je rekao da je meso tužno? Meso nije tužno, zloslutno je. Nalazi se na lijevoj strani naše duše, otima nas našim najizgubljenijim trenucima, nosi nas na debela mora, probija nam brod i spašava nas; meso je naš vodič, naše crno i gusto svjetlo, zdenac privlačnosti u koji naš život vijugavo klizi, usisan do vrtoglavice.

Goveđe meso preda mnom bilo je isto kao i kod preživača na pašnjaku, samo što ga je napustila krv, rijeka koja tako brzo nosi i prenosi život, od koje je ovdje ostalo svega nekoliko kapi, poput bisera na bijelom papiru.

A mesar koji mi je cijeli dan pričao o seksu, bio je načinjen od istog mesa, ali toplog, naizmjence mekanog i čvrstog; mesar je imao svoje dobre i svoje niske komade, koji traže, žude za izgaranjem svog Života, pretvaranjem u meso. A ista takva bila je i moja put, ja koja sam na mesareve riječi osjećala vatru među nogama.

U dnu mesnice protezala se udubina u koju se ugurala zbirka noževa za rezanje, tranširanje, komadanje. Prije nego što ju je zabio u meso, mesar je brusio svoju oštricu povlačeći je duž čeličnog štapa. Prodorno struganje nadraživalo mi je osjetila sve do korijena zubi.

Iza stakla su visjeli ružičasti, raščerečeni zečevi, rasporenih utroba nad debelom jetrom — egzibicionisti, mučenici razapeti na križu, prineseni kao žrtve pohlepi domaćica. Kokoši su bile obješene za vratove mršave i žute vratove — razvučene, probijene željeznom kukom koja im je pridržavala male glave okrenute prema nebu; njihova debela tijela peradi zrnate kože jadno su visjela —jedino su im bile maštovite trtice, ponad šupka, poput lažnog nosa na licu klauna.

U izlogu, izloženi kao neki dragocjeni predmeti, različiti su komadi svinjetine, teletine, govedine i janjetine pobuđivali želju kupca. Od svjetloružičastog do tamnocrvenog, meso je visjelo poput živih dragulja. I dakako iznutrice, predivne iznutrice, najintimniji, najautentičniji, najtajniji dio koji zaziva pokojnu životinju: krvave, posve mekane, zagasite jetre, ogromni jezici, besramno hrapavi, zagonetni mozgovi u boji krede, bubrezi u svojoj punoj oblini, srca probijena arterijama — kao i iznutrice skrivene u hladnjaku. Plućica, koja bakice daju svojim mačkama jer su preružna; siva i spužvasta pluća; teleće žlijezde, jer su rijetke i čuvaju se za najbolju klijentelu; i ovnujska muda, donesena ravno iz klaonice i uvijek potpuno umotana, u najvećoj diskreciji, uručena nekom zdepastom gospodinu kojemu je to poslastica.

Ta stalna i neobična narudžba pobuđivala je u gazdi i mesaru — kojemu je inače sve dobro dolazilo za dvosmislene igre riječima — samo tišinu.

Zapravo su, znala sam to, oba muškarca vjerovala da će kupac tom tjednom narudžbom ovnujskih muda steći jedinstvenu erotsku moć. Unatoč djelovanju koje su pripisivali tom obredu, njih dvojica se nisu nikada na to odvažili. Taj dio muške anatomije, često slavljen kroz priče i pošalice, ipak je nalagao poštovanje. A podrazumijevalo se da neke granice ne možemo prijeći, a da ne upadnemo u svetogrđe.

Ta ovnova muda dražila su i moju maštu. Nikada mi nije uspjelo da ih vidim, niti sam se usuđivala to tražiti. Ali sanjala sam o ružičastom i tustom omotu, i o gospodinu koji ga je u tišini odnosio, nakon što bi, kao i ostali, prošao pored moje kase (muda su se prodavala po nekoj smiješnoj cijeni). Kakvog su okusa i mekoće mogli biti ovi puteni ostaci? Kako ih je pripremao? A iznad svega, kakav je bio njihov učinak? I ja sam bila sklona pripisati im iznimna svojstva, o kojima sam raspredala beskrajne maštarije.

…

Poslijepodne ću pisati Danielu.

Daniele. Ljubavi moja lijepa, anđele moj crni. Htjela bih ti reći da te volim, i da moje riječi učine rupu, veliku rupu u tvojem tijelu, u svijetu, u mračnoj gomili života. Htjela bih tu rupu da te vežem za sebe (provukla bih jedno lijepo uže, poput onih koja drže parobrode na dokovima, a zimi užasno škripe na snažnim vjetrovima), htjela bih tu rupu da zaronim u nju. Plivati pod tvojim svjetlom, u tvojoj noći od crnog baršuna, u odsjajima tvojih valova. Kad bi moje riječi imale snagu te ljubavi koja mi probada utrobu i izaziva bol. Zauvijek neriješena zagonetka, čudna nemogućnost, uskličnik koji će me uvijek držati uspravnom u opasnosti, dubit ću na glavi, a preko mene će prelaziti neobične vrtoglavice.

Daniele, gdje si? Vrti mi se u glavi, more pjeva, ljudi plaču, a ja se prepuštam strujama jezera žive, ispruženih ruku, sama sebi kazujem stare pjesme u kojima su glasovi pretihi. Daniele, Daniele... Volim te, čuješ li me? To znači želim te, bacam te, užasavam te se, nemam ništa od tebe, imam te previše, jedem te, gutam te, uzimam te cijelog, uništavam se, zabijam te u sebe, nasmrt te probijam. I ljubim ti vjeđe i sišem ti prste, ljubavi moja...

Mesar mi je prijateljski namignuo. Zar je već sve zaboravio? Pošao je u izlog po plećku, stavio je na stol i počeo rezati. Uzeo je sataru, razmaknuo rebra već odvojena nožem, a zatim, odrešitim udarcima, prelomio kralješke koji su držali meso u komadu.

„Zadovoljni, gospođo?”

Mesar je uvijek prema mušterijama bio vrlo pristojan, upućujući im odobravajući pogled, čim ne bi bile previše stare ili previše ružne. Bez sumnje je želio dotaknuti sve te grudi i sve te stražnjice, obrađivati ih svojim vještim rukama, poput toliko lijepih komada. Mesar je imao meso u duši.

Gledala sam ga kako jedva prikrivajući želju promatra tijela u ljetnim haljinama i vidjela sam ga čitavog u rukama i spolovilu, u spolnom činu i žudnji. Čin je bio dodir s hladnim mesom, sa smrću. Ali ono što je sara držalo na životu, to je bila njegova žudnja, stalno traženje mesa, katkad materijalizirano u dahu između njegovih usana i mojega uha.

I malo-pomalo, čarolijom neke sile snažnije od moje volje, osjećala sam kako njegova žudnja postaje moja. Moja žudnja se istovremeno sastojala od masnog mesarevog tijela i svih drugih, tijela mušterija koje je odijevao svojim očima, pa čak i mojima. Prema svim tim putima, iz moje je utrobe dolazio neprekidni očaj.

…

(Prevela Andrea Grgić Marasović)

SysPrint, Zagreb, 2002.

Edouard Boubat, Paris 1955. (izvor: Artdigiland, Facebook)