JESEN 2024. – TERMINI RADIONICA ZA NOVE POLAZNIKE

Petkom od 13. rujna, od 18.00 do 21.00 sat – Književni putopis - POPUNJENO

Nedjelja, 15. rujna, od 9.30 do 14.30 – Počinjem pisati

Ponedjeljkom, od 16. rujna, od 18.00 do 21.00 – Kako napisati roman

Utorkom, od 17. rujna, od 18.00 do 21.00 – Radionica pisanja proze za potpune početnike

Subotom, od 21. rujna, od 9.00 do 12.00 – Radionica pisanja proze za one koji već pišu

Individualne radionice – termin održavanja dogovaramo osobno

Večeri smo kratile igrom 5 sekundi koja je zamijenila prethodni Catan i Pictionary. Nakon cjelodnevnog pisanja katkad je bilo izazovno sjetiti se, recimo, tri stvari koje koristiš u kuhinji. Mnogo smo se smijale, kuhale, šetale šumom, ljepšom i tajnovitijom od one u Štrpetu.

Sljedeći će vam tekst barem dijelom dočarati kako je biti polaznik radionica “Kreativnog pisanja”.

Talent dobiješ, niti si ga kupio, niti zaradio. Tvoja je zasluga kao autora što si spreman raditi i te plodove podijeliti na dobrobit drugih. Spomenuta loša majka je radila upravo to. I radila je to dobro, odlično čak. U čemu je onda problem kad pokušavate obezvrijediti njeno djelo? U tome što je bila loša majka ili u tome što ste vi nekompetentni čitatelji?

Verba volant, scripta manent/Riječi lete, pismo ostaje – latinska je poslovica koja tisućama godina mudro govori o važnosti zapisivanja. Reći će netko da je to stvar izbora, da možeš čitati umjesto slušanja. Možeš, naravno, kao što možeš rublje prati ručno, tući maslac, putovati konjskom zapregom. Možda plemenita namjera da se knjiga približi čitatelju (?), od tog će čitatelja napraviti invalida, a autora idiotom što promišlja nad svakom riječi koju će u trenu pojesti daljina.

Važno je jedino koliko je nešto dobro napisano, širi li nam vidike, čini li nas boljima. Književno djelo ne smije, ne može biti i nije portal u život autora. Annie Ernaux svoja djela ne naziva autofikcijom, ali to što ona govori nimalo ne utječe na one koji ih proglašavaju autofikcijom. Kome je uopće važno što autor misli i kaže kad se prozor u tuđi život tako dobro prodaje.

Prije svega, dijalog u književnom tekstu ne trpi konvencionalni govor. Ta vrsta stvaranja konteksta također je neprirodna, ali i dosadna. Nakon što napišemo: „Vraćajući se s tržnice, srela sam Ivu“, nije potrebno dijalog nastaviti rečenicom: „Gdje si bila?“, jer informaciju prenosimo čitatelju, a on ju je već dobio.

Valjalo bi stoga pošteno pripovijedati, tako da se u čitateljevu umu pokrene osjet cjeline, sposobnost povezivanja fragmenata u jedan uzorak, otkrivanja u sitnicama događaja cijelih konstelacija. Ispredati priču da bude jasno kako su svi i sve uronjeni u jednu zajedničku sliku koju sa svakim okretajem planeta brižno proizvodimo u svojim umovima.

Književnost posjeduje takvu snagu. Morali bismo odbaciti te nekomplicirane kategorije visoke i niske literature, popularne književnosti i književnosti niša, zažmiriti na žanrovsku podjelu. Odustati od određenja "nacionalne književnosti", znajući dobro da svemir književnosti nije drugo do ideja unus mundus, zajedničke psihičke stvarnosti u kojoj se sjedinjuje naše ljudsko iskustvo, dok Autor i Čitatelj imaju jednako važnu ulogu, prvi time što stvara, drugi pak zahvaljujući tome što neprestano interpretira.

UPISI U PROLJETNI CIKLUS RADIONICA

Biti spisateljica bez vremena za pisanje znači živjeti u neprekidnom osjećaju osujećenosti.

Priča o prvom zimskom Intenzivu, ali i priča o polaznicama i njihovim pričama. Lijepo je.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah

svojim suzama.

Znamo da je upozorenje primljeno, ali reakcija je izostala – knjižara se nije javno ispričala osobama s invaliditetom, a mogla je, trebala, iako nije morala. Ne znam je li zbirka povučena iz prodaje i je li o svemu obaviješten Pravobranitelj, ali na internet stranici knjižare na više mjesta stoji najava spomenutog događaja, a na Facebook stranici je vidljiva velika galerija s predstavljanja kao i popratni tekst.

Čitalo se u parkovima, na plaži, u autobusima, čekaonicama, vlakovima, u krevetima prije spavanja, pod pokrivačem uz baterijsku svjetiljku, skrivečki za vrijeme nastave.

Čitali su i oni koji nisu odrasli među knjigama, jer je to bilo zabavno i moderno..

Oni koji možda nisu čitali knjige, čitali su ljubavne, kriminalističke i kaubojske roto-romane (Vikend, Laso, Trag), a neki su uz nabrojano čitali i knjige.

Meni su radionice bile velik poticaj. Sigurna sam da bez njih i bez Natašine pomoći, kritike i pohvala ne bih napisala ništa. Od iznimne je važnosti i podrška ostalih polaznika, njihovi komentari, sugestije i ideje. Npr. Marinela je budila u meni iznimnu lirsku inspiraciju, divila sam se njezinim paučinastim rečenicama pa su nastajale iznenada i u mojoj glavi. Natalija me pak osvojila uvjerljivošću i u bizarnim situacijama, a zna u nekoj običnoj iznenada skrenuti tako da postane sve samo ne obična. Sanja odvažno piše o važnim temama, iako su sve važne, ali u to unosi svoj čvrsti stav tako da me time zadivila. S polaznicima početne radionice izuzetno sam se zabavila, bili su dragi i odlično su pisali. Sve ove ljude na neki način smatram prijateljima i to mi je jedan od glavnih benefita ovih radionica. Nataša je sjajna osoba, zna s ljudima i nesebično prenosi ideje i dijeli svoje znanje. Otkako sam pročitala njezin roman, a ima tome već dosta vremena, često mi je u mislima. Doista, bez pretjerivanja. Zaslužila je da bude uz bok "popularnim", cijenjenim hrvatskim piscima. "Kreativno pisanje" otvorilo je prostor novoj i važnoj svrsi u mom životu.

Nikolina Nikolić

Petak je. Na njega, eto, za tebe govorim. Jer ovo je doba petka. I od sada svaki dan će biti taj petak. I ponekad, samo ponekad, teško ih je progutati, svaki od njih zapne u grlu, ali nagnem glavu u stranu i progutam svaki, najmanji trag svoje sebičnosti. Moje je da djelujem, na meni je da spajam, onako kako ti to činiš, kako smo svi mi činili prateći te u tvojoj radnoj bazi u kojoj si nas okupljala. I ne pitaj me za petak, on je od mene. I ne broji dane, niti ja ih više ne brojim, sada samo još putujemo.

Prije nekoliko sam dana na dar dobila knjigu koja mi je promaknula, kao što tako najčešće biva kod uistinu dobrih djela u ovoj našoj maloj zemlji, i po obimu i po kvaliteti, sićušne književnosti. Veseli me što vam mogu prenijeti vijest, a vjerujem da su rijetki od vas to znali, da i mi imamo svoju aleksandrijsku priču i naš Zagreb kao lik.

Kada pokušate opisati kuhinju vaše bake standardnim jezikom, ona će nestati, više neće biti bakina sa svim tim posudama, hladnjacima, perilicama. Opišite bakinu kuhinju na način bake i dobit ćete mirisne rečenice.

Pjesma Zvončići, ili Jingle Bells, nije božićna pjesma, barem kao takva nije nastala. James Pierpont (1822-1893) napisao ju je 1850. godine u taverni Simpson, u gradiću Medford, američka država Massachusetts, nadahnut tradicionalnom utrkom konjskih zaprega.

Osim obavezne lektire i prijedloga za čitanje nevezanih za lekcije na radionicama, polaznicima preporučujem i filmove. Zašto filmovi? Zato što u njima za manje od dva sata možete vidjeti kako širenje granica kreira umjetnost. Ima mnogo odličnih knjiga i filmova, zanatski vrhunski odrađenih, ali umjetničkim djelima se mogu smatrati samo ona koja pomiču granice svijesti, obogaćuju, čine nas boljim ljudima.