Velid Beganović Borjen, IZBOR

PASIJANS

            Prvi je sa zelene klupe ustao Ano i pošao prema osmom peronu. Sora ga je slijedio, tegleći veliki crni kofer, samo nekoliko koraka iza. Na užarenom betonskom platou pored sedmog perona sjedila je sredovječna prosjakinja s djetetom od jedva koju godinu i pogledavala ih odsutno. Pružala je ruku, hoteći zatražiti novac, ali je uplakanom djetetu u isto vrijeme govorila kako će mu, smiri li se, ispričati jednu priču. „Onu koju voliš...“ nastavljala je, i dalje držeći jednu ruku u zraku, uperenu dlanom nagore, prema Anou i Sori, dok je drugom milovala dijete; „Onu o Gavranu i Vučici!“

            Ano, koji je do tog trenutka koračao prema autobusu bez da je obraćao pozornost na prosjakinju, u tom se trenutku brecnuo i kroz blagi osmijeh dobacio – „Gavranu i Vučici? Misliš o Gavranu i Lisici!?“, na što se prosjakinja pomjerila malo s mjesta, okrenuvši se potpuno u Anoovom pravcu, odvrativši – „Ne, ne. Gavranu i Vučici. Ono kada se Vučica sažali, pa Gavranu vrati pola njegovog sira, i oboje budu i malo sretniji i manje gladni. To je stara basma.“
            „Basma?“ zapitao je Sora kroz smijeh.
            „Da, da. Basma. Priča o životinjama.“ odgovori prosjakinja opet.
            „I Gavran i Vučica budu polu-siti ali sretni? Postanu prijatelji?“ zapitkivao je Ano.
            „Prijatelji, prijatelji, dabome. Zauvijek“, odvrati prosjakinja i pošto joj Ano položi novčić u dlan, okrenu se svome djetetu i nastavi odsutno mrmonjati.

            Na osmom peronu čekao je autobus. Sora se još smiješio. Ano je spustio svoje knjige i tašnu na tle i nešto čaprkao po njoj. Napokon je iz nje izvukao smeđi paketić. Pružio ga je Sori i nastavio naguravati stvari u tašnu i zakopčavati ju. Sora je spustio kofer, sjeo na njega i otpakovao poklon. Našao se licem u lice s koricama knjige Virginije Woolf , „Ka svetioniku“. Otvorio je na prvu stranicu u potrazi za posvetom – nije je bilo. Stojao je samo današnji datum.
            „Samo datum?“, upitao je, začuđeno.
            „...I onda je Vučica vidjela kako Gavran iz kljuna ispušta svoj komad sira...“ čula se prosjakinja.
            Ano se jednom rukom počeška po nosu: „Između nas i tog datuma najljepše pristaje tišina.“
            „Lijep dar. Znam koliko ti je drag ovaj primjerak Woolfinog romana.“
            „Zato je i došao u tvoje ruke“, reče Ano.
            „Sada ti se moram nekako odužiti“, reče Sora i poče prebirati po svom štosu knjiga koje je prtio uz kofer. Prije nego je Ano uspio išta reći, Sora mu tutnu u ruke polu-raspadnuti primjerak Poeovih  „Izabranih pjesama“.
            „Jedino ovo može biti jednako vrijedan dar; uzmi!“

            Nije rekao ne, ne; niti hvala; nije ništa rekao. Gledao je Soru. Potom je pogledao prema nebu iza njegovih ramena. Zabljesnulo ga je svjetlo i više ih nije razlikovao. Rekao je „Sretno!“ i pružio ruku.
            „Hvala! reče Gavran, i uze polovicu sira nazad“, čulo se sa sedmog perona.

KAKO SE JEO GROM

biti najmlađi u kući

značilo je pri prvom

udaru grȁda

kao po zadatku izviriti

kroz ulazna vrata

ne bi li se uhvatilo

grumen leda

najmlađe ako pojede

grȁd će prestati, govoriše

i ljeto će možda ipak

biti svo od ploda

gledam sada iz staklenih

tornjeva dalekog grȃda

u oluju koja doboši po pločnicima

i obrušava se na stabla

u ovoj zemlji u kojoj

baš nitko ne umije

da stavi grom u usta

i sve nas spasi

ISLANDSKI LIŠAJ

Morala si samo preći rukom preko oblih zelenih glavica okamenjene lave Eldhrauna, činilo ti se, pa bi se te krivulje vinule u zrak, u tijela. Zaspali divovi bi poskakali i stresli sa sebe gusto runo mahovine i opet nam postali nevidljivi – jer, pročitala si negdje, to je kazna njihovom i našem tvorcu koji je kada ga je Bog posjetio ovome kao svoju djecu pokazao samo nas, a njih sakrio, pa ga je Bog kaznio time što mu je tu trenutno skrivenu djecu učinio trajno nevidljivom. Otkriva li im sada obrise usnulih tjelesa tek zeleno rastlinje? Šta to spava u poljima lave što odmah poželiš dotaći? Meko. Kući.

Ne sanjaš ništa otkako si stigla, ali uvjeravaš se, tek je tomu šest dana, moraš stvari pustiti kraju. I ova zemlja se na tebe još navikava, kao i ti na njene bijele noći bez zvijezda i na krajolik koji se, dok se voziš cestom, mijenja brzo kao i vremenske prilike, dakle svakih pet minuta. Sanjat ćeš; predati se zemlji što živi i pomjera se, propustit ćeš ju kroz svoju kosu i dlanove i ona će proklijati u tebi nekim od snova čijom pojavnošću ti mjeriš svoje zadovoljstvo životom na ma kom mjestu. Još jedva stižeš svariti i svu sirovu ljepotu novog zavičaja; polovina je se nahvata na kapcima, koži, u nosu i ostaje zauvijek van dohvata spoznajnosti.

„I, šta si danas primijetila?“ pita te opet, kao i pet dana prije, dok liježeš pored nje, u ono što bi u Bosni bila noć ali ovdje izgleda kao predvečerje; i obje čekate odgovor opružene na velikom udobnom ležaju, ona, da ga čuje, ti, dok se snažiš posložiti sve i odabrati nešto, jedno, što je značajnije i iznenađujuće više od svega na ovom čudnovatom ostrvu. Uzimaš ju za ruku, kao da hoćeš da izmoliš još neki čas strpljenja. Ali ona leži spokojna, dok ti, nenaviknuta na osobe koje umiju čekati u tišini, bez navaljivanja, bez ponavljanja jednog te istog pitanja dok se ne začne odgovor, izgovaraš tiho njeno ime kao da zazivaš pramajku Mokoš: „Sigríður, Sigríður, Sigríður.“

Onda odjednom odgovaraš „Kontinuitet,“ jer naravno šta drugo nego to si danas iznenada primijetivši prevrnula i potvrdila u glavi nebrojeno puta.

„Kon-ti-nuitet“ ponavlja sada ona, na tvrdom islandskom engleskom, na kojem se sve čvrste i postojane engleske riječi rasipaju u ustima govornika kao sušeni lokumi, i šire sa jezika u šušnju i siktaju.

„Kon-ti-nuitet če-ga?“

I onda se opet pitaš šta je bio kontinuitet tamo, dok si šetala Lidickom i Štefanikovom u „prošlom“ životu; je li postojao kontinuitet na tom širokom pločniku, uz drvorede i ljudorede, rijeke staraca i starica sa teškim cegerima i kolicima, vojnika u jesenje zelenim uniformama, koji su ti bili i krasni i odvratni – privlačni, jer u uniformama, odbojni, jer su bile vojne; pa i u „pretprošlom“ životu, jer i Oktobarskom i dalje prema Korzou svijet je jednako prolazio, teglio slična kolica i tašne pune namirnica, nosio ista umorna i otupljena lica, katkad stidljivo podižući ruku da sakriju napadnu šminku koju su čas prije u stanu tako hrabro namazala, ili ju spuštajući prema onom mjestu gdje se na štramplama ukazala žica i ni ovlašni premaz bezbojnog laka za nokte nije ju zaustavio – sišla je do ispod koljena; bile su iste i stare cipele, poluzjapećih đonova što laju na svako podizanje noge, ili sviteri kojima fali po neko dugme, gdjegdje pokudrani ili prožeženi cigaretom usred nemara. Bilo ga je, zaključuješ, ako se kontinuitetom može zaista nazvati život na jednoj ulici ili drugoj samo zato što ljudi njome prolaze – pa možda i isti ljudi, dan i noć i noć i dan.

„Ne, ne –„ govoriš naglas i Sigríður se pomalo zbunjeno okreće prema tebi i gleda te sada netremično. Ne govori ništa, ali znaš koje joj pitanje čeka na usnama. Ne vidiš kako se objasniti, a da to ne bude generalizacijom. Šta god da kažeš bit će uspješnije ili manje uspješno nakalemljivanje stereotipa, a ti bi radije ako opis života već mora da se svede na neki –tip da to bude arhe- a ne stereo-, jer arhetipi barem upućuju na zajedničko izvorno, a stereotipi su tek odbljesci pojedinačnih strahova, kukavičluka i neupuštanja.

„Razmišljala sam,“ započinješ ipak, „o megalomaniji koja se ovdje ne manifestira ni u glavama ni u arhitekturi. Jer šetale smo zakjučer po Reykjavíku i pokazala si rukom zgradu parlamenta koju sam prethodno viđala tek na slikama ili video snimcima islandskih protesta i kroz nju mi se ukazala cijela jedna slika dinamike ovdašnjeg društva. Jedva da je bila veličine dvije oveće kuće: lekcija iz skromnosti. A odmah pored nje, preko ceste, kupasti klin koji ogroman kamen cijepa na dvoje, spomenik građanskoj neposlušnosti i snazi jedinstva: lekcija iz građanske osviještenosti i odgovornosti, i stalan podsjetnik parlamentarcima da se i najkrupniji kamen prostim klinom razbija. Onda smo u Kaffitáru pijuckale jedinu kafu koju smo si taj cijeli dan mogle priuštiti, ti si nešto bilježila, ja sam listala primjerak lokalnog sedmičnika na engleskom, i već i taj nasumični uzorak članaka učinio mi se karakterističnim. U prvom autori herojem toga broja nazivaju bivšeg Premijera koga ste prije samo nekoliko mjeseci zbog Panamskih papira prinudili na ostavku, i to zato jer im je obezbjedio prijeko potrebni komični predah u dugom ljetu bez dešavanja, ne samo time što je odlučio da se vrati u politiku, nego što je to još najavio i javnim pismom. U drugom članku autori prozivaju policiju koja je lani tokom važnog i masovnog muzičkog festivala na Westmanskim otocima odbila da izvještava o pet slučajeva seksualnog napastovovanja kako bi zaštitila imidž manifestacije, a koja ni ove godine ne želi da promijeni politiku (kao ni licemjerni bendovi koji su prvo zaprijetili otkazivanjem svirke, ne složi li se policija sa zahtjevima, ali nisu otkazali čak ni pošto je policija rekla da će ostati pri svome), zaključujući da postoji bezbroj boljih stvari kojima možete naredni vikend posvetiti svoje vrijeme, radije nego da odete na taj usrani festival.“

Sigríður te posmatra, pa kimne glavom, jednom, kratko.

„I ta dva pročitana članka su me istinski dirnula,“ nastavljaš, u nadi da joj strpljenje s tvojim digresijama neće iznenada popustiti, „jer nekome poput mene, zainteresovanoj za društvenu analizu govore više nego se čini. Tvoji ljudi ne samo da su pronicljivi, oni su i zvučni, i za razliku od mojih Bosanaca, pa čak i Čeha, i drevni su i savremeni jer balansiraju svoju sadašnjost sa svojom prošlošću, nadograđuju radije nego da grade pa uništavaju pa ponovo grade – kako mi to uobičavamo. (Bez sumnje, ne općenito, ali uglavnom.) Pogledaš u izlog i trendovski džemper ili tunika iz koncept trgovine izgledaju kao da su ispleteni iz vaših saga (iako su etnički motivi dali prednost minimalizmu); namještaj također; najmoderniji font u savršenom je skladu s crnim vulkanskim stijenama ili drvenim konstrukcijama; zveket rostfrei metala dio je iste pjesme kao i vjetar nad Atlantikom ili nosači za zastave u škripnji pod brzim naletima povjetarca. Stvari leže, ne strše; odmjerene su i neobične tako da privuku pogled i izazovu znatiželju ili začuđenost, ne odbojnost. Koliko god se trudila, ne pronalazim takvu vrstu komplementarnosti i međuigre između, recimo, bosanske kuće i gomile drva za ogrjev ispred nje; ili bosanskih puteva i građevina uz njih; naših pjesama i načina na koji tretiramo susjeda ili prolaznika na ulici. Vi ste više ujednačeni i cjeloviti, dok mi možemo biti veličanstveni u nečemu, a istovremeno rusvajni i uznemirujući u drugome. Islanđanka se čini Islanđankom od cipela koje odabire i knjige koju čita do načina kako peca ribu ili razgovara sa strancima. Bosanac se neće složiti da je on njegovi putevi ili šalteri javnih službi kao što će reći da je on njegova hrana ili sevdah ili planine koje sve ostavljaju bez daha. Vi ste cjeloviti, a mi smo isparčani u samoj našoj srži. Zato je moto prošlosedmične parade ponosa u Reykjavíku i mogao biti  Potrebne su sve vrste da bi se načinio svijet. Homoseksualnost je za jednog Islanđanina dio njihovog ja, makar kao mogućnost; biti homoseksualan ne odriče ti mogućnost da budeš Islanđanin, naprotiv, parada služi za potvrđivanje da je moguće biti Islanđanin i biti homoseksualan. Islanđanin je stoga široki termin za ljudsko biće sa Islanda, ili čak i šire – živo biće na Islandu. Stvari nisu date savršene nekom svevišnjom intervencijom, ali postoji uvjerenje da zajednički trud može učiniti stvari boljima za sve. Tipičan Bosanac će, s druge strane, negirati homoseksualnost kao zapadnjačku izmišljotinu, bolest, ili izopačenost (nekakvog idealnog i očito imaginarnog „istinskog“ Bosanca, bez beli).“

„Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“

Sigríður ti se smiješi. „Kon-ti-nuitet,“ prevrće. „Bojim se,“ kaže, „da ako tako brzo proničeš u cijele narode, nećeš u meni dugo imati šta da otkrivaš.“

„Ne bih se brinula,“ govoriš. „Nije li netko rekao Svijet je veliki u velikim stvarima, ali je ogroman u najmanjim. Tako, ili nekako slično.“

OPROŠTAJ 

I tako sam te danas napokon
počistio iz stana.

Jer kada si pošao nisi pokupio
sve što ti pripada
―ostala je prašina
i ja sam te disao danima,
odbijajući da te usisam
i konačno pustim tvome
mjestu, tvojoj zemlji,
nesigurnostima . . .

Naprotiv, lijepio si mi se za stopala
dok bih poslije tuša
iz ormara izvlačio čist veš;
čekao si, tako disperziran,
neko odvažnije raspoloženje,

da te nosnice prežale,
da se oproste od tvoje
kože koju si odbacivao
kao Ivica mrvice kruha,
vlakno po vlakno.

[O, kako neobično ljudi u naš život ulaze
―čitavi, postojani kao
obli riječni kamen,
a iz njega izlaze polako,
rastvoreni,
uporni kao prašina koja se
vraća svaki puta
kada ju pometemo;
izmili niotkuda,
prí iz prisjećanja.]

Ostali su bijeli podovi,
nijemo cvijeće na dasci,
hrpe knjiga po svemu kao krtičnjaci,
duplja gdje je bilo tvoje ime što se
odlomilo,
u koju ću naseliti vjeverice

i sve zaboraviti.

Ilustracije Velid Beganović Borjen:

“I Can’t Keep a Storm In My Room”: Franz in Love, 2023.

A priori, 2023.

At the Equinox, 2021.