Gabriel Garcia Marquez, NISAM DOŠAO DRŽATI GOVOR; STO GODINA SAMOĆE

NISAM DOŠAO DRŽATI GOVOR - Cartagena de Indias, Kolumbija, 26. ožujka 2007.

 Ni u svojim najluđim snovima, u danima dok sam pisao Sto godina samoće, nisam mogao zamisliti da ću doživjeti nakladu od milijun primjeraka. Pomisliti da bi milijun ljudi moglo odlučiti čitati nešto napisano u samoći moje sobe s dvadeset i osam slova abecede i dva prsta kao jedinim oružjem, bila bi obična ludost. A sad to obilježavaju Akademije španjolskog jezika kao gestu prema romanu koji je prošao kroz ruke pedeset milijuna čitatelja, ali i prema jednom zanatliji s nesanicom, kao što sam ja, koji još ne može doći k sebi zbog svega što se dogodilo

No, nije riječ, niti to može biti, o priznanju jednom piscu. To je čudo, nedvojben dokaz da postoji golem broj ljudi spremnih čitati priče na španjolskom jeziku i stoga milijun primjeraka Sto godina samoće nije samo milijun počasti piscu koji danas uzbuđen prima prvu knjigu posebnog izdanja kojom se obilježava ta nevjerojatna naklada. To je dokaz da postoji milijun čitatelja tekstova na španjolskom jeziku koji se hrane našom literaturom.

Otad se u mojoj rutini pisca ništa nije promijenilo. Nikad ne vidim ništa drugo osim svoja dva kažiprsta koja udaraju, jedan po jedan, u dobrom ritmu, dvadeset i osam slova nepromijenjene abecede koja mi je pred očima svih ovih sedamdeset i nekoliko godina. A danas sam ipak podigao glavu da bih došao na ovu svečanost na kojoj vam zahvaljujem. U ovom trenutku mogu samo zastati i razmisliti što se zapravo dogodilo. Vidim da je nevidljivi čitatelj moje još neispisane stranice zapravo neobično veliko mnoštvo ljudi gladnih čitanja tekstova na španjolskome.

Čitatelji Sto godina samoće  zajednica su koja bi, da živi na istom komadu zemlje, bila jedna od dvadeset najnapučenijih zemalja svijeta. Nije riječ o hvalisavoj tvrdnji. Naprotiv. Želim samo pokazati kako je tamo negdje mnoštvo ljudskih bića koji su svojom navikom čitanja pokazali da imaju otvorenu dušu koju žele ispuniti porukama na španjolskome jeziku. Izazov je za sve pisce, sve pjesnike, pripovjedače i učitelje našega jezika, poticati tu žeđ, povećati to mnoštvo, što i jest istinski razlog postojanja našeg posla i, dakako, nas samih.

Sa svojih trideset i osam godina i već četiri objavljene knjige, sjeo sam za pisaći stroj i napisao: »Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendía zacijelo se sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led«. Nisam imao pojma što ta rečenica znači, odakle mi, ni kamo će me odvesti. Danas znam da nisam prestao pisati ni jedan jedini dan tijekom osamnaest mjeseci, sve dok nisam završio knjigu.

Čini se nevjerojatnim, ali jedan od mojih nesavladivih problema bio je papir za stroj za pisanje. Krivo sam mislio da su tipfeleri, jezične ili gramatičke greške, bile zapravo pogreške stvaralaštva i svaki put kad sam ih ugledao, poderao bih stranicu papira i bacio bi je u koš za smeće i ponovno počeo. S ritmom koji sam uhvatio u godinu dana prakse, izračunao sam da će mi trebati još šest mjeseci svakodnevnog jutarnjeg rada kako bih završio knjigu.

Esperanza Araiza, nezaboravna Pera, bila je daktilografkinja pjesnika i sineasta koja je u čisto prepisala velika djela meksičkih pisaca. Među njima su bili romani Najtransparentnije područje  Carlosa Fuentesa, Pedro Páramo  Juana Rulfa te nekoliko originalnih scenarija don  Luisa Buñuela. Kad sam joj predložio da mi u čisto prepiše zadnju verziju, roman je bio skica načrčkana ispravcima, prvo u crnoj tinti, a potom u crvenoj, kako bi se izbjegla zabuna. No, to nije bilo ništa za ženu naviknutu na sve i sva u lavljem kavezu. Godinama kasnije, Pera mi je priznala da se, noseći kući posljednju verziju koju sam ispravio, poskliznula silazeći iz autobusa, dok je pljuštalo kao iz kabla, a stranice rukopisa razletile su se po lokvama na ulici. Uz pomoć drugih putnika pokupila ih je natopljene vodom i gotovo nečitljive te ih u svojoj kući posušila glačalom, stranicu po stranicu.

A tema jedne druge, bolje knjige bila bi kako smo preživljavali Mercedes, ja i naša dva sina sve to vrijeme kad nisam zarađivao ni jedan centavo.  Ne znam ni sad kako je Mercedes svih tih mjeseci uspjela da nam niti jednog dana ne nedostaje hrane u kući. Odoljeli smo iskušenju kredita s kamatama dok na kraju nismo počeli teška srca odlaziti u zalagaonicu Monte de Piedad. Nakon što smo založili nekoliko običnih stvari i osjetili kratkotrajno olakšanje, morali smo pribjeći draguljima koje su Mercedes darivali rođaci svih tih godina. Stručnjak ih je proučio sa strogošću kirurga, izvagao ih i pregledao svojim magičnim okom –dijamante s naušnica, smaragde s jedne ogrlice, rubine s prstena – i konačno nam ih je vratio, odmahujući prezirno rukom: »Sve je to obično staklo«

U trenucima većih teškoća, Mercedes je poput mađioničara vodila naše račune, a našem strpljivom gazdi rekla je, a da joj nije ni zadrhtao glas:

– Platit ćemo vam sve zaostatke za šest mjeseci.

– Oprostite, gospođo – odgovorio joj je gazda – shvaćate li koliko će to novca tada biti?

– Shvaćam – rekla je Mercedes hladnokrvno – ali dotad će se sve riješiti. Budite bez brige.

Ni dobrome gazdi, koji je bio visoki državni dužnosnik i jedan od najelegantnijih i najstrpljivijih ljudi koje smo upoznali, nije zadrhtao glas kad je odgovorio:

– Vrlo dobro, gospođo, vaša riječ mi je dovoljna - no, ipak je donio konačnu presudu: – Čekam vas do sedmog rujna.

Konačno,  početkom kolovoza 1966. godine, Mercedes i ja otišli smo u poštanski ured u Ciudadu de Méxicu kako bismo u Buenos Aires poslali završenu verziju Sto godina samoće, paket od 590 kartica napisanih na stroju za pisanje, s dvostrukim razmakom i na običnom papiru, adresiran na Francisca Porrúu, književnog urednika izdavačke kuće Sudamericana.

Poštanski službenik stavio je paket na vagu, napravio račun i rekao:

– To je 82  pesosa.

Mercedes je izbrojala novčanice i kovanice koje su joj ostale u novčaniku i suočila se sa stvarnošću.

– Imamo samo 53.

Otvorili smo paket podijelili ga na dva jednaka dijela i poslali jedan paket u Buenos Aires, a da se nismo ni zapitali kako ćemo nabaviti novac za ostatak. Tek smo kasnije shvatili da nismo poslali prvu polovicu nego drugu. Ali prije no što smo nabavili novac da bismo je poslali, naš čovjek u izdavačkoj kući Sudamericana, Paco Porrúa, nestrpljivo očekujući prvu polovicu knjige, već je poslao predujam kako bi je što prije dobio. I tako smo se ponovno rodili.

STO GODINA SAMOĆE (ULOMCI)

 Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendia se zacijelo sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led. Macondo tada bijaše selo s dvadeset kuća od blata i divlje trske, izgrađenih na obali rijeke kojoj se bistra voda obarala koritom punim stijenja, glatka, bijela i golema poput pretpovijesnih jaja. Svijet bijaše tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine, u mjesecu ožujku, jedna obitelj dronjavih Cigana postavila bi svoj čador blizu sela te bi uz grdnu buku svirala i talambasa objavljivala nove izume. Najprije doniješe magnet. Jedan krupan Ciganin čupave brade i vrapčjih ruku, predstavivši se imenom Melquiades, priredi zastrašujuće javno prikazivanje nečega što je on sam nazvao osmim čudom učenih alkemičara iz Makedonije. Pođe od kuće do kuće vukući dvije kovinske šipke i svijet se snebivao videć da kotlovi, tave, žarači i furune popadaše sa svojih mjesta, dok je drvo škripalo od očajna pokušaja čavala i zavrtanja da se izvuku iz njega, a davno

izgubljeni predmeti pojavljivali se baš tamo gdje ih se najviše tražilo i vukli se u neobuzdanu neredu za Melquiadesovim čarobnim željezom. „Stvari imaju vlastiti život“,  uzvikivaše Ciganin uz oštar naglasak, „i sve se sastoji u tome da im probudimo dušu.“ Josć Arcadio Buendia, kojem je neumjerena mašta uvijek išla dalje od dovitljivosti prirode, nadilazeći čak i čudesa i čarolije, pomisli da bi se taj beskorisni izum mogao upotrijebiti za vađenje zlata iz zemlje. Ali ga Melquiades, inače čestit čovjek, preduhitri: „ Ne, tome ne može poslužiti.“ No Josć Arcadio Buendia nije tada vjerovao u poštenje Cigana te je trampio mazgu i par jaradi za dvije magnetske šipke. Ursula Iguaran, njegova žena koja je računala da bi s pomoću tih životinja mogla povećati opalo imanje, nije ga mogla razuvjeriti. „Ubrzo ćemo imati toliko zlata da ćemo njime moći kuću popločati“, odvratio je njen muž. Više mjeseci se trudio da pokaže točnost svojih pretpostavki. Istražio je stopu po stopu cijelo područje, čak i dno rijeke, vukući dvije željezne šipke i ponavljajući naglas Melquiadesove gatalačke riječi. Jedino što je uspio iskopati bijaše oklop iz XV stoljeća, kojem su dijelovi bili srašteni pod korom rđe i koji je unutra ječao tupom jekom, kao golema tikva puna kamenja. Kad su Josć Arcadio Buendia i četvorica iz njegove ekspedicije uspjeli rastaviti oklop, nađoše unutra ovapnenjen kostur kojem je o vratu visio bakreni relikviar s uvojkom ženske kose.

U ožujku se vratiše Cigani. Taj put donesoše dalekozor i povećalo veličine bubnja, što prikazaše kao posljednje otkriće amsterdamskih Židova. Posjedoše jednu Ciganku na kraju sela i postaviše dalekozor na ulazu u šator. Uz cijenu od pet reala ljudi bi se nagnuli na dalekozor i vidjeli Ciganku na dohvat ruke. „Znanost je izbrisala udaljenosti“, izvikivao je Melquiades. „Uskoro će čovjek moći vidjeti što se događa u bilo kojem kraju svijeta, a da se ne makne od kuće.“ Jednog žarkog popodneva prirediše čudesnu predstavu s golemim povećalom: postaviše hrpu suhe trave nasred ulice i zapališe je usredotočivši na nju sunčane zrake s pomoću leće. Josă Arcadio Buendiaŕ koji se još uvijek ne bijaše utješio zbog neuspjeha s magnetima, zamisli u svojoj glavi da bi se taj izum mogao upotrijebiti kao ratno oružje. Melquiades ga je ponovno pokušao razuvjeriti. No ipak je na kraju dao povećalo za dvije magnetske šipke i tri kolonijalna novca. Ursula briznu u plač od jada. Taj novac je potjecao iz škrinje zlatnika što ih je njen otac, uz velika odricanja, skupljao cijelog života, a koju je ona bila zakopala pod krevetom, čekajući dobru priliku da ih u nešto uloži. Josă Arcadio Buendia nije ju ni pokušao tješiti, sav predan svojim taktičkim pokusima samoprijegornim radom jednog znanstvenika, izlažući opasnosti i vlastiti život. U želji da pokaže djelovanje leće na neprijateljsku vojsku, on se sam izložio usredotočenju sunčanih zraka i tako zadobio opekline koje se pretvoriše u rane i trebalo je mnogo vremena da zarastu. IJnatoč prosvjedima svoje žene, koju je uzbudio tako opasan izum, umalo da nije i kuću zapalio. Provodio je duge sate u svojoj sobi proučavajući strateške mogućnosti svog novatorskog oružja sve dok nije uspio sastaviti priručnik pun nepojmljivo jasne poučnosti i neumoljive uvjerljivosti. Uputio ga je vlastima s brojnim dokazima o svojim pokusima priloživši više zornih crteža. Poslao ga je po nekom glasniku koji je prevalio gore, gubio se u beskrajnim močvarama, prelazio plahovite rijeke i umalo što nije zaglavio od zvijeri i očaja i zaraze dok nije naišao na put koji ga je doveo na poštanske mazge. Premda je putovanje do glavnoga grada u ono doba bilo gotovo nemoguće, José Arcadio Buendia je ipak odlučio da će otputovati čim vlada to zatraži od njega, kako bi vojnim vlastima mogao pokazati praktičnu primjenu svojih izuma i osobno ih uputiti u složenu majstoriju sunčanog rata. Više godina je čekao odgovor. Na kraju, umoran od čekanja, požalio se Melquiadesu zbog neuspjeha svog pokušaja, na što je Ciganin dao uvjerljiv dokaz o svom poštenju: uzeo je leću, vratio mu zlatnik i još mu poklonio nekoliko portugalskih mapa s raznim napravama za plovidbu. Napisa vlastitom rukom kratak sažetak mnogih rasprava monaha Hermanna i to mu dade kako bi se mogao služiti zvjezdomjerom, kompasom i sekstantom.

…

Kišilo je četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. Bilo je kišnih razdoblja kad su svi oblačili blagdanska odijela i na licu pokazivali izraz ozdravljenja, da bi proslavili prestanak padanja, no ubrzo uvidješe da su prekidi samo najave novih pogoršanja. Nebo se raskidalo u gromovitim olujama, a sjever udarao orkanima koji su dizali krovove, rušili zidove i iz korijena čupali posljednje stabljike na plantažama. Kao što bijaše za vrijeme zaraze nesanice, čega se Ursula prisjetila tih dana, sama nesreća je upućivala ljude kako da se otmu dosadi. Aureliano Segundo je najviše uznastojao da njime ne ovlada besposlica. Došao je kući zbog nekog slučajnog posla one noći kad je gospodin Brown izazvao oluju i Fernanda mu je pokušala pomoći nekim starim kišobranom što ga je našla u ormaru. „Nije potrebno“, rekao je. „Ostajem tu dok ne prestane.“ Dakako, nije to bila neopoziva obveza, ali je bio pripravan da je dokraja ispuni. Kako mu je rubenina bila kod Petre Cotes, skidao je svaka tri dana ono što je imao na sebi i čekao bi u gaćicama dok bude oprano. Da ubije dosadu, dao se na posao da popravi što nije bilo u redu u kući. Namjestio je šarke, podmazao brave, pričvrstio

zvekire i izravnao kračune. U toku nekoliko mjeseci vidalo ga se kako lunja s kutijom alata što su je vjerojatno Cigani zaboravili u vrijeme Joseă Arcadija Buendije, i nitko nije znao da li je to zbog nesvjesne vježbe, zbog zimske dosade ili zbog prinudnog suzdržavanja od jela, jer trbuh mu se malo po malo ispuhivao poput mijeha, a lice blažene kornjače postalo manje rumeno, podvaljak manje izbočen, sve u sve, koža mu je omekšala i ponovno je mogao zavezati cipele. Gledajući ga kako sastavlja brave i rastavlja satove, Feŕnanda se upita ne obuzima li i njega strast da gradi i razgrađuje, kao što je pukovnik Aureliano Buendia radio sa zlatnim ribicama, Amaranta s pucetima i mrtvačkom ponjavom, Josć Arcadio Segundo s pergamenama, a Ursula s uspomenama. Ali nije bilo tako. Nevolja je bila u tome što je kiša sve poremetila te je i iz najsuših strojeva kroz uređaj nicalo bilje, ako ih se ne bi svaka tri dana podmazalo, a svilene niti je hvatala hrda i šafranove žilice izbijale iz mokra rublja.

Zrak bijaše tako vlažan da su ribe mogle ući kroz vrata, a izaći kroz prozor, ploveći kroz uzduh u sobama. Jednog jutra Ursula se probudila s osjećajem da tone u blagu nesvjesticu i odmah je zatražila da joj dovedu oca Antonija Isabela, makar i u nosiljci, kad Sveta Sofija od Milosti primijeti da su joj leda puna pijavica. Poskidali su jednu po jednu i pobacali ih u vatru, da joj do kraja ne ispiju krv. Trebalo je prokopati kanale, kuću osloboditi vode i ukloniti žabe i puževe, da bi mogli osušiti podove, dići opeke ispod nogu od kreveta i ponovno hodati u cipelama. Zaokupljen mnogim sitnicama kojima se trebalo pozabaviti, Aureliano Segundo nije primijetio da je počeo stariti, sve do jednog predvečerja kad se zatekao kako iz ljuljačke promatra prerani suton i kako bez uzbuđenja misli na Petru Cotes.

Ništa ga nije sprečavalo da se vrati dosadnoj Fernandinoj ljubavi, kojoj je ljepota s godinama okopnila, ali kiša ga bijaše udaljila od svake strastvene nužde, ispunivši ga spužvastim smirenjem bez prohtjeva. Nalazio je zadovoljstva u razmišljanju o stvarima koje je nekada mogao raditi po takvoj kiši koja je padala već godinu dana. Bio je jedan od prvih koji je u Macondo donio cinčane ploče, mnogo prije nego ih je Banansko društvo uvelo u modu, a samo zato da bi njima nadsvodio sobu Petre Cotes i uzivao u dojmu duboke intimnosti što ga je onda osjećao pri Šumu kiše. Ali ostajao je ravnodušan čak i prema tim luckastim sjećanjima na svoju nemarnu mladost, kao da je u posljednjoj pijanci potrošio i posljednje zalihe razvrata, a od njih mu ostala samo divna nagrada da ih se može sjećati bez kajanja i gorčine. Moglo se pomisliti da mu je povodanj pružio priliku da sjedne i razmisli, a rad kliještima i uljem za podmazivanje razbudio u njemu zakašnjelu želju za tolikim korisnim poslovima koje je mogao obaviti u životu, a nije ih obavio, ali ni jedno ni drugo nije bilo točno, no ni sklonost prema sjedenju ni vezanost uz kuću ne bijahu plod prisjećanja ni ružnih iskustava.

To mu je dolazilo iz mnogo daljih pobuda, iskopano vilama kiše, iz vremena kad je u Melquiadesovoj sobi čitao čudesne zgode o letećim ćilimima i o kitovima koji proždiru lađe i posade. Baš tih dana se dogodilo da se Fernandinom nepažnjom u trijemu pojavio mali Aureliano, a njegov djed saznao za tajnu njegova podrijetla. Ošišao ga je, obukao, naučio ga da se ne boji svijeta, i ubrzo se vidjelo da je to pravi pravcati Aureliano Buendia, s istaknutim jagodicama, začuđenim pogledom i samotničkom naravi. Za Fernandu je to bilo olakšanje. Odavna bijaše postala svjesna svoje pretjerane taštine, ali nije znala kako da joj nade lijeka, jer što je više razmišljala o rješenjima, to su joj manje izgledala razumna. Da je znala da će Aureliano Segundo sve to primiti kao što je primio, s djedovskim zadovoljstvom, ne bi se bila toliko prenemagala ni toliko kolebala, nego bi se već prošle godine bila oslobodila muka. Amaranti Ursuli, koja već bijaše promijenila zube, rođak je došao kao prpošna igračka, koja joj je prikraćivala kišnu dosadu. Aureliano Segundo se tada sjetio engleske enciklopedije, koju odavna nitko nije dirnuo u nekadašnjoj Meminoj sobi. Počeo je djeci pokazivati slike, naročito životinjske, a onda mape i fotografije dalekih zemalja i slavnih ličnosti. Kako ni je znao engleski i kako je jedva razlikovao najpoznatije gradove i najpopularnije osobe, dao se na izmišljanje Imena i pričâ, da bi zadovoljio nezasitnu dječju radoznalost.

Fernanda je zaista bila uvjerena da njen muž čeka prestanak kiše kako bi se mogao vratiti svojoj milosnici. Prvih kišnih mjeseci se plašila da će se on pokušati uvući u njenu sobu i da će je tako izvrći sramoti, jer će mu morati priznati da je od rođenja Amarante Ursule nesposobna za izmirenje. To je bio razlog njena grčevita dopisivanja s nevidljivim liječnicima, koje se prekidalo zbog čestih zastoja pošte. Prvih mjeseci, kad se čulo da vlakovi iskaču iz tračnica zbog nevremena, po jednom pismu nevidljivih liječnika je ustanovila da se njena gube. Nešto kasnije, kad je ostala bez veze sa svojim neznanim dopisivačima, ozbiljno je razmišljala da stavi tigrovsku obrazinu, koju je njen muž nosio na krvavom karnevalu, i da tako, pod krivim imenom, ode na pregled liječnicima Bananskog društva. Ali jedna od osoba, koje su često prolazile kroz kuću donoseći neugodne Vijesti o povodnju, kaza joj da Društvo raspušta svoje ambulante da bi ih premjestilo u krajeve gdje je kiša prestala. Tada je izgubila svaku nadu. Ograničila se na čekanje da prestanu kiše i da se uhoda pošta, a svoje skrivene tegobe  je olakšavala kako je znala i umjela, jer bi radije i umrla nego se prepustila jedinom liječniku u Macondu, luckastom Francuzu, koji se hranio magarećom travom. Približila se Ursuli u nadi da će ona znati neki lijek za njenu nemoć. Ali naopaki običaj da stvari ne naziva pravim imenom doveo ju je do toga da je zamijenila pređašnje s potonjim, rođeno s pobačenim, a krvarenje sa svrbežom, e da bi sve izgledalo manje sramotno, tako te je Ursula razumno zaključila da se ne radi o materičnim nego o crijevnim smetnjama i savjetovala joj je da uzme natašte prašak za čišćenje. Da se nije radilo o tegobama koje ne bi bile sramotne za nekoga tko ne boluje i od sramežljivosti i da se pisma nisu gubila, kiša za Fernandu ne bi uopće bila važna, jer, na kraju krajeva, sav njen život je bio kao da je neprestano kišilo. Nije mijenjala raspored niti je odustajala od svojih obreda. Dok je stol bio podignut na opeke, a stolice na daske, da gosti ne smoče noge, ona je i dalje posluživala na lanenom stolnjaku i u kineskim zdjelama, a za večeru bi upalila svijećnjake, jer je smatrala da teškoće ne smiju poslužiti kao opravdanje da se zanemare običaji. Nitko nije povirio na ulicu. A da je ovisilo o Fernandi, ne bi se to ni inače činilo, ne samo otkako su počele kiše, nego od mnogo ranije, jer ona je smatrala da su vrata izmišljena zato da ih se zatvara i da se za ulične stvari mogu zanimati samo kurve. Međutim, ona je prva provirila kad ih obavijestiše da će proći sprovod pukovnika Gerinelda Mârqueza. Ali ono što je tada vidjela kroz odškrinut prozor toliko ju je ojadilo da se dugo kajala zbog svoje slabosti.

Nije se mogla zamisliti žalosnija povorka. Lijes bijahu postavili na volujske taljige, a iznad napraviše nadstrešje od lišća banane, ali kiša bijaše tako snažna i ulice toliko razmočene, da bi se kotači svakog časa zaglibili, a nadstrešje umalo da se sruši. pljuskovi žalobne kiše lijevali po sanduku i namakali zastavu kojom ga bijahu pokrili i koja je u stvari bila prljava od krvi i baruta, a najponosniji veterani su je prezirali. Na lijes također bijahu položili sablju s resama od bakra i svile, onu istu koju je pukovnik Gerineldo Mârquez vješao na vješalicu u predsoblju, da bi nenaoružan ušao u Amarantinu sobu za šivanje. Za kolima, svi sa zasukanim nogavicama, a neki i bosi, gacahu po blatu posljednji preživjeli iz predaje u Neerlandiji, noseći u jednoj ruci štap od rogača, u drugoj vijenac od papirnata cvijeća kojemu kiša bijaše isprala boje. Pojaviše se kao nestvarno priviđenje u ulici koja je još uvijek nosila ime pukovnika Aureliana Buendije i prolazeći svi svrnuše pogled na kuću, a onda na uglu zakrenuše preko trga, gdje su morali zatražiti pomoć da bi izvukli utonula kola. Ursula bijaše zamolila svetu Sofiju od Milosti da je dovede do vrata. Tako je pažljivo pratila kretanje sprovoda da nitko ne bi ni pomislio da ne vidi, a naročito zbog toga što se njena uzdignuta ruka arkanđela  navjestitelja pomicala u skladu s klimatanjem kola.

Gabriel Garcia Marquez i supruga Mercedes Barcha Pardo