Virginia Woolf, SVJETIONIK (ulomci)
Proljeće bez ijednog lista da zalepeće, golo i blistavo kao djevica okrutna u svojoj čednosti, prezriva u svojoj čistoći, prostrlo se preko polja širokooko i oprezno i uopće ne brinući o tome što čine ili misle promatrači.
(Prue Ramsay, oslanjajući se na očevu ruku, bila se udala toga svibnja. Što bi, rekoše ljudi, moglo biti pristalije. A uz to, dodadoše, kako li je divna lika!)
Kako se ljeto bližilo, kako su se večeri dužile, pojaviše se budnomu, onomu što je pun nade, dok šeta žalom i uznemiruje obalnu baru, predodžbe najneobičnije vrste — o puti koja je pretvorena u atome što idu ispred vjetra, o zvijezdama što trepere u njihovim srcima, o litici, o moru, o oblaku i o nebu, što su namjerice skupljeni kako bi sastavili izvana razbijene komade viđenja iznutra. U tim zrcalima, umovima ljudi, u tim lokvama nemirne vode, u kojima se oblaci vječito obrću i sjene oblikuju, snovi ustrajaše, i bijaše nemoguće oduprijeti se neobičnoj objavi što je činilo se svaki galeb, cvijet, drvo, čovjek i žena i sama bijela zemlja najavljuju (ali ako su upitani, odmah iščezavaju) da dobro pobjeđuje, sreća prevlađuje, poredak vlada; ili se oduprijeti izvanrednom nagonu za lutanjem i ovuda i onuda u potrazi za nekim apsolutnim dobrom, nekim vedracem jačine, udaljenim od poznatih užitaka i uobičajenih vrlina, za nečim što je tuđe tokovima domaćeg života, što je jedinstveno, tvrdo, svijetlo, poput dijamanata na pijesku, što će osigurati vlasnika. Što više, umekšano i popustljivo, proljeće sa svojim zujnim pčelama i razigranim mušicama ogrnu se svojim plaštem, zastre oči, odvrati glavu, te između prelazećih sjena i naletaja sitne kiše činilo se kao da uzima na se neku spoznaju o patnjama čovječanstva.
(Prue Ramsay preminu toga ljeta od neke bolesti vezane uz porođaj, što je doista tragedija, rekoše ljudi. Rekoše nitko od nje nije više zaslužio sreću.)
A sad u žezi ljeta vjetar ponovno posla svoje izvidnike okolo kuće. Kukci istkaše mrežu u sunčanim sobama; korov što je izrastao tik do stakla u noći bi metodički kucao po prozorskom oknu. Kad tama padne, trak sa svjetionika, što se s takvom moći prostire po sagu u tmini, prateći njegove šare, ublaži sad svoju svjetlost proljeća pomiješanu s mjesečinom, klizeći blago kao da miluje i kriomice oklijeva i promatra pa se s ljubavlju ponovno vraća. Ali u samom zatišju tog milovanja punog ljubavi, kad se dugački trak osloni o postelju, odlomi se stijena; razveza se još jedan prijevoj šala; te je visio i njihao se. Za kratkih ljetnih noći i za dugih ljetnih dana, kad se činilo da prazne sobe romore od odjeka s polja i zujanja kukaca, dugački trak svjetlosti blago se njihao, treperio bez cilja; dok je sunce tako isprugalo i isprečkalo sobe i ispunilo ih žutom sumaglicom, da je gospođa McNab, kad uđe unutra i zatetura okolo, oprašujući, čisteći, bila nalik tropskoj ribi što perajama vesla kroz vodu isprebijanu sunčevim sulicama li iako je sve drijemalo i snivalo, kasnije u ljeto odjeknuše zlokobni zvuci, kao odmjereni udarci čekića prigušeni na klobučini, koji svojim ponavljanim udarima još više razvezaše šal i od kojih još više ispucaše šalice za čaj. Od vremena do vremena ciknulo bi nešto od staklenine u ormaru, kao da je neki divovski glas vrisnuo tako glasno u svojem hropcu, da teške čaše, što izvrnute stajahu unutra, također zadrhtaše. A zatim ponovno nastupi tišina; a onda opet, iz noći u noć, a katkad i u jasnu podnevu, kad su ruže svijetle i svjetlost jasno zrcali svoj lik na zidu, čini se kao da upadne u tu tišinu, u tu ravnodušnost, u tu cjelovitost, mukli udarac nečega što je palo.
(Granata se rasprsnula. Dvadesetak-tridesetak mladića u Francuskoj odletješe u zrak, među njima i Andrew Ramsay, čija smrt, milosrdno, bijaše nastupila istog časa).
U to godišnje doba oni što se spustiše u šetnju po žalu, da bi pitali more i nebo kakvu im poruku donose ili kakvo viđenje potvrđuju, morali su razmatrati među uobičajenim znacima božanske dobrostivosti — kao što su: sunčev zalazak na moru, bljedoća zore, izlazak mjeseca, ribarski čamci na mjesečini, djeca što se gađaju pregrštima trave — i nešto što nije u skladu s tom veselošću, s tom vedrinom. Bijaše tu i tiha utvara pepeljasto obojenog broda, na primjer, što bi dolazila, odlazila; bijaše i grimizna mrlja na ugodnoj površini mora kao da je nešto vrelo i krvarilo, nevidljivo, dolje u dubini. Taj prodor u prizor, sračunat na to da izazove najuzvišenija razmišljanja i dovede do najudobnijih zaključaka, zakočio bi njihovo koračanje. Njih je bilo teško previdjeti, ukinuti njihovo značenje u krajoliku; nastaviti, dok se čovjek šetaše uz more, diviti se kako vanjska ljepota odrazuje unutrašnju Nadopunja li Priroda ono što čovjek unaprijedi? Dovršava li ono što on započne? S jednakom samodopadnošću promatra ona njegovu bijedu, oprašta njegovu niskost, i pristaje na njegovu muku. Onaj san, onda, da se podijeli, dopuni, nađe u samoći na žalu odgovor, tek je odražaj u zrcalu, a samo, zrcalo je tek površinska staklenost što nastaje u tišini kad plemenitije sile počivaju dolje u dubini? Nestrpljiv, sav očajan, pa ipak mu se ne ide (jer ljepota nudi svoje čari, pruža utjehu), a šetati žalom je nemoguće; razmišljanje je nepodnošljivo; zrcalo se razbilo.
(Gospodin Carmichael objavio je knjigu pjesama toga proljeća, koja je postigla neočekivan uspjeh. Rat je, rekoše ljudi, ponovno oživio zanimanje za pjesništvo.)
…
Iz noći u noć, ljeti i zimi, muka oluja, strelasta tišina lijepog vremena, zasjedahu nesmetano. Slušajući (kad bi tu bio netko tko bi slušao) iz gornjih soba te prazne kuće, mogao bi čuti tek gigantski kaos prošaran munjama kako se obrušava i baca, dok se vjetrovi i valovlje zabavljaju poput bezobličnih truplina grdosija kojima kroz čelo nije prodrlo nikakvo svjetlo razuma, i koji se pentraju jedni na druge i iskaču i zaranjaju u tminu ili u danju svjetlost (jer noć i dan, mjesec i godina protjecahu bezoblično smiješani) u bezumnim igrama, dok se nije učinilo kao da se sam svemir bori i valja sa samim sobom besciljno u divljoj zbrci i u raskalašenoj požudi.
A u proljeće vrtne žare, nasumično ispunjene biljčicama što ih vjetar nanese, bijahu šarolike kao i uvijek. Dođoše ljubičice i sunovrati. Ali spokoj i sjaj dana bili su neobični upravo kao i zbrka i buka noći, s drvećem što je tu stajalo, s cvijećem što je tu stajalo, gledajući onako ispred sebe ili pak gore, ali ne ugledavši ništa: bez očiju i tako strašni.
…
A onda doista dođe mir. Poruke mira puhale su od pučine na obalu. što dublje i o čemu god su snivači snivali sveto, snivali mudro, da utvrdi — što je još mrmorilo — kad je Lily Briscoe položila glavu na uzglavlje u čistoj tihoj sobi i začula: more. Kroz otvoren prozor glas ljepote svijeta uđe romoreći, odveć nježno da bi se točno čulo što kaže — ali zar je važno je li značenje jasno? — moleći spavače (kuća ponovno bijaše puna; gospođa Beckvvith je došla, a isto tako i gospodin Carmichael), da ako već neće sići dolje na sam žal, nek barem podignu zastor i pogledaju. Vidjet će noć što plovi u grimizu; okrunjene glave; draguljima optočenog žezla; i kako u njezine oči može i dijete pogledati. A ako još oklijevaju (Lily bijaše umorna od puta i odmah je zaspala; ali gospodin Carmichael čitaše knjigu pri svjetlosti svijeće), ako još uvijek kažu ne, da je para njezin sjaj, i kako rosa ima više moći od nje, te je njima draže spavati; onda će nježno, bez prigovora ili prepirke, glas zapjevati svoju pjesmu. Nježno će valovlje zašumjeti (Lily ga čuje u snu); blago se svjetlost spusti (kao da je propuštena kroz njezine vjeđe). I sve je izgledalo, pomisli gospodin Carmichael, zatvorivši knjigu zapadajući u san, kao i prije mnogo godina.
Doista, glas bi mogao ponovno govoriti; dok se zastori tmine ovijaše oko kuće, oko gospođe Beckwith, gospodina Carmichaela i Lily Briscoe, tako da oni sad počivahu s nekoliko ovoja mraka na očima, zašto ne primiti ovo, ne biti zadovoljan s ovim, pomiriti se, prepustiti se? Uzdah svih mora što odmjereno zapljuskuju otoke umirivaše ih; noć ih je povijala; ništa im nije remetilo san, sve dok, s pticama što zapjevaše i sa zorom što je njihove sitne glasove upredala u svoju bjeloću, s klepetom kola, s lavežom nekog psa negdje — sunce ne podiže zastore, ne prodera veo na njihovim očima, te prenuvši se iza sna Lily Briscoe ščepa svoj pokrivač kao što se čovjek u padu hvata ledine na rubu litice. Široko je rastvorila oči. Eto je opet, pomisli, gdje uspravno sjedi u krevetu. Budna.
Edward Hopper, People in the Sun; 1960. (americanart.si.edu)