Marguerite Duras, BOL (ulomci)

28. april.

Oni što čekaju mir, ne čekaju ništa. Sve je manje i manje razloga što nema vijesti. Mir je već na vidiku. To je kao dolazak duboke noći, i kao početak zaborava. Dokaz za to je već tu: Pariz je noću osvijetljen. Trg Sen Žermen ď Pre kao da je reflektorima rasvijetljen. Kafana De Mago je krcata, Još je prohladno za terasu. Ali i manji restorani su prepuni. Izašla sam, mir, činilo mi se, samo što nije stigao. Brzo sam se vratila kući, sa mirom za petama. Nazrela sam moguću budućnost koja će kao strana zemlja isplivati iz ovog haosa, što niko ne bi očekivao. Ovdje mi nigdje nije mjesto, nisam ovdje, već tamo, sa njim, u zoni neprikučivoj za druge, nepoznatoj drugima, tamo gdje još gori i gdje se ubija. Visim o koncu, na posljednjoj mogućnosti za koju neće biti mjesta u novinama. Osvijetljeni grad je za mene izgubio bilo koje drugo značenje osim ovog: on je znamenje smrti, znak sutrašnjice bez njih. Za nas koji čekamo ništa više nema u ovom gradu značajnog. On je, za nas, grad koji oni neće vidjeti. Cijeli svijet je nestrpljiv što se mir toliko odugovlači. Štaviše, čekaju da ga potpišu? Ova se rečenica posvuda čuje. Zahtjev je svakim danom sve veći. Danas se saznalo da Hitler umire. To je Himler saopštio preko njemačkog radija, u posljednjem pozivu, dok je u isto vrijeme Saveznicima uputio zahtjev za kapitulaciju. Berlin gori, brani ga samo »trideset bataljona samoubica« i u Berlinu je Hitler, navodno, sebi sručio u glavu metak. Hitler je mrtav, ali vijest nije sasvim izvjesna.

28. april.

Cijeli svijet čeka. Himler izjavljuje u svojoj poruci da je »Hitler na umoru i da neće doživjeti bezuslovnu kapitulaciju.« To bi za njega značilo smrtonosni udarac. SAD i Engleska su odgovorile da ne prihvataju predaju bez SSSR-a. Ponudu za kapitulaciju Himler je poslao Konferenciji u San Francisku. U posljednjem trenutku Komba (Borba) javlja da je ponuda za kapitulaciju upućena također i Rusiji. Staljinisti ne žele da Musolinija predaju Saveznicima. Musolinija, vele novine, treba da kazni narodna ruka. Farinačiju je sudio narodni sud, kazna je izvršena na javnom velikom trgu uz prisustvo rulje, U San Francisku, za Evropu teški časovi, ona je u manjini. Stetînius predsjedava. Komba (Borba) piše: »Pred prizorom što ga priređuju Veliki, i male snage podižu glavu.«

Već se govori o poslijeratnom. Veoma su brojni, mrtvi su istinski veoma brojni. Sedam miliona Jevreja je istrijebljeno, transportovano u furgonima i zatim podavljeno u gasnim komorama napravljenim u tu svrhu, i spaljeno u krematorijima takođe napravljenim u istu svrhu. Još se ne govori o Jevrejima u Parizu. Njihova novorođenčad su povjeravana ŽENAMA ZADU ŽENIM ZA DAVLJENJE JEVREJSKE DJECE, stručnim u ubijanju pritiskom na vratne arterije. Uz osmijeh, bez bola, vele one. Novo lice organizirane smrti, racionalizovane, pronađeno u Njemačkoj, više zbunjuje no što vrijeđa. Začuđeni smo. Kako još čovjek da bude Nijemac? Traže se slični događaji, i u drugim vremenima i mjestima. Nema ih. Ostaće obilježeni, neizlječivi. Jedna od najvećih civilizovanih nacija svijeta, centar muzike svih vremena, upravo je umorila jedanaest miliona ljudskih duša, metodski savršeno, izvedeno poput državne industrije. Vascijeli svijet gleda tu planinu, tu masu smrti koju je Božiji lik podario bližnjem. Navodi se ime njemačkog literate koji je potresen i koji je postao jako tmuran, a koga je sve te ponukalo na razmišljanje. Ako se ovaj nacistički zločin ne proširi na cijeli svijet, na nivo kolektiva, onda je logoraš iz Belzena izdan što je umro sam sa dušom kolektiva i sa sviješću klase, sviješću sa kojom je digao u vazduh željezničke šine, jedne noći na nekom mjestu Evrope, bez vode, bez uniforme, bez svjedoka. Kad bi se skrojila njemačka sudbina po mjeri nacističkog užasa, a ne po mjeri zajedničke sudbine, onda bi se logoraš iz Belzena sveo na značaj regionalnih dimenzija. Jedini mogući odgovor na ovaj zločin jeste da zločin svi preuzmemo na sebe. Da ga podijelimo. Na isti način kako dijelimo jednakost, bratstvo. Da bismo ga uopšte podnijeli, da bismo tolerisali njegovu zamisao, treba podijeliti zločin.

Ne znam kojeg je to dana bilo, ni da li je to bilo još u aprilu, ipak je to bio maj, jednog jutra zazvonio je, u jedanaest sati telefon. Poziv je dolazio iz Njemačke, javljao se Fransoa Morlan. Ne naziva mi ni dobar dan, brutalno i jasno kao i uvijek. »Dobro me slušajte, Rober L. je živ. Smirite se. Da. U Dahau je. Napregnite se da me saslušate. Rober je veoma slab, toliko da ne možete ni zamisliti. Moram vam reći: pitanje je sata. Može još da živi tri dana, ne više. Treba da se D. i Bošam odmah, ovog trena, zapute u Dahau. Recite im: neka smjesta odu u moj kabinet, oni su upućeni, dobiće uniforme francuskih oficira, pasoše, naloge misije, bonove za benzin, karte vrhovnog štaba, propusnice. Čim to završe, neka krenu. Jedino nam je to preostalo. Zvaničnim putem bi kasno stigli.«

Fransoa Morlan i Roden su bili u misiji koju je organizovao otac Rike, otišli su u Dahau i tamo su našli Robera L. Prodrli su u zabranjeni dio logora gdje su se ostavljali mrtvi i beznadežni slučajevi. Tu je neko izgovorio ime: »Fransoa.« Fransoa, i zatim sklopio oči. Rodenu i Morlanu je trebalo čitav jedan sat da prepoznaju Robera L. Roden ga je na kraju prepoznao po zubalu. Zamotali su ga u čaršaf, kao da je mrtvac, i iznijeli ga iz zabranjenog dijela logora, spustili ga pored barake gdje su bili preživjeli. Nije bilo američkih vojnika u logoru, i zbog toga su sve ovo mogli izvesti; svi prestrašeni tifusom ostali su u stražarnicama.

Bošam i D. su istog dana poslije podne otputovali iz Pariza. Bilo je 12. maja, na dan mira. Bošam je obukao pukovničku uniformu Fransoa Morlana, D. je bio u uniformi francuskog poručnika, sa papirima na ime člana pokreta otpora D. Masa. Cijelu noć su vozili i stigli su u Dahau sutradan ujutro. Nekoliko su sati tragali za Roberom L. i kad su prošli pored tijela, čuli su da je izgovorilo D-ovo ime. Mislim da ga nisu prepoznali, ali ih je Morlan upozorio da se ne može prepoznati. Pokupili su ga. Poslije su ga tek prepoznali. Pod svojim odijelima imali su treću uniformu francuskog oficira. Trebalo ga je držati uspravno, više nije mogao sam, ali su uspjeli da mu je navuku. Trebalo ga je spriječiti da ne pozdravlja pred barakama SS-ovaca, provesti ga pored čuvara i da izbjegne vakcinaciju koja bi ga dotukla. Američki vojnici, većinom Crnci, nosili su gasne maske protiv tifusa. Užas je bio tu. Naredenja su bila takva da su posumnjali u pravo stanje Robera L., odmah bi ga vratili u logorsku umiraonicu. Kada je već izašao, trebalo ga je dovesti do »11 -te lagane.« Kada su ga konačno položili na klupu pozadi, Rober L. se onesvijestio. Povjerovali su da je kraj, ali nije. Put je bio veoma naporan i dug. Svako pola sata su se morali zaustavljati zbog dizenterije. Čim su se udaljili iz Dahaua, Rober L. je počeo da govori. Rekao je da je znao da se neće živ vratiti u Pariz. Rober L. je počeo da priča kao pred smrt. Nikog nije optuživao, ni jednu rasu, ni jedan narod, optuživao je čovjeka. Na izlasku iz užasa, na umoru, u deliriju, Rober L. je još zadržao tu sposobnost da nikog ne okrivljuje, osim vlada koje su u istoriji naroda prolazne, Zelio je da mi D. i Bošam prenesu poslije njegove smrti sve šta je ispričao. Iste noći su stigli na francusku granicu, i to kod Visemburgae D. mi je telefonirao: »Stigli smo u Francusku. Upravo smo prešli granicu. Stižemo sutra u kasno dopodne. Očekujte najgore: nećete ga prepoznate« Večerali su u jednoj oficirskoj menzi. Rober je još uvijek govorio. Kad su ušli u menzu, svi su se oficiri digli i pozdravili Robera L. Rober L. to nije primjetio. Takve stvari nikada nije primjećivao. Govorio je o njemačkom mučeništu, o mučeništu svih ljudi. Pričao je. Te noći je rekao da bi želio da pojede jednu pastrmku prije nego što umre. U praznom Visemburgu pronašli su jednu pastrmku za Robera L. Pojeo je nekoliko zalogaja. Zatim je opet nastavio da govori o milosrđu. Slušao je jedno vrijeme Presvijetlog oca Rikea, i počeo je da izgovara ovu veoma mračnu rečenicu: »Kada mi budu govorili o hrišćanskom milosrđu, ja ću reći Dahau.« Nije je dokrajčio. Te su noći spavali pored Bar-sir-Oba. Rober L. je nekoliko sati spavao. U kasno prijepodne stigli su do Pariza- Prije ulaska u ulicu Sen Benoa D. se zaustavio da mi opet telefonira. »Telefoniram vam da vas upozorim da je gore nego što se uopšte može zamisliti. On je sretan.«

Čula sam uzdržane krike na stepeništu, komešanje, tapkanje. Zatim škripu vrata i uzvike. To su se oni vraćali iz Njemačke.

Nisam mogla njega izbjeći, Sišla sam kako bih pobjegla na ulicu. Bošam i D su ga držali ispod pazuha, Zaustavili su se na podestu prvog sprata. S pogledom uprtim nagore.

Više ne znam tačno. Mora da me je pogledao, prepoznao i nasmiješio se. Vriskala sam da ne želim da ga vidim. Okrenula sam se i vratila uz stepenice. Vriskala sam, toga se sjećam. Rat je izlazio kroz vrištanje. Sest godina bez krika. Obrela sam se kod susjeda. Silili su me da popijem ruma, sipali su mi ga u usta. U kricima.

Ne znam kada sam se obrela pred njim. Sjećam se jauka po cijeloj kući, da su susjedi dugo ostali na stepeništu, da su vrata bila otvorena. Kasnije su mi pričali da je kućepaziteljica za doček ukrasila ulaz i da je, čim je prošao, sve pokidala, a ona se zatvorila u svoj stan da plače.

U mom sjećanju, jednog trenutka, galama je utihnula i ja sam ga vidjela. Ogroman. Ispred sebe. Ne prepoznajem ga. Gleda me. Smiješi se. Pušta da ga gledam. Natprirodni umor se iskazuje u njegovom osmijehu, umor što je uspio da živi sve do ovog trenutka. U tom osmijehu odjednom ga prepoznajem, ali kao izdaleka, kao da ga nazirem u dnu nekog tunela. Osmijeh konfuzije. Izvinjava se što je uopšte tu, sveden tek na otpadak. Zatim se osmijeh ugasnuo. I on ponovo postaje nepoznat. Ali spoznaja se već obznanila: da je ovaj nepoznati u cijelosti Robert L.

 …

Lee Miller, Paris 1944. (ellead.tistory.com)