Walt Whitman, VLATI TRAVE

PJESMA O MENI (izbor)

1.

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,

a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti, 

jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi. 

Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste. 

Ja ležim i lagodno traćim vrijeme opažajući vlat ljetne trave. 

Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga tla,

ovoga zraka,

rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od roditelja isto

tako, a i njihovi roditelji isto tako; 

ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u potpunome 

zdravlju počinjem u nadi, da neću prestati do smrti.

Vjeroispovijesti i škole još neodlučne povuku se učas,

ocijenjene na svoju pravu cijenu, ali se nikada ne zaboravljaju

Primam u goste dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz

ma kakvu pogibelj priroda bez smetnje s izvornom,

iskonskom energijom.

5.

Ja vjerujem u te, moja dušo. Ono drugo, što ja jesam inače,

ne smije se ponižavati pred tobom,

a ti se ne smiješ ponižavati pred tim drugim. 

Zavali se sa mnom na travu, podigni poklopac svojega grla,

ne trebam riječi ni muzike ni sroka, ni konvencije ni predavanja, 

pa čak ni najboljega, 

ja volim samo uspavanku, zujanja tvojih glasnica.

Sjećam se kako smo jednom ležali na takvo prozirno ljetno jutro,

kako si ti položila svoju glavu preko mojih bedara

i nježno se okrenula nada me,

i otvorila košulju na mojoj grudnoj kosti i zagnjurila jezik

u moje obnaženo srce,

i stigla sve dotle dok nisi napipala moju bradu,

i stigla sve dotle dok nisi uhvatila moje noge. 

Brzo se podigao i rasprostro oko mene mir i spoznaja što 

prenaša sve dokaze zemlje, i ja znam da je ruka božja jamstvo za moju,

i ja znam da je duh božji brat mojega,

i da su svi ikada rođeni ljudi također moja braća, a žene

moje sestre i ljubavnice

i da je pasmo broda u stvorenom svijetu ljubav,

i da bezbrojno lišće leži kruto ili uvelo na poljima,

i smeđi mravi u malim rupama ispod njega,

i mahovinaste gube crvotočne ograde, nagomilano kamenje, 

zova, divizma i vinoboji.

46. 

Znam da sam pobjednik vremena i prostora, i nisam nikada

bio izmjeren niti ću ikada biti izmjeren.

Skitam se na vječitom putovanju (ded poslušajte svi!). 

Moje je obilježje nepromočivi kaput, čvrste cipele i štap

odsječen u šumi. 

Moj se nijedan prijatelj ne odmara na mojem naslonjaču. 

Nemam naslonjača ni crkve ni filozofije. 

Nikoga ne vodim stolu za ručak, u knjižnicu, u burzu. 

Ali svakoga muža i svaku ženu među vama ja vodim na brežuljak,

moja vas lijeva steže oko pojasa,

moja desna pokazuje na krajolike kontinenta i javni drum.

Ne, ni ja ni niko drugi ne može prevaliti taj put za vas,

vi ga morate prevaliti sami. 

Nije daleko, on je na dosegu,

možda ste bili jednom na njemu nakon svojega poroda, ali 

se ne sjećate,

možda se on proteže posvuda na vodi i na suhu.

Uprti svoje dronjke, dragi sine, a ja ću moje, te se požurimo, 

putem ćemo susreti čudesnih gradova i slobodnih naroda. 

Ako se umoriš, predaj meni oba tereta, a svoju nabreklu ruku

odmori na mojemu bedru,

a u pravo vrijeme ti ćeš mi uzvratiti tu uslugu, 

jer kada krenemo, nećemo nikada više mirovati.

Danas prije rasvita popeh se na neko brdo i zagledah na natisnuto nebo

i rekoh mojemu duhu: "Kada mi postanemo putnici tih putanja i

uživaoci naslada i spoznaja svačega na njima,

hoćemo li onda biti umireni i zadovoljeni?"

A moj duh reče: "Ne, mi idemo na tu uzvisinu samo zato

da prođemo i da nastavimo još dalje."

Ti mi također postavljaš pitanje i ja te slušam. 

Ja odgovaram da ne mogu odgovoriti, ti moraš sam naći odgovor.

Sjedni načas, dragi sine,

evo dvopeka za jelo i mlijeka za piće.

Ali čim odspavaš i presvučeš se u čisto odijelo, ja ću te 

poljubiti oprosnim poljupcem i otvoriti vrata za tvoj izlaz odavle. 

Dosta si dugo sanjao prezira dostojne sne, 

sada ja ispirem mrenu s tvojih očiju,

moraš se obiknuti na blještanje svjetlosti i svakoga časa svojega života.

Dugo si bojažljivo gacao držeći se daske uz obalu, 

sada hoću da postaneš hrabar plivač,

da skočiš u sredinu mora, da opet izroniš, da mi kimneš,

da povičeš i da sa smijehom streseš vodu iz svoje kose.

50.

Ima nešto u meni – ne znam šta je to – ali ja znam da 

je to u meni.

Uganuto i znojno – mirno i hladno onda biva moje tijelo, 

ja spavam – ja dugo spavam.

Ja ga ne poznajem – ono je bez imena – to je nerečena riječ,

nema je ni u kojem rječniku, proglasu, vjerovanju.

Vrti se oko nečega većega od zemlje, o kojoj se ja vrtim;

njegov je prijatelj stvoreni svijet koji me budi svojim zagrljajem.

Možda bih mogao reći više. Obrisi! Ja zagovaram moju

braću i sestre.

Je li vidite, o moja braćo i sestre?

To nije kaos ni smrt – to je oblik, jedinstvo, nacrt – to je

vječiti život – to je Sreća.

Preveo Tin Ujević

Portret Walta Whitmana s naslovnice prvoga izdanja Vlati trave iz 1855.; Hollyer/Harrison (wikipedia)