Joseph Heller, KVAKA 22 (ulomak)

Bijaše to ljubav na prvi pogled.

Kad je prvi put vidio kapelana, Yossarian se ludo zaljubio u njega.

Yossarian je bio u bolnici zbog boli u jetri, i malo je nedostajalo da dobije žuticu. Liječnici su bili u nedoumici zbog činjenice što to ipak nije bila žutica. Da je nastupila žutica, mogli bi ga liječiti. Da nije nastupila žutica i da je bol prestala, mogli bi ga otpustiti. Ali ih je zbunjivalo baš to što je neprestano samo malo nedostajalo da dobije žuticu.

Obilazila su ga svako jutro tri žustra i ozbiljna čovjeka živih usta i neživih očiju, u pratnji žustre i ozbiljne sestre Duckett, jedne od odjelnih bolničarki koje nisu voljele Yossariana. Čitali su temperaturnu listu na dnu kreveta i nestrpljivo se raspitivali za bol. Kao da su se ljutili kad bi im rekao da je bol potpuno ista.

- Još uvijek bez stolice? - pitao ga je punašni pukovnik.

Kad bi Yossarian zavrtio glavom, liječnici bi se zgledali.

- Dajte mu još jednu pilulu!

Sestra bi zabilježila da Yossarianu treba dati još jednu pilulu, pa bi njih četvero odlazilo do susjednog kreveta. Nijedna bolničarka nije voljela Yossariana. Zapravo je bol u jetri uminula, ali je Yossarian šutio, a liječnici nisu ništa sumnjali. Samo su sumnjali da je imao stolicu a da nije nikome rekao.

Yossarian je imao u bolnici sve što je želio. Hrana nije bila loša, a jelo su mu donosili u krevet. Dobivao je dvostruke porcije svježeg mesa, a za najveće vrućine poslije podne posluživali su njega i ostale rashlađenim voćnim sokovima i rashlađenom čokoladom u mlijeku. Osim liječnika i bolničarki, nitko ga uopće nije uznemirivao. Kratko vrijeme prije podne morao je cenzurirati pisma, ali je poslije toga mogao svaki dan leškariti čiste savjesti. Bilo mu je lijepo u bolnici, a mogao je ostati koliko je htio, jer mu je temperatura uvijek iznosila 38,3°. Bilo mu je čak ljepše nego Dunbaru koji je morao padati na glavu da bi mu donosili jelo u krevet.

Pošto je odlučio da provede ostatak rata u bolnici, Yossarianje napisao pisma svim znancima i javio im da je u bolnici, ali nikom nije spomenuo zašto. Jednog mu je dana pala na um još bolja ideja. Napisao je svim znancima da kreće na veoma opasan zadatak. »Tražili su dobrovoljce. Veoma je opasno, ali netko to mora učiniti. Javit ću vam se čim se vratim.« I od tada se nije nikome više javljao.

Svi bolesni oficiri na odjelu morali su cenzurirati pisma podoficirima i vojnicima koji su ležali na njihovu odjelu. Bio je to dosadan posao i Yossarian se razočarao kad je uvidio da je život podoficira i vojnika tek malko zanimljiviji od života oficira. Nakon prvog dana nije više uopće bio radoznao. Izmišljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog je dana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim je pismima koja su mu prošla kroz ruke izbacio svaki pridjev i svaki prilog. Sutradan je navijestio rat članovima. Mnogo je viši stupanj stvaralaštva dosegao idućeg dana, kad je u pismima precrtao sve osim članova. Držao je da je tako izazvao dinamičnije intralinearne napetosti i da su gotovo sve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je počeo izbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednom je pismu precrtao sve osim naslova »Draga Mary«, a na dnu je pripisao: »Tragično čeznem za tobom. A. T. Tappman, kapelan Armije Sjedinjenih Država.« A. T. Tappman je bio kapelan njihova aviopuka.

Kad je iscrpao sve mogućnosti u pismima, okomio se na imena i adrese na omotnicama brišući čitave ulice i kućne brojeve i poništavajući čitave metropole nehajnim pokretima ruke, kao da je sam Bog. Kvaka 22 zahtijevala je da na svakom cenzuriranom pismu piše ime oficira-cenzora. Većinu pisama nije ni čitao. Na ona koja je pročitao napisao je »Washington Irving«. Kad mu je to dodijalo, pisao je »Irving Washington«. Cenzuriranje omotnica imalo je ozbiljne posljedice, izazvalo je val zabrinutosti među nekim osjetljivim višim oficirima koji su uputili jednog vojnog istražitelja natrag, na odjel, kao pacijenta. Svi su znali da je on vojni istražitelj, jer se neprestano raspitivao o nekom oficiru Irvingu ili Washingtonu i jer nakon prvog dana nije više htio cenzurirati pisma. Smatrao je da su odviše dosadna.

To je bio dobar odjel, jedan od najboljih na kojem su on i Dunbar ikad bili. S njima je bio dvadeset četvero godišnji kapetan, pilot-lovac, rijetkih zlaćanih brkova, koji je usred zime bio oboren nad Jadranskim morem a da se nije čak ni prehladio. Sad je bilo ljeto i kapetan nije bio oboren, ali je tvrdio da ima gripu. U krevetu desno od Yossariana još je ležao zaljubljenički na trbuhu iznenađeni kapetan s malarijom u krvi i ugrizom komarca u dupetu. Nasuprot Yossarianu ležao je Dunbar, a do njega artiljerijski kapetan s kojim je Yossarian prestao igrati šah. Kapetan je bio dobar šahist i partije su uvijek bile zanimljive. Yossarian je prestao igrati šah s njim zato što su partije bile toliko zanimljive da su bile blesave. Zatim je tu bio onaj obrazovani Teksašanin iz Teksasa, koji je izgledao kao da je snimljen u tehnikoloru ikoji je držao, kao rodoljub, da bi imućnim ljudima -pristojnom svijetu - trebalo dati više glasova nego ništarijama, kurvama, kriminalcima, degenericima, ateistima i nepristojnom svijetu - ljudima bez imutka. Yossarian je upravo razbijao ritmove u pismima kad su dovezli Teksašanina. Bio je to još jedan miran, vruć, bezbrižan dan. Žega se nalegla na krov, zagušljiva i teška. Dunbar je opet ležao nepomično na leđima buljeći u strop kao lutka. Trudio se iz petnih žila da produži svoj životni vijek. Činio je to njegujući dosadu. Dunbar se toliko trudio da produži svoj vijek da je Yossarian mislio da je umro. Teksašanina su metnuli u krevet usred sobe, i ubrzo im je on počeo izlagati svoje nazore.

Dunbar se munjevito uspravio u krevetu. - Tako je - uzviknuo je uzbuđeno. - Nešto je nedostajalo ...sve sam vrijeme znao da nešto nedostaje ... a sad znam šta. - On se lupi šakom o dlan. - Nema patriotizma - objavi. - Imaš pravo - uzviknu i Yossarian. - Imaš pravo, imaš pravo, imaš pravo. Hrenovke, brooklynski »vragolani«. Mamina pita od jabuka. To je ono za što se svi bore. Ali tko se bori za pristojan svijet? Tko se bori da pristojan svijet dobije više glasova? Nema patriotizma, pa to ti je! A ni matriotizma. Zastavnik koji je ležao lijevo od Yossariana ostao je ravnodušan. - Kome je stalo do tih govnarija? - pripita umorno i okrenu se na drugu stranu da spava. Pokazalo se da je Teksašanin dobroćudan, plemenit i simpatičan. Nakon tri dana nitko ga više nije trpio. Ljude su podilazili srsi uz škakljiva leđa od ozlojeđenosti i svi su bježali od njega - svi osim vojnika u bijelom koji nije mogao birati. Vojnik u bijelom bio je obložen od glave do pete gipsom i gazom. Imao je dvije nepokretne noge i dvije nepokretne ruke. Prokrijumčarili su ga u sobu noću, i ljudi nisu imali pojma da je među njima sve dok se nisu ujutro probudlli i ugledali dvije čudne noge dignute iz kukova, i dvije čudne, oko mito ukotvljene ruke, a sva su mu četiri uda bila čudno vezana u zraku olovnim utezima što su zlokobno visila nad njim i nikad se nisu micala. Ušiveni u zavoje iznad obiju podlaktica, bijahu patentni zatvarači na koje su ga hranili prozirnom tekućinom iz prozime staklenke. Bešumna pocinčana cijev dizala se iz veziva na njegovim slabinama, a na nju se nadovezivala tanka gumena cjevčica koja mu je odvodila iz bubrega nečist, što je neprekidno kapala u prozirnu, začepljenu staklenku na podu. Kad je staklenka na podu bila puna, staklenka iz koje su ga hranili na podlakticu bila je prazna, pa bi ih naprosto brže-bolje promijenili tako da je tekućina opet mogla kapati u njega. Jedino što su ikad vidjeli od vojnika u bijelom bila je pohabana crna rupa više usta.

Vojnik u bijelom ležao je do Teksašanina, pa je Teksašanin sjedio na svom krevetu i pričao mu cijelo prijepodne i poslijepodne i cijelu večer otežući riječi ugodno i simpatično. Teksašanina nije nimalo smetalo što mu onaj uopće ne odgovara. Temperaturu su im mjerili dva puta na dan. Rano izjutra i kasno poslije podne dolazila je sestra Cramer sa staklenkom punom toplomjera i obilazila najprije jednu stranu sobe, pa onda drugu, dajući svakom bolesniku po toplomjer. Vojniku u bijelom turala je toplomjer u rupu više usta i ostavljala gada visi u njoj. Kad bi se vratila do čovjeka u prvom krevetu, uzela bi mu toplomjer i ubilježila temperaturu, pa bi otišla do susjednog kreveta i tako opet obišla cijelu sobu. Jednog poslijepodneva, pošto je obišla prvi put sobu i došla po drugi put do vojnika u bijelom, pogledala mu je toplomjer i ustanovila da je mrtav.

- Ubojica - reče Dunbar tiho.

Teksašanin ga pogleda smješkajući se nesigurno.

- Koljač - reče Yossarian.

- Šta to govorite, momci? - upita ih Teksašanin nervozno.

- Ti si ga ubio — reče Dunbar.

- Ti si ga dotukao - reče Yossarian.

Teksašanin ustuknu.

- Vi ste ludi, momci. Nisam ga ni dirnuo.

- Ubio si ga - reče Dunbar.

- Ja sam čuo kako si ga dotukao - reče Yossarian.

- Ubio si ga zato što je bio Crnac - reče Dunbar.

- Vi ste ludi, momci - uzviknu Teksašanin. - Crnce nepuštaju ovamo. Imaju poseban odjel za Crnce.

- Narednik ga je prokrijumčario - reče Dunbar.

- Narednik komunist - reče Yossarian.

- I ti si to znao.

Zastavnik je ostao ravnodušan na svu ovu nezgodu s vojnikom u bijelom. Zastavnik je ostajao ravnodušan na sve i nikad nije ništa govorio, osim da izrazi ozlojeđenost.

Dan prije nego što se Yossarian upoznao s kapelanom, eksplodirala je peć u blagovaonici i zapalio se jedan kraj kuhinje. Silna je jara zahvatila sve. Čak su na Yossarianovu odjelu, gotovo sto metara dalje, čuli kako vatra bukti i kako drvo u plamenu oštro pucketa. Dim je sukljao pored narančasto obojenih prozora. Za petnaestak minuta stigla su s aerodroma vatrogasna kola da gase požar. Pola sata vodila se žestoka borba. Tada su vatrogasci počeli suzbijati vatru. Iznenada se razlegla jednolična poznata tutnjava bombardera koji su se vraćali sa zadatka, pa su vatrogasci morali smotati svoje gumene cijevi i pohitati na aerodrom da budu na mjestu ako se koji avion pri slijetanju ošteti i zapali. Avioni su sretno sletjeli. Čim je i posljednji sletio, vatrogasci su okrenuli kola i pojurili opet uzbrdo da nastave borbu s vatrom u bolnici. Kad su stigli, vatre nije više bilo. Jenjala je sama od sebe i posve se ugasila ne ostavivši nijedne žeravice za sobom, pa razočaranim vatrogascima nije ostalo ništa drugo nego da piju mlaku kavu i vrzmaju se po bolnici napastujući bolničarke.

Kapelan je stigao sutradan nakon požara. Yossarian je upravo izbacivao iz pisama sve osim romantičnih riječi kad je kapelan sjeo na stolac između kreveta i upitao ga kako se osjeća. Sjeo je malo po strani tako da mu je Yossarian od oznaka vidio samo kapetanske pruge na ovratniku košulje. Yossarian nije imao pojma tko je to, samo je predmnijevao da je, ili opet neki liječnik, ili opet neki luđak.

- Pa, prilično dobro - odgovorio je. - Malo me boli jetra i čini mi se da mi stolica nije baš redovita, ali, sve u svemu, moram priznati da se osjećam prilično dobro.

- To je dobro - reče kapelan.

- Jest - reče Yossarian. - Jest, to je dobro.

Vijetnamski rat, 1965. (wikipedia)