Lawrence Durrell, BALTHAZAR (ulomci)
Tonovi krajolika: od smeđih prema brončanima, strmi obrisi obzorja, niski oblaci, biserno tlo sa sedefastim sjenkama i svijetloljubičastim odbljescima, Lavlježuti prah pustinje: grobovi proroka što se u zalasku sunca pretapaju u cink i bakar u vodi drevnoga jezera. Velike udubine u pijesku, nalik na lokve zaostale nakon plimnog vala neba; zelena i limunskižuta boja što ustupa mjesto kovinastosivom odbljesku topova i osamljenom, poput šljive tamnom jedru, vlažnom, treperavom: nalik na nimfu slijepljenih krila. Tapoziris leži mrtav među urušenim stupovima i morekazima, nestali su harpunari... Jezero Mareotida pod vrućim nebom boje jorgovanova cvijeta.
Ljeto: smeđežuti pijesak, vrelo mramorno nebo.
Jesen: sivilo nabreklih modrica.
Zima: ledeni snijeg, hladni pijesak.
čiste plohe neba, blještave od tinjca.
umiveno zelenilo delte,
raskošni zvjezdani krajolici.
A proljeće? Ah! Nema proljeća na Delti, nema osjećaja ponovnog rađanja i obnove. Bačeni smo iz zime u: voštanu ikonu ljeta, prevrućega da bismo u njemu mogli disati. Ali ovdje, u Aleksandriji barem, vjetrovi s mora štite nas od mrtve težine ljetnog ništavila, prikradaju se preko lukobrana među ratno brodovlje, lepršaju prugastim tendama kavana na rivi Grande Corniche. Nikad ne bih bio…
***
Grad, poluizmišljen (a ipak posve stvaran), počinje i završava u nama, korijeni su mu urasli u naše sjećanje. Zašto mu se moram vraćati iz noći u noć, pisati ovdje uz vatru od rogačevine dok egejski vjetar nalijeće na ovu otočnu kuću, grabi je i pušta, svijajući čemprese kao da su lukovi? Nisam li dovoljno rekao o Aleksandriji? Moram li se još jednom zaraziti snom o njoj i spomenom na njezine stanovnike? Snovima koje sam smatrao pouzdano zatočenima u rukopisu, povjerenim riznicama sjećanja! Pomislit ćete da si previše ugađam. Nije tako, Jedna slučajnost sve je izmijenila, vratila me na moj put. Uspomena što je ugledala sebe u zrcalu.
…
Poklade u Aleksandriji su isključivo društveni događaj, kalendarski nemaju veze s ostalim vjerskim blagdanima grada. Prve su ih, zacijelo, počele slaviti tri-četiri velike katoličke obitelji u gradu - možda im je to, posredno, davalo ugodan osjećaj povezanosti s drugom stranom Sredozemlja, s Venecijom i Atenom, Danas, međutim, nema imućnije aleksandrijske obitelji koja u ormaru ne drži hrpu baršunskih domina za ta tri dana ludovanja - bilo da je riječ o koptskoj, muslimanskoj ili židovskoj obitelji, Poslije Silvestarskog slavlja to je zacijelo najveća kršćanska svetkovina u godini, jer tijekom ta tri dana i tri noći vlada duh posvemašnje anonimnosti: anonimnosti što je pruža sumornocrni baršunski domino koji skriva identitet i spol briše razlike između muškarca i žene, žene i ljubavnice, prijatelja i neprijatelja. Najbezumnije izopačenosti grada izići će tada otvoreno na vidjelo, pod okriljem nevidljivih bogova Nezakonja, Čim se uhvati prvi mrak, na ulicama se počnu pojavljivati krabulje - prvo pojedinačno ili udvoje, a onda u malim družinama. Često praćene glazbalima, bubnjevima, nasmijane, raspjevane, na putu prema nekoj poznatoj kući ili noćnom klubu, gdje se ledeni noćni zrak topi u crnačkoj toplini džeza, u razbludnom, jecavom parenju saksofona i bubnja. Iskrsavaju odasvud pod blijedom mjesečinom, s kapuljačama, kao redovnici. Krabulja im svima daje mračnu, fanatičnu jednoličnost što bijeloodjevene Egipćane ispunja zebnjom - drhtajem užasa kojim je začinjen mahniti smijeh što se razliježe iz kuća i na lakom vjetru s kopna struji prema kavanama uz more; strahom od veselja što svojom piskavošću stalno treperi na granici ludila.
Plavičasti proljetni mjesec polako se penje iznad kuća, klizi po minaretima prema pucketavim palmama, a pod njim otklupčava se grad, kao životinja prenuta iz mrtvila zimskoga sna; rasteže se i opaja glazbom trodnevna svetkovanja.
Zvuci džeza što se razliježu iz podruma tjeraju mirni zimski zrak iz perivoja i prometnicâ, miješaju se, nadomak moru, s bubnjanjem parobrodskih propelera u dubokim vodama ušća. Na trenutak, pak, začuješ i ugledaš prasak vatrometa: vidiš kako para, kako puzi nebom što se na tren zakovrča na rubovima i pocrveni, kao list zapaljena karbon-papira; čuješ divlji smijeh što se miješa s promuklim mukanjem staroga broda s onu stranu lukobrana, poput krave ispred zabrana.
„Ljubavnik se boji karnevala“, kaže poslovica. Jer, pojavom tih crnoodjevenih stvorova noći sve se neopazice mijenja. Mijenja se i sama temperatura života u gradu, poprima toplinu prvih blagih nagovještaja proljeća. Carni vale - oproštaj puti koja odbacuje mumijske svoje zavoje spola, osobnosti i imena, i obnažena stupa u budućnost sna.
Sve velike kuće širom su raskrilile vrata, razotkrile raskošne odaje tople od vatre što iz ognjišta paluca po mramoru i porculanu, po mjedi i bakru, po grafitnocrnim licima slugu zanijetih poslom. A po ulicama, svjetlucave, u mjesečinom obasjanom sutonu, lijeno puze velike limuzine mešetara i kockarâ, nalik na putničke brodove u doku: ustrpljivi i veličajni simboli bogatstva nesposobna da nam osigura istinski mir i spokojstvo duha, jer zahtijeva cijelu ljudsku dušu. Puze tako, utkane u zimsku svjetlost, simboli šutnje i moći svekolike tehnike što čeka čovjekov pad; ravnodušno motre zakrabuljenu čeljad što se vrzma u osvijetljenim prozorima velikih kuća, čeljad što se grli poput surih medvjeda i pleše u ritmu crnačke glazbe, te utjehe bijeloga čovjeka.
Ulomci glazbe i smijeha dopiru zacijelo i do Cleina prozora, A ona sjedi uza nj, s daskom na koljenima, strpljivo crta, dok joj mačkica spava u košari podno nogu, Ili možda u iznenadnom zatišju odjeknu akordi gitare, trepere i prosiplju se po mraku puste ulice, sve dok im se ne pridruži glas što dopire iz neke daleke pjesme kao s dna bunara. Ili krici i povici upomoć.
Ali ono što karnevalskom duhu daje pečat istinskoga vragolanstva je baršunski domino - prerušenima daruje krabulju za kakvom u dubini duše neizmjerno žudi svaki ljudski stvor: Biti bezimen u bezimenoj gomili, ne odavati ni spol ni vezu pa ni izraz lica - jer krinka toga suludoga redovničkog kostima otkriva tek dva oka što se krijese kao oči muslimanke, ili medvjeda, Nema drugih znakova prepoznavanja; bogati nabori crnine skrivaju i same obrise tijela. Ostajemo bez kukova, bez grudi, bez lica, A ispod pokladne halje skriva se (nalik na zločinačku želju u srcu, na kušnju kojoj se ne možemo oduprijeti ili na korak što nam se čini suđenim) zametak nečega:slobode o kakvoj se rijetko kada usuđujemo i sanjati. Prerušeni, ćutimo se slobodnima nekažnjeno činiti što nam drago. Najvještije izvedena ubojstva u gradu, najtragičniji slučajevi zamjene identiteta plod su te godišnje svetkovine; mnoge ljubavi začinju se ili umiru u ta tri dana kada se oslobađamo opčinjenosti sobom, odbacujemo okove sebstva. Pod okriljem baršunskog plašta i kapuljače, žena gubi muža, muž ženu, ljubavnik dragu, Zrak resko vonja na barut osvete i opačine, na krvave svade, na mučne noćne bjegove, na beznađa. Ne znaš plešeš li sa ženom ili muškarcem. Mračne plime Erosa, kojima treba posvemašnja tajnost kako bi preplavile ljudsku dušu, provaljuju u pokladno doba kao sile dugo zadržavane branom; na površje izbacuju neobične stvorove iskona - izopačenosti koje su, jamačno, boleštine duše - spodobe što su, pomislili biste, umakle iz šuma Brockena ili zagrljaja Iblisa. Zapretani satir i menada sada se mogu ponovno sastati, spariti se. Da, tko se može oduprijeti čarima karnevala kada u njemu otplaćujemo sve dugove, ispaštamo i činimo sva zlodjela, utažujemo sve zabranjene žudnje - bez osjećaja krivice, bez predumišljaja, bez kazne što je nameću savjest ili društvo?
U jednome ipak griješim - jer postoji nešto po čemu vas prijatelj ili neprijatelj ipak može prepoznati: ruke. Ruke vaše ljubljene, ako ste ih ikad zamijetili, povest će vas k njoj i kroz najzbijeniju gomilu krabuljâ. Ona po dogovoru može nositi i prsten, kao Justina - bjelokosnu kameju iz groba mladog Bizantinca - na kažiprstu desne ruke. I to je sve; i dovoljno je. Molite Boga da ne budete zle sreće kao Amaril, koji je u pokladnoj svetkovini našao ženu iz snova, ali je nije mogao nagovoriti da skine kapuljaču i pokaže lice. Razgovarali su cijelu noć ležeći u travi kraj vodoskoka; vodili ljubav dodirujući se baršunskim licima, milovali se očima, On sada već godinu dana mahnito luta gradom, pokušava naći dvije ljudske ruke. Ali ruke kao ruke, toliko su nalik jedne drugima!
Aleksandrija 1940.