Luko Paljetak, KARTE, KARTANJE I GLEDANJE U KARTE

Gledaj, molim te, s koliko su istinskog uživanja

ispremetane ove karte! Nema sumnje da ih je

sam Vrag, koji ih je i pronašao, izmiješao tako

vješto.

Pietro Aretino

 »Tko ne spava, neka se karta; a tko se ne karta, neka spava«, rekao je već gore u zaglavlju citirani raskalašeni meštar Aretino, kojega ćemo još koji put ovdje povući za jezik, jer je popodne, a ja ne spavam i prava je šteta što ne igram negdje na karte, nego sjedim na svojoj staroj stolici i kao karte miješam ove riječi u glavi i na papiru. Kakav je užitak sjediti negdje u hladu, u četvericu, pa uz tanko ljetno piće igrati briškulu i trešetu, vikati »karag«, tj. »karika« ili »lišo«, zbrajati ponte i druge ostavljati »na češalj«, dok vjetrić polako pirka kroz lišće divljeg kestena ili oraha, ili u hladu kakve konobe s grančicom smreke iznad vratiju lupati po stolu šakama, strišavati i piti pomalo vince iz bukare, dok karte kao kakva tajanstvena lepeza šire se po stolu, kao kakav paunov rep. A da ne govorimo zimi, u zadimljenoj nekoj krčmi, onako kako je to naslikao Cezanne, igrati rauber, remis, marijaš ili mauš ili pak poker ili preferans, dok negdje u salonu uz čaj se igra bridž i kanasta ili pak samotnički s pasijom slaže pasijans.

Karte smo toliko puta držali u rukama, gledali njihove boje i likove, čitali ono što piše na njima, a nismo se uglavnom nikada upitali odakle su do naših ruku dospjele te vražje šarene stvarčice, jer one jesu vražje, kako to tvrdi meštar Aretino, i znaju biti fatalne. Otiđete li u Lenjingrad današnji, davni Petrograd onaj, pokazat će Puškinove, i muzika Čajkovskog zazvonit će vam u ušima, i prožet će vas čudan osjećaj tajanstva. Pogledajte samo kakve ima oči!

Čudna je sudbina karata, kao što počesto zna čudna biti i sudbina onih koji se s njima druže. Nastale su negdje u Indiji ili možda u Kini. Kronike bilježe da se već 1120. kineski car volio zabavljati (a carevi se inače vole zabavljati) jednom igrom koja se zvala 1000 X 1000, a sastojala se od trideset karata s raznim simbolima na sebi. Po Aretinu, pronašao ih je Panamed za vrijeme opsade Troje, »kako bezbrojno mnoštvo vojnika, prinuđeno da godinama sudjeluje u opsadi, ne bi potpuno ośugavilo provodeći vrijeme u krajnjem besposličarenju, budući da bi im ponovno uzimanje oružja izgledalo ćudnije nego što je povratak na rad čovjeka koji dolazi s odmora.« Odmor evo upravo završava, vrijeme je dakle za karte!

U Evropu su stigle s Orijenta i vjerojatno su ih donijeli Križari, Mauri ili Cigani. Godine 1377. njemački fratar Johannes piše u švicarskoj da je »jedna igra koja se zove igra na karata«, stigla tamo te godine. Dvije godine kasnije igra je stigla u Viterbo, stigla iz zemlje Saracena gdje je nazivaju naibi, (u španjolskoj i danas naipes, što je bez dvojbe izvedeno iz istog).

Karte se igraju po cijelom svijetu, kao što se po cijelom svijetu pije i bludniči. One su dio one velike zalihe »poroka«, bez kojega bi svijet bio mnogo tužniji, onako tužan kao kad bi, kao što kaže Shakespeare, sa zemlje nestalo kobasice i piva, (u Dalmaciji pršuta, vina i briškule!).

Kineske se karte dijele u 4 grupe, korejanske Htou-Tjyen u 8, a indijske u 8 ili 10, i predstavljaju inkarnacije boga Viśnu. U Italiji se za renesanse igrala Primiera, neka vrsta pokera, s macom od 40 karata, a sudjelovalo je najviše 8 igrača (naravno moglo ih je biti i manje). Svaki je igrač dobivao po 4 karte. Onaj koji ima iste boje kaže »kare« i dobiva, ukoliko »kare« (ne kara) u nekoga drugoga, nije u puntima jači.

Evropske karte variraju od 32 do 56 i dijele se u 4 boje od kojih svaku, u skladu s davnim legendama o svetom Graalu, obilježava po jedan znak, Sveti Graal, Longinovo koplje kojim je proboden Krist na križu, legendarni mač kralja Davida i plitica Zadnje večere. Svaki se od njih kasnije pretvorio u poznate nam simbole: (naše) kupe, baštone, špade i dinare, španjolske: copas, bastos, espadas i oros, engleske: cups, odnosno hearts, wands, odnosno clubs, swords, odnosno spades, i pentacles (petokrake zvijezde), odnosno diamonds. Francuske karte su u vrijeme Charlesa VII dobile svoj današnji oblik i boje: pique — neka vrsta koplja, coeur — vrh strijele neke vrste luka (valjda vrh one strijele ljuvene), trefle — držak mača i careau — romboidni vrh strijele. Lako je prepoznati da su to pik, herc, tref i karo. Za razliku od Francuza, koji su se kako vidimo poslužili ratničkom simbolikom, Nijemci su uzeli sasvim druge simbole: žir za poljodjeIstvo (žir jedu svinje, od svinje se prave kobasice, uz kobasice se jede kraut i pije pivo, a uz to se karta— sasvim logično), zvonce za ludu (Jockera), srce za ljubaf i trolist za znanost, dakle obilježili su ih onim, kako to duhovito komentira rečeni već meštar Aretino, »što je dovoljno da se utoli glad u prirodi, koja je u primitivno doba tom njupom i hranila ljudski rod«, nastavljajući da »praporci, koji se stavljaju na noge dvorskih luda, ukazuju na besmislenost nastojanja nekih ljudi da nagomilaju bogatstvo koje čuvaju srcem nesvjesnim da je svaki cvijet prolazan«.

U skladu s jednom drugom simbolikom, tref znači uspjeh i slavu (ono što ti trefi, zato i tražimo djeteline s 4 lista), odnosno vatru, herc ljubav i sreću, odnosno vodu (zato mladenci na bračno putovanje najčešće odlaze —- brodom), pik borbu i nesreću, odnosno zrak (zato što tada sve pođe u luft) i karo novac i profit, odnosno zemlju (jer ih tu treba i imati). Kralj unutar te iste simbolike označava duh kraljica dušu vitez ego, a fanat tijelo. Kralj Kupa inače predstavlja kralja Charlesa VII, Kralj špada Davi da, Kralj Dinara Cezara, a Kralj Bata Aleksandra Velik o g, a sva četvorica četiri velika carstva, francusko, židovsko, rimsko i grčko. Kraljice su, Judita (herc-kupe) Palada (pik-špade), Rahela (karo-dinari), Argine (tref--bate). Fanat Kupa je naprotiv La H i r e, jedan od pomagača Jeanne ďArc, Fanat špadi H o g i e r - legendarni vitez Karla Velikog, Fanat Dinara je Hektor, a Fanat Bata — Lan c e II o t. Tako kad ih gledate, da znate koga gledate!

Karte nas žele i poučiti. Koliko smo puta na onim tršćanskim, na Asu špadi pročitati: II giuocco della spada a molti non aggrada (igrati se mačem mnogim se ne mili), vidjeli da na Asu bata stoji napisano: Molte volte le gioccate van finire a bastonate (igra često puta završi batinama), kimnuli glavom pročitavši na Asu kupa da: Una copa di buon vin fa corraggio, fa morbin (čaša dobra vina čini odvažnim i veselim), i tužno na svojoj koži osjetili ono što piše na Asu dinara: Son gli amici molto rari, quando non si Iza danari (prijatelji su rijetki kad nemaš novaca). Na kartama iz Trevisa stoji malo drugačije, na Asu dinara: Non val saper a chi ha fortuna contra (ne valja znati kome sreća nije sklona). As bata nas opominje: Se ti perdi, tuo danno (ako gubiš, tvoja je šteta), a As špadi šapuće: Non ti fidar di me, se il cuor ti manca (ne pouzdavaj se u me, ako ti srca nedostaje), što bi bilo ono naše: boj ne bije svijetlo oružje Na Asu kupa piše: Per un punto Martin perse la capa (za punat Martin izgubi kapu). Mi kažemo slično, umjesto kapu gaće i to je sva razlika. Ah, ta briškula! Karika! Karika! Karika, asti boga!

Karte ne služe samo za igranje, karte služe i za gledanje u karte. Ljudi gledaju u svašta, u kavu, u grah, u let ptica, u iznutricu njihovu, bacaju ugalj preko glave, tope olovo, bave se geomancijom i kiromancijom, gataju iz cvijeća i iz snova, i žele znati ono sakriveno, ono nedokučivo To je ljudski, to je u ljudskoj prirodi. Najpoznatije karte za proricanje su tarot karte, kako ili nazivaju Englezi, odnosno t a r o c c h i (tarok), kako ih zovu Talijani. Po legendi su nastale onda kada je razorena Aleksandrija i kad je Fez postao intelektualni centar cijeloga svijeta, i izmišljene su zato da bi se ljudi, koji su govorili razne jezike, s pomoću simbola im, mogli sporazumijevati. Sastoje se od 78 karata od kojih 56, podijeljene u četiri poznate već boje, tvore M a I u   a r k a n u, 22 preostale oslikane su slikama magičnog značenja i tvore V e li k u   a r k a n u. Nju sačinjavaju: Luda s brojem 0 (nula, suma svega - Jocker u modernim kartama), čarobnjak (br. 1), Velika svećenica (br. 2), Carica (br. 3), Car (br. 4), Veliki svećenik (br. 5), Ljubavnici (br. 6), Boina kola (br. 7), Snaga (br. 8), Pustinjak (br. 9), Fortunino kolo (br. 10), Pravda (br. 11), Obješeni čovjek (br. 12), Smrt (br. 13), Umjerenost (br. 14), Vrag (br. 15), Toranj (br. 16), Zvijezda (br. 17), Mjesec (br. 18), Sunce (br. 19), Sudnji dan (br. 20) i Svijet (br. 21). Sve ove karte predstavljaju različite principe, zakone, sile ili elemente u Prirodi, i, po uvjerenju njihovih štovalaca, odražavaju život čovjeka, njegove radosti i tuge, nade i razočaranja. Tumače se rozekrucijanskim mišljenjem, hejrejskom abecedom, astrologijom, zodijakom, simbolikom boja, egipatskim misterijama, hermeneutikom, kabalom, magijom i alkemijom, C. G. Jung u njima vidi simbole za arhetipove kolektivne podsvijesti.

Među brojnim njihovim štovateljima našeg vremena bili su W. B. Yeats i T. S. Eliot, Eliot ih spominje u prvom dijelu svoje poeme Pusta zemlja u »Pokopu mrtvaca«. Evo tog odlomka:

Madame Sosostris, poznata clairvoyante,

imala je tešku prehladu, inače

poznata je kao najmudrija žena u Evropi,

s pakom zlih karata. Ovdje je, reče ona,

vaša karta, utopljeni Fenički Mornar,

(Ovo su perle što su mu bile oči. Pogledaj!)

Ovdje je Belladonna, Gospa od Stijena,

gospodarica situacija.

Ovdje je čovjek s tri motke, a ovdje je Kotač

i ovdje je jednooki trgovac, a ova karta,

koja je prazna, nešto je što on nosi na svojim leđima,

što mi je zabranjeno vidjeti. Ne nalazim

Obješenoga Čovjeka. Strahuj od smrti od vode.

Ne povjerujemo li da mu nisu dobro poznata značenja tarok karata, analizom onih koje ovdje spominje, može se doći do nekih zanimljivih zaključaka što bacaju stanovito specifično svjetlo na ovu Eliotovu pjesmu i uklapa ju se u cjelokupni sistem njegova poetsko-kritičkog mišljenja.

Utopljeni Fenički Mornar nije, kako se vidi, član Velike arkane pa se stoga nećemo sada njim pozabaviti, jer se simboličko značenje tog lika dade izvesti iz značenja ostalih likova, to jest karata koje Eliot u ovom odlomku spominje. Tri od njih su stvarni predstavnici tarok karata. Pođimo od čovjeka s tri motke. On je treća karta unutar svoje boje (wands, clubs = štapovi, motke), u Maloj arkani. To je mirna, dostojanstven čovjek, nama okrenut leđima, koji sa stijene promatra brod što plovi morem. Rukom se drži za jednu od tri motke zabodene u zemlju oko njega. Motke naslikane na karti lisnate su i sugeriraju neprestano obnavljanje života. Značenje ove karte jest uspjeh u trgovini, suradnja u poslu, pomoć od uspješna trgovca, dok joj je suprotno značenje čuvati se od ponuđene pomoći (dakle, uraditi sam), opasnost od prevare ili u najmanju ruku razočaranje. Daljnje dvije karte koje Eliot spominje stvarni su članovi Velike arkane. To su Kotač (10. karta, karta Velike arkane) i Obješeni čovjek (12. karta). Kotač je u ovom slučaju ono poznato Kolo sreće, Fortunino kolo, das Gliicksrad, la roue Fortune, koje spominju toliki, sve od srednjeg vijeka pa do naših dana. Na slici je prikazano Kolo sreće nad kojim sjedi S f i n g a. Oko njega se nalaze četiri krilate figure, bik, zodijački Bik, lav, zodijački Lav, orao, zodijački škorpion, i čovjek ili anđeo zodijački Vodenjak. Na Kolu je latinskim slovima ispisana riječ TARO, što premetanjem daje ROTA (dakle KOTAČ), zatim  može dati TORA itd., a hebrejskim slovima IHVH, što znači Jahve, a simbolički T = vatra, H = voda, V = zrak, i H =  zemlja. U sredini Kotača, u smjeru kazaljke sata poredani su alkemijski simboli za merkurij (živu), sumpor, sol i vodu (koja unutar iste simbolike znači otapanje). Kotač s jedne strane, prema gore, pokreće lebdeći H e rm e s -A n u b i s i time simbolizira evoluciju svijesti od niže prema višoj, s druge pak strane je z m i j a, simbol kozmičke energije i (kako se to iz nekih drugih tipova ove karte može zaključiti) - zla. Sfinga je ovdje princip Uravnoteženja, ali i zagonetke. Na francuskoj karti istog imena s desne je već navedeni Hermes-Anubis (Herma-nubis) -  duh dobra, a s lijeve Tifon, Duh zla.

Obješeni čovjek visi na križu koji ima oblik tzv. tau križa. Ruke Inu zajedno s glavom tvore trokut, a noge stvarni križ. Lice mu okruženo aureolom svjetla, pokazuje više zanos nego patnju. Ta figura predstavlja promjenu svijesti jednog čovjeka, prije nego tjelesnu promjenu, promjenu načina života, sa savršenom tolerancijom života drugih ljudi. Ona može značiti i samo. požrtvovanje, odgađanje odluke i potrebu pauze u životu (»nitko tko je lijep, nikada ne žuri«, kaže E. E. Cummings). U obrnutom značenju predstavlja zaokupljenost vlastitim ja, aroganciju i lažno proroštvo. Obješeni Čovjek zapravo je onaj koji se podredio krajnjoj mudrosti,

Karta koja je prazna mogla bi biti Luda koji nosi broj nula, sumu svega, i zbog toga ju je »zabranjeno vidjeti«. Jednooki trgovac je u svakom slučaju u vezi s čovjekom s tri motke (One-eyed na engleskom osim jednook znači i tajanstven čovjek, kojemu se ne zna podrijetlo ni namjera).

B e I I a d o n n a, Gospa od Stijena (Lady of the Rocks) gospodarica situacija, kako kaže Eliot, karta je koje, pod tim imenom, nema u Velikoj arkani. Možemo samo nagađati o kojoj se karti tu radi, da li o Kr a l j i c i m o t k i (Wands), koja je plave kose i plavih očiju, zanosna i privlačna, uglavnom živi na selu, voli domaći život i prirodu, prijateljski je raspoložena, čestita i časna, u ruci drži suncokret, ili je to pak Kraljica špada, koja sjedi na svom tronu i gleda oblacima zastrt planinski krajolik. Izgleda tužno. Crnokosa je, smeđih očiju, nježna, spretna i brze pameti, može značiti udovištvo, sterilnost, jalovost, osamu i tugu. I jedno se i drugo uklapa u smisao Eliotove poeme.

Napokon, tu je i prijetnja od smrti od vode, koju Eliot spominje i u drugim dijelovima Puste zemlje, da, u simbolici taroka, označava podsvjesno, emocionalno. Smrt od vode znači dakle suprotno, ukidanje emocionalnog i podsvjesnog. Na ovaj način sad imamo sve elemente za zaključak. Odlomak prema ovome sugerira sljedeće značenje koje se proteže i na značenje čitave pjesme i na značenje Eliotove poezije uopće, sugerira: potrebu neprestanog obnavljanja života i težnju za evolucijom od niže prema višoj svijesti, krajnjoj mudrosti, što pjesnik očigledno još nije postigao, jer Sosostris kaže „ne nalazim Obješenog Čovjeka“. To se mora učiniti čuvajući se od ponuđene pomoći (Jednooki trgovac), dakle, sam uz pomoć Belladone (kraljice motki) koja je »gospodarica situacije«, vratit se iskonskim vrijednostima života, selu i domaćem življenju, daleko od jalovosti grada (Kraljica špadi) koji nestvaran grad, kako to Eliot u nekoliko navrata govori. Utopljeni Fenički Mornar, onaj je koji je već doživio »smrt od vode«, dakle oslobodio se svega emocionalnog i podsvjesnog (dionizičnog), u ime krajnje mudrosti.

Eliot eksplicitno to kaže i u svom eseju Tradicija i individualni talenat: »Razvoj jednog umjetnika trajno je žrtvovanje sebe, trajno zatomljavanje personalnosti (…) U toj depersonalizaciji može se reći da se umjetnost približava uvjetima znanosti. Ja vas, stoga, pozivam da uzmete u obzir, kao sugestivnu analogiju, akciju koja se zbiva kad se komadić lijepo obrađene platine unese u komoru koja sadrži vodik i sumpor.« Cijela ova Eliotova usporedba, kako se vidi, preuzeta je iz alkemističkog mišljenja. I tako dalje.

Eto toliko o kartama. Dosta je pisanja. Hajdemo na briškulu!

Ilustracija članka o kartaškim igrama na geek.hr