Aldous Huxley, OSTALO JE TIŠINA
Od čistog osjeta do intuicije ljepote, od užitka i boli do ljubavi i mistične ekstaze i smrti - sve stvari koje su temeljne, sve stvari koje su, za ljudski duh, najdubljeg značenja, mogu se samo iskusiti, ali ne i izraziti. Ostalo je uvijek i posvuda tišina.
Poslije tišine, glazba je ta koja se najviše bliži izražavanju onog što je nemoguće izraziti. (A, znakovito, tišina je sastavni dio svake dobre glazbe. Neprekidna bujica Wagnerove glazbe, uspoređena s Beethovenovom ili Mozartovom, vrlo je siromašna tišinom. Možda je to jedan od razloga zašto izgleda manje važnom od njihove. Ona ”govori” manje jer uvijek govori).
Na drugi način i na drugom planu postojanja, glazba je jednako vrijedna kao neka od najznačajnijih i neiskazivih ljudskih iskustava. Tajanstvenom podudarnošću, ona u umu slušatelja izaziva duh tih iskustava, a nekad čak i sama iskustva u njihovoj punoj životnoj snazi - to je pitanje intenziteta; duh je blijed, a stvarnost bliska i goruća. Glazba može izazvati i jedno i drugo; slučaj ili providnost oni su koji odlučuju. Razmaci otkucavanja srca podliježu nepoznatim zakonima, Druga posebnost glazbe je njezina sposobnost (koju u nekoj mjeri dijeli sa svim drugim umjetnostima) izazivanja iskustava kao savršenih cjelina (savršenih i cijelih, to jest, poštujući sposobnost svakog slušatelja da ima neko iskustvo), ma koliko djelomični ili opskurni bili tako izazvani originali. Zahvalni smo umjetniku, posebno glazbeniku, što ”jasno govori ono što smo osjetili, ali nikad nismo bili sposobni izraziti”. Slušajući izražajnu glazbu nemamo, naravno, umjetnikovo originalno iskustvo (koje je prilično izvan nas, jer grožđe ne raste na čičku), već najbolje iskustvo vrste za koju je naša narav sposobna - bolje i potpunije, nego smo ga ikad imali prije slušanja te glazbe.
Sposobnost glazbe da izrazi ono što nije moguće izraziti, bila je prepoznata od najvećeg među umjetnicima riječi. Čovjek koji je napisao Othella i Zimsku priču bio je sposoban izgovoriti sve što riječi uopće mogu izraziti. Štoviše (ovdje sam dužnik vrlo zanimljivog ogleda Wilsona Knighta), kad god je moralo biti saopćeno nešto iz prirode mističnog ili intuicije, Shakespeare je redovno pozivao glazbu da mu pomogne to ('uspješno provesti”. Moje vlastito beskonačno maleno iskustvo kazališne produkcije uvjerava me da se na glazbu, kad je glazba dobro izabrana, nikad ne pozivamo uzalud.
U posljednjem činu komada nastalog iz mog romana Kontrapunkt, potpuri usporenih stavaka iz Beethovenovog kvarteta u A molu postaje integralnim dijelom drame. Ni komad ni glazba nisu moji; stoga sam slobodan reći kako je učinak Heilige Dankgesanga, stvarno odsviranog za vrijeme izvedbe, bio na moj um, barem čudesan.
„Da smo imali samo svijeta dovoljno, i vremena...” Ali to su točno one stvari koje nam kazalište ne može dati. Iz skraćenog komada bilo je neophodno ispustiti gotovo sve što je sadržalo ili navodilo ”kontru” koja je u romanu ublažavala ili barem imala namjeru ublažiti, oštrinu ”punkta”. Komad, kao cjelina, bio je neobično težak i brutalan. Provaljujući iznenada u ovaj svijet gotovo neublažene oštrine, Heilige Dankgesang se činio poput manifestacije nečeg nadnaravnog. Bilo je kao da je bog stvarno i vidljivo sišao, strašan i još uvjerljiv, tajanstveno umotan u mir koji prekoračuje svo razumijevanje, božanski divan.
Moj je roman mogao biti Knjiga o Jobu, a njegov adapter gosp. Campbell Dixon, autor Macbetha; ma kakve bile naše sposobnosti, koliko god boli mogli uzeti, ustanovili bismo kako je potpuno nemoguće riječima ili dramskom radnjom izraziti ono što se u tri ili četiri minute sviranja violine jasno očituje svakom osjetljivom slušatelju.
Kad je morao izraziti ono što je nemoguće izraziti, Shakespeare bi odložio olovku i pozvao glazbu. A kad bi glazba također zatajila? Pa, uvijek postoji tišina kojoj možemo uzmaknuti. Jer uvijek, uvijek i posvuda, ostalo je tišina.
Gina Sarro, Hearing the Silence (effusionartgallery.com)