Marijan Grakalić, HVARSKI LJETOPIS

Hvar. Tri bijela ručnika na konopcu terase. Još nije svanulo. Ovdje više ništa ne miriše po petroleju niti ima išta od onih skrivenih i zaboravljenih tragova iz prošlih vremena koji gradovima daju smisao koji se inače i tako ne može odmah primijetiti. Polumrak noći i dani s dugim umornim suncem, poneki zakutak sa starom istrošenom ljepotom i brdo prepuno novih apartmanskih zgrada sada polupraznih i sablasnih u ljetnoj vrućini. Ovdje treba znati umrijeti noću u uspavanki cvrčaka koja se čuje kroz tanke zidove. Treba znati i ponovo se roditi u ovakvom jutru u kojem se brišu noćne more i sve što je život razvalio kako bi se ponovo mogli doživjeti osjećaji čistih i lijepih čula, dok ih koraci i metež ljudi koji idu na plažu još ne odnesu sa sobom, kao i sve ono što se sluti i razabire.

Plavetnilo je blisko. Ono je pogled na dragu zaboravljenu sliku koja sada iznenada niče iz tame pod bijelim okrajcima jutra. To je misao koja nas može ponovo uspostaviti dok nas zapljuskuje svojom vječnošću tu odmah, nadomak ruke. Jučer su na maloj plaži ispred hotela divljali valovi. I sām sam podivljao nemoćan da iziđem iz mora. Noge ispod koljena u trenutku su postale tek sjećanje. Nema ništa jadnije nego osjetiti prokletstvo slabosti. Surovi žal učas se učinio vlažnom kamenom kriptom koja bizarno gleda u zvonik sv. Marka koji stoji kraj franjevačkog samostana. Kad sam se nekako dokopao plaže, D. je uhvatila vrtoglavica. Sunce izvlači u svojim krugovima iz nas i ono posljednje, ne bi li sve postalo uzastopna algebra koja teži beskonačnoj vrtnji oko osi nastojeći nas progutati. Zašto sam uopće došao u ovaj grad, na ovaj otok kojem je netko još davno ukrao oporuku i sada se sve čini banalnim i bizarnim, kao da sve što vidim postoji tek nasumice?

Došao sam i zato da vidim prijatelja. On djeluje i zvuči nesretno. R. je u svojoj kući uz more na cesti što vodi na Pokonji dol. Zapušten. Tvrdi da ga muče čirevi na leđima i da su mu poispadali zubi. Radi injekcije od varikine koje si šprica u leđa. Kaže da nije u stanju da se vidimo čak ni kada bi pričali kroz škure na prozorima njegove kuće. Mora da je stanje ozbiljnije nego što sam mislio i da se boji pokazati. Ostavljam mu knjigu u birtiji ”Da Vinci” njegovog susjeda kod kojeg mu i inače stiže pošta. Zvat ću ga za koji dan u nadi da mi neće reći ništa o plavetnilu mora i o tome da ostavim na miru njegove prozore. Neke se sudbine naprosto slome i povuku između bijesa i strahovanja nastavljajući se kao imaginacija nesigurne u to da li postoji ili ne.

Otok je potraga za onim što danas svemu drugome nedostaje. Tu se traži ona stara i prirodna jednostavnost, kozja staza što s vrha brda vodi do plaže, vjetar koji potkapa borove i kuće, tišina po kojoj miriše kamen i polja što u predvečerju gore u sjeni sunca kao da se na njima igraju drevni kresovi. D. je očarana svijetlim zorama koje zamagljuju plavu daljinu. Dolaze iz crnila, iz toplog zrenja noći u kojima se jače šire mirisi juga. ”Ovdje sve dugo traje” – govori dok slušamo zrikavce čiji je pjev stariji od svake crkve na otoku pa se ponekad pretvara u općeniti šapat sjećanja iako ne potiče od ljudske riječi. Pričamo noću o starinama, o bogu jarcu, ageru drevnog Pharosa, lavandi, trimima, arheologu Zaninoviću i Nikši Petriću, arheologu i pjesniku, ali i o mitovima zeleno modrih tajni koje prožimaju hvarske proplanke, o Svirču gdje je nađena Silvanova figurica u punoj plastici i samom tom mjestu, gdje će nas za koji dan kolima odvesti Jaca, a čija drevna crkva Sv. Marije Magdalene jedina u nas ima i kupolu i zvonik dok su prozori kamenih kuća ljeti zatvoreni kako bi se sačuvao hlad i sjećanje na minulo vrijeme.

Na terasi iznad ovog nama ipak nepoznatog grada D. pronalazi svoje utočište, poetski egzodus blista u novim vidicima, dok se dole uz more i na rivi odvija život sličan igri u kojoj se svašta može dogoditi. Mladost nikada ne može biti ravnodušna. Dani plaže i sunca pretvaraju se u toplu i prijatnu tjeskobu. Opušteni ritam ljeta usijan je i slan. Na golemom kamenom trgu izgrađenom davno iznad morske uvale lako se osjeti žega i ono nepomično središte života, grada i jednog veoma ograničena obzora omeđenog kućom, brdom i morem. Da nije turista vrijeme se od tuda uopće ne bi micalo i živjelo bi se kao nekad između službi i procesija u katedrali Sv. Stjepana i očekivanja čuda opisana primjerice u Marquezovim romanima.

Tko bi rekao da je baš ovdje pronađena fenomenalna Dionizijska kultna posuda (askos) u neimenovanom grobu za vrijeme izgradnje hotela ”Palace” krajem 19. stoljeća. Izgrađen je na mjestu negdašnje Kneževe palače koja je pak nastala na temeljima davne antičke rezidencije uz gradske bedeme. Ta je predivna posuda oduvijek bila u privatnom vlasništvu i dugo se nije znala njezina prava priroda. Tako je dugo dijelila sudbinu nestalih i nedefiniranih stvari, zaboravljena i nejasna blaga koje se oduvijek naslućuje na našim otocima, i tek se ponekad, nekom slučajnom providnošću, otkrije njihovo značenje. Spletom okolnosti završila je kod jedne obitelji u Francuskoj koja u stvari sa samim Hvarom i otokom nema nikakve veze. Uglavnom, tek je negdje šezdesetih godina, kada je njezin crtež uspoređen s nalazima iste takve posude nađene u gradu Termezu na granici Uzbekistana i Afganistana koji je pripadao Kušansko-baktrijskom carstvu, postalo jasno kako to nije nikakva barokna vaza (što se dugo mislilo), već kako se radi o posudi proizvedenoj u antičkom Bergamu (Pergamu), ukrašenoj plastičnom figurom lava, s čvrstom ručkom i reljefima koji prikazuju nimfe, satire i Dionizijev ženski zbor koji ga prati u lutanjima svijetom. On sam na njemu drži žezlo (thymos) čiji je završetak ukrašen šišarkom.

Simptomatično je kako eto, kad se i otkrije neko čudo, što ovaj artefakt sasvim konkretno jeste, uvijek u nas nedostaje ono proširenje stvarnosti koje bi bilo vrijedno podjednako kao što je i želja da se osjeti prekid jednolične mentalne monotonije. D. misli kako su ustvari stihovi ta ekspresija koja nas simbolički približava boljem osjećanju smisla i da su oni ona uska staza, među brojnima, koja nas može odvesti tamo gdje želimo. No, kakvi bi oni bili da ne poznajemo nešto toliko bitno kao što je dionizijski senzibilitet?

U Križnoj luci nakon plaže, jedući sendviče, gledamo zaboravljene brodove na crnoj masi koja je sada u predvečerje postala tamno lice mora. Poneko je svjetlo u daljini pučine i uskoro će nestati kad brod otplovi dalje. Tu unatoč starim kantama s bojom i oronulim barkama postoji tiha nevinost vidika različita od one koju imaju slike snimljene zbog ljepote ili prestiža. Ovdje se zaustave tek oni čije sjenovite veže kuća postoje kao izlaz kojim se ponekad može iskoračiti u nekadašnje prizore, u Mediteran kakav je nekad bio, u malu slobodu prisjećanja na djetinjstvo, stare i sada daleke luke i njihov teški miris, na vrijeme davno izgubljeno u slanim noćima i slaba svjetla koja s težinom ulaze u mrak i more.

Od gospođe Ane koja je naša domaćica otok ne očekuje da kaže niti jednu jedinu riječ. Ona ipak marljivo piše svakog dana. Bilježi kako život ide svojim tokom bez obzira na to kakav je zrak u našem unutarnjem vidokrugu jer je to njezin način da osjeti slobodu. Svuda se osjeća toplina ljeta, tako da čak ni u riječima ne ostajemo isti. Uistinu, ovdje čitavi dani mogu sasvim lagano proći u šutnji a da se sve razumije. W. Se dovezla drugog jutra iz Jelse ravno na našu plažu bez hladovine. Krikovi djece i mirisi borova. Odavno je nestala tišina zore. Neki bosonogi čovjek ruča na malom zidu prema cesti, crvenog lica poput golog obronka. W. priča o svom nećaku i njegovim prijateljima. Ostavila ih je u gradu da oklijevaju kako da utroše par sati u zabavi do povratka natrag.

Neke stvari ne prolaze nikad. More je snažno u nastojanju koje se osjeti kada voda prolazi kroz prste kako bi stvorila otklon od memorije u kojoj je sve jednolično. Popodnevno plivanje evocira put u djevičanske krajeve, u primordijalni ocean. Sve sada postaje gotovo ahistorijsko, plutamo poput plodova bačenih u plimu zadovoljni time da budu sami sebi vlastiti svjetovi koje ne dotiču ona minula stoljeća, dubine, crkve i zvijezde skrite iza modra neba. I tko zna što se u tome sve može vidjeti, pronaći i vratiti u sebe. Što se to tako onda u sebi uzdigne da se upitaš kojem svijetu uopće više pripadaš?

Moguće je da sam idućeg dana odlazeći s W. u uvalu Vira, nekad staru prapovijesnu luku na jugozapadu otoka, gdje je sada autokamp s ogradama od lomljenog kamenja i crvenkaste zemlje, još i imao neke nade da ću vidjeti dio zaboravljenog svijeta, iako iz prikrajka. No, nema tamo više ništa od čarobnih zapisa Grge Novaka, prijatelja mog oca, koji je početkom dvadesetog stoljeća pišući o povijesti Hvara opisao neobične pačetvorine od suhozida visokih i do jedanaest metara, izgrađenih u brončanom dobu kao spomen onima nestalim u moru. Sada je u Viri samo zamor usamljena ljeta. Nekoliko šatora, rijetki ljudi na plaži i u restoranu. W. se propituje koliko što vrijedi između života, kuća, vrtova, putovanja i onih sjenovitih predjela ili uvala u kojima se unatoč svemu osjećamo svježe. Takva je Vira. U njoj vrijeme nenadano postaje kraće pa čak i obluci na plaži djeluju kao tek jedan mali beznačajan trenutak prema tom osjećanju koji oporavlja sve naše jednostavne i snene misli.

Čovjek u restoranu ”Ringo” ne želi naplatiti vino koje smo popili. Kaže kako kod njega nitko nikad nije platio piće ako je uzgred svratio. Na pladnjevima su ogromne svježe ribe. Čekaju bogataše čije se jahte kotve u uvali i koji će uskoro stići na večeru u svjetlu mediteranskog predvečerja. Želim mu pokloniti knjigu haikua, ali ispada da je nekako nemam u torbi kod sebe. Poslat ću. Možda ću se jednom vratiti ovdje kako bih napisao nešto o podneblju koje se treba osjetiti poslije rata gdje u pitomom kraju kao od šale nestaju glasovi iz svakodnevnih kazamata u koje nas privatno i profesionalno guraju kojekakvi poluljudi i njihove ambicije. Griješimo ako se opterećujemo njihovim iskrižanim riječima, posebno sada, u zrenju ljeta u kojem kuca zdraviji život.

Na ljetovanje treba ponijeti samo ono što je najljepše i poneku knjigu. Ponio sam ”Ilarijin smiješak” Grge Gamulina, moguće najčudesnije djelo naše književnosti, još živo i uputno štivo, putopisno iako je posvećeno mrtvima, napisano duboko intimno, ali bogatom osebujnom erudicijom ikonopisca koji nam tu govori ležerno i s posve nepatvorenom neposrednošću o svojem uglavnom nemogućem traganju. Je li moguće istrošiti put kojim nas život vodi, i što su i kakve su iluzije koje nas promatraju očima zlatnih ikona Madona sa zidova svetih zdanja čuvajući u sebi misteriju stvaranja? Jedino je ovdje, u Jelsi i na Hvaru, uglavnom na našoj strani Jadrana i njegovih zavjetnih crkvi i mističnih procesija, ikona i zvonika, ljeta, juga i bura, tako nešto moglo nastati sadržavajući u sebi sukus podneblja, vjere i povijesti, ali i snagu otočkog života i onu bitnu iskru individualne emancipacije od raširene težačke ili lokalne svijesti uronjene u uske plavičaste obzore, kako bi se sve to sa stilom i nadpatricijski preobratilo u višeznačnu i bitnu literaturu.

Moj prijatelj Jugan nije ostao dulje u Vrboskoj. Sprema se za neku operaciju u Zagrebu i nećemo se ljetos vidjeti što mi je žao. Treperi ljeto, vruće isto kao i ono prije mnogo godina kada smo se čekajući svježinu vjetra družili s Gamulinom i njegovim rođacima u Jelsi. Poliglotske noći i jutra koja šute dok se budi sunce a misli su još sve sklupčane u čvorovima umjetnosti iz davnine o kojoj se pričalo u tmini. Crkva tvrđava Sv. Marije u Vrboskoj čuva sliku na kojoj se prikazuje njezino rođenje. Mnogi bi se, poput Sunca, nesumnjivo željeli i drugi puta roditi i tako ponovo doživjeti povratak u vlastit život. U svijet. Nama drugima bez takve vjere ostaje da pamtimo tihi sjaj onih zauvijek otišlih, njihove osmijehe, geste, i značenja koje imaju u našem sjećanju. Dok Jaca D. i mene vozi kolima iz Hvara u Jelsu vraćam se u mislima ponovo natrag u prošlost iako su mi usta zatvorena. Helena i Đorđi i dalje su sa mnom iza skrivenog obzorja koje nas dijeli od onih kao dim raspršenih negdašnjih dana u kojima je izgledalo da ništa ne može iščupati život iz mira ljetnih popodneva u uvalama uz more i sunce. Bez oblaka.

Jelsa je glasno udubljenje u obali otoka. U njezinim kamenim kućama sa zelenim prozorima sažimaju se u ljetu davni diskontinuiteti. Hodam bos po drevnom kamenom dvorištu Jacine kuće. Mi smo oduvijek naš svijet iako se rijetko viđamo, uglavnom na sprovodima i promocijama. Ljetos ispod smokve u dvorištu s nama su i Čukljek i Jasna i Mance i Mancerica i mnogi drugi negdašnji poklonici vedrog zdenca života iz osamdesetih koji su stvarali urbanu sliku Zagreba i njegova senzibiliteta. Ovdje su nam sada bliže od umora, šutnje, prolaznosti i nečujne krvi. Topli je vjetar glasnik naših iz undergrounda, rijetkog i uvijek osobnog prevrata koji je moguće promašio sve osim sjećanja i uspomena, kako bi sada i one same postale doživljaj i bliski temelj za dalje. Jer, mir ispod smokve udara poput mora. Otvara vidike koji su nekada bili, na koje smo u međuvremenu zaboravili. Oni sada koriste ljeto kako bi nas podsjetili na ono što smo voljeli i zapažali, bez čega se, ustvari, nije moglo. A može li sada?

Dolazi nam u posjetu Ivan Škrmeta, umjetnik, kipar, teozof i posljednji jelšanski mistik. Napravio je krasnog brončana magarca koji stoji na rivi, baš na mjestu gdje se do nje spušta naša uličica. Postojani je spomenik zemlji i opstanku. Tu je da zamjeni drhtaj muke koja je nekad teško disala u vrućim danima bez sjena napaćujući svako jednostavno otočko djetinjstvo. Trud s golih polja sada je za većinu nijem na obali između palmi i mora. U kolovozu postaje razglednicom i uspomenom na toplo godišnje doba, unatoč pričama tvrde zemlje i velikim prazninama otočke dosade.

Oko nas su mačke, gospodarice dvora i lagani cvjetovi oleandara. Popodne lagano cvate i vrijeme je poput odložena odijela. Nedaleka plaža, sladoled, blaga večer i priče o kućama što podrhtavaju od mira i tišina. Rumi je beba od par mjeseci i majka je nosi svuda sa sobom, čak i na ribarsku večer kada u luci plešu bijela jedra prije nego što ih nad morem zamijene zvijezde. D. je napisala novu pjesmu. U njoj ne postoji nikakvo kretanje po bijelom papiru, spominje se samo lutka od soli koja ulazi u more i nestaje. I tako više puta, u više života i u više pjesama ona odlazi na kupanje, na valove, na pučinu ali i na morsko dno, brodove, male otoke i u još neotkrivene davno potopljene amfore u kojima je sačuvano vino za gozbe, ulje za ribu i sol bez koje nema mudrosti.

Vincenzo Maria Coronelli, Stato di Ragusi, Venecija, 1696. (leksikon.muzej-marindrzic.eu)