Ivan Slamnig, POEZIJA (izbor)
AKO SE SJEĆATE, DEČKI
Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.
Naše djetinjske ljubav:
u duši i u puti
nisu nikad čule
to što su htjele čuti.
Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.
Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.
OVAKO TI ŠAPĆEM
Ovako ti šapćem:
toplina naših tijela lebdi nad asfaltom
na zavoju retuširanom mrakom
ljudi su se ko crvi zapleli u stabla
otvorena vrata zovu s ruba ceste mnoga vrata
ružičasti drugi sloj tvoga obraza naranča od
stakla
stavljam oko nas četiri krupna lopoča, da te
zavedem
brzo neka mjesečina okreči grane borova, da
te zavedem
htio bih svojim kostima dati tvoje meso.
ONA DOLAZI
Ona dolazi do mene
kroz visoku travu
kroz visoku travu do kukova
ona dolazi do mene
dugim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak
Ona dolazi meni
meni na sastanak
ona dolazi na sastanak
kroz dugu travu
travu što draži
travu što liježe
pod njenim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak
Ima crnu kosu
od ramena do tjemena
ima crnu kosu
i lišće bukava
liježe joj na nju.
Ona ima male
tamne mamile
ona dolazi k meni
k meni na sastanak
još uvijek dolazi
k meni na sastanak
A ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam si probio
grkljan klinom
a ja sam se pribio o bukvu
a ja sam se pribio
pribio o bukvu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u modru libelu
a ja je uopće
uopće ne čekam
a ja sam se pretvorio
a ja sam se pretvorio
a ona ima
male mamile
a ona ima
prsa do toraksa
a ona ima
kosu do tjemena
a ona ima
noge do kukova
a ona dolazi meni na sastanak
kroz visoku travu.
LITERATURA
Neki dan smo bili kod Novaka
razgovarali smo i o literaturi
o Miroslavu i o Slavu
o Peri i o Juri
pa kako nitko nas ne čita
i da sve gubi smiso.
O da me nitko bar ne čita
slobodnije bih piso.
PUŽI
Baš gledam televiziju
opet su na njoj puži
oni su riješili problem naš
i žene su i muži.
Zašto si me tuknula čelom u čelo?
Zašto si spustila oči?
Nikada neću biti puž,
samo me ti hoći.
KAD Ml SVEGA BUDE DOSTA
Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.
Ne ću činit više, borne
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)
stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.
ŽENE
Žene su s Venere bića, što žive kod nas.
Pretražujemo ih prstima, želeći ih proučiti.
Čini se, da one znaju nešto bolje od nas,
nešto, što mi ne želimo dokučiti.
Kad ih prstima izbodemo,
mi tvrdimo, da ih znamo i odemo.
One ostaju i nikad im ne možemo sve otet.
To nas ljuti i mi kušamo opet.
Ali kroza sve dane one nam ostaju strane,
I — možda će se jednom natrag na Veneru popet.
RADI SE O TOM, DA ZAUSTAVIM KONJA
Radi se o tom, da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretnje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatit i svom težinom sebe pritisnul uzde,
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.
Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram, da je imam samo do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.
BARBARA
Večernja ćakula barba Nike
Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.
"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar.
Ben Young, skulptura (thisiscolossal.com)