ANTOLOGIJA SVJETSKE LJUBAVNE POEZIJE - izbor
Aco Šopov
PJESMA
Budi zemlja nepodatna i tvrda.
Budi nijema statua na stolu.
Nasmiješi se prolaznosti. I izrasti,
ružna,
u kamenu i bolu.
Budi nebo. Plavetnilo moje. Zvijezdā snoplje.
Živo vrijeme u četiri zida.
Zabodi se u srce. Nepogrešivo kao koplje.
I podupri me ko karijatida.
Preveo Petar Kepeski
Wisława Szymborska
PREBLIZU SAM
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem u pomoć́. Preblizu,
da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
Tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jedanput viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba spadnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
a bijah breza, a bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama koža. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu, da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš̌,
svrgnuti sjede anđeli.
Preveo Zdravko Malić
Ivan Minatti
NAS DVOJE
Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje.
U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema,
katkada samo samotna ptica narušava.
Zacvrkuće, strese se, otprhne...
ko da od nas neka strava bije.
I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne
i na dva smo groba nalik, ko i prije.
Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane:
u zagrljaj drhtav svoje lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili,
sad odavno već jedno za drugim ne tragamo.
Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom
i ni teški ni laki nisu nam sni. Tako ćemo koračat do kraja puta,
ti ne više ja, ja ne više ti.
Preveo Milivoj Slaviček
Anne Herbert
POSTOJI SIGURNO NETKO
Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio
A zatim otišao Na vrhovima prsta,
Ne narušivši svoj savršeni ples
Zaboravio me položiti u krevet
I ostavio me da stojim Svezana čvrsto Na
putu
Sa srcem zarobljenim kao i prije S očima
nalik
Na njihov odraz u vodi još čist
Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta Oko
mene
Zaboravio sklopit moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast
Preveo Luko Paljetak
Octavio Paz
ZAPISANO ZELENOM TINTOM
Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.
Pusti da moje riječi, o bijela, siđu i pokriju tek
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao tinta stranicu.
Ruke, struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.
Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.
Preveo Nikola Milićević
Karl Krolow
OTIŠLA SI
A ja volim zidove sobe i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.
Else Lasker-Schuler
Otišla si. Ti ćeš uvijek otići,
kada dan na grudi stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na nas.
Noć dolazi s obojenom kosom i mirisom
badema.
Mjesec stoji nad strništem koje miriši po metvici,
i rana rosa pada na rijeke, u kojima rastu jegulje.
Otišla si. Crno je postalo plavetnilo
u frulama encijana.
Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna
nad vunenom suknjom,
odsutni pogledi, koji bijahu kao znatiželjne mušice.
Zidovi; obloženi nemirom i broncom
jednog potiljka!
Otišla si. A ja volim zidove sobe,
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.
Prevela Irena Vrkljan
Ana Ahmatova
POD TANKI VEO
Pod tanki veo ruke sam skrila...
»Zašto si danas tako blijeda?«...
- Zato što sam mu dušu nalila
gorkog bola i leda.
Kako da zaboravim? Izašao je pognut
i bolno iskrivljenih usta,
a ja sam, ne držeć se ograde stuba,
za njim trčala pusta.
»Pa to je šala!« — kriknuh kao bez duše –
»Vrati se. Umrijet ću bez tebe.«
A on mi reče mirno i trpko: »Puše,
čuvaj se da ne nazebeš.«
Preveo Nikola Milićević
Omas Transtromer
PAR
Gase lampu i njezino bijelo sjenilo zatreperi na trenutak prije
nego što se rastopi kao tableta u čaši mraka. Zatim uzdizanje.
Hotelski zidovi rastu u mrak nebesa.
Jenjali su pokreti ljubavi i oni spavaju
ali njihove se najtajnovitije misli sastaju
kao da se dvije boje sastanu i upiju jedna u drugu
na mokrom papiru đačke slikarije.
Mračno je i tiho. Ali grad se primaknuo bliže u noći. Ugaslih
prozora. Došle su kuće.
U nagruvanoj tišini stoje vrlo blizu, gomila ljudi bezizraznih lica.
Preveo Ivan Slamnig
Desanka Maksimović
NE BOJ SE
Ne boj se, to je kao kad list padne pod granu, kao da se noću
izgubi posljednji šum, kao kad se s vrha gore pogleda na
drugu stranu, kao kad za blagom mišlju odluta um.
Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša
I pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, bi će lako, kao što se lako spusti kiša, kao što pred
suncem iščezne lako mesec bled.
Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone, staze i izvori i
svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone, dokle se u pomrčinu ne
bude otisnuo splav.
Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma poveju se topola i
legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola, ugledaćemo u jezeru
rastužen sav oko sebe svet.
Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka, uskovitlaće se
samo oko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka kojom je preko reke
prebrodio iz bajke mrav.
Nekada si, kao dete, koračao niz brvno, preko
ponora sveg u tamnoj, vlažnoj cesti, ne gledajući u
dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti.
Josip Pupačić
MOLITVA LJUBAVI
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša
Antun Branko Šimić
LJUBAV
Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more
ANTOLOGIJA SVJETSKE LJUBAVNE POEZIJE, sastavio Nikola Milićević; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1968.
A Woman Leans Over The Railing To Kiss A British Soldier Returning From World War II, London, 1940. (boredpanda.com)