Branko Miljković, POEZIJA (izbor)
POEZIJU ĆE SVI PISATI
San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
UZALUD JE BUDIM
Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
IZGUBLJENA ZA ONE KOJI ŽIVE
Izgubljena za one koji žive
na drugim rekama. Kada nema sunca
slična je suncu. U zaborav sliva
ovu vodu koja zvezde bunca.
Bezuspešan joj trud
da bude ptica nad prazninom i svud;
samo je vodo-pad dok ptice padaju
u svoju pesmu koju ne shvataju.
Pitam njeno sunce koliko je sati
Pitam joj obale kuda me to vode
Pitam njene ptice kako da se vratim
Pitao bih reku ali reka ode.
Znam je mada me tada nije bilo.
Videh neizrecive silaske svetlosti
u njene vode i u moje kosti.
Dan nam je uzrok noći, padu krila.
Cvet umesto lampe unosim joj u noć
prostor po meri moga srca i moć
reči koja zadrzavajući razdaljinu
ostade u podsvesti gde bol svaki minu.
Pitam njeno sunce koliko je sati
Pitam joj obale kuda me to vode
Pitam njene ptice kako da se vratim
Pitao bih reku ali reka ode.
ZAMORENA PESMA
Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane šume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca, bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi naglasak umrle nežnosti
Načini zoru od našeg umora
Miris je vreme koje je posedovao cvet
Al nereč kaže kasno je
Necvet kaže noć je
Neptica kaže plam je
A je kažem nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaže, to je pakao
Prava reč se još rodila nije
PROPOVEDANJE LJUBAVI
Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
Slično muzici slično praznini, spokojem.
Ona će sačuvati namere moje i tvoje
I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti
Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.
U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
Minula čežnjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
Pa mi je prazan dan koji još došao nije,
Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
Neka me nedostojnog vetar obavije.
Alefes Silva, više informacija i galeriju radova pronađite na Instagram profilu autora (theinspirationgrid)