Ivo Andrić, MARA MILOSNICA

Ivo Andrić

MARA MILOSNICA

I.

Pred samu austrijsku okupaciju došao je Veliudin-paša, zvani Čerkez, po drugi put u Bosnu; ovaj put kao glavni komandant sve vojske koja se nalazila u Bosni. Početkom januara je stigao u Sarajevo, bez harema i sa malo stvari. I to je odmah zapaženo. U čaršiji su ga nazivali propalicom, golaćem i ćirpom. „Mogao je sve na dvije sohe donijeti - govorili su ljudi u čaršiji - a kad pođe iz Bosne, vidjećete tovara i denjkova.“ Uistinu je Veli-pašino kućanstvo bilo više neuredno nego oskudno. Domazluk je vodila jedna bolešljiva žena, Jevrejka iz Besarabije. Omršala i pognula se prije vremena, s nečim tužnim i mračnim u očima, kao jedinim tragom nekadanje ljepote. Posluga je bila sakupljena sa svih strana, nevaljala, kradljiva i lijena. Stanovao je u Alajbegovića kućama, navrh strmog Logavina sokaka.

I Velipaša sam znatno se promijenio u ovih osam godina. Sve se više odavao piću, samo što je sada pio još skrovitije i posve sam. Bio je ćutljiviji i naprasitiji nego ikad. Iako još uvijek vitak, bijaše okrupnjao. Kosa mu se na slepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini dijetinje podlanice, neki crven lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. Ali je gotovo nepromijenjen ostao njegov čerkeski profil, u kom se čelo, nos i teški brk obaraju u jednoj liniji i streme prema snažno izvajanom podbratku. Nepromijenjene su bile i oči, pravilno srezane i tamne, sa mirnim i ozbiljnim pogledom, kakav se vidi kod pametne djece i kod uistinu hrabrih i plemenitih ljudi.

Bio je iz poznate vojničke porodice, jedinac. Otac mu je ostavio znatan imetak. On sam je, onako hrabar, darežljiv i lijep, napredovao vrlo brzo. Ali posljednje godine je proveo po zabačenim garnizonima na ruskoj granici. Dolazio bi s vremena na vrijeme u Carigrad i prodavao komad po komad očevine.

Prije desetak godina bio je premješten u Bosnu, kao miralaj u Bijeljini. Ali kako mu je Hafiz-paša, tadanji vojni komandant, bio dobar prijatelj i neki dalji rođak, živio je više u Sarajevu nego u Bijeljini. Volili su ga svi oficiri i svi strani konzuli. Bio je čuven po svojim konjima i teferičima.

Iako je, znajući dobro ruski, prilično naučio jezik, i mogao da se sporazumijeva sa svijetom, domaći ga, od samog početka, nisu volili, jer je bio gord, prijek i nepristupačan. Još od tog vremena on je kod sarajevskih uglednih Turaka u rđavoj uspomeni.

U medžlisu, gdje su sjedili begovski prvaci i vodili beskonačna vijećanja sa dokonim valijom i podmitljivim višim oficirima, on ih je prekidao u govoru i zbunjivao kratkim, stvarnim, vojničkim pitanjima. I tako se desilo da je on počeo sve više da ih prezire zbog njihova besmislenog turkovanja, ograničenosti i prazne govorljivosti, a oni njega da mrze i ogovaraju. Pričalo se da je opljačkao sve varoši po Kavkazu, da je zadužen, da je ruski prijatelj, da se opija i orgija sa engleskim vicekonzulom, da pije vino i jede krmetinu. A on je, sa svoje strane, davao sve više povoda za mržnju i ogovaranja. Ne brinući se ni za što na svijetu do za svoje vojnike i svoje konje, on je bio nemilosrdan i bezobziran, i uzimao, kad je vojsci trebalo, jednako tursko kao i hrišćansko. Globio je sarajevske Jevreje gdje god je mogao. Ali zbog nekog begovskog sijena, koje su njegovi vojnici rasturili u Sarajevskom polju, dođe do čitave bune u medžlisu. Uzalud ga je vezir, rođak mu, molio i opominjao da ne dira u tursko i da vodi računa o osjetljivosti begova. Pozvan da se pred medžlisom opravda zbog toga sijena, on je održao jedan kratak i dotad nezapamćen govor.

Na sve tužbe da je pijanica, nasilan, da otima tuđe, on je izjavio mirno i sa smiješkom:

- Ja volim da pijem, ali me pijana niko nije vidio. Kavge ne tražim, ali, šućur, umijem da se bijem. Nemam ni para ni veresije, ni kučeta ni mačeta. Boga se bojim, sultana služim, i - evo mu ko mi šta može.

Tu se okrenuo prema odličnim ljudima i pokazao im, prirodnim mirom starog konjičkog oficira, jedan neočekivano bezobrazan gest.

Ubrzo poslije toga on je opozvan i poslan ponovo na rusku granicu.

A sada, iako se vratio kao glavni komandant cjelokupne bosanske vojske, nije imao ni nekadašnjeg interesovanja za vojničke poslove ni upornosti u sukobima sa civilnim guvernerom ili begovima. U Travniku je držao nekoliko odreda konjice i dva bataljona Arnauta, pješaka. Jedino o tim jedinicama je vodio računa, pohodio ih i pregledao. Zanemario je potpuno anadolske trupe u Hercegovini, a već onaj bataljon bosanskog nizama u Sarajevu nije htio ni da vidi. Kad god bi izišao pred njega komandant toga bataljona, ugojeni major Uzunić, on je rasijano gledao uvijek nekud mimo njega, a sva njegova pitanja je stalno ostavljao bez odgovora. U tom je bio tako neusiljen, vješt i pun dostojanstva, da niko nije mogao da ga umekša ni smio da mu se usprotivi.

Inače su, od domaćih, bila samo još dva čovjeka s kojima se pokatkad sastajao i razgovarao: Mulaga Merhemić, najstariji od četiri brata Merhemića, ugledan trgovac, miran i otmen čovjek, i Mula Sulejman Jakubović, derviš reda Mevlevija, isposnik i bogomoljac, ali slobodan, iskren, razgovoran i veseo čovjek. Pored Ajas-pašine džamije, na samom kraju Ćumurije a na početku Tašlihana, on je imao jednu malu sobicu čiji je prozor bio velik i, kao ćepenak, otvoren prema ulici. Tu je povazdan sjedio u čitanju i molitvi, primao posjete, davao savjete, ili prosto gledao na ulicu i veselo pozdravljao prolaznike svih vjera, dovikujući im pokoju ljubaznost ili dobru želju. Tu je i Veli-paša često zaustavljao konja da izmjeni pokoju riječ sa tim mršavim dervišem, koji je bio pun neobičnih sentencija i smio i umio o svemu da govori sa nekom mudrom i veselom gorčinom.

Sa civilnim guvernerom, valijom Mazhar-pašom, sastajao se rijetko i govorio malo, pa i to malo sve u nekoj dobroćudnoj šali koja nije bila bez prezira.

Sjednice medžlisa je izbjegavao, a kad je već morao da dođe, sjedio je nepomičan, bez traga nekadašnje žestine, gledao iznad svih onim istim rasijanim i odsutnim pogledom, i zaboravljajući sve i ne slušajući nikoga, napregnuta izraza, osluškivao kako mu nešto lagano rije i dubi po lijevom obrazu i širi ranu po još zdravom dijelu lica.

Nekoliko nedjelja po svom dolasku, Veli-paša ode u Travnik da pregleda tamošnji garnizon. U Travniku je ostao svega dva dana. Malo je izlazio i pregled je izvršio brzo.

Iako je bio tek početak februara, bilo je odjednom otpoče lo neko neočekivano proljeće. Pucao je led i grmili novi potoci, kapale su, kao da se sašaptavaju, sve strehe; po svu noć je oticala i grgoljila voda niz sokake, koji počeše da pokazuju kaldrmu. Od igre novog sunca i mnoge vode stvarao se neki modrikast, lelujav sjaj u vazduhu i padao po svim stvarima.

Drugog dana pred podne, vraćajući se s vježbališta, naiđe paša s pratnjom kroz čaršiju. Oprezno su jahali po poledici koja se pravila. Bio je pazarni dan i kod Garića ekmeščinice zakrčiše im put neki seljački konji, natovareni drvima. Dok su se uplašeni seljaci ustrčali oko upornih konja, paša baci pogled u pekarnicu. Kraj zatvorene peči stajao je stari Ilija ekmeščija, pognut, s upaljenim prestarelim očima, iz kojih su neprestano kapale suze na velike sive brkove. Na prostranom ćepenku, među hljebovima i tepsijama sa pitama ili mesom, bila je kći mu Mara. Klečeći i odupirući se jednom rukom, ona je pružala drugu za nekom tepsijom u dnu. Kad ču viku vojnika i topot seljačkih konja, ona podiže glavu, i paša je vidje onako ispruženu i poleglu po ćepenku, i zagleda joj se u široko djetinje lice i vedre oči.

Kad je po podne opet projahao tuda, ekmeščinica je bila pusta, ćepenak napola presavijen, a na njemu je kunjao bijel mačak nagorjele dlake.

Naredi da mu se traži i dovede ta djevojka. Uštrcaše se podoficiri i zaptije. Zadržao se trećeg dana do podne, dok mu ne javiše da će stvar moći urediti. Djevojka nema nikog do oca. Majka joj je bila čuvena Jelka, zvana Hafizadićka, jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe, pa je onda udao za ovoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić, i kome je on i otvorio ovu pekarnicu. Paša ostavi nešto novaca i preporuči stvar svome starom poznaniku Teskeredžiću. A krajem marta, jednog pazarnog dana, dovedoše mu djevojku u Sarajevo.

Paša se nije prevario. To je bila ta vrsta ženska koju je on uvijek tražio, i naročito cijenio, i koja ga je jedino još privlačila. Bilo joj je nepunih šesnaest godina. Imala je velike oči golubinje boje, ugašena porculanskog sjaja, koje su se polagano kretale. Imala je sasvim svijetlu, tešku i tvrdu kosu, kakva se rijetko viđa kod žena iz ovih krajeva. I lice i ruke su joj bili obrasli, kao maškom, sitnim svijetlim maljama, koje su samo na suncu mogle da se vide. Što je na njoj bilo neobično, to je da i oni dijelovi kože koji nisu u stalnom dodiru sa vazduhom i svjetlom, u nje nisu jednolično bijeli i otužni, kao obično kod plavih žena, nego joj je sve tijelo imalo tu svijetlu a zarudjelu boju koja se mijenjala samo sa sjenkom u udubinama ili sa nejednakim i plahovitim strujanjem krvi, i tada bivala još zagasitija. Imala je posve djetinjsku ruku, kratku i rumenu.

Paša je oživio. Prvih dana se bavio samo njom. Bila mu je prijatna i misao da i sad, kao nekad, može po jednoj ispruženoj ruci da pozna vrstu žene i njenu pravu vrijednost. Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala. Ovo joj je pravo vrijeme. Bila je odvojena od svojih, ustrašena, usamljena, upućena potpuno na njega. Pokatkad mu se činila kao zvjerka koja, pritjerana uz liticu, drhti a zjenice joj zapadaju. A to je pojačavalo ljubavnu strast i, po protivrječnim zakonima muškog srca, izazivalo u njemu želju da dariva i usrećuje i štiti.

Stanovala je nedaleko od pašine kuće, u zasebnoj kućici koju joj je on najmio i namjestio. Nikud nije išla i niko joj nije dolazio osim Hamše Ciganke, koja je posluživala, i baba-Anuše s Bistrika, koja joj je bila neki rod i živila s dvoje unučadi u velikoj sirotinji. Cio dan je provodila u dvije polumračne sobe, radeći one svakojake sitne poslove koji su nevidljivi, a koji ženama tako lako ispune dan. Pred veče bi dolazio po nju pašin momak, i ona bi se umotala i pobulila sve do očiju, i oborene glave polazila za njim u pašin konak.

Prvih dana, kad su je tek doveli iz Travnika, ona nije mogla nikako sebi da dođe. Fizički bol ovlada potpuno njome; i tek kad on, poslije prvih noći, poče da iščezava, pojavi se, da je muči, nejasna ali mračna i teška misao o grijehu i sramoti. Ona se bojala paše, gadila one Sare Jevrejke, i stidila dana i svijeta. Nije mogla da spava, a i u snu se osjećala prokleta.

Ipak se polako približavala Sari, koja je bila ćutljiva i dobra, i opremala je, i pomagala u svemu, s nekom tužnom usrdnošću. Teže se privikavala na pašu i njegova milovanja; i kad je uminuo bol i prvi strah, ona ih je primala ukočeno, djetinjski zbunjeno. Ali s vremenem poče da se privikava. Zavolje naročito miris njegove kože. Nikad nije mogla da potpuno bez straha gleda u njegove neobično mirne oči, ni lice sa onim strašnim lišajem na lijevom obrazu i s mrkim oborenim brkovima, koji su uvijek bili malko vlažni i lagano treptali pri govoru, kao resasta trava u šumskoj mračnoj vodi. Ali dah koji je njegovo tijelo širilo od sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio; i udisala ga je satima, sklopljenih očiju, i s glavom na njegovim grudima ili njegovom dlanu.

Mučila se samo još noću kad bi je, kao što se često dešavalo, slao da sama spava. Tada bi se po nekoliko puta budila s jasnom svijesti - kakva samo u mraku može da se javi - o tom šta je ona i ko je ona sada, i sa ustima punim plača zatiskivala lice između dušeka i jastuka i grcala:

- Turčin...

U tami bi misao koja ju je mučila uzimala oblik vječite kazne i paklenih muka, a ne zemnog srama i propasti, kao danju.

Ali bi sutra po podne opet dočekivala pašu s jednolično rumenim licem, i sa bezglasnim smiješkom koji je sav od bijelih zuba i sjajnih očiju.

Tako je bivalo svako predveče. On bi dolazio s vježbe, ili s jahanja, malo znojan i zarumenjen, a ona bi ga dočekivala previjenih ruku na grudima. On bi se tada raskopčavao. Sara bi donosila hladnu vodu, a djevojka iznosila čizme.

Pošto bi se oprao i rashladio, dao bi da se otvore vrata i svi prozori, sa izgledom na cijelo Sarajevo i na trebevićku kosu. Tako bi sjedio na promaji dok Sara ne bi unijela bocu mastike, i sahan sa maslinama i sitno narezanim komadićima hljeba. Poslije toga bi momak Salih donio nargilu na kojoj je u raspaljenoj tumbećiji tinjala žeravka, a u kristalnoj boci, na bistroj vodi, plivale dvije trešnje. I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se izmenu njih dvoje zvalo „sjesti u kutiju“.

I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge.

Za vida, ona bi, tako sjedeći, preturala hrpu njegovih slika i fotografija, koje su je neobično veselile i uzbuđivale, i koje bi joj on samo rijetko objašnjavao.

Tu su bile mnogobrojne fotografije iz vremena kad je kao mlad oficir učestvovao u komisijama za razgraničavanje sa Rusijom. Na njima ga je svuda raspoznavala, vitkijeg, sa još neiznakaženim licem i tanjim brkovima. Divila se ruskim oficirima, divnim ljudima u bijelim bluzama i kapama, i zapitkivala bojažljivo o njima. A on bi na ta pitanja najviše odgovarao, jer bi tim taknula u njegovu sklonost ka svemu što je rusko, sklonost koju je stekao živeći dugo po garnizonima na ruskoj granici, i družeći se s Rusima, i koju je cio život nosio kao skrivenu slabost. Tu je bilo i engleskih litografija o lovu i brodarstvu, koje mu je slao jedan njegov prijatelj, Englez, čija se fotografija, uvijek sa dva psa i sa lulom, često vraćala. Bilo je i ulica i pogleda iz Carigrada i Smirne, i tmurnog grada Ake sa razorenim zidinama.

A i kad bi već počelo da se smrkava, oni bi sjedili tako mirni i nepomični; ona udišući znan miris, a on osjećajući na golim grudima njeno uho, maleno i s nevidljivim maškom. Ne bi se micali, i malo bi govorili. Tek ako bi se on osmjehnuo i zaprijetio joj, kad bi počela da gricka porub njegove košulje. Iznad njene oborene glave on je ispijao čašice mastike, jednu za drugom, ili odbijao kolutove bjeličasta dima s nargile, u kojoj su, u nemirnoj vodi, poigravale crvene trešnje.

Tako je pio i pušio, i iznad njenog plavog tjemena gledao kako se polako mrači Sarajevo i gasne oblak za oblakom nad brdima.

A kad bi mrak bio potpun, i po strmim mahalama niz Bistrik i Megaru planula mnogobrojna sitna svjetla, i zvijezde po nebu, ona bi se dizala, palila svijeću i ostajala pored vrata, i čekala. Ako bi rekao: „Tebi se drijema?“, ona bi potvrdila i povlačila se u sobu, a njega ostavljala kraj pića i svijeće. A ako bi rekao: „Hoćemo li, kćeri?“, ona bi mu se primakla, pomogla mu da se digne, i oni bi odlazili zajedno u sobu da legnu. Samo što je to sve rjeđe bivalo. Redovito bi nju slao da spava, a on bi ostajao, i pio, još po čitave sate.

Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepela od pomisli da bi on mogao ući.

Često bi se dizala i, sva drhteći, virila kroz ključaonicu. (Čim je tako nekoliko koraka podalje od njega, čini joj se tuđ i strašan.) Gledala bi ga kako ostavlja nargilu i spušta brojanice od ćilibara, a uzima ovalno ogledalo s finim drškom i okvirom od pozlaćene bronze, i kako iz jedne kutijice vadi džehenem-taš i njim dugo maže lišaj na obrazu, i sve se mršti od bola. A pred skrštenim nogama leži mu dugačak go nož, položen poleđice, sa oštricom okrenutom naviše. I taj tako upravno položeni nož, koji svaki čas prijeti da će pasti, kao da smiruje i ograničava njegove ionako rijetke i kratke pokrete. Pa bi i opet nastavljao da sjedi, nepomično, gledajući preda se i sve češće ispijajući čašu.

Gledajući ga tako mrka i ukočena, sa brojanicama, nožem i ogledalom pored njega, dođe joj kao da on to vrši nerazumljiv obred, i služi službu nečem što je tajanstveno, jezivo i posve zlo.

Drhtala bi i grčevito stiskala zube, ali se ne bi odmicala od vrata dok joj prsa ne ostudene i noge ne premru. Tek tada bi padala na dušek, iznemogla, satrvena pod osjećanjem da je tu, pred tim vratima, i njena duša pogubljena.

Još sutra ujutro bi se budila s nesmanjenim užasom u sebi. Ali kako bi dan rastao, i primicalo se popodne, sve bi više rasle njena radoznalost i želja, dok konačno ne bi, potpuno obučena i povezana, počela da s nekim bolnim nestrpljenjem iščekuje veče, noć, mučenje, i sve ono što mora biti. A sumrak bi je zatekao ,,u kutiji“, kako sa krilom punim razasutih slika bojažljivo zapitkuje: „Šta je s onu stranu mora?“, „Kakvi su ljudi Rusi?“ ili: „Kako to da se mogu i sveci i ljudi slikati?“ I sve bi se opet ponavljalo.

Još jedna stvar joj je padala teško: što ne ide u crkvu. Nije smjela ni umnela da mu to kaže. Ali u prikrivanoj i nikad neizrečenoj uzajamnosti, koja se sve više razvijala između njih, on se sam sjeti i spomenu joj, jednog petka, da bi trebalo da ide u crkvu. Ona se sva zacrvenje i samo se jače privi uz njega. A iduće nedjelje je naročit pašin momak doprati do pod crkveni zid, i tu je opet sačeka posle svršene mise.

Vratila se još niže oborene glave, i sva drhteći od prigušena jecanja. Ona je dosta puta, danju i noću, mislila na svoj život i svoju sramotu, ali joj sve to nije nikad bilo ni blizu tako strahovito jasno kao za ta nepuna dva sata koja je provela u crkvi.

Kad se pomolila na crkvena vrata, sve se glave okrenuše prema njoj. Stare i mlade žene, ispod crnih ili šarenih marama, premjeriše je od glave do pete, pa onda još dublje oboriše glave u molitvu. Zasuše je mržnja i prezir sa svih strana; toliko da se ukoči i zastade u po crkve. Niko nije htio da se skloni i da joj načini mjesta. Kao u snu pade na koljena, ne usuđujući se da gleda ni u oltar, na kom je bio naslikan mršav i žut svetac, a ne mila Gospa kao u njihovoj crkvi u Docu.

I prakaratur, koji je na bakrenom tasu sakupljao novac po crkvi, zaobiđe daleko oko nje. A fra Grgo bi je za vrijeme same mise, kad god bi se okrenuo, pogledao oštro, srdito, neumoljivo. Na kraju propovijedi on dodade nekoliko riječi koje ona nije razumjela, ali je osjećala jasno da se odnose na nju, i da znače vrhunac njene sramote.

Tako je klečala nasred crkve, savijena, pritiskujući razigrano srce, sva u ognju od kojeg su joj oči htjele da iskoče. Ni sama ne zna kako i kada je izišla, našla momka i pošla za njim.

Uzalud se poslije smirivala, prala lice hladnom vodom: oči su bile nabrekle od plača, a lice puno crvenih pjega koje nisu htjele da iščeznu. Paša primijeti odmah promjenu, ali nije mogao ni riječi da izvuče iz nje; samo je drhtala i stisnutih zuba pritiskivala usta uz njegovu mišicu. Ipak, konačno, razabra šta joj je. Sutra u rano jutro posla po fra Grgu.

Fra Grgo je bio pozvan za podne, ali kako su vremena bila nemirna i puna neizvjesnosti, a on sam ljubopitljiv i zabrinut, vraćajući se s Bistrika, on svrati mnogo ranije u Kršlu.

U taj čas je Veli-paša stajao u kasarnskom dvorištu i mjerio kas konju kojeg je seiz uokrug jahao. On mahnu rukom i seiz odstupi s konjem. Na fra-Grgin pozdrav odgovori bez ikakva uvoda:

- A što ti ono moje čeljade ne puštaš da s mirom dolazi u vašu bogomolju i moli Boga po svom zakonu?

Fra Grgo zausti nešto o svom pozivu i o njenoj duši, ali ga Veli-paša prekide i planu:

- Šta imaš ti s njenom dušom? O tom neću da te čujem, i za to te ne pitam nego za crkvu i za nedjelju.

Tada fra Grgo, sitan i mršav, dopirući glavom jedva do ordena na pašinim grudima, vas u živim bistrim očima, poteže svoju staru vještinu i rječitost, u kojoj je bilo uvijek i prijetnje i molbe i nasrtljivosti i pokornosti, i koja je rijetko ostajala bez uspeha. Ali ovdje nije ništa pomagalo.

Paša je bio jutros svjež, miran i brz na misli i riječi, kao što odavno nije. Korbač je držao pod miškom, a u jutarnjem svjetlu sjale su mu velike bijele ruke iz crne uniforme. Fra Grgo se uzalud upinjao svojim dugim turskim frazama; nijednu nije uspjevao da dovrši.

- Ništa, ništa; nisam te ja za to zvao. Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet; i ne bude li mjesto i doček kao i za svako drugo žensko ...

 Fra Grgo jednako otpočinje da govori o vjerskim propisima, o narodu koji nije navikao.

- Ništa, ništa, ja se s tvojim narodom ne mogu potezati oko crkve. Ti si im starješina; ja tebe znam.

I opet fratar pokuša da malko priprijeti konzulima, političkim položajem u zemlji, ali ga paša odlučno prekide:

- To ti idi Mazhar-paši pa pričaj! I pljesnu dlanovima, a seiz izvede oba konja iz štale. Iziđoše još dva momka i ustrčaše se oko konja, ogledajući još jednom kolan i pridržavajući uzengije. Uzjaha prvo paša, pa onda narednik. Konji zaigraše, a fra Grgo se izmače u stranu.

Prije nego što izjaha kroz kapiju, paša se još jednom okrenu:

- Tako, svešteniče, da bude kao što kažem, pa da budeš i ti miran i živ i zdrav u nedjelju.

Govorio je blaže, ali mirno i s visoka, kao što govore lađari na lađama i konjanici na konju.

Fra Grgo, u svojoj žilavoj i neuništivoj upornosti, htjede još nešto da kaže, ali se konjanici izgubiše iz kapije, a on ostade tako, s prekinutim pokretom i nedorečenom riječju, pored dvojice vojnika koji su otirali dlanove o koporan i tupo ga gledali.

Ali Mara ne samo da nije više otišla u crkvu nego nije ni kod kuće mogla da moli. Čim bi pomislila na Boga i molitvu, pred njom bi iskrsnuo u sjećanju onaj događaj u crkvi, i odmah bi joj onaj isti grč stegnuo vilice i sledio grudi, i ona bi prekidala molitvu i predavala se sva strahu i svojoj sramoti. Paša je isprva nagonio da ide, ali je poslije i sam zaboravio na to. Jer, i on je u posljednje vrijeme bivao tmurniji, i sve se više gubio u zamišljenom ćutanju.

Tako im prođoše proljetni mjeseci.

A međutim, dok ona nije ništa slutila, u varoši su se dešavale čudne stvari, i spremale, sudbonosne po nju, promjene.

II.

Nastade ljeto sa toplom kišom noću, a vedrinom i suncem danju. Ocvale bašte po obroncima legoše u zagasito zelenilo. Čaršija se crveni od konjičkih trešanja, koje su krupne, ali vodene i ispucale kao uvijek kad je kišna godina.

Otpočinjalo je mirno ljeto sa dobrim izgledima. Ali čaršija je bila zabrinuta i nemirna. Poslovi su slabi, novca malo, a vrijednost mu nestalna, uvoz neredovit i oteščan. Seljak izbjegava da išta kupi ili da proda za papirnate kajime. Među hrišćanima neka sumnjiva tišina. Stalno se šire vijesti da je austrijska vojska na Savi, i da samo čeka naređenje da je pređe. I dok su oni u takvom položaju, pred Carigradom besposliče mjesecima četiri bataljona Bosanaca; drugi se, zarobljeni i raštrkani, javljaju iz Rusije i Vlaške. Ogorčenje se okreće protiv osmanlijskih vlasti, u prvom redu protiv valije i vojnog komandanta. Ljudi se iskupljaju po dućanima i kafanama. Širi se onaj šapat koji obično ide pred događajima, i koji u masama stvara neodređeno uzbuđenje i ubija svaku volju za rad. Po dućanima, hodže okružene zabrinutim i pažljivim slušaocima, čitaju turske novine, prevode ih i tumače. U magazi hadži-Ive Livajića, fra Grgo Martić čita kriomice i prevodi Pester Lloyd, a po dućanima na Varoši obilazi, sa džepovima punim italijanskih novina, Stevo Petranović, bivši učitelj na srpskoj školi, a sada u službi italijanskog konzulata. Ustopice za njim ide činovnik austrijskog konzulata Herkalović, dobro odjeven i ugojen Ličanin, i sa birokratskim dostojanstvom priča svakom o svojoj Carevini i njenoj sili i redu.

A dućandžije od sve četiri vjere slušaju, puše, klimaju glavom, ali sami ne govore ništa. Učtivi do pritvornosti, i navikli na mnoga zla i promjene, oni slušaju i pamte svaku riječ, ali kad dođe red na njih da šta kažu, skreću govor na zdravlje, koje je ipak glavna stvar i najveće dobro, i na ovogodišnju ljetinu, ili se gube u beznačajnim sjećanjima iz minulih godina. A pri tom svak ima svoju misao koja se ne kazuje, i krije, ali s kojom svaki živi, i za koju se, kad treba, bori, troši i gine.

Potkraj juna učestaše vijesti o austrijskoj okupaciji toliko, da se uzbuđenje, naročito među Turcima, nije moglo više sakriti.

Jednog petka prije podne ode deputacija od trideset Turaka, predstavnika trgovaca, aga i esnafa, valiji da se žali na teško stanje i oskudicu, da mu svrati pažnju na hrišćansku opasnost iz Austrije, i da traži povratak bosanskih trupa u Bosnu, i smjenjivanje Veli-paše i Kostanpaše, Jermenina.

Misleći da će je umiriti svojim dugim govorom, valija zadr- ža deputaciju neočekivano dugo u Konaku. Videći da se izaslanici ne vraćaju, čaršija, nepovjerljiva i razdraživana mjesecima, ne izdrža nego planu kao jedan čovjek. Stade klepet ćepenaka i mandala. Iz svih uličica povrvješe zanatlije, kao po dogovoru, prema Carevoj ćupriji. Ogorčenje i zabrinutost toga svijeta dobili su konačno maha, i našli izraz; sve se dešavalo kao samo od sebe; masa se salijevala kao u gotov kalup.

Naprijed je išao Salih Vilajetović, zvani Hadži-Lojo, opkoljen svojom gardom od desetak nikšićkih izbjeglica, raskućenih očajnika. Bio je koščat, mršav i visok, nesrazmjerno dugih nogu i ruku; lice mu je puno strasnih, dubokih brazda, i obraslo posve rijetkom bradom, a pogled velikih modrih očiju neprijatno ukočen. Na njemu su otrcane softinske čakšire od atlasa; grudi gole i rutave, a košulja razdrljena i umrljana od dudova. Mrmljao je neke molitve preda se. S vremena na vrijeme bi stao i okrenuo se svjetini, koja bi se takođe zaustavljala. Nikšićani bi tada ispalili puške uvis. Nad hadžijinom glavom bi lebdio, kao prostrt, oblačak dima od njihovih metaka, i po njemu su padali, kao snijeg, sitni komadići hartije kojom su bile nabijene puške. U tišini, koja bi nastala poslije pucnjave, on bi, raširenih ruku, dubokim glasom progovorio nekoliko riječi, na koje je svijet odgovarao povlađivanjem, i nastavljao put. Tako se nekoliko puta zaustavljao i okretao.

- Nećemo da Stambolije goje trbuhe na našem!

- Nećemo-o-o-o!

- Nećemo murtata što prodaju Bosnu kaurima!

- Nećemo-o-o-o!

I ta riječ, koja kao da je najbolje odgovarala duhu i raspoloženju svijeta, širila se strelovito brzo, i masa ju je ponavljala bijesno i sve češće, i ne slušajući šta uzvikuje predvodnik.

- Nećemo-o-o-o!

Tako stigoše pred Konak. Tu puškaranje postade još češće. Čulo se i zviždanje oštrih metaka. Vikalo se naročito protiv dvojice omraženih paša.

Čuvši pucnjavu i viku, ustrašeni Mazhar-paša obeća izaslanicima sve što traže samo da idu i da umire svjetinu. I zaista, kad deputacija iziđe, svijet poče da se smiruje i vraća. Ali najnemirniji zaobiđoše Konak i sakupiše se pred Kršlom. Tu se vikalo samo protiv Veli-paše, i tražilo da pusti bosanski bataljon i porazdijeli narodu oružje.

U velikoj sobi sa balkonom, u kojoj su inače bila primanja i svečanosti, sjedio je Veli-paša sa svojim majorom Safvetom i ćutke pušio nargilu. Kad ga je jutros valija zvao, da i on učestvuje u prijemu deputacije, odbio je. A sad je sjedio i činilo se da ne čuje urlanje svjetine. Lice mu je bilo blijedo, a rana na licevom obrazu pomodrila. Uzbuđenom Ismet-paši Uzuniću, koji je neprestano pitao šta da se radi, odgovarao je da je već urađeno što treba. Ismet se nudio da on iziđe pred svjetinu i da je umiri, i pitao šta da joj kaže.

- Kaži im da sam izvukao topove, da je konjica spremna, i da ću na svaki pokušaj da uđu u Kršlu narediti da se puca.

Tada Uzunić učini nešto neočekivano. To je bio nastup one iznenadne i nepromišljene hrabrosti koja se javlja kod slavoljubivih ljudi kad taština savlada i strah i zdrav razum u njima.

Naredi da se otvori kapija i izjaha pred iznenađenu gomilu. Bio je u paradnoj uniformi, na bijelu konju, sa golom sabljm u ruci. Za njim su jahala samo dva oficira. Koristeći se prvom zabunom i ćutanjem, on otpoče da govori kako carsko oko ne spava nikad, nego uvijek bdije nad spoljašnjom sigurnošću i unutaršnjim mirom države, i kako bi se oni, iako u najboljoj namjeri, grdno ogriješili kad bi htjeli da budu brži od carske misli i oštriji od carske sablje. Tu opet nekako uplete neku svoju pobjedu na Crnim Potocima, i spomenu staru slavu Sarajlija, i zamoli ih da se raziđu i da čekaju na sultanov poziv.

Kako među njima nije bilo nikoga od vođa, svjetina se pokoleba i poče da se razilazi.

Sav zadihan, Uzunić se vrati u sobu gdje su, u nepromijenjenom položaju, pušili paša i Safvet. Htio je da se pohvali svojim uspjehom, i neprestano je pokušavao da Veli-paši ispriča svoj govor, ali je paša neumoljivo ćutao i ni pogledom nije htio da pokaže da ga sluša.

Dva dana poslije ovoga događaja - bila je nedjelja, posljednji dan mjeseca juna - sazva valija Mazhar-paša medžlis.

Četrdeset i dvojica prvaka izuše mestve i čivtijane na basamcima pred Konakom, i posjedaše, po godinama i ugledu, u velikoj dvorani. Niko nije ništa govorio, samo su izmjenjivali pozdrave. U pročelju je sjedio Mazhar[1]paša, još bljeđi nego obično, pun lijepih, praznih riječi; i neodlučan kao uvijek. Do njega, desno, Kostan-paša, visok i bolešljiv Jermenin, uvijek sa izrazom neke napregnute i mučne pažnje na licu; lijevo Velipaša, i odmah do njega brigadir Ismet-paša Uzunić, gojan i crven i zadovoljan samim sobom.

Poslije dugog i beznačajnog uvoda, valija priznade da ih je zvao da im saopšti „tešku i ozbiljnu vijest“, da mu je juče austrijski konzul kazao da je u Berlinu zaključeno da Austrija okupira Bosnu, „ра možda čak i Hercegovinu“, i da je Turska na to pristala.

U posljednjim redovima se začu mrmljanje. Valija, koji nikad u životu nije kazao jednu jedinu istinu jasnu i cijelu, kao ustrašen od svojih rođenih riječi poče da mijenja i ublažava kako je to samo konzulovo saopštenje, ali kako iz Carigrada nema nikakvih vijesti; kako treba sa odlukama sačekati, a sad se samo porazgovarati za svaki slučaj i umiriti prost svijet.

Nasta još jače mrmljanje, iz kojeg se izdvoji glas hadži-Hafiza Kaukdžića. Obrastao u kratku gustu i kao katran crnu bradu, imao je rumeno lice i ženski bijele i pune ruke, što je čudno odudaralo od njegova dubokog glasa i uvijek zažarenih strogih očiju. Nije bilo valije u Sarajevu, u posljednjih petnaest godina, s kojim on nije došao u sukob i koga nije optužio zbog mlakosti, i nije bilo nijedne sjednice medžlisa na kojoj on nije održao svoj govor protiv zanemarivanja vjerskih propisa i protiv opasnog popuštanja hrišćanskoj raji. Govoreći s njim, svak je birao riječi i pazio da ga ne izazove i ne razdraži. Mnogi se još dobro sjećaju tako jedne medžliske sjednice od prije desetak godina. Na toj sjednici se vijećalo da li se može hrišćanima dozvoliti da podignu zvona, i da zvone, u varošima gdje ima i Turaka. Jedan mlad Osmanlija, valijin mektubdžija, tvrdio je da može, i da to nije protivno Kuranu. Kaukdžić je citatima iz neke ogromne knjižurine dokazivao da ne može, i da musliman ne smije živjeti u varoši u kojoj „zvono kuca“. Mektubdžija je navodio svoje razloge, a zapjenjeni Kaukdžić svoje i sve se više unosio protivniku u oči. Na kraju ga je, pred valijom i cijelim medžlisom, udario onom knjigom tako po glavi, da su slabunjavog mektubdžiju morali umivati i šerbetom zalijevati dok nije došao k sebi.

Kaukdžić je i sada govorio dugo o ugroženom islamu, o neprijatelju u zemlji i izvan nje. Gledajući neprestano u Veli-pašu i Uzunića, zahtijevao je „da carski generali vrše ono za što su postavljeni, i što vjera i sultan od njih traže“, da spreme i izvedu vojsku i organizuju otpor naroda.

Pomagali su ga hodže i siromašniji članovi; bogatiji i ugledniji sjedili su nepomični, sa izrazom zabrinutog dostojanstva. Naročito se čekalo šta će reći Mustaj-beg Fadilpašić, debeo i ambiciozan prvak, koji je sjedio u pročelju. Do njega je Mehmed-beg Kapetanović, još deblji i još ambiciozniji. Obično je hodao kao mješina puna smijeha. Sipao je uvijek šale i poslovice, i iza njih vješto krio ono što misli, ili ono što ne zna. Ali sada je i on sjedio i zabrinuto ćutao; salo je na njemu mirovalo, samo su mu lukave očice u velikom rumenom licu neprestano igrale.

Poslije valije uzeo je, iza neprijatnog tajca, riječ Ismet-paša Uzunić, ali njegove rečenice nisu imale ni veze ni smisla. Za njim je govorio Kostan paša Jermenin, koji je, kao svi umni i strašljivi ljudi, bio neprestano razapet između svoje strašljivosti i svoje nezadržive duhovitosti, i nikako nije dolazio do stvarnih zaključaka.

Pa i opet nastade tajac; čulo se samo kako se sašaptavaju oni u posljednjim redovima, i kako se vrpolji i džapa Kaukdžić. Tada Mazhar-paša i sam pogleda u Veli-pašu, ali ovaj je netremice gledao kroz prozore, na Bakije, gdje su bijeli ljetni oblaci provirivali iza brda. Mazhar-paša se nakašlja.

- Čućemo, moja gospodo, mišljenje uvaženog vojnog komandanta.

Tek tada se Veli-paša okrenu, podano, prema njemu i otpoče bez uvoda:

- Čestiti valijo, ti ćeš razumjeti da ja ne mogu ovim ljudima i ovom usplahirenom hodži (i tu pokaza na Kaukdžića i na medžlis, pa se odmah opet okrenu Mazhar-paši, a medžlis i Kaukdžića za sve vrijeme govora više ne pogleda), ja ne mogu, velim, objašnjavati šta vojsci treba, i šta carska vojska može i smije. To niti su njihovi poslovi, niti bi oni to razumjeli...

Tu nastade graja, u kojoj se opet isticao Kaukdžić. Kad se glasovi stišaše, Veli-paša je završio svoj govor: za odbranu zemlje preduzeće samo ono što mu bude naređeno sa višeg mjesta, iz Carigrada, a svako miješanje čaršije u vojne poslove, i svaku uzbunu, suzbiće topovima i konjicom. To je sve. - I ništa više nije moglo da ga trgne iz njegove nepomičnosti.

Opet je govorio Mazhar-paša, dugim učenim rečenicama, od kojih je samo polovina medžlisa razumijevala svaku drugu riječ. Ali taj govor, svojom dužinom i svojom prazninom, ako i ne umiri, bar zamori duhove. Valija zaključi sjednicu s tim da treba sačekati jasne naredbe iz Carigrada, a dotle smirivati uzbuđenje u narodu.

Međutim, većina medžlisa nije ni pomišljala da smiruje, nego da buni. Uvredljivi govor Veli-pašin privolio je sve neodlučne, čiji je broj uvijek velik, Kaukdžiću i nezadovoljnicima. Oni su sada bili u većini, ali su se pritajili i samo se šapatom i znakovima dogovarali za sastanak još iste večeri. Ono malo begova i imućnijih ljudi, koji nisu bili za prijeke mjere, nastojali su da što prije ugrabe svojim kućama, i izbjegavali su da dadu ma kakvo mišljenje ili obećanje. Pri rastanku, jedini je Salih-aga Sahinagić, bogat i ugledan čovjek, poznat sa svoje iskrenosti, darežljivosti i poštenja, na sav glas govorio šta misli.

- Pa ti si čovjek učevan - govorio je on Kaukdžiću - znaš da u svakoj stvari gospoda treba da idu pred narodom, i da bez toga nema ništa. Gdje će hezela i fukara na svoju ruku ratovati? To nit je bilo, nit može biti. Je li 'vako?

Još uvijek uzbuđen, Kaukdžić ga prekide, i opet zausti nešto o propasti islama.

- Ama vidim i ja, moj hadži-Hafize, da ne sluti na dobro, dok carska vojska i begovat sjede, a nikšićki bjegunci, goli i bosi, tutnje i halaču po Sarajevu, i dok su kazandžije i crevari počeli da predvode vojske. Samo se čudim tebi, i toj ulemi s tobom. U što se uzdate i kud mislite? Alah selamet!

Kaukdžić mu nije ni odgovorio, nego je hitao, opkoljen gomilom svojih ljudi, na odlučni sastanak sa Hadži-Lojom i Muhamed-efendijom Hadžijamakovićem, na kom je trebalo da se svrgne i valija i sva osmanlijska uprava, i sastavi nova ustanička vlada.

Tako se svršila ta medžliska sjednica koja je značila početak bune, i koja je odlučila o sudbini djevojke iz Logavina sokaka.

Još neki dan, kad su Turci čaršilije išli u deputaciju Mazhar-paši, i žalili se na teško stanje, odsutnost bosanske vojske i opasnost od raje, ili od neke hrišćanske države - oni su, ne pominjući imena, ukazivali na dva glavna krivca, Kostan-pašu kao hrišćanina, i Veli-pašu kao nasilnika i pijanicu, koji se ne brine o odbrani zemlje. Mazhar je već tada tražio, depešom, da se uklone obojica. Poslije ove medžliske sjednice on je depeširao ponovo i tražio da se smijeni bar Veli-paša. Međutim, ta se depeša ukrstila sa depešom kojom se Veli-paša poziva u Carigrad, a na njegovo mjesto postavlja Hafiz-paša, koji će stići do koji dan iz Novog Pazara. Mazhar-paši odlaknu. Još više se obradova kad vidje da Veli-paša primi tu vijest mirno, da je spreman da odmah otputuje, i da nema namjere da se miješa u bosanske stvari. Nije htio ni Hafiz-pašu da čeka. On je poznavao tog kancelarijskog oficira, „diplomatu na konju“. Kad je čuo o dva eskadrona koja vodi sa sobom, on se samo osmjehnuo i rekao Mazhar-paši:

- Ako dovede više od dvadeset konjanika, ja da mu godinu dana svojim rukama sve konje timarim. Vidjećete.

Od petka do utorka spremao se paša na put. Posjetio je sve konzule, ali se duže zadržao samo kod Engleza. Od domaćih je pozdravio samo hadži-Mulagu Merhemića, i Mula Sulejmana Jakubovića u njegovoj ćeliji.

U kući se dizalo i spremalo, ali Mara je dolazila, kao i dosad, svako predveče. Nit je on šta govorio, niti se ona usuđivala da pita. Samo je noću još manje spavala, strepeći i pitajući se neprestano šta je ovo i šta će još s njom biti. Ona nije razumijevala šta se to dešava. Ali je sa strahom slušala, danju, kao daleku jeku, viku svjetine koja se kupila dolje u gradu, ili, noću, puškaranje i dozivanje straža koje se smjenjuju i iskupljaju.

Vidjela je da se Sara i ukućani spremaju na put. Sve je to nju nagonilo u još veći strah i zabunu.

Tek u ponedjeljak po podne on progovori o odlasku. Sva je kuća bila već uzdignuta i odjekivala od praznine. On je i to popodne jednako sjedio na divanani, raspasan, na promaji, a ona je, kao i svaki dan, došla, zatvorila vrata i sjela mu u krilo. I tek pošto je ispušio jednu nargilu, i pošto je kazao nešto beznačajno (a međutim je ona pažljivo slušala kako dolje u alvatu stoji škripa sepeta, koje momci uvezuju, i odjekuju koraci sluškinja u nanulama), reče joj da on sutra ide „na put“, pa odmah pređe preko toga kao da je to nešto sasvim nevažno i uzgredno u cijeloj stvari, i poče da joj kazuje kako će ona „lijepo ostati“, kako joj je kućna kirija plaćena za cijelu godinu, i kako je on uredio da u Merhemića magazi može uzimati što god joj zatreba, a što u njega ne bi bilo, za to će joj dati pare da kupi.

- A ako ti je draže da se vratiš ocu, u Travnik, ti samo reci; Mulaga će naći priliku i poslati te. Ali ja mislim da ti neće biti rđavo. Dok se ovo ne smiri, pa poslije, vidjećemo...

Tu zastade, kao da se prvi put zbuni. Ona je bila oborila nisko glavu, ali čim on prestade da govori, odmah je opet podiže, od straha da on ne bi pomislio da ona plače. A za sve to vrijeme on joj je samo jednom, na početku, rekao „kćeri“ (onako kao kad je govorio: „Hoćemo li, kćeri?“), i to kao da se prevario, jer je poslije sve dokraja govorio suho, stvarno, bez ijedne promjene u glasu i pokreta u licu. Ali ona i tako niti ga je čula, ni razumjela; sve što se sada dešavalo i govorilo, ona je gledala i slušala kao kroza san; za nju je sve to bio samo jedan jedini udarac od kojeg je gubila vid i dah.

Zar će se još jesti i plaćati? Zar i poslije svega ovoga ima još nešto da se radi ili kaže? Evo, on odlazi, a sramota ostaje. Vodi konje i sluge i pse, a nju ostavlja.

Odlazi - ostavlja.

Osjećala je u grudima neku prazninu, nešto tiho, odjednom zastalo, u cijelom tijelu: samo dvije tačke, u dvije sljepoočnice, kucaju brzo i naizmjence, i zamagljuju joj vid.

Odlazi - ostavlja.

Stajali su jedno prema drugom. On joj je rekao nekoliko riječi i, držeći je za lijevu mišicu, pomilovao je kratko po kosi i obrazu, a zatim se odmah odvojio i pljesnuo dlanovima. Došla je Sara, izvela je napolje i predala joj kutiju sa nekim darovima. Držeći jednako svoju ruku na njenim plećima, vodila ju je kroz alvat, dok je ona, ne mogući više sakriti drhtanje, grčevito a nesvjesno stiskala uza se kutiju.

Nađe se jedan od momaka na koga natovariše svu njenu posteljinu. Sve do avlijskih vrata pratila ju je Sara, vodeći je i pridržavajući, a tu je poljubi tankim hladnim usnama u oba obraza. Kao u snu pođe ona preko ulice, u kojoj je prevladala sjena; s njom je išao Salih, koji ju je uvijek dovodio i odvodio, i još jedan momak koji je, nisko pognut, nosio na leđima njen dušek, jorgan i čaršave. Salih joj pomože da otključa i skine rezu s vrata. Nosač sjede, othuknu i otpasa konopce. Kraj razdriješene posteljine spustiše onu kutiju, zgledaše se, pozdraviše zbunjeno, i izgubiše.

Ona se ogleda po sobi, i kad se više ništa ne maknu i ne javi, klecnu, pade pravo na koljena, pa onda, svom težinom, licem na pod. Razveza se grč što joj je dotle stezao vilice i provali plač koji je prijetio da je uguši. Htjela je da zazove neko ime, nešto sveto i veliko, na što je navikla od djetinjstva, ali joj je iz usta navirao samo urlik, hrapav, otegnut, promukao; i suze se miješale sa pljuvačkom. Htjela je da uhvati samo malo daha, ali je uvijek ponovo navirao plač, iz same utrobe prema grlu, a ona je, gušeći se, hvatala rukama posteljinu, prevrnula onu kutiju iz koje se prosuše sitnice, i uzalud nastojala da izgovori Gospino ime. I sutrašnji dan je zateče tako. Bila se samo dovukla do pod prozor, naslonila glavu na zid i sklonila uvijek budne oči. Pored nje je sve ležalo neraspremljeno i rasuto, dok nije, u svoje obično vrijeme, došla Hamša.

Toga istog jutra je odlazio Veli-paša. Već u svitanje su krenuli uz Bakije tovari sa prtljagom i Sara sa momcima i sluškinjama.

Pratili su ih konjanici. Paša je međutim odjahao u Kršlu, gdje je još jednom pregledao svoje konje i odred koji ide s njim na put. Kao obično u rano jutro, on je bio svjež i živahan, oči su mu bljeskale i govorio je lako.

Bilo je dobro odanilo, svijet je izlazio iz kuća, i dućani se počeli otvarati, kad je drveni most na Ćumuriji zatutnjio pod pašinim konjima. Bilo ih je u svemu dvanaest konjanika, a jahali su u stegnutom redu. Naprijed narednik Arnautin, sa dva trubača, pa pet-šest koraka iza njega paša, odmah iza njega ađutant mu, major Safvet, tamno-žuta tupa lica, pa tri niža oficira, pa konačno četiri konjanika, Arnauta. Svi su bili dobro odjeveni, u potpunoj opremi, oružani, sa nabreklim bisagama i kabanicama u terkiji. Prije nego što projahaše uskom Ćumurijom, paša se zaustavi da još jednom pozdravi Mula Sulejmana Jakubovića.

Juče, kad se s njim praštao, našao ga je blijeda i pogružena. Njegovo i inače zborano lice bilo se steglo i uvuklo nekud u se, a svijetle, uvijek nasmijane oči gledale su tužno i nesigurno. Očito je bio teško bolestan. Nije se žalio ni na što, ali je govorio o prolaznosti i smrti, i ništavosti ovoga svijeta. Kad mu paša spomenu svoj odlazak, on se uzbudi.

- Svi vi odoste! A kome ostavljate ovo veselo Sarajevo, i nas u ovom kazanu? Vi se rasturate kud koji, i Bog će milostivi dati pa će vam dobro biti, i vama i svem turskom uhu, ali mi ovdje teško da više dobra vidimo. Ispoganili se i iskrvili između se, i sad čekamo ko će doći iz bijela svijeta da nas uredi i pokrsti.

- Eno begovi u medžlisu vijećaju, i Hadži-Lojo kupi vojsku - govorio je Veli-paša sa smiješkom.

- To i jest ono, što je došao Hadži-Lojin vakat. Onakvi su u dobra vremena u prangama išli i kamen tucali, a nisu vojske kupili ni s gospodom vijećali. A, ko živ bude, vidjeće i njihovo. Alaknuće dva-triput, isturit koji fišek, pa će trčati kući da ih žena zaključa u magazu. A nek Švabo ostane samo tri godine u Sarajevu, oni će prvi natući šapke na glavu, i otimati se za švapske krstove, i zalagati krmetinom. E, moj valjani Veli-pašo, nema ovdje više čovjeka, nego gladna fukara i još gladniji begovi. Svačije će ovo još biti, a naše, beli, što je bilo - bilo.

I snizivši glas, on, kao molitvu, izgovori Ibni Abasovo proročanstvo o strašnim, posljednjim vremenima „kad će se topiti srce u pravovjernome, kao što se topi so u vodi, a neće moći ništa pomoći“.

I jutros je Mula Sulejman sjedio na svom malom ćepenku, i kad vidje pašu, on se diže da ga pozdravi. Paša uspori kas, i pozdravi ga nekoliko puta vojnički; a kad projaha i zamače za ćošak, Mula Sulejman ostade onako stojeći i moljaše u raširene dlanove, sa željom „da Bog pomogne i zaštiti ovog putnika, pravog muslimana i plemenitog čovjeka“.

Jahali su dalje Tašlihanom i Predimaretom. Dućani su bili većinom zatvoreni. Naročito hrišćanski i jevrejski. Pokoji Turčin je sjedio na ćepenku, ali roba nije bila povješana, kao obično, nego sva unutra, tako da se moglo, u slučaju da zatreba, odmah zatvoriti. Na Baščaršiji je bilo somundžija, salebdžija i besposlenjaka oko Sebilja, i svi su se okretali za konjanicima koji su jahali, polako i svečano, kao na paradi. U Kazandžiluku su se čuli rijetki čekići, a od Zelenog mejdana, na kom su se svaki dan sakupljale čete, dopirao je sve jasniji žamor i prigušeno klicanje. Nije se moglo razabrati šta viču, samo se čulo kako masa na pojedinačne poklike odgovara odobravanjem i žamorom koji je plovio nad gradom, kao otegnuto, čas jače čas slabije:

- A-a-a-a ...

Penjući se uz Kovače, oni usporiše i konji im se sustigoše. Oslanjajući se rukom na zaglavak sedla, paša se okretao i govorio Safvetu tako da drugi nisu mogli čuti:

- Znam da će ih Austrijanci stucati u zemlju, samo mi žao što neću ja.

Sve su se više penjali i sve se više širio pod njima grad, s modrim dimovima iznad kuća i tankom maglom iznad šljivika, i svaki čas se miran vazduh prolamao od ustaničkog klicanja:

- A-a-a-a-a...

Projahaše višegradsku kapiju. Na jednoj zeleni, kraj česme, sjedilo je desetak oružanih Turaka. To su bile ustaničke straže. Kad ugledaše konjanike, nastade među njima sašaptavanje i zabuna. Neki poustajaše; bljesnuše im na suncu nove vinčesterke, pokovane žutim limom. Tako su se gledali ne govoreći ništa, sve dok konjanici ne projahaše.

Izgubi se iz vida grad, i zamuknuše svi glasovi. Samo se u mirnu jutru čuje kako grgolje izvori i pada Mošćanica kroz jazove. Put je bio ravan i mek, nad njim nagnute kasne kruške i hrastovi. Opao žir, još zelen, prskao je pod kopitima. Zastadoše, radi konja, pored česme. Duboko pod njima vidjela se, usječena u strmu stranu, posljednja sarajevska kafanica. Pred njom je na zeleni ležalo nekoliko momaka, pored njih otpasano oružje i, posakrivani u travi, fildžani iz kojih su, očito, pili rakiju. I to je bila neka dokona ustanička straža, koja se sklonila ovamo da pije, jer je ustanička vlada u varoši zabranila svako točenje pića, skitnju i besposlicu. Dvojica od njih su pridržavali jednu riđu kuju, oko koje je oblijetao crn i čupav pas, i tjerah grubu vojničku šalu s njima. Ovako s visoka gledan, taj prizor je imao nešto naročito neprirodno i gadno; stoga, valjda, što se na tu daljinu nisu čuli ni njihovi glasovi ni smijeh, pa je izgledalo kao da sve to rade ćutke i ozbiljno.

Oficiri su govorili tiho između se, i rugali se toj bosanskoj vojsci koja sparuje pse. Paša je ćutao. Jutro je bilo odmaklo i, kao obično, njega je počela da ostavlja svježina i obuzima ona svakodnevna zlovolja. Mori ga ljutina. Kako sunce raste, onako se i njemu čini da ga svega prožima nešto mračno i kiselo. Teško izgovara riječi, i s mukom podiže vjeđe.

Put poče opet da se penje uz kamenjak. Pripicalo je sunce, a put bivao sve strmiji. Konji počeše da frkću i da se znoje. Šibali su repovima oko sebe, birali gdje da stanu, i svaki čas se oklizivali na glatkom kamenu, krešući potkovicama.

Dvojica oficira psuju, otirući znoj.

- Sestru im, njima i njihovoj Bosni! Zar je ovo neka zemlja? Penješ se, penješ, i lomiš kao da ćeš u nebo stići, a kad se ispneš, nema ništa: novi kamenjak i nova strmina.

- Pfu! Tuhaf vilajet.

Pa bi i opet zaćutali, i pod zlovoljom i žegom putovali dalje.

III.

Onog istog dana kad je Veli-paša otišao, prešla je Mara baba-Anuši na Bistrik.

Kad je ujutru došla Hamša, i zatekla je onako uplakanu i slomljenu kraj rasturenih stvari, jedva je uspjela da je digne i da je natjera da se umije i pribere. Dobra Ciganka je i sama plakala, onako kratko i s malo suza, kao što i najmanjim povodom plaču žene koje su se istrošile mnogim radom i čestim rađanjem. I plačući i sama, rešila je djevojku sa bezbroj sitnih i protivrječnih laži: kako će se paša možda vratiti; kako će ona otići svome ocu, u Travnik; kako će se lijepo udati i namiriti ovdje u Sarajevu; kako je lijepa, mlada kao kap, zdrava; kako ima baba-Anušu, i nju, Hamšu.

- I-i-i, da sam ja u tvojim godinama, ja bih sve igrala i pjevala.

Konačno je uspjela da je nagovori da se spremi pa da je vodi do baba[1]Anuše, da ostane tamo, ako hoće, i nekoliko dana, da se malo razabere i umiri; a ona, Hamša, čuvaće kuću.

Iza podne je krenula sa Hamšom i njenim najmlađim sinom, koji joj je nosio zavežljaj. Kad su prelazili Miljacku preko Latinske ćuprije, naiđoše neki oružani Turci, brzim korakom. Ona obori glavu od straha, i pogled joj pade na plitku sijeru vodu i sitan šljunak na dnu. Tada pomisli na neki dubok vir u kom bi je nestalo.

Baba-Anušu zateče plačnu, a kuću punu žena. Pod izlizanim jorganom, iz kojeg je ispadao pamuk, ležala je unuka joj, djevojčica od deset godina. U jednom ćošku je sjedio unučić, nešto mlađi, trbušat dječak, i glodao mokar kočanj od kuvana kukuruza. Otkako su joj prošle zime pomrli i sin i snaha, oboje u dva mjeseca, baba Anuša je uzela djecu k sebi. I prije je volila da pije, ali otkad joj je umro taj jedini sin, propila se posve. Ne može od siromaštva da nabavi rakije koliko joj treba, nego kupuje špirit kod Jvrejina pa sama prži šećer i pravi od toga neko piće koje zove sagrdan. Ne jede gotovo ništa, nego povazdan hoda po kući, podbula i uvezane glave. A djecu zapustila, pa samo što spavaju kod kuće, a inače se povazdan skitaju po mahali. Naročito djevojčica, rano razvijena, pjegava u licu i s nečim iskusnim i drskim u očima.

Tako joj je i juče, već u rano jutro, izišla unuka da lunja po ' đubrištima i pabirči po baštama, oko ograda. U dugoj košulji od grube botane, uprljanoj voćem i prašinom, odvojila se od ostale djece i odvrljala do navrh Bistrika. Sokaci su bili pusti i sve kapije zatvorene, jer svijet zbog bune nije izlazio. Tu negdje susretoše je dvojica mladića. Jedan je bio Salčin, s Bistrika, padavičar i ubojica, ospičav, krupan, sakat u lijevu ruku i uvijek izubijan po čelu. Onaj drugi je bio iz neke druge mahale, vitak mladić, dobro odjeven, pod teškim bensilahom i oružjem. Kad ugleda djevojčicu, padavičar je viknu:

- Mala, mala.

A ona je stajala uz ogradu, gledala ga netremice, češala nogu o nogu i nije se micala. Tada on izvadi iza pojasa povelik grumen šećera i pokaza joj:

- Ajde ’vamo, daću ti šećera.

Ona je pogledala čas u šećer čas u njega, i primicala se polako, držeći sva četiri prsta lijeve ruke na ustima. Ali kako je ona prilazila, tako se on odmicao uz sokak. Ona zastade, s nepovjerenjem u pokretima i u pogledu. Ali i on stade, ispruži ruku jače:

- Evo šećer, naj.

Videći da se ne miče, on izvadi iz njedara težak crn ključ, i gornjom, debljom, stranom odbi mali komadić šećera. Ona priđe oprezno, kao svraka, i uze ga. Rskala je i jednako gledala u njih. Kad je svršila, padavičar ispruži ponovo ruku:

- Evo još.

Mala se primicala, a on se odmicao, pa bi onda opet zastajao, odbijao ključem komadiće i davao joj. Tako ju je mamio, kao što se mami uporno živinče na kukuruz. Onaj mladić je išao pored njega, samo malo po strani, ogledajući se svaki čas oko sebe. Tako konačno dođoše navrh Berkuše, gdje prestaju kuće i počinje neki napušten kamenolom, sada obrastao bunikom i čkaljem. Salčin se ispe na jednu hrpu kamenja, s koje se otvarao vidik na Sarajevo. Mladić je stajao u rupi ispod njega. Djevojčica se čas obzirala za sobom, čas podizala lakom pogled prema Salčinu, koji je čučao na stijeni i držao u rukama šećer. On odbi još jedan grumen, ona priđe da uzme, ali joj je bilo odveć visoko, i onaj mladić joj ga dohvati i dade. I dok je još stajala s ustima punim šećera, mladić se baci na nju, obori je i iščeznu s njom u obrasloj rupčagi. Najprije se nije čulo ništa do prštanje šljunka i škripa njegova bensilaha; ali ubrzo djevojčica poče da jeca, pa da vrišti i zapomaže. Mora da joj je dlanom zaklapao usta, jer je vriska dolazila na mahove i isprekidano.

A Salčin je jednako čučao na stijeni. Usta su mu bila otvorena; a listovi, na koje se navalio svom težinom, podrhtavali su. Ali je dugo tako stajao i razrogačeno gledao u rupu pod sobom. Odjednom se zanese, ispusti neki mljaskav, tup zvuk, raširi ruke i pade u rupu pored njih. Ozdo se čulo kako krklja i bije nogama. Mala je bila potpuno umukla.

Kad se, docnije, mladić pomolio na sunce, bio je blijed, zemljav po koljenima i laktovima. Prepasa se i otrese, pa se onda vrati i izvede Salčina, koji se naslanjao na njegovo rame. Bio je okrvavljen po nosu, usta mu pomodrila i iskrivljena, kosa slijepljena, a po grudima tragovi pjene i pljuvačke.

Teško je disao i unezvereno gledao, jedva je metao nogu za nogom. Tako se izgubiše među kućama.

A sunce se primicalo podnevu, i sve više obasjavalo kamenolom i zarasle rupe po njemu. U onoj dolji, na ugaženoj travi i razrovanoj zemlji, ležala je djevojčica. Košulja joj je bila prebačena preko glave, a djetinje tijelo kao neka stvar, malena, izgubljena i zgažena, gubilo se među oštrim sivim stijenama, na suncu. Nad njim su zujale muhe. U sunčanoj tišini moglo se čuti kako se dolje, u varoši, svjetina roti i mrmori, i kako se s vremena na vrijeme stotine glasova stapaju u stegnuto, nerazumljivo klicanje:

- A-a-a-a-a!

To popodne, baba Anuša, pošto je uzalud dugo čekala s ručkom, sjede sa dječakom da jedu. Mali je srkao mršavu čorbu, a nije htio da jede ječmen hljeb, jer je bio tvrd i opor, od brašna koje je sijano na rijetko sito i puno bodljikave pljeve. Da bi ga zavarala, baba je drobila hljeb u čorbu i kašikom topila zalogaje na dno.

- Ovako Turčin u pako tone, evo.

Malom se sviđala ta igra; on je pomagao babi i gurao komad za komadom na dno čaše, pa ih onda vadio i onako potopljene gutao. Tako zauzeta oko jela i djeteta, Anuša nije ni čula korake uz basamake, kad se vrata najednom otvoriše: ljudi su donijeli djevojčicu.

Onako onesvješćenu, našle su je Ciganke iz Berkuše, kad su išle u drva, a muktar je dijete poznao i naredio da se prenese kući. Sad je ležala, zavijena u mokre krpe natopljene sirćetom. Nije nikako dolazila sebi. Bila je puna modrica, buncala je i pokatkad micala rukama, ali od struka pa naniže tijelo joj je bilo neosjetljivo i ukočeno, kao uzeto.

Žene su dolazile i odlazile, plakale zajedno sa baba-Anušom, dogovarale se, ali niko nije znao šta treba da se radi, jedne su predlagale da se uzmu lijekovi u Jevrejina Pred Imaretom, druge da se zove ljekar, treće da se zove fratar, ili da se stvar prijavi vlasti. Ali, napolju je bila buna: dućani zatvoreni, vlasti pobjegle, a pop i ljekar bogzna gdje skriveni. Sve je bilo odsječeno, prepušteno samo sebi, i svak se osjećao nemoćan.

Mara je stajala pored peći i, ne shvatajući ništa, usplahireno gledala oko sebe. Svi su bili zauzeti oko djevojčice, a nju niko nije ni primjećivao.

Na koncu se žene, poslije uzaludnih razgovora, raziđoše. Smrklo se, ali nisu palili svijeće. Mali je zaspao, onako u kutu, sa korom nedojedena hljeba u ruci. Baba Anuša je sjedila nasred sobe, i naviklim pokretima spremala svoje piće i prelijevala iz suda u sud. Širio se oštar i neprijatan miris, kao od prokisla hljeba. Mara, savijena na uskom tvrdom minderluku, nazirala je kroz tamu jorgan pod kojim je ležala djevojčica i koji se ocrtavao prema prozoru, obal i nepomičan kao humka. Tako je zaspala.

Probudila se u neko doba noći. Soba je bila obasjana mjesečinom. Nasred sobe je još sjedila baba Anuša, sa oblozima na glavi, ali nekako čudno živahna, previjala se i mlatarala oko sebe rukama. Odvijala je svaki čas obloge, i topila ih vodom, a pri tom je mrmljala neke riječi bez veze i smisla:

- Ukrsti, prekrsti, ukrsti, prekrsti.

Tako je metala i skidala oblog za oblogom, pa onda bi odjednom zanihala gornjim dijelom tijela i počela da tiho zapjeva:

- Isuse mo-o-o-j... slatko ime-e-e!

Nijema i ostudenila od straha, Mara je slušala taj šapat i gledala lude pokrete. Nije mogla da razumije ništa, ali je osjećala da se tu vrši nešto ružno i strašno. I opet kao neka služba nečem što je zlo, što zastrašuje i ubija. Nije mogla da zaspi, a nije smjela da se javi. I odluči da bježi odatle čim svane.

Prije nego što su žene počele ponovo da se sakupljaju, i prije nego što se baba Anuša istrijeznila, Mara pobježe sa svojim zavežljajem niz Bistrik.

Po sokacima nigdje ženske čeljadi. Pred ogromnom zgradom austrijskog konzulata poredana neka kola, i oko njih oružani ljudi na konjima.

Ona je išla protivnom stranom, uza same ćepenke zatvorenih dućana. Kad bi na dno Bistrika i htjede da skrene pored Kršle, ču neku graju i sa humke na kojoj je stajala ugleda pod sobom svjetinu. Nasred Atmejdana ležao je nauznak leš turskog oficira. Odijelo je na njemu bilo sve u komadima. Grudi sasvim gole. Oko leša su ležali razbacani neki papirići, korice od sablje, fes. Gnjevni ustanici su se rojili oko njega kao ose, i s psovkama ga udarali nogom u slabine. Mara brzo zakrenu glavu i zaputi se drugom stranom, ka Latinskoj ćupriji. Tu, drhteći još uvijek od malopređašnjeg prizora, pogleda još jednom sijeru vodu sa šljunkom na dnu, i konačno se odluči da učini ono na što je pomišljala noćas, ležeći na tvrdom minderu kod baba- Anuše: da ode fra-Grgi. Da učini ono što je najteže i najstrašnije, i da tako preduprijedi svako drugo zlo.

U Latinluku je sve bilo mirno. Ona zakuca na kapiju, pored crkve; ali se zadugo nije odzivao niko. Tek u neko doba javi se iz susjedne kuće jedna starica, uvede je u svoju avliju, pa odatle, kroz dva kapidžika, jedan u tarabama, drugi u zidu, dođoše u fratarsku avliju.

Kaldrma je bila bijela i šimšir podrezan. Starica je izvede uza strme basamake i nađoše se na prostranoj divanani, zastrtoj ihramima. Odjednom Mara ugleda pred sobom fra-Grgu, i zastade ne ispuštajući svežnja iz ruku. On je šetao upoprijeko preko divanane, brzim i oštrim korakom; u lijevoj ruci držao je otvoren brevijar.

Još nekoliko puta premjeri divananu, kao da nju i ne vidi; a ona je stajala nepomično, sa jednom jedinom mišlju: da je to ono najstrašnije. Konačno on zastade, sklopi brevijar i okrenu se njoj.

To je to: najstrašnije, mislila je ona jednako, i gledala ga i slušala kao kroz maglu kako bije pesnicom po sklopljenom brevijaru, kako širi ruke i uzbuđeno šiba oko sebe bijelim konopcem i teškim brojanicama, i kako upire u nju pogled, smeđ, oštar, neumoljiv, ispod gustih obrva.

- Znaš li ti šta si ti sada u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva!

Grmio je: da je ona svojom rukom otvorila ponovo sve rane Isusove, koje su bile već zarasle, da je rasplakala Gospu; pljunula na krst i pričest. Unosio joj se sasvim u lice. Pred tim pogledom i tim riječima, njoj se činilo da se sva nekud skuplja i sužava, da ne stoji na zemlji, i da joj tijelo pred tolikom sramotom iščezava, topi se i postoji samo još u svijesti, kao crna tačka koju nikakav napor ni bol ne mogu sprati.

Tako se zanosi, i sve više gubi, kao u magli, u toj misli o prokletstvu i vječitoj kazni, koja je konačno rješenje, i gotovo kao neki odmor. Ali kad ona misli da je sve već svršeno, on je trza, iznova diže nekim riječima o Hristovom milosrđu kome kraja nema, i koje je veće od svakog ljudskog grijeha, zla i sramote. Govorio je o dugoj pokori, o kajanju i opraštanju. Ali, pri tom, njegov pogled nije bivao blaži, ni riječi mekše. I ta pokora je njoj izgledala tako teška i daleka, a ona sama tako nemoćna, da joj se činilo lakše da potpuno potone u onom mraku prokletstva i kazne, nego da ma šta pomisli, kaže ili učini. Ali fratar je oblijetao oko nje, šibao je riječima i trzao iz bunila.

- Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila.

Pa mu se u govoru i opet javljalo neko oproštenje, koje je, odnekud, moglo i moralo da dođe, ali koje, osjećala je ona, ne može da pridigne ni utješi.

I iz tog bunila je trže škripa i kucanje sata. Šaren turski sat, sa olovnim utezima, iskucavao je podne. Fra Grgo odjednom zastade, kleče na klupicu pored prozora, prekrsti se i poče da moli naglas:

- Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona začela po Duhu Svetom. Zdravo, Marijo, milosti puna...

I kad je došao do polovine, on zastade i viknu ne gledajući u nju:

- Što ne moliš? Odgovaraj!

Ona mehanički posluša; prihvati molitvu i, zamuckujući i zagrcavajući se, poče da moli drugu polovinu, kao što je običaj kod podnevne i večernje molitve:

- Sveta Marijo ... Majko božja... moli za nas ... grešnike, sada u čas smrti naše.

Pa i opet prihvati on:

- Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po riječi tvojoj. Zdravo, Marijo ...

Kad je opet došao red na nju, molila je malo glasnije i mirnije. A kad je on oštrim i jasnim riječima počeo da moli zaključnu molitvu, ona se usudi da podigne oči.

Pognut, sa vijencem progrušane kose na glavi, sa rukama sklopljenim nad brevijarom povezanim u crnu kožu, i nad brojanicama koje su se preplele i pomiješale sa bijelim konopčićem s pojasa - njoj se učini da i on to nešto tajanstveno radi i nekom služi, a samo on zna kome. Ovo je izgledalo manje nepoznato i manje strašno, ali na svoj način isto tako mučno i zagonetno kao i ona noćna bdenja Veli-pašina i baba-Anušina. Što je glavno: i ovde je njena duša bila skrušena i satrvena.

Kad završiše molitvu, on mirnijim i dubljim glasom dozva babu i naredi joj da vodi djevojku u kuhinju. A ona je išla, drhteći i posrćući od gladi, nespavanja, mnogog plača i potpunog nerazumjevanja svega što se s njome radilo.

Fra Grgo se i sam spremao da bježi iz svog stana i da se skloni u koji konzulat. Prošlu noć su ga dvaput tražili i dozivali neki Turci, ustanici, a on je bio sakriven u Šamukovića kući, u susjedstvu. I toga dana, čim se stade mračiti, on pređe opet, kroz bašte i između perda, kod Pamukovića. Tu, u razgovoru sa starim Pamukovićem, odluči da jednog od narednih dana pređe konačno u francuski konzulat, jer mu je konzul Rive, čovjek govorljiv i neobično ljubopitljiv a dobar katolik, već nudio da se skloni kod njega. Tu bi riješeno i za Maru: da pređe u Pamukovića kuću, i da tu poslužuje dok se buna ne smiri i crkva opet ne otvori, pa da mogne da izvrši javnu pokoru, u nedjelju, na velikoj misi, pred narodom.

IV.

Pamukovića kuće su bile nedaleko od crkve, takođe u Latinluku, samo malko unesene unutra, tako da su imale dva lica; jedno gleda na Latinluk, a drugo u Ćumuriju. Bile su dvije kuće, bjelje i znatno veće od ostalih kuća u Latinluku. Glavni ulaz je bio okrenut prema Miljacki i kroza nj se ulazilo u pravu veliku avliju. U sredini avlije raste šimšir, u obliku četvorougaonika, i u njemu je, po sredini, posađeno sitno cvijeće; a po krajevima, uza zidove, zimzelen i grmovi srebrnaste igde, opojna i zagušljiva mirisa. Tu je bila velika Pamukovića kuća na sprat. Cijelom dužinom kuće išla je velika divanana, na bijelim stubovima, sa prozorima opervaženim modrom bojom.

Ispod te prve kuće bio je prolaz u drugu avliju, koja je bila veća, ali krupnije kaldrmisana, bez cvijeća i ukrasa, sa vijencima luka ili suvih paprika po zidovima. Tu je bila druga kuća Pamukovića, manja i niža, ali isto tako čista, svečano bijela, sa bojenim prozorima. Na drugom kraju prostrane avlije bio je mutvak, jednostavna prizemna zgrada sa kuhinjama, sobama za ostavu i stanovima za poslugu. Iza mutvaka, odijeljena tarabama, bila je treća avlija, malena, mračna i vlažna. Tu se otovarivalo sijeno, drva, voće i sve što bi kmetovi i napoličari doćerivali. Tu su bile štale, i držale se kace, burad i svakojaka starež.

Sve je to Mara i gledala i nije vidila, jer su joj koljena klecala, glava se zanosila i očni kapci sami padali od nesna; ali je jedno ipak osjetila odmah: ovo je veliko, sjajno i bogato i ne može se uporediti ni sa čim što je dosad vidila; ni s Alajbegovića rasklimanim čardakom, ni s Veli[1]pašinim polupraznim sobama, a kamoli s njihovom kućom u Docu ili s baba-Anušinim strašnim kućerkom iz kojeg je jutros pobjegla.

Proveli su je kroz prvu avliju i uveli u kuhinju, gdje su sluškinje i snahe spremale večeru. Tu je ostavila zavežljaj, i stajala, kao osuđena, uz dovratak. Žene su je posmatrale ljubopitljivo i bezobzirno. Jedino stara Jela našla je za nju poneku riječ i nastojala da joj olakša položaj. Kad je došlo vrijeme večeri, sjela je s Jelom i sa dvije druge sluškinje za siniju. Neprestano je obarala oči, zamagljene od stida i nesna, ruka joj je drhtala, a sramila se opet pred njima što ne može da jede, i uzimala je pokoji zalogaj, iako nije imala snage ni da ga sažvaće ni da ga proguta. Odlaknulo joj je kad se svršila večera i kad je vidila da će spavati sa Jelom u istoj sobi.

Nekoliko prvih dana proživlje u čuđenju i nesnalaženju. Pomagala je u poslu, po kuhinji i po avliji. Ali su i Jela i sluškinje više volile da je posmatraju i ispituju, nego da joj daju posla. A ona je neprestano stezala i sakrivala svoju tešku neposlušnu kosu i stidila se svoga tijela. Zato joj je bilo najmilije da joj daju neki dug posao, koji može da radi povučena i sama; da trijebi grah, plete luk u vijence, ili češlja vunu. Onda bi, sjedeći u kutu jednog sobička pored kuhinje, do pasa u vuni ili luku, posmatrala visoku kuću Pamukovića, sa divananom koja nije drvena i štura, kao što su sve one koje je dosad vidjela, nego šarena i zidana na svodove, sa stubovima koji su bijeli. Zamišljala je kako je unutra namješteno, kakvi su ljudi i kako žive. Ali se rijetko dešavalo da ugleda koga od Pamukovića. I što ih je manje viđala i poznavala, to je više volila da gleda u te bijele stubove i prozorska stakla koja se nisu nikad otvarala, i iza kojih je, kako se njoj činilo, bio neki bolji život i neki drugi ljudi, koji ne poznaju ni nesreće, ni oskudice, ni sramote. S vremenem, njoj se dala prilika da vidi ponekog od Pamukovića; ali njih je bilo mnogo, a i od onih koje bi srela nije nikad čula ni riječi ni vidjela smiješka; tek bi minuli preko avlije ili divanane.

Tako je upoznala tetka-Anđu, sestru starog Pamukovića, koja je stanovala u onoj manjoj kući. Tu je živila sama, jer djece nije imala, a njen čovjek, Šimun, držao je han na Kiseljaku i samo s vremena na vrijeme dolazio u Sarajevo. Bila je ugojena i crvena u licu, sa jakim podočnjacima i prvim borama; na njoj su sjale i šuštale dimije od teškog crnog atlasa.

Zatim je viđala neudate kćeri, snahe i sinove, kako je koga slučaj nanosio. Starija kćer je bila djevojka već u godinama, vitka, rumena kao svi Pamukovići, malko precvala. Mlađa je bila još djevojče. Ona se još glasno smijala i zamuckivala u govoru; lice joj je bilo blijedo, s modrim kolutovima ispod očiju, a pogled nestalan. Ali je i ona svakim danom sve više gubila znakove djetinjstva i počinjala da u hodu, licu i govoru liči na ostale Pamukoviće. Dvije starije nevjeste su već u svemu bile jednake sa ostalim Pamukovićima. Čudno je bilo kako su primile sve: ohol i siguran pogled, ono hladno u glasu, hod i govor bez pokreta. Samo je treća, najmlađa snaha bila u svemu drukčija i odudarala od svih ukućana. Zvala se Nevenka.

Jednoga dana Mara ugleda, na divanani i samo za trenutak, staru Pamukovićku. Išla ie polagano. S jedne strane joj najmlađa kći, a s druge jedna od snaha; ali se nije naslanjala na njih. Bila je ogromna, teška, sva kao razvaljena, i jedva se kretala. Glava joj je uvezana sa mnogo nekih tamnih marama, a grudi nepokrivene, velike, vise u tankoj košulji od svilena beza. Lice puno crvenih i modrih žilica, sa dva reda teških podočnjaka iz kojih gledaju nepomične, posve okrugle oči, bez trepavica.

Rjeđe je mogla da vidi muškarce, koji su povazdan bili po radnjama, kasno dolazili i rano odlazili. I na njima je, kao i na ženskinju, bilo to isto tmurno i teško dostojanstvo u pokretu i pogledu. Ali Mara je mislila da to, kao neka sjenka, nužno ide uz bogatstvo i gospodstvo. I, češljajući vunu, ona je i dalje zamišljala, iza onih pendžera i stubova, njihov život pun sigurnosti, reda i dostojanstva, sasvim drukčiji nego njen.

Ali tada počeše da dolaze Jela i najmlađa nevjesta, Nevenka, i da rade s njom zajedno. Iz njihovih razgovora i iz onog što joj je svaka od njih pričala, njoj poče da se polako otkriva istina o Pamukovićima: da su i oni mučeni zlom i nesrećom, kao i svi koje je dosad poznavala, kao njena majka, Hafizadićka, i stari Ilija Garić, kao i Veli-paša, i baba Anuša; samo što oni to na svoj način snose i kriju. Ona je strepila od onog što su pričale obje žene, iako često nije ni razumjevala svaku pojedinost, a često nije ni slušala, nego je za sve vrijeme mislila o sebi. Ali ipak je iz njihovih dugih pričanja i jadanja sve jasnije uviđala da se ni iza onih velikih prozora i stubova ne živi dobro, da se i tamo krije ono što nju goni od kuće do kuće, i muči danju i noću.

Jela je bila oniska ali krupna, žuta i podbula u licu. Bila je prešla pedesetu godinu, a nije se nikad udavala. U tome je bila neka tajna koju je ona, pored sve svoje brbljivosti, brižno krila. Trideset i sedam godina ona služi u Pamukovića. Cijela kuća je na njoj. I ljeti i zimi sva umotana nekim šamijama i podvezama, puna uzlova, ona se vrtila po cio dan po mutvaku, spremala i naređivala. Nju je, kad joj je bilo šesnaest godina, unesrećio mlađi brat starog Pamukovića, jedan silovit i prekrasan mladić, koji je poslije otišao u svijet i negdje poginuo. Otada je ostala u toj kući, kao sluškinja. Ne izlazeći nikad nikud iz mutvaka, vrteći se vječno u istim poslovima, uvela je rano i otupila potpuno. Imala je naviku da razgovara sama sa sobom, naglas. Pamukovići i njihova kuća bili su za nju sav život i cio svijet. Pamti kad se stari Pamuković oženio, kad su se snahe dovele, djeca i unučad izrodila, kad je ko umro ili bolovao. Svi su, od rođenja, navikli na nju kao na stvar. Ona je vodila računa o svima a niko o njoj. Niko nije znao da li ona jede, spava ili boluje. I ime bi joj zaboravili da je nije trebalo dozivati. U razgovorima sa Nevenkom i Marom, ona je govorila o Pamukovićima i njihovim sudbinama kao o zlu koje se ne da promijeniti, i koje treba snositi.

Mnogo oštrija i rječitija bila je nevjesta Nevenka. Mari je bilo teško i neprijatno da gleda u njene grozničave crne oči, i uvijek je s nekim nemirom i strahom razgovarala sa njom. Nije se, zapravo, bojala nje nego Pamukovića. A nevjesta je namjerno i sve češće ostajala s njom nasamo, i sve potanje joj pričala o sebi i o Pamukovićima.

Malena, blijeda, žustra u hodu, volila je mnogo da govori, ali bi uvijek snižavala glas kad bi naišao ko od Pamukovića. Sirota, kćer jednog dunđerina s Bistrika, na silu je ušla u tu kuću. Niko, ni ona sama, ne zna kako se to desilo da ju je najmlađi Pamuković vidio jedne nedjelje u crkvi i odmah zagledao, ni kako je uspio da savlada otpor svojih i da je dovede i vjenča. Prve dvije godine ne rodi, i tek proljetos zanese. Sad je bila već u šestom mjesecu. U istoj onoj sobici pored mutvaka u kojoj je Mara češljala vunu nastavili su joj stan, na kom je tkala platno za dijete. Tka bez šestak, i sve pjevuši. Onako kako pjevaju žene pri poslu: ni pjesma ni riječi nemaju ni početka ni kraja. Kad joj se niti pomrse i čunak zapne, onda i pjesma stane, a kad čun proradi i brdo lupne, i pjesma se nastavlja brže. Kad joj dodija i zabole je krsta, ona ostavlja stan, sjeda pored Mare i počinje da češlja vunu, i da priča: kako se udala, i kako je provela ove dvije godine u Pamukovića kući, kao nerotkinja. - Šušti i pucketa vuna i kuckaju zubi na grebenima, a Mara je, pognute glave, sluša kako naglašava i s nekim gorkim zadovoljstvom ponavlja ono što je najružnije i najteže. Strepi od onog što čuje, i još više od pomisli da će čuti još nešto strašnije. Najviše bi volila kad bi se sad nevjesta odjednom nasmijala i kroz smijeh rekla da sve to nije istina nego samo strašna priča. Ali nevjesta priča i priča, i prekine samo pokatkad, kad se zaplače. Kako su joj ruke u vuni, ona i ne otire suze nego samo zakrene glavu u stranu, a suze joj kaplju bezglasno na pod. Za to vrijeme Mara, u neprilici, obara još dublje glavu. A nevjesta, pošto otplače, nastavlja svoje pričanje.

OVO JE PRIČALA NEVENKA, PAMUKOVIĆEVA NEVJESTA

Pošto se dva-tri puta vidila pred crkvom s Nikolom Pamukovićem, došao je on, na Blagovijesti po podne, s ocem i starim Matanom Boštorom i isprosio je. Kad su prosci otšili, njena majka, koja boluje već nekoliko godina, prizvala je sasvim blizu sebi i zagrlila je. Iako uzetih nogu i nepomična na šiljtetu stara je govorila sa svojim nepromjenljivim mirom i uvijek istom snagom u glasu i očima.

- Sinko, ne dajem te što će ti biti dobro i lako, nego što je tako, zar, suđeno. Ona je kuća teška i opaka. Nećeš biti gladna ljeba, nego lijepe riječi i pogleda. Ali ti otrpi, doći će vrijeme pa ćeš ih sve zadjenuti za pojas. Gore nego što je meni bilo sa tvojim ocem neće ti biti.

Čovjeka pazi i njih slušaj, ali ne daj na se. A dotuži li ti, pa da baš ne možeš, znaš gdje su naša vrata.

A onda je poljubi kratko u oba obraza i u kosu. I prekrsti je brzo kao pred opasnošću. A mala je klečala pred njom, u svijetlim dimijama i tamnoj ječermi, tanka, sitna i pognute glave. Nije plakala, ali je bila blijeda i silom je stezala zube da joj ne drhti donja vilica. Stale su da se izmjenjuju ceremonije i učtivosti, sve brzo i usiljeno, kao kad se u bogatašku kuću dovodi sirota dunđerska kćerka. Nakon četiri nedjelje ona je vjenčana na ranoj misi i prevedena u Pamukovića kuću. Dočekale su je jetrve i zaove sa onom okrutnom, hladnom ljubaznošću koju ima bogat svijet.

Po udaji, ona sačeka, ne govoreći nikom ništa, sedam uobičajenih dana, i sedmog dana po podne pođe majci, sva umotana i pognuta. Pratila ju je djevojka. Uđe mirno u kuću i u sobu, ali čim je majka zagrli, nju obori na koljena grčevit plač koji je prijetio da je uguši. Neočekivan, ružan, i za to malo tijelo nevjerovatan urlik ispuni sobu. Ma koliko je stara dozivala, ona nije mogla da dođe sebi, samo je bila licem o pod i kvasila suzama i pljuvačkom stari ćilim. Kad se malo smirila i pribrala, htjede da se digne, ali je stara ne pusti nego je privuče k sebi, i dok se mala uzalud otimala, razdriješi na njoj haljine i poče da je pregleda. Starica jauknu i stade da kune:

- Jao meni! Turčin pogani, šta uradi od djeteta! Jao, skota Pamukoviča! Jao, izroda!

Tako je naricala i uzvikivala kod svake modrice na koju je nailazila, dok je mlada drhtala pod njenim rukama, sitna i gola kao ovca koju strigu. Tako su ostale do sutona zajedno. Onda stara dozva Pamukovića djevojku:

- Da odeš kući i da kažeš gazdarici i tetka-Anđi da ja nemam nego ovo dijete, i da sam mislila da ga udajem u krštenu kuću a ne u pustahije. A ako njihov sin hoće ženu, neka dođe po nju, da ga ja pitam kako se maksumu rebra lome.

A lice joj, veliko i sjajno, plamti u večernjem svjetlu.

I on je došao, već sutradan, blijed, i izišao još blijedi, vodeći ženu za sobom. Tako se nevjesta vrati i osta među Pamukovićima kao „kućni dušmanin“, pritajen neprijatelj i nijema žrtva. Taj njen odlazak se s vremenom i zaboravi. Ona je samo nedjeljom išla majci, i to ne uvijek. Prileže na posao i poče pomalo da upoznaje Pamukoviće, i kuću, i život u njoj. A to bijaše za nju izvor bezbrojnih muka, koje nisu nikako prestajale, već su se bez prestanka rađale nove.

Od dana kad su unijeli njen sanduk sa ruhom, jevtin, šaren i pokovan žutim limom i čivijama, među njihovo pokućstvo, glomazno, tamno, bez ijedne svijetle tačke i šare, ona je uvijek osjećala pred njima, i svakom njihovom stvari, stid koji ju je izjedao iznutra, ali koji ne bi priznala ni pokazala nikad, nikom. Vidi njihovu snagu u svemu što rade i govore, vidi da je sve na njima, i oko njih, njihovo, otmeno i lijepo. Pa ipak, ne može ništa da im prizna. Povazdan, i noću još, ona se u mislima prepire i mjeri s njima; izjeda je i muči i ne ostavlja nikad ta potreba da se brani od njih i upoređjuje s njima. Ali mučeći se tako i lomeći, ona je polako upoznavala Pamukoviće, i saznavala mnoge stvari, nove i strašne.

Vidila je da čine krivo svakom, da ne priznaju nikom ništa, da ne vole nikog, da ih mrzi cio svijet, iako im dolaze sva gospoda i fratri. I između sebe se biju, ali „gluhim barutom“, a nevjeste i jetrve se potkradaju, panjkaju, i svađaju, noću, dugo i šapatom. Saznala je da stari Pamuković ostaje pokatkad do zore nad tefterima i računima, i da se prepire s najstarijim sinom, pa da sutra povazdan ne može ništa da okusi osim kafe i duvana. Vidila je da se svakom od njih, kad dođe u godine, otvara živa rana ili na nozi ili na ruci, pa je po noći kriomice peru i previjaju. Zato gledaju da udaju i ožene svako još za mlada. Vidila je da stara Pamukovićka ima nastupe gotovo svakog mjeseca, da se zaključava u sobu, ne pušta nikog sebi nego urliče i ludi i bije sobom o pod, pa poslije toga odleži po pet-šest dana, ječeći kao najteži bolesnik. Vidila je mnogo skrivenih zala, dok se jedne noći ne otkri pred njom, strašno i nesumnjivo i ono o Šimunu.

To je bio tetka-Anđin čovjek. Ona se u četrdesetoj godini upalila i udala za nj; to joj je bio treći čovjek. On je bio rodom iz Travnika, znatno mlađi od nje, blijedolik, besposličar i psovač, koji je dane i noći pio po Sarajevu i okolini. A ona ga je volila, kao što samo žene u tim godinama mogu, bolesno, materinski bezuslovno. Krila je i uljepšavala njegove ispade, liječila mu mamurluke i rane, plaćala štete i dugove, i davala novac za nove pijanke.

Jedne noći dođe Šimun kući s takvom lomljavom da se nije moglo sakriti. Stoji ga jeka, i svaki čas pada kao svijeća. Leži na zemlji, koluta očima, siv i žut u licu, i priča, iako ga dižu i ušutkuju.

- Joj, joj! ... Boga molite! Svete soli dajte! U Ferhadiji me srete Turčin, kovrčave kose i škiljav, u hintovu; crni mu i konji i kočijaš. Sjedi, kaže, Šimune, u fijaker. Meni se neće. Sjedi, pa sjedi. Sjedoh. Kad on poče da goni ...

Tu Simun obara lice i čelom struže pod.

- Jao, jao! Pa goni, pa goni, dok ne izbismo na Miljacku. Kad poče preko jalije i preko kamenja i jendeka, pa kroz vodu! Zalud ja pomažem iza glasa i propinjem se. Jao, jedva me, mrtva, isturi na Ćumuriji, a on pršte, čini mi se, zajedno sa fijakerom.

I opet bije čelom o zemlju i trese cijelim tijelom. A žene ga polijevaju i krste, šapuću molitve i na prstima odlaze i dolaze, kao pčele.

- Spasi, Djevice!

- Majko prečista!

A nevjesta je, blijedeći i drhteći od studeni, sna i straha, gledala sve to sa svoga prozora. I nije mogla da ne vidi kako se Simunu, u svoj toj strahoti i poniženju, gospodski boraju čakšire, kako mu fino pada vezena košulja oko blijedih ruku, i kako su vitke i lijepe jetrve u tankim košuljama od svilena beza.

Neko vrijeme poslije toga, poče Napast da dolazi za Šimunom do samih avlijskih vrata, Jela joj je pričala da Ga je vidila na svoje oči, da je uistini Turčin, škorav i kovrčaste kose, s fesom nakrivo, a lijevo mu oko napola zaklonjeno. Nevjesta je povazdan mislila na to; i san joj postade lak od straha i misli. Ona se i sama noću budila i prisluškivala kako se Anđa i ostale Pamukovićke, na kapiji, otimaju oko Simuna kao oko grešne duše. On ga je vukao još s kapije za džemadan, i zvao da piju dalje, a žene su ga uvlačile u avliju. Anđa je bila najsmjelija. Ona Ga je tukla brojanicama i krstom na njima, kao bičem, i grdila siktavo i prigušeno:

- Odlazi, balijo nečisti, ostavi mi čovjeka. U ime Svetog Trojstva, odlazi od krštene duše. U pako, vraže!

Šimun se kao posečeno drvo klatio između razmahanih žena i nepomična Turčina, koji je stajao u sjenci, uz dovratnik. A nevjesta se naginjala i pripijala uz drvene prečage na prozoru da vidi ili čuje, iako je sva trnula od užasa i studeni, i svaki čas joj mravci putovali uz kičmu i preko tjemena. Poslije ne bi mogla dugo da zaspi od straha i, još više, od zluradih i samoljubivih misli.

U stalnom dodiru s Pamukovićima i njihovom rodbinom, a u stvari potpuno osamljena i prepuštena sama sebi, Nevenka je sve više razmišljala o svemu oko sebe. Svojim još djetinjskim mozgom upuštala se na puteve koji su za nju preteški i za koje dotle nije znala ni da postoje.

Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo.

A na kraju tih misli, koje je umjela da izazove i razvije ali ne i da ih rasplete i riješi, uvijek je zastajala i padala satrvena i nemoćna pred pomišlju da se nikad neće prokazati ni objaviti njihova zloća i rugoba, nego da će dovijeka i na svakom mjestu oni ostati ovakvi, ugledni, moćni, nesalomljivi.

- Niko im ništa ne može!

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glazu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

- Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini - ma koliko da je grehota - da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Tako je uzalud mišlju tražila mjesto na kome bi ih izobličila i srušila po pravu i zasluzi. A kad bi joj klonula misao pala, savila se u kolut i počela samu sebe da jede, odjednom se javljala iznad nje druga, protivna misao: da ipak, pored svega, ovo ne može biti ovako, da mora biti negdje neko ko će ih razgolititi, kazniti, uništiti, a dati pravo njoj, njenoj majci, Jeli, Mari, i svima koje Pamukovići preziru, jedu i gaze.

Tim mislima se kidala i mučila do potpune klonulosti, ali one su se javljale uvijek ponovo i budile je i dizale na novo mučenje.

Smirivala se jedino u molitvi. Ni tu nije nalazila rješenje, ali bi je molitva okruživala kao nekim zidom iza kojeg je bila ne sigurna ali zaklonjena, pa i tu se uvlačila misao na njih i njihovo zlo. Pomišljala je često da oni, Pamukovići, mogu da mole iste molitve i izgovaraju iste riječi; zato je odlučila da nađe svoje riječi i svoje molitve koje su samo za nju, a koje Pamukovići ne bi nikad mogli saznati ni izgovoriti. I često bi sama sebe uspavala šapćući u kraj od jorgana takve molitve od nekih novih, teških i slatkih riječi. Jedino tu je nalazila ono za čim je toliko žudila, predjel u kom se pravo i zaistinski zna ko je prav a ko kriv, ko je pogan i podao a ko dobar i čist. Samo što se to redovno sve gubilo negdje između jave i sna. A sutra su mučne misli počinjale iznova.

Tako se mučila i strahovala Pamukoviča nevjesta; ali pored svega toga, otkako im je „sagledala naličje“, ona je lakše snosila i njihov prezir i onu dotle nepodnošljivu razliku između njene prostote i siromaštva i njihovog gospodstva i nedostižive otmenosti. Sto je više trpila i saznavala, ona je sve više u svojim mislima i molitvama nalazila olakšanje i utjehu, kakvu nikad nije vjerovala da može čovjek sam u sebi naći. Vidjeći ih jasno kakvi su, naviknu se da uvijek gleda: na jednoj strani Pamukoviće, sa njihovom opakom silom i ljepotom, a na drugoj sebe, sa Bogom i božijom pravdom kao saveznicima.

Tako je jačala u sebi.

Najgore joj je bilo s mužem. Pred njegovom mržnjom i zloćom stajala je još uvijek u strahu i neshvatanju, ali spremna da se brani. Isprva nije mnogo pio i nije kasno dolazio kući, ali ona je znala i osjećala da je mrzi, skriveno, muklo, duboko, još od onog dana kad ju je, posle njenog prvog bježanja, doveo od majke. A kad ona i poslije prve godine ne zanese, on poče češće da se opija, da dolazi u zoru, ili da se vraća tek sutradan.

Jednom ode na Kiseljak, Šimunu, i vrati se tek trećeg dana iza ponoći. Ne očekujući ga više te noći, ona je spavala. Probudi je promukao glas. Skoči i obuče se na brzu ruku, pomože mu da sjedne. Bio je kaljav, čađav i ispolijevan vinom i jelom. S teškom mukom mu je skidala zabrekle čizme, a on je, trepćući, gledao u nju nekim ne toliko pijanim koliko zlim pogledom. Odjednom on trgnu nogom i udari je čizmom u grudi. Ona se povede i dočeka se lijevom rukom o pod.

- Nikola...

Ali je on prekide promuklo i ljutito, otežući riječ kroz pljuvačku:

- Kučko bezdetna!

- Niko, bolan, što mi to govoriš?

On zausti opet nešto gadno, pominjući njenu majku, ali ne dovrši psovku, jer ga ona udari onom skinutom čizmom ravno u lice. On, ispružene ruke na odbranu i zaprepašćen više od njene neočekivane smjelosti nego od samog udarca, ostade tako. A zatim, kao da se odjednom istrijeznio, skoči i onako kako je bio, sa jednom nogom bosom a drugom obuvenom, poče da je goni po sobi. Bio je razbarušen i posrtao je, pognut i ispruženih ruku, kao da hvata neku pticu. Kako je bila brža od njega, ona se dokopa vrata, pretrča hodnik i stade u tami kraj basamaka. Ali on iziđe, mucajući nerazumljive psovke, za njom. Ona strča niz basamake u avliju, u kojoj se već naslućivalo svitanje, i čučnu iza bunara. Čula je kako on baulja niz basamake i kako mu lupa ona jedna čizma. Okretao se po avliji.

- Gdje si? Izlazi, kažem ti!

Nađe je, i počeše da se gone oko bunara. Ona je bila brža i spretnija, ali je on nasrtao neprestano, iako se svaki čas udarao o ćoškove kamenitog bunara. Pokatkad bi zastao i vrebao raširenih ruku. Tako su stajali - on s jedne strane bunara, ona s druge. U tišini se moglo čuti kako oboje dahću.

- Skači u bunar, kujo!

To je ponavljao neprestano, ali tiho, gotovo šapatom. Dok odjednom i ona odgovori, nekim promijenjenim glasom i mnogo jasnije nego on:

- Kuja ti je stara Pamukovićka.

- Šta-a-a?

I poče iznova bijesna jurnjava oko bunara. Ali ona uhvati zgodan čas kad on posrnu, otrže se od bunara, pobježe u onu manju avliju, i izgubi se među kacama i buradima. Onako lako obučena i bosa, sačeka zoru, pa se onda vrati i leže. A sutra se život nastavi kao da ništa nije bilo. Ali otada, kad god bi se desilo da u piću ili inače nasrne na nju - a dešavalo se često i bez razloga - ona se branila i odgovarala mu, pa bi onda bježala i zaključavala se, dok se on ne otrijezni ili ne smiri. A sve to ne bi niko čuo ni vidio.

Tek u trećoj godini, ovoga proljeća, kad je već bila počela da gubi svaku nadu, zatrudnje nevjesta iznenada. Oslabi je i obori više nenadana radost nego trudnoća. Kao da se sve tri godine skrivena plača i očajnih zavjeta još jednom vratiše i pretvoriše u bolan pobjednički zanos. Ne reče nikom ništa, ali je po kući išla svijetlih očiju i još hitrija u radu. Nerotkinja je likovala. I čeljad primijeti promjenu. Dosjetiše se brzo. A nju je pokatkad gušilo opijeno srce, i morala je rukom da pritište usta da ne vrisne od prkosa i veselja. Konačno je od dugog očekivanja, straha, i prijekora, i nagle sreće, u cijeloj stvari bilo više bola nego radosti.

Jednog dana dozva je stara Pamukovićka i poče da joj, izdaleka, kazuje kako bi trebalo da se brine za bez, pelene i haljinice, a da ostavi težak kućni posao. Nevenka, blijeda i uporno mirna, činila se nevješta. Stara je grizla usne. Nevjesta je likovala. Ipak se sporazumješe da se u maloj sobi iza mutvaka nastavi stan na kom će nevjesta odsad da tka dok ne uđe u kasne mjesece, kad će moći samo da šije. Sad, tu, pored Mare, provodi veći dio dana; a u velikoj kući su srećni da je ne gledaju onako žustru i bremenitu, i da ne sklanjaju pogled pred njom.

Tu je nevjesta, jedno predveče, završila svoje pričanje. Tek tada se Mara usudi da joj pogleda u lice. U sumraku, koji je nailazio, bilo je Nevenkino žuto lice posve bijelo, usta izdužena i stegnuta, a oči još crnje i svijetlije, pune mržnje, gledale su nekud kroz prozor, i pogled joj se, kao da prodire obje Pamukovića kuće, gubio u daljini.

Gledajući je tako zanesenu, kako sjedi čudnovato raširenih nogu, sa praznim, golim i oštrim grebenima u krilu i izgubljeno gleda u daljinu, Mari se učini da to nevjesta snuje neke misli koje ona ne može da zna, ali za koje sluti da donose osvetu, nemir i nesreće bez kraja. Bojala se svega što je maločas čula o Pamukovićima, pa i same nevjeste, čak i toga djeteta koje će se tek roditi. I, u strahu i nerazumijevanju, sva se skupi, pritište rukama grudi i obori glavu još dublje. A nevjesta je nije ni primjećivala, nego je i dalje gledala kroz prozor, potpuno odsutna, i sva obuzeta sjećanjima i mislima o osveti i djetetu.

Bilo je još novih i neviđenih stvari koje su Maru zbunjivale. Prije svega, posjete. Iako je živila u mutvaku i sobici pored njega, ona je ipak često, kad bi se zadesila po poslu u prvoj avliji, viđala ljude koji dolaze i odlaze. Kad padne sumrak dolazio je fra Grgo; pa iako joj nije nikad ništa govorio, nju je njegovo prisustvo uvijek uznemiravalo. Dolazio je stari hadži-Ivo Livajić, tanak, podšišan i podbrijan, kao da je hodža; pa brat stare Pamukovićke, Matan Boštor, ogroman, težak starac, sijed kao ovca a crn i rohav u licu. On je jednom srete samu u avliji. Zaustavio se tada i dugo je gledao pogledom koji nije mogla da razumije, ali od kojeg je drhtala svu noć. Sta su mu govorili o njoj? Šta je htio? Je li poslan da ispituje i kažnjava pogledom tih žutih staračkih očiju, koje se, kao oči u grabljivica, svaki čas prevlače vjeđama, a ipak strašno i dobro vide? Ako nije to, zašto je gleda tako dugo i uporno? - Sve to ona ne može da zna i razmrsi. Zna samo da ne spava i da se muči.

Jedini od posjetilaca kog se nije bojala, bio je doktor Kečet, Švajcarac u turskoj službi. Onizak i prosijed, smiješio se već sa avlijskih vrata i pozdravljao veselo. Takav miran osmijeh nije ona nikad vidila ni u hrišćana ni u Turaka, ni u koga do u ovog stranca. I izgledalo joj je da njega ne treba da se boji. Samo je on u posljednje vrijeme dolazio sve rjeđe, i to preobučen u tursko odijelo, koje mu je davalo smiješan izgled i nesigurno držanje. Ali joj je uvijek bilo prijatno njegovo lice, sa smiješkom i dobrim, zabrinutim pogledom.

Uglavnom, nju je bilo strah svih tih posjeta, ma ko da je dolazio, jer ona ih je, kao i sve ostalo što se oko nje dešavalo, dovodila u vezu (iako nije znala kakvu) sa samom sobom, ili s nekim događajima i promjenama koje mogu nastati, a koje mogu i nju da zahvate. Osim tih posjetilaca viđala je još jedno strano i neobično lice. Odmah iza štala bila je visoka ograda koja je dijelila Pamukovića avliju od Telalovića bašte i kuće. U toj Telalovića kući bio je engleski konzulat. Kroz razmaknute daske na ogradi vidila se kuća i drven doksat, podignut na direcima obraslim ladole- žom. Jednog dana Jela i Nevenka pokazaše Mari kroz tu ogradu engleskog vicekonzula kako šeta po doksatu. Bio je mlad i krupan i crven u licu. Na njemu je neka dugačka kućna haljina od crna atlasa, sa reverima i porubom od ljubičaste svile.

Jela i nevjesta su joj pričale kako je taj konzul sulud, kako često noću pjeva i budi komšiluk, kako okuplja oko sebe Cigane, prosjake i budale. Sve što je ludo, mutavo, sakato, golo i boso gmizalo po sokacima, on je kupio i dovodio kući; tu ih je darivao, odijevao i nagonio svoje momke da ih kupaju i šišaju, i tjerao s njima nerazumljive šale. Poneke od tih budala su mu dodijavale i dolazile same, a neke nisu htjele ni za koje pare da mu po drugi put dođu, nego su bježale čim ugledaju njega ili njegove momke. A on je često, u gumenim čizmama i dugoj kabanici od kože, lutao po najudaljenijim sokacima, i uvijek je vodio na kaišu po nekoliko pasa, koji su bili neobično stari i ružni „kao da su se u paklu okotili“.

Mara je poslije odlazila i sama iza štala i gledala Engleza kroz ogradu. Bojala se i toga stranca i da je ko od Pamukoviča ne vidi, ali je ipak odlazila, naročito pred veče. Doksat je tada bio obasjan suncem na zalasku. Konzul je hodao brzo, gore-dolje. Pokatkad bi zastajao visoko uzdignute glave, i ona bi vidila kako se sunce odražava na njegovoj ljubičastoj haljini, i kako mu oči sjaju kao ludilom. A najčudnija joj je bila njegova kosa, smeđa i bujna a oborena niz čelo i podrezana u pravoj crti, kao kod dječaka. Posmatrajući ga kako neprirodno uzdignute glave, obasjan, gleda prema zapadu, njoj se činilo da i on to vrši neki obred kome ona ne može da nasluti značenje, a koji je ispunjava i onim običnim strahom od svega što je vidila kod Veli-paše, baba-Anuše, fra-Grge ili Nevenke i, osim toga, još i nekom naročitom bolnom radoznalošću.

Ali jedan po jedan, prestadoše svi gosti da dolaze. Neko vrijeme je viđala još samo Matana Boštora, pa onda i on izostade. Jer, u varoši je bila buna u punom jeku; čaršija pusta i sve kuće zatvorene. Pamukovića momak Marijan, koji je išao redovno svake nedjelje uz konje na Kiseljak, prestade da odlazi. Sad je, sjedeći u mutvaku i pušeći, pričao o Švabi koji je s topovima i velikom spremom već kod Jajca, i o Turcima koji se spremaju da ga dočekaju u Klokotima. Svi su ga slušali pažljivo i sa strahom, ali njoj se sve to činilo tako daleko i nepoznato, i ta mjesta, i ti ljudi koji se spremaju u rat, da se gotovo nije ni bojala. Ali u noći počeše da je bude dozivanja straža s jedne strane Miljacke na drugu, i svirka i klicanje četa koje prelaze Ćumurijom. Pokatkad se trgne iza sna i skoči s vriskom, tako joj blizu izgleda onaj koji viče. To negdje pred Pamukovića kapijom neko izvija tankim jezovitim glasom:

- Ja haju, ja kajun.

A iza toga nastaje takva tišina da se čuju i topot koraka i muklo mrmljanje onih koji povlađuju. Dok opet ne prekinu tišinu glasovi stražara. Sve dva po dva nejednaka glasa dozivaju se, kao u nekoj igri:

- Jek dur Alaaah!

- Jek dur jek! - odaziva se drugi, za dokaz da je budan.

I dok joj srce naglo bije, ona očekuje nove glasove i napregnuto gleda u tamu u kojoj naslućuje Jelin lik. Rasanjena Jela sjedi i moli krunicu i umiruje djevojku:

- Prekrsti se, sinko, da Bog skruši dušmane Turke, pa lezi i spavaj.

A ona ne može dugo da se smiri, sve od novih dozivanja, i tek prema jutru, kad glasovi postanu rjeđi, ona se savije i, savladana strahom i umorom, zaspi tvrdim i slatkim snom. Tako jednom, pred zoru, usni neobičan san: da se na nekoj čudnoj i prostranoj livadi igra lopte. Po livadi je rasla zagasito- -zelena trava, i zemlja je bila meka kao što biva sutradan poslije ljetnje kiše. Lopta joj je bila malena, modra, sasvim jednaka s bojom neba, tako da se u visini potpuno izjednačavala s nebeskom vedrinom, i gubila u njoj. Zato je djevojka svaki put strepila: da li će je uhvatiti? Taj strah ju je golicao po grudima i nagonio na neki bolan i sladak smijeh koji nije mogla nikako da zaustavi, ni od njega sebi da dođe. Cijelo njeno prekinuto djetinjstvo i zaustavljena mladost razvezali se sad niz tu livadu. A kako je, u trku, pružala ruke i pogled za loptom, put neba, činilo joj se da joj sva utroba teži i polijeće nekud uvis. Sve to skraćivalo joj je dah i nadimalo je cijelu, da joj se činilo kao da će se svaki čas rasprsnuti i izgubiti u daljinama. A neprestano je dalje trčala, bacala i dočekivala loptu, nasmijana i obnevidila; i u smijehu i pogledu rasipala se sva u svjetlost ogromnog dana.

I sutradan je još bila pod čarom toga sna. Ostalo joj je još malo od one prijatne jeze i lakoće u grudima, i nešto svijetlo i nemirno za očnim kapcima. Upravo, nije se ni sjećala tačno šta je to usnila, samo je osjećala veliko olakšanje, kao da se u tami koja je okružuje odškrinuo svijetal prozor.

Toga istoga dana, sjedeći u sobici i češljajući vunu, ču kako u mutvaku Jela i Nevenka razgovaraju o Šimunu, tetka-Anđinom mužu, i razabra da je zbog bune i on pobjegao s Kiseljaka i vratio se kući. Iza podne ostade potpuno sama. Ni u mutvaku nije bilo nikog. Kako je mutvak nizak i prozor na sobici malen, a avlija ograđena visokim zidom, u sobici se smrkavalo rano. Napolju mora da je još dan. Crven odraz sunčeva zalaska padao je neposredno s neba i ispunjavao cijelu avliju. Tada se iznenada i polako otvoriše vrata, ukaza se rumen sjaj po avlijskoj kaldrmi, i na vratima riđ čovjek, crven i podbuo u licu. On zastade malo, pa onda zatvori za sobom vrata. U tome kako ih je pažljivo i bez šuma zatvorio, bilo je nešto što Mari satjera svu krv u srce. To je bio Šimun.

- Jesi li ti mala Travanjka? A?

Glas mu je bio hrapav i dubok, teško je pleo riječi, a vodnjikavim i pocrvenjelim očima je nastojao da dade neki dobar i nasmijan izraz.

- He, zemljakinja moja... gledaj ti nje!

Videli kako polako odgrće nogama vunu i nastoji da joj priđe, ona se, ustrašena, diže i povuče sve do zida. Tu je stajala, do koljena u vuni, sa dlanovima očajno pripijenim uza zid, raširenih očiju i blijeda. On je i dalje sve pleo neke riječi bez naročitog smisla i zbunjeno odmicao nogama vunu, kad se vrata otvoriše - sa avlije pade tamnocrven sjaj po vuni i po njima svima - i na vratima se ukaza tetka Anđa. Okrenut leđima, Šimun nije mogao da vidi niti je čuo kad su se vrata otvorila, nego je i dalje mrsio:

- Mala... Travanjka... ne boj se ti - i nastojao da joj se približi.

I ne zatvarajući vrata za sobom, Anđa ga bez riječi obuhvati oko pasa i povuče natrag. Pijanac se pokoleba, ali odmah poče da se otima, mumlajući. Ali je žena bila jača i odvukla ga je, prigušeno psujući:

- Ovamo dolazi, nesretni sine. Treba ti turska milosnica!

Ostavši sama u polumračnoj sobi, djevojka se neko vrijeme nije micala s mjesta, a onda pade u razastrtu vunu i ponovi, u sebi, riječ milosnica.

Samo jednom u životu čula je tu riječ; u jednoj svađi, neka žena dobacila je njenoj majci, preko sokaka. Otkako su je odveli iz Travnika, ona je i sama, u najgorim časovima i za besanica, pomišljala na tu riječ, u kojoj je osjećala nešto kao modro, meko i rasplinuto, ali smrtonosno; pomišljala je, istina, ali je nikad ni od kog nije čula, niti se usudila da je sama pred sobom izgovori; nju nije rekao ni fra Grgo u svom najvećem gnjevu; sad je izrečena, i ona je posrnula pod njom kao pod konačnim udarcem. - Trže je Jelin glas: bila je u mutvaku, i dozivala je da joj nešto pomogne. Diže se, strese sa sebe vunu; i sve do večeri je radila i kretala se sva ostudenila po kuhinji.

Ali te noći ne zaspa nikako. Kroz bunilo je slušala topot nekih konja i kola, dozivanje straža i viku ustanika. Jela, koja nije ništa slutila o onom što se sinoć desilo, dva puta je ustajala, umirivala je i davala joj vode kojom je kvasila tjeme i grudi.

Sutra ujutro jedva iziđe u mutvak. Niko nije ni primjećivao kako joj je lice izmijenjeno i pogled nemiran i nov. Te iste noći je Šimun dva puta pokušao da se objesi. Već pred zoru ni tetka Anđa nije mogla više da izdrži s njim, nego je dozvala Pamukovića sinove da ga na smjenu čuvaju. Sva se Pamukovića kuća odjednom zatvorila i ućutala, još teže i gluvlje nego obično. Ali Nevenka iznese vijest u mutvak. Razgovarala je potiho s Jelom. Mara nije mogla da razabere šta govore, samo je, kad su se već rastajale, čula nevjestin glas:

- Odavno je njega sotona zaulario.

Tišim, ali tvrdim i suvim glasom je dodala Jela:

- Kad koga đavo zaoglavi, konopac mu ne gine, prije ili poslije.

Čuvši to, Mara ne smjede dalje da sluša nego pobježe u onaj sobičak, pun nečešljane vune, i za sobom zalupi vratima. Čim se nađe sama, sjede, raširi ruke i ispruži vrat kao za udarac. Ni glasa ni suze nije puštala. Samo se ledila od užasa koji ju je okruživao kao vazduh. Kad se malo pribra, poče hladnim prstima da prebire vunu i natiče na grebene. Radila je sporo i izgubljeno, a na mahove joj se činilo da vidi samu sebe kako kleči, raširenih ruku i ispružena vrata, bez glasa i suza. Osjećala je kako joj krv u šiji struji i zastajkuje na mahove, kako joj poigravaju mišići na rukama i grudima. U glavi joj stalno šumi, a pred očima se čas smrkava, čas iskri u bolnim i razdražljivim iskrama. Obuze je dotad nepoznat strah. Kao da je neko zatvorio za njom neka vrata, i da su s njom, tu negdje u mraku, samo njena majka Hafizadićka i strašni Šimun. Naprezala se svom snagom da se sjeti ma čega za što bi se uhvatila i što bi je izvelo među one koje nije đavo zaoglavio. Htjela je nekog da zovne, ali ničeg više ne može da se sjeti; ni Jelina ili Nevenkina imena, ni sinoćnjeg sna. Pade joj na um jedino to da je juče, kad je bila u štali, vidila kako preko grede visi komad konopca. To je bio kraj od nekog ulara, tanak i čvrst, mastan i gladak od kiridžijskih ruku. Skoči i pođe prema štalama. Prođe obje avlije, a niko je ne srete. Ali prije nego što je stigla do štale, izdade je snaga i ona posrnu u onoj uskoj, vlažnoj i uvijek polumračnoj perdi, gdje se salijevalo sve iz kuhinje, gdje je kaldrma bila uvijek vlažna, zelena i blatna, i gdje su rasle uz tarabe neke bijele i odvratne gljive. Tu je bio najružniji i najzabačeniji kut u Pamukovića kućama, i tu ona pokleknu i proplaka, iznenada, još jednom, obilnim, teškim djetinjim plačem.

Izlomljene u krupnim i brzim suzama, zaredaše pred njom, ponovo oživjele, slike: njena majka Hafizadićka; pa stari Ilija Garić; pa Veli-paša; sa crvenim lampasima i srebrnim balčakom; pa fra Grgo, gnjevan i brz; pa Sara; i Anuša, i Jela, i Nevenka. - Sve slika u sliku utonu i splinu, a nad njima se ukaza onaj mršavi strogi svetac sa sarajevskog oltara; ali se i on odroni sa suzom i pojavi se Bogorodica sa oltara iz dolačke crkve. Držeći obema rukama skut svoga modrog plašta, prilazila joj je, ali nekako teško i polako. Ne mogući sačekati da joj priđe posve blizu, djevojka pade ničice, i pruži se prema njoj po kaldrmi. Jednom se rukom odupirala o zemlju, a drugom je hvatala kraj od plašta i navlačila ga na sebe.

- Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih... Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me!

Vikala je kroz plač i na sav glas. A glas joj je bio izmijenjen, odnekud iz grla, jasan i odlučan kakav nikad dotad nije imala.

Jedna od sluškinja, koja j'e radila u kuhinji, ču plač i dozivanje, i pogleda kroz prozor. Odmah istrča i dozva Jelu. U avliji im se pridružiše druga sluškinja i Nevenka. Otrčaše za štale. Nađoše djevojku gdje leži u istom položaju, i zastadoše, užasnute. Gledale su je kako se valja, s licem na blatnoj kaldrmi, a malom rukom neprestano grčevito hvata i navlači nešto iznad sebe, kao da hoće nečim nevidljivim da se pokrije. Uzalud su je dozivale po imenu. Na kaljavom i posve izmijenjenom licu nije se javljao ni zračak svijesti ni razuma. Nije prestajala da jauče i da se jada, bez veze, bez ikakva obzira i stida. Ukloniše nevjestu da ne gleda, onako bremenita. Jela otrča da donese svete vode i posvećene soli. A sluškinje su, krsteći se, zakretale glavu u stranu i s grozom uzmicale korak po korak.

V.

Od toga dana kći travničkog pekara i Veli-pašina milosnica borila se stalno sa utvarama i priviđenjima, i nije više dolazila sebi.

Vremena su bila sve teža i nemirnija. Nije se imalo kud s ovom djevojčicom u kojoj se naglo gasio razum. Tako je ostala tu u Pamukovića kući, držana za nevolju i sevap. Bila je mirna, samo je plakala mnogo i bez povoda. I Jela i Nevenka su je njegovale koliko se moglo, ali djevojka je odbijala hranu, nije htjela da se pere ni presvlači i, kao podsječena, strahovitom brzinom je opadala i ružnjala, kopnila i nestajala vidno. Njeno lice, čija je ljepota izgledala neuništiva, postade mršavo i grubo, ugasi se pogled, poružnjaše usta, jedino kosa, teška i plava, zadrža još nekadanji sjaj i bujnost, i onako zamršena i nenjegovana, izgledala je kao nakit neprolazne ljepote; ali s vremenem i ona poče da se krza na krajevima, grudva u znojne čvorove i mijenja boju. Izgledalo je nevjerovatno da tolika ljepota može propasti u tako kratko vrijeme.

Za nekoliko nedjelja, od djevojke koja je spajala u sebi čar djeteta i ljepotu žene ne ostade do jedna nesrećnica izgubljena pogleda, odjevena u dronjke, za kojom bi djeca trčala po sokacima samo da su je Pamukovići puštali na ulicu.

I sama Jela, koja je vidila mnogo zla i navikla na bolesti i umiranja, bila je potresena i zbunjena pred tolikom nesrećom. Ali bilo je nešto u toj nesreći što je ovu otvrdlu i prerano ostarjelu usjedjelicu naročito uzbuđivalo: to izludjelo dijete koje je „šatro Turčin“, kako je Jela govorila, trebalo je da rodi. O tom više nije moglo biti sumnje. Odmah poslije ovog prvog nastupa, umivajući i raspasujući Maru, Jela je primjetila da je nesrećnica trudna, i to ne više u prvim mjesecima.

Jela, koja nikad nije imala svoje kuće ni znala šta je sreća ni porodica, koja je poznala muškarca jednom u životu, i to samo kao zvjerstvo i užas, bila je neobično osjetljiva kad se radilo o djeci i porodu. Sad je imala pored sebe plahovitu i ogorčenu Nevenku, koja je stajala pred porođajem, i ovu bolesnicu, koja nije bila mnogo dalje od njega.

Toliko zlo i tolika patnja, i još se sve, na svakom koraku, množi i rasplođuje!

Poražena svim tim, Jela nije ipak gubila prisebnosti. Njegovala je Maru, smirivala i tješila Nevenku, koja je bila u posljednjim danima i nepodnošljivo mučila sebe i druge. I sve je to Jela radila i snosila sama, ne govoreći nikom ništa, znajući odavno da od riječi nema koristi ni od ljudi pomoći.

Međutim, u Pamukovića kući sašaptavale su se žene i dogovarali muškarci. Nanijeli su žita, suhog mesa i svakojake hrane. Prema savjetu koji im je poručio fra Grgo, spremili su dva velika čaršava da ih izvjese na dvije kućne kapije kao zastave na dan kad Švabo uđe u Sarajevo. Jer Austrijanci su već bili prošli Klokote, i bilo je jasno da im je put do Sarajeva slobodan. A Sarajevo se spremalo na otpor.

Varoš koja je odavno ličila na logor i mravinjak bez reda, dočekala je prve ranjenike koji su svojim pričanjima unosili nova uzbuđenja u svijet. Sve ljude kao da je ispunila svijest o važnosti i svečanoj veličini svakog dana i svakog časa. Svak ide mrk, oružan i dostojanstven, i u svakom se javlja želja da tu svečanu strogost prenese i na druge. Medžlis zabranjuje točenje rakije. Zaptije hvataju po ulicama besposlene mladiće, gone ih u Tabiju da tamo pretovaruju municiju, ili da, konačno, i tamo besposleni sjede. Tek, svak hoće da nešto uradi za opštu stvar. Džamije pune ljudi. Svijet daje obilnu milostinju. Niko se ne brine za ručak ni za večeru, jede se gdje ko stigne, i odnekud ima svega. Malo ko spava kod svoje kuće, nego po stražama i logorima, a i onaj koji spava ne može da sastavi ni cio sat a da ga ne probudi ili puška ili bubanj ili vika: jek dur Alah!

Samo daleka jeka svega toga dopirala je u mutvak gdje je Jela brinula brigu sa dvije blagoslovene žene. Nevenka je bila toliko otežala i oslabila da se jedva kretala. Izgledalo je da se nikad neće rastati s djetetom. Svi Pamukovići su bivali sve pažljiviji i sve ljubazniji prema njoj, kao da samo čekaju porođaj pa da proglase njenu potpunu ravnopravnost sa svima ostalim Pamukovićima. Ali nevjesta je bivala sve oštrija i sve manje pristupačna. Nije htjela da primi ni najmanju njinu uslugu ni pažnju. I da je mogla da radi onako kako joj srce ište, sakrila bi se, kad dođe čas poroda, negdje u najdalji i najzabačeniji sobičak u mutvaku, i tu bi rodila bez glasa i bez njihove pomoći, i nikad im ne bi dala ni pokazala svoje dijete.

Konačno, polovinom avgusta, Nevenka rodi muško dijete, koje nije bilo krupno, ali je plakalo jakim glasom i neprestano tražilo hranu.

Dva dana docnije, pukoše prvi topovi nad Sarajevom. Pred podne, topovska paljba učesta. Vazduh je bio svečano uzdrhtao. Kako je Pamukovića kuća znatno nadvisila ostale, njeno visoko sljeme zaustavljalo je zalutale puščane metke. I u jednoličnoj topovskoj grmljavini čulo se s vremena na vrijeme jasno kako puščano olovo udara u dasku na krovu i kako daska pod njim prašti. Sva porodica se preselila u donji sprat velike kuće, i bila je spremna da siđe u podrume ako ustreba. Posluga je bila naročito uplašena. Jedino je Jela bez straha pretrčavala po nekoliko puta avliju između kuće i mutvaka.

Otkako je počela topovska paljba, Mara je u svojoj sobici ridala i vrištala bez prestanka. To je još više zbunjivalo i plašilo Pamukovića čeljad. Tek iza podne prestade njeno zapomaganje. Jela, koja se za sve to vrijeme nije nigdje smirivala, dotrča i prišanu nešto staroj Pamukovićki: iako tek u sedmom mjesecu, milosnica se porodila.

Sa danom koji je odmicao umukla je topovska vatra posve, a puščana je bivala sve rjeđa i sve dalja. Toš prije mraka, na Tašlihanu se čula gromka muzika austrijskih jegera. Obje kapije na Pamukovića kući otvorene su širom. Stariji muškarci su izišli na ulicu.

U mutvaku se grijala voda, spremale trave i lijekovi, i brzo se kretala Jela, sva zauzeta poslom oko porodilja i djeteta, kao da ni u kući ni napolju ni u cijelom svijetu nema ničeg većeg ni važnijeg od onoga što ona sada radi.

Nedoneseno i kržljavo, Marino dijete je slabim glasom i sa nekoliko pokreta i grimasa odgovorilo na studen i na svjetlost ovoga svijeta, i ugasilo se odmah. Stari Marijan je među sanducima i stareži iza mutvaka izabrao jednu praznu kutiju na kojoj se još vidio natpis neke austrijske fabrike klinaca; u toj kutiji su on i Jela sahranili dijete, koje nije živilo ni pola sata. Kako se zbog vojske nije moglo ni pomišljati da se taj dan ide na groblje, Marijan je uzeo drvenu kutiju pod mišku, odnio u baštu i zakopao ispod najveće šljive, uz ogradu.

Kad bi posvršavala što treba kod Mare, Jela je odmah prelazila Nevenki i nastavljala kod nje da radi isto tako brzo i predano. Dijete je bilo zdravo i Nevenka se osjećala dobro, ali nije imala hrane. Jela je hranila dijete vještački, kako je bolje mogla, ali videći da mlijeko kod Nevenke nikako ne dolazi, ona uze jednoga jutra dijete, prenese ga u sobicu u kojoj je ležala Mara i položi na njene nabrekle grudi, čuvajući ga objema rukama. Ali se bolesnica nije opirala niti je dirala dijete, nego je sklopljenih očiju i zabačene glave puštala da rade s njom šta hoće. Tako je Jela po dva puta dnevno hranila Nevenkinog sina, sve dok ne primijeti da Mara ima groznicu.

Od dana kad je primijetila na njoj vatru, šest dana i šest noći Jela je njegovala bolesnicu. Šestoga dana pred veče izdahnu Mara bez riječi i bez molitve. Sahranili su je sutradan u groblju na Carini.

Na groblje je izišla sva Pamukovića posluga, tri momka i dvije djevojke. Bolešljiv i zbunjen kapelan zamotao je po svršenom obredu svoje knjige i otišao. Momci su poravnali grob, djevojke su šaputale molitve gledajući rasijano u svoje sklopljene ruke ili u svježu zemlju. Marijan je pobio krst i sjeo pored njega. Malo podalje sjedila je Jela; pogled joj je bio uperen u humku pred njom tako oštro kao da gleda nešto u daljini. Završavala je svoju kratku molitvu za dušu ove upokojene Mare iz Travnika.

Odjednom se sa nevidljivog druma, koji je prolazio odmah iza grobljanskog zida, začuše glasovi, koraci i zveket oružja i lanaca. Najprije momci, pa zatim i obje djevojke prekinuše molitvu i priđoše zidu. Momci se odmah prebaciše na drugu stranu, a djevojke, ispevši se na jednu gomilu kamenja po kojoj je rasla gusta i spržena kupina, posmatrahu prizor na drumu.

Muhamed Hadžijamaković, crni i krupni Kaukdžić i još dvojica uglednih ljudi, povezani svi jednim lancem, išli su što su mogli bržim korakom; oko njih austrijski vojnici u punoj spremi, a pred svima jaše oficir na bijelu konju. Vodili su ih na gubilište. U jednim kolima koja su išla pozadi sjedio je hodža i još neki ljudi iz medžlisa.

Momci priđoše sasvim do druma da bolje vide, a djevojke su polegle po zidu držeći se za ruke i privijajući se jedna uz drugu od straha.

Kraj groba, koji je bio već u ljetnoj sjeni, ostali su samo Jela i Marijan. Jela je završila molitvu i htjela da se digne i da pozove ostale, ali se teško odvajala od ovog groba. Mislila je na Maru i njenu sudbinu i na ono malo stvorenje, sahranjeno bez imena i krsta pod šljivom u Pamukovića bašti. Nesvjesno je produžavala molitvu. Same su joj se riječi otimale, i te njene rođene riječi još su je više rastuživale. Ima toliko godina, niko nije vidio da je suzu pustila. Sad je plakala i naglas molila Boga da ubrani i zakloni sve žene, nesrećne druge i mučenice.

Marijan, koji se pored Šimuna na Kiseljaku odao piću, bio je lak na suzi i govorljiv. Videći Jelu kako plače i šapuće, i on se rasplakao i raspričao.

- Eh, eh - uzdisao je i zastajkivao, ne znajući upravo ni sam šta hoće da kaže - eh, zakopasmo grješnicu, zakopasmo sirotu. Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pus^i nad njom. Eh, pusto!

Oborivši glavu ćutao je jedno vrijeme, pa onda odjednom brižnu i teškim jezikom, koji se grčio od plača, viknu, jauknu gotovo, kao da nešto neočekivano i strašno otkriva i priznaje:

- Jelo, anđela smo božjeg zakopali, anđe ... Jela se trgnu, prekide ga naglo i grubo i, tarući poslednju suzu, dozva djevojke koje su sa zida jednako gledale niz drum za povorkom osuđenika. Smirenim glasom ih je opominjala da ništa ne zaborave pored groba, da dobro zatvore vrata na groblju.

Na povratku, Jela je išla pred njima, uporedo s Marijanom, i dogovarala se sa njim o kućnim poslovima i o tom kako da se što prije nađe jaka i zdrava žena koja će moći dojiti Nevenkinog sina, najmlađeg Pamukovića

Djevojka, Zenica 1898. (Facebook grupa Zenica - Stare slike i pričice)