Franz Kafka, DVIJE PRIPOVIJETKE

NA GALERIJI

Kada bi neku oronulu, tuberkuloznu jahačicu u cirkusu, na teturavu konju, na oči neumorne publike nemilosrdni cirkuski direktor, vitlajući bičem, mjesece i mjesece bez prestanka tjerao uokrug, prisiljavajući je da, šibana fijukom zraka, baca poljupce i da se njiše u bokovima, i kada bi se ta igra uz neprekidno treštanje orkestra i hučanje ventilatora nastavljala do sive budućnosti što se sve više razjapljuje, praćena čas zamirućim, čas opet uzavrelim pljeskanjem ruku što su, zapravo parni čekići — možda bi onda neki mladi posjetilac s galerije jurio niz duge stepenice duž svih redova i povikao: Stoj! usred orljave orkestarskih fanfara koje se vazda svemu prilagođuju.

No budući da nije tako, već ulijeće neka lijepa dama, sva bijela i crvena, između zavjesa što ih ponosno livrirane sluge pred njom širom otvaraju; direktor, predano hvatajući njen pogled, držeći se životinjski ponizno, dašće njoj u susret, oprezno je diže na zelenka, kao da je ona njegova nadasve ljubljena unuka koja polazi na opasan put; ne može se odlučiti da joj švigarom biča otfijuče znak, najposlije ga, samoprijegorno ipak otfijukne; otvorenih usta trči pored konja; skokove jahačice prati oštrim okom, njenu vještinu jedva može shvatiti; uzvikuje nešto na engleskom jeziku, pokušava da je opomene; bijesno upozorava konjušare što drže obruče na skrajnju pozornost; prije velikog saltomortalea uzdignutim rukama skida malu s konja koji se sav trese, i ljubi u oba obraza te i najveće oduševljeno priznanje publike ne smatra dovoljnim; dok ona sama, oslonjena na nj, visoko se propevši na vrške prstiju, sva u oblacima prašine, raširenih ruku, zabačene glavice, hoće svoju sreću dijeliti sa cijelim cirkusom — budući da je to tako, posjetilac galerije naslanja lice na ogradu i, tonući u završnoj koračnici kao u težak san, plače a da to ni sam ne zna.

UMJETNIK U GLADOVANJU

Posljednjih desetljeća je zanimanje za umjetnike u gladovanju znatno opalo. Dok se prije i te kako isplaćivalo priređivati takve predstave u vlastitoj režiji, danas je to sasvim nemoguće. Bila su to druga vremena. Onda se čitav grad bavio umjetnikom u gladovanju: zanimanje je raslo iz jednog dana gladovanja u drugi; svatko je želio da barem jedanput na dan vidi umjetnika u gladovanju; u poznijim danima bilo je pretplatnika koji su dane i dane prosjedili pred malim kavezom; posjeti su se priređivali i noću da bi, pod svjetlošću buktinje, pojačali efekt; za lijepih dana iznosili bi kavez van, i tada bi naročito djeci pokazivali umjetnika u gladovanju; dok je on za odrasle bio samo zabava, u kojoj su učestvovali jer je to bilo u modi, djeca su u čudu, razjapljenih usta i držeći se za ruke sigurnosti radi, promatrala kako on, blijed, u crnom trikou, jako izbočenih rebara, prezirući čak i stolicu, sjedi na prostrtoj slami, učtivo kimajući glavom, i s naporom smiješeći se, odgovara na pitanja, pruža ruku kroz rešetke da djeca opipaju njegovu mršavost, onda opet sasvim tone u sebe, ne mareći ni za koga, čak ni za otkucavanje sata koji je za nj bio tako važan, predstavljajući jedini komad namještaja u kavezu, i gotovo zatvorenih očiju samo gleda preda se, a ponekad iz sićušne čašice srkne kap vode da ovlaži usne.

Osim gledalaca koji su se smjenjivali, bilo je i stalnih čuvara koje je birala publika, začudo obično mesari što su, uvijek po trojica istovremeno, imali dužnost da danju i noću promatraju umjetnika u gladovanju da ipak kradom ne uzima hranu. No bijaše to tek puka formalnost, što su je uveli radi umirenja svjetine, jer upućeni su dobro znali da umjetnik u gladovanju za vrijeme gladovanja, ni po koju cijenu, čak ni pod prisilom, ne bi ni najmanju sitnicu pojeo; to mu nije dopuštala čast njegove umjetnosti. To, dakako, nisu svi čuvari mogli shvatiti; bilo je ponekad i takvih grupa noćnih čuvara koji bi vrlo labavo ispunjavali tu svoju dužnost te namjerice posjedali u neki udaljeni kut i sasvim se predali kartanju, s očitom namjerom da umjetniku u gladovanju priušte neku malu okrepu koju je on, kako su mislili, mogao izvući iz nekih tajnih zaliha. Umjetnika u gladovanju nije ništa toliko mučilo kao takvi čuvari; oni su ga rastuživali; oni su mu strašno otežavali gladovanje; ponekad bi svladao svoju slabost i pjevao za vrijeme takva stražarenja, dokle bi god samo mogao to izdržati, da bi ljudima pokazao kako ga nepravedno sumnjiče. Ali to mu nije mnogo koristilo; čuvari bi se onda samo čudili njegovoj spretnosti što može jesti i dok pjeva. Mnogo više je volio čuvare što su posjedali tik uza same rešetke te se nisu zadovoljavali mutnom noćnom rasvjetom u dvorani, već ga obasjavali džepnim svjetiljkama koji im je impresario stavio na raspolaganje. Oštra mu svjetlost nije nimalo smetala, ta spavati uopće nije mogao, a malko kunjati mogao je uvijek, pri bilo kakvoj rasvjeti i u koje god doba, pa čak i u prepunoj bučnoj dvorani. Bio je vrlo rado spreman da s takvim čuvarima provede cijelu noć, da ne bi ni oka stisnuo; bio je spreman da se s njima šali, da ih zabavlja pričama iz svog vandrokaškog života, pa da onda sluša i njihovo pričanje, a sve to samo zato da bi ih držao budne, da bi im uvijek nanovo mogao pokazati kako nema nikakve hrane u kavezu i da gladuje kako to nitko među njima ne bi mogao. No najsretniji bi bio onda kada bi svanulo jutro i kad bi im, na njegov račun donijeli preobilan doručak, na koji bi se naklopili s tekom zdravih ljudi nakon naporno provedene noći. Bilo je, doduše, i takvih ljudi, koji su taj doručak htjeli objasniti kao nekakvo nedolično utjecanje na čuvare, no u tome su ipak prekardašili, i kada bi takve ljude pitali da li bi, možda, samo zbog same stvari bili voljni preuzeti noćnu stražu bez doručka, oni bi se izgubili, ali bi ipak ostajali pri svojim sumnjičenjima.

U svakom slučaju, to je već spadalo u sumnjičenja što se uopće ne mogu razdvojiti od gladovanja. Nitko nije bio kadar toliko dana i noći bez prestanka provoditi kao čuvar uz umjetnika u gladovanju, nitko, dakle, nije na temelju vlastitih promatranja mogao znati da li se tu zaista neprestano i besprijekorno gladovalo; to je mogao znati samo umjetnik u gladovanju, samo on je, dakle, mogao biti istovremeno i gledalac potpuno zadovoljan vlastitim gladovanjem. On, pak, iz nekog drugog razloga nije nikada bio zadovoljan; možda uopće nije od gladovanja toliko omršavio da neki, na svoju žalost, nisu posjećivali te priredbe, jer nisu mogli podnijeti da ga gledaju, već je toliko smršao samo zbog nezadovoljstva samim sobom. Samo on je, naime, znao, i nitko od upućenih to nije znao, kako je lako gladovati. Bijaše to najlakša stvar na svijetu. On to nije ni tajio, ali mu nisu vjerovali, smatrali ga, u najboljem slučaju, skromnim, ali većinom ga držali za čovjeka željnog reklame ili čak za varalicu kojemu uspijeva da lako podnosi glad, a koji je osim toga toliko drzak da to upola prizna. Sa svim tim morao se pomiriti te se u toku godina na to navikao, no u duši ga je to nezadovoljstvo bez prestanka grizlo, i još nikada nakon nekog perioda gladovanja — to su mu morali priznati — nije od svoje volje napustio kavez. Kao najdublji rok gladovanja impresario je odredio četrdeset dana; dulje od toga ne bi ga nikada pustio gladovati, pa ni u najvećim gradovima, a za to je imao svoje opravdane razloge. Iz iskustva se znalo kako je kroz četrdeset dana bilo moguće da se reklamom sve više potiče zanimanje u nekom gradu, reklamom koja se postepeno pojačavala, no onda interes publike jenjava; razumije se da su u tom pogledu postojale male razlike između pojedinih gradova i zemalja, ako je kao pravilo važilo da je četrdeset dana skrajnji rok. Tada bi, dakle, četrdesetog dana otvorili vrata cvijećem okićena kaveza; oduševljeni gledaoci bi do posljednjeg mjesta napunili amfiteatar, vojni bi orkestar svirao, dva liječnika bi ušla u kavez da izvrše potrebna mjerenja umjetnika u gladovanju, preko megafona bi dvorani saopćili rezultate i, naj-poslije, došle bi dvije mlade dame, sretne što su kockom baš one bile određene, i htjele bi umjetnika u gladovanju odvesti iz kaveza nekoliko stepenica niže do stolića na kojem bijaše serviran brižno probran bolesnički objed. I u tom bi se času umjetnik u gladovanju vazda branio. Doduše, još bi svoje koščate ruke stavio na ispružene ruke dviju dama što bi se sagle k njemu, ali ustati nije htio. Zašto da prestane upravo sada, nakon četrdeset dana? On bi još dugo izdržao, neograničeno dugo; zašto upravo sada da prestane kad je bio u najboljem, čak još niti u najboljem gladovanju? Zašto da ga liše slave da dalje gladuje te da postane ne samo najveći umjetnik u gladovanju svih vremena, što je on, vjerojatno, ionako već bio, već da i samoga sebe nadmaši do neshvatljivosti, jer je osjećao kako njegovoj sposobnosti za gladovanje nema nikakvih granica. Zašto je ta svjetina, koja se gradila kao da mu se toliko divi, pokazivala tako malo strpljivosti za njega? Kad on može još izdržati, zašto da ne izdrži i ta gomila? A bio je i umoran, ležao je ugodno na slami, a sada je tre[1]balo da se upravi u svoj svojoj visini i da se prihvati jela, koje mu se već pri samoj pomisli gadilo, pa se samo iz obzira prema damama teško svladavao da to ne pokaže. I digao bi pogled k očima na izgled tako prijaznih, a zapravo tako okrutnih dama, te bi vrtio preteškom glavom na mršavom vratu. No tada bi se desilo što se vazda dešavalo. Došao bi impresario, i bez riječi — jer muzika je sprečavala svaki govor — digao ruke nad umjetnikom u gladovanju, kao da poziva nebo da baci pogled na svoje djelo ovdje na slami, na ovog mučenika vrijednog žaljenja, što je umjetnik u gladovanju dakako i bio, samo u sasvim drugom smislu; uhvatio bi umjetnika u gladovanju oko tankog pasa, pri čemu je pretjeranom opreznošću htio uvjeriti gledaoce s koliko krhkim stvorenjem ima ovdje posla; i onda bi ga — ne propustivši priliku da ga krišom malko pro-drmusa, tako da bi se noge i gornji dio tijela umjetnika u gladovanju pomjerali amo-tamo — izručio damama koje bi za to vrijeme nasmrt problijedjele. Sada bi umjetnik u gladovanju sve trpio; glava mu je ležala na prsima, činilo se kao da se onamo otkotrljala te se na neobjašnjiv način drži u tom položaju; tijelo bijaše upalo, noge mu se kao u nagonu samoodržanja čvrsto stiskale koljeno uz koljeno, ali su usprkos tome strugale po tlu, kao da to nije pravi, nego tek traže pravo tle. A cijela, doduše vrlo mala težina tijela, počivala je na jednoj dami koja je, tražeći pomoć i teško dišući — ona je drugačije zamišljala svoju počasnu dužnost — najprije sve više izdizala vrat da barem lice sačuva od dodira umjetnika u gladovanju, a onda — pošto joj to ne bi uspjelo i njena joj sretnija kolegica nije priskočila u pomoć, nego se zadovoljila time da drhteći nosi pred sobom ruku umjetnika u gladovanju, ruku koja bijaše tek sićušna pregršt kostiju, briznula u plač, dok se razdragano smijanje razlijegalo dvoranom, pa bi na njeno mjesto morao doći neki sluga koji je već dugo čekao da intervenira. Zatim bi došlo jelo koje bi im[1]presario malo-pomalo stavljao u usta umjetnika u gladovanju, utonulog u polusan nalik na nesvjesticu; on je to činio veselo čavrljajući da bi odvratio pažnju publike od stanja umjetnika u gladovanju; zatim bi nazdravio publici, izgovarajući riječi koje mu je umjetnik u gladovanju tobože došaptavao; orkestar bi sve to potvrdio velikim tušem, svijet bi se počeo razilaziti, i nitko ne bi imao prava biti nezadovoljan onim što je vidio, nitko osim umjetnika u gladovanju, uvijek samo njega.

Tako je, uz redovite male predahe, živio mnogo godina, u prividnom sjaju i poštovan od svijeta, ali usprkos svemu obično u tmurnom raspoloženju, koje je postajalo sve tmurnije, jer nitko nije bio kadar da ga shvati ozbiljno. A čime bi ga i mogli tješiti? Što mu je još preostalo da sebi zaželi? A kada bi se gdjekad našao neka dobričina koji bi ga žalio te mu htio objasniti kako njegova tuga vjerojatno potječe od gladovanja, onda bi se, osobito u poodmakloj fazi gladovanja, znalo dogoditi da umjetnik u gladovanju reagira provalom bijesa i na užas sviju počne drmati rešetke kao zvijer. Ali za takva stanja impresario je imao neko sredstvo kažnjavanja. Zamolio je skupljenu publiku da oprosti umjetniku u gladovanju, priznavši da se njegovo ponašanje može objasniti samo razdražljivošću uslijed gladovanja, koju sit čovjek ne može tako lako razumjeti; zatim bi, s tim u vezi, poveo riječ i o isto tako objašnjivoj tvrdnji umjetnika u gladovanju, da bi mogao još dulje gladovati, pohvalio njegovo plemenito stremljenje, dobru volju, veliki samoprijegor, što je sve također sadržano u toj tvrdnji; no onda bi pokušao pobiti tu tvrdnju naprosto pokazivanjem fotografija, jer na tim se slikama vidjelo umjetnika u gladovanju četrdesetog dana gladovanja, u postelji, upola mrtvog od iscrpljenosti. To izvrtanje istine mu je, doduše, bilo dobro poznato, ali mu je svaki put nanovo rastrojavalo živce. Što je bilo posljedica prijevremenog završetka gladovanja, to se ovdje prikazivalo kao uzrok! Nije bilo moguće boriti se protiv te nerazumnosti, protiv toga svijeta nerazumnosti. On bi još uvijek svaki put u najboljoj namjeri, iza rešetaka, požudno slušao impresarija, ali kada bi se pojavile fotografije, svaki put bi se okrenuo od rešetaka i s uzdahom opet pao na slamu, a umirena bi publika opet mogla prići i promatrati ga.

Kada bi se svjedoci takvih prizora poslije nekoliko godina toga prisjećali, često sami sebe nisu mogli shvatiti. Jer u međuvremenu je nastupio onaj spomenuti preokret; to se desilo gotovo iznebuha; možda je to imalo dubljih razloga, no kome je bilo stalo do toga da ih pronađe; bilo kako bilo, jednog se dana našao razmaženi umjetnik u gladovanju napušten od svjetine željne zabave; napustila ga je i radije jurila na druge predstave. Još jedanput je impresario s njim projurio kroz pola Evrope da vidi hoće li se još ponegdje pojaviti ono negdašnje zanimanje; sve bijaše uzalud; kao po nekom tajnom dogovoru, gotovo svuda se pojavila prava odbojnost prema javnom pokazivanju gladovanja. Naravno da do toga nije moglo doći tako iznenada, i sada su se naknadno prisjećali mnogih predznaka za koje u za[1]nosu uspjeha nisu marili, koje nisu dovoljno prigušivali, ali da sada nešto poduzmu protiv toga, za to je bilo odveć kasno. Bilo je, doduše, sigurno da će jednom i za gladovanje opet kucnuti čas, ali za žive to nije bila nikakva utjeha. Što je umjetnik u gladovanju sada mogao učiniti? On, kojemu su tisuće klicale, nije se mogao pokazivati u kakvoj šatri po malim sajmovima, a da se lati kakva drugog zvanja, za to je umjetnik u gladovanju bio ne samo odveć star već je, prije svega, bio odveć fanatično odan gladovanju. I tako je otpustio impresarija, druga u besprimjernoj karijeri, te prihvatio angažman u nekom velikom cirkusu; da bi poštedio svoju osjetljivost, nije ni pogledao uvjete ugovora.

Neki veliki cirkus s bezbrojnim ljudima, životinjama i aparatima što se međusobno neprestano drže u ravnoteži i nadopunjuju, može svakoga i u svako doba trebati, pa i umjetnika u gladovanju, dakako, ako ima odgovarajuće skromne zahtjeve, a osim toga, u ovom posebnom slučaju, nisu angažirali samo umjetnika u gladovanju već i njegovo staro slavno ime, štaviše, zbog osobitosti te umjetnosti koja u toku godina ne postaje slabija, nije se moglo čak ni to reći da isluženi umjetnik koji više ne stoji na vrhuncu svoga umijeća traži utočište u nekom mirnijem cirkuskom zaposlenju, na[1]protiv, umjetnik u gladovanju je uvjeravao da će, a to je bilo vrlo vjerodostojno, isto tako uspješno gladovati kao prije, čak je tvrdio i to da će, ako mu dopuste da radi po svojoj volji, a to su mu bez daljega obećali, tek sada opravdano zadiviti svijet, no ta je tvrdnja, doduše, s obzirom na raspoloženje tadašnjeg vremena, koje je umjetnik u gladovanju u svojoj revnosti lako smetao s uma, kod cirkuskih stručnjaka izazivala samo smiješak.

No, u biti, ni umjetnik u gladovanju nije izgubio sposobnost da pravilno ocijeni stvarne prilike te je smatrao za nešto posve razumljivo da ga nisu u njegovu kavezu stavili nasred manježa kao glavnu atrakciju, nego smjestili vani na nekom, uostalom, vrlo pristupačnom mjestu, blizu staja. Veliki šarenim slovima ispisani natpisi uokružavali su kavez, najavljujući što se tu može vidjeti. Kada bi se publika, u stankama, gurala u pravcu staja da gleda životinje, bilo je gotovo neizbježno da prođe pored umjetnika u gladovanju i da se tamo malo zadrži; možda bi ljudi i dulje ostajali kod njega, kad ne bi oni koji su se gurali kroz uski hodnik, ne shvaćajući to zadržavanje na putu k životinjama, onemogućavali dulje i mirno razgledavanje. To je bio i razlog što je umjetnik u gladovanju strepio pred tim posjetima koje je, dakako, tako vruće priželjkivao kao svoju životnu svrhu. U prvo vrijeme je jedva mogao dočekati stanke nakon jednog dijela programa; sav blažen gledao je u susret mnoštvu koje se valjalo sve bliže k njemu, dok se nije i suviše brzo — jer ni najupornija, gotovo svjesna samoobmana nije mogla odoljeti iskustvu — uvjerio da su ti ljudi, s obzirom na njihovu namjeru, većinom bili gotovo samo posjetioci staja. A onaj pogled iz daljine ostao je uvijek najljepši. Jer kada bi se sasvim približili, odmah bi oko njega buknula graja i psovanje dviju grupa koje su se neprestano stva[1]rale, grupa onih koji su ga — a ta mu je grupa ubrzo postala neugodnija — u miru htjeli promatrati, ne možda zbog nekog razumijevanja, već iz hira i prkosa, i grupa onih koji su prvenstveno željeli doći do staja. Kada bi se velika gomila izgubila, nadolazili su oni što su zakasnili, no ti su, premda ih nije ništa sprečavalo da se zadrže dokle god ih je volja, ti su velikim koracima, gotovo i ne skrećući pogleda, projurili mimo kaveza da bi na vrijeme stigli do životinja. I nije se odveć često dešavao sretan slučaj da naiđe neki otac sa svojom djecom i prstom pokaže umjetnika u gladovanju, opširno objašnjavajući o čemu se radi, govoreći o minulim godinama, kada je on prisustvovao sličnim, ali neusporedivo veličanstvenijim predstavama, i da onda djeca, iako nedovoljno pripremljena školom i životom, pa ni nakon tog objašnjenja ne pokazujući razumijevanja — ta što za njih znači gladovanje? — ipak makar sjajem svojih ispitivačkih očiju nagovijeste nešto od novih boljih vremena što nadolaze. Možda bi, govorio bi onda umjetnik u gladovanju sebi, ipak sve to bilo malo bolje kada njegova nastamba ne bi bila tako blizu staja. Na taj se način ljudima i odveć olakšao izbor, a da i ne govorimo o tome, kako su ga jako vrijeđali i bez prestanka tištali vonj iz staja, uznemirenost životinja u noći, pronošenje komada sirova mesa za divlje zvijeri, i njihovi krikovi kada su ih hranili. Ali nije imao smjelosti da od direkcije nešto traži; pa ipak je upravo životinjama morao zahvaliti na tolikom broju posjetilaca, među kojima se ovda-onda našao i poneki što bi k njemu navratio, a tko zna u kakvu rupu bi ga bacili kada bi htio podsjetiti na svoje postojanje a time i na to kako je on, strogo uzevši, samo neka prepreka na putu k stajama.

Jest, predstavljao je malu prepreku, doduše, prepreku koja je postajala sve manja. Ljudi se navikoše na tu nastranost da u današnje vrijeme netko još traži da se obraća pažnja nekom umjetniku u gladovanju, i ta ljudska navika bila je ujedno i njegova osuda. Mogao je još i te kako lijepo gladovati, a on je to i činio, no više mu nije bilo spasa, ljudi su ipak prolazili mimo njega. Pokušajte samo da nekome objasnite umjetnost gladovanja. Tko to ne osjeća, njemu to ne možeš ni objasniti. Lijepi su natpisi postali prljavi i nečitki, svijet ih trgao sa zidova, a nikome ne bi padalo na pamet da ih zamijeni; pločica s brojem u gladovanju provedenih dana, koja se isprva svakog dana brižljivo obnavljala, već je odavna ostala jedna te ista, jer poslije prvih tjedana, osoblju je dojadio čak i taj mali posao; i tako je umjetnik u gladovanju, doduše, produžio svoje gladovanje, kako je to prije u snu priželjkivao, i njemu je to bez ikakve muke uspijevalo sasvim onako kako je to nekoć proricao, ali nitko nije brojao dane, nitko, čak ni sam umjetnik u gladovanju nije znao kakav je rezultat već postigao, i bilo mu je teško oko srca. A kada bi već nekog dana zastao neki dokonjak, te se narugao starom broju i govorio o nekoj podvali, onda bi to u tom smislu bila najgluplja laž koju ravnodušnost i urođena zloba mogu izmisliti, jer nije umjetnik u gladovanju varao, on je pošteno radio, već je svijet njega varao rđavo ga nagrađujući za njegov rad.

No opet je minulo mnogo dana, pa se i to okončalo. Jednom je nekom nadgledniku pao u oči kavez te je upitao sluge, zašto ovaj još dobro upotrebljiv kavez s istrulom slamom tu stoji a da nikome nije od koristi; nitko to nije znao, dok se netko, ugledavši pločicu s brojem, ne sjeti umjetnika u gladovanju. Uzeše motkama k o p k a t i po slami te otkriše  u m j e t n i k a u gladovanju. »Još uvijek gladuješ?« upita nadglednik, »pa kada ćeš jednom već prestati?« »Oprostite mi svi vi«, prošapta umjetnik u gladovanju; a razumio ga je samo nadglednik, koji je uho prislonio uz rešetku. »Pa naravno«, reče nadglednik te stavi prst na čelo, da bi time osoblju nagovijestio u kakvu se stanju nalazi umjetnik u gladovanju, »da ti opraštamo.« »Vazda sam želio da se divite mojem gladovanju«, reče umjetnik u gladovanju. »Pa i divimo se tome«, na to će nadglednik susretljivo. »Ali ne treba da se tome divite«, reče umjetnik u gladovanju. »No, pa onda se, dakle, ne divimo«, reče nadglednik, »a zašto da se tome ne divimo?« »Zato što moram gladovati, ne mogu drugačije«, odgovori umjetnik u gladovanju. »Gle ti njega«, reče nadglednik, »zašto ne možeš drugačije?« »Zato što«, otpovrne umjetnik u gladovanju, pridižući malko glavicu i naškubivši usne kao za poljubac i šapćući nadgledniku ravno u uho, da se ne izgubi nijedna riječ, »što nisam našao jelo koje mi je prijalo. Da sam ga našao, vjeruj mi, ne bih pravio nikakvih gluposti i nakljukao bih se kao i ti i svi drugi.« To mu bijahu posljednje riječi, ali njegove već ugašene oči još su uvijek izražavale čvrsto, premda ne više ponosno uvjerenje da i dalje gladuje.

»Ali sada napravite malo reda!« reče nadglednik, a zatim pokopaše umjetnika u gladovanju zajedno sa slamom. A u kavez smjestiše mladog pantera. A i najotupjelijoj duši osjetno je odlanulo, gledajući kako se u odavna već pustom kavezu sada prebacuje ta divlja zvijer. Ne razmišljajući mnogo, čuvari su mu donosili hranu koja mu je prijala; životinja kao da ne osjeća ni gubitak slobode; to plemenito tijelo, u koje su natrpali sve što mu je bilo potrebno te samo što se nije raspršio, kao da je oko sebe širilo i slobodu; kao da se ona krila negdje u čeljusti; a radost živovanja izbijala je takvim žarom iz njegova ždrijela da gledaocima nije bilo lako da joj odole. No oni bi se svladavali, načetili se oko kaveza i ne bi ni pomišljali da se maknu s mjesta.

Palmyre Annato, cirkuska zvijezda, 1840. godine (circopedia)