Miroslav Krleža, POEZIJA (izbor)

NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI

U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu božju noć.
Modrozelena svjetlost ko fosforni pauk puze
od čipke do čipke,
od ljiljana do ruže.
O, zvijezde tako nijemo blistaju i kruže.
Kupola modra zvoni, putuju nebeske osi.
Čovjek sjeme sije, smrt gnjilo voće kosi.
Kupola modra se oko satanskog prsta vrti.
Nema, nema radosti ni groba ni smrti!

Noć je puna teških uzdaha i nesna,
a postelja je tvrda i kao sanduk tijesna.
Sve su duše naše skupocjene urne
bola, jada i pepela pune.
U nama duboka tajna crna trune.
U nervima nam glazbe luduju
i poju nervi ko napete strune:
pjesme mesa, pjesme pijane i burne.
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu božju noć!

I cijela soba kao kajita na lađi
vodama zvjezdanim plovi.
Od suza slani talasaju se snovi
i jedri čađa crna sa zastavom smrti.
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu božju noć
i cijela soba kao kajita na lađi
plovi po posljednjoj crti.

Svaka božja noc po smrti miriše.
Portali sna su crni kao tuneli tame
i čovjek nikada ne zna
kud smjera put.
Na pir? Na sprovod? Ili na karmine?
U jutro sve se ko sjenka raspline
što je mutni vjetar po oblacima riše.
Svaka božja noc po smrti miriše.

Mi sanjamo. I krv nam gori i tijelo se dimi
i tečemo tužno u nebeskoj plimi.
Čas jesmo, čas nismo. Kao sve! I Svi Mi!
I opet će svjetlost rasti, trudnjet mjesec i mirisati voće,
a nas biti neće!
Nad nama će duše da nove snove toče
i sve će teći ko što i sad teče.

PJESMA STARINSKOG ORMARA

Ja sam starinski ormar iz Osamsto Dvadeset Druge!

Pod mojim ključem je mnogo zaključano tuge,

mene su grizli crvi, po mojoj su polituri

titrali odrazi svijetla, o sjajnoj ponoći uri

kad zvone badnja zvona

i zvončići saona.

U meni su trunula pisma, dugovi i tajne,

bolesni ljudi u meni su lijekove čuvali;

i dok su u srcima ljudskim smrtonosni bolovi kljuvali

i dok su tišinama soba sudbonosni vihori duvali,

i dok je nevjesta s mirtom stupala preko praga,

ja sam stajao nijemo poput sarkofaga.

U meni su trunula pisma, dugovi i tajne,

ja sam čuo povorke svadbene

i grmljavinu karuce, pogrebne, staromodne i sjajne.

I gdje su sve one ruke što su moja otvarale vrata?

Gdje su ti prsti blistavi od starinskog zlata?

Gdje su ona svijetla, zelena, modra i žuta,

što su padala na me, kroz krošnje sa gradskoga puta,

kad bi po koja lasta znala da do mene doluta?

Ja sam već putovao diližansom i parnom lokomotivom,

po kiši i jesenjoj tuzi u kraju tužnom i sivom.

Mene su brisale djevojke, majke, udovice i žene

stare i mlade, sa pjesmom na usni

i s licem što od žalosti vene.

Mene su prali firnisom, uljem i kineskim lakom,

u mene su teške i gvozdene zbijali čavle;

ja sam čuvao pelene, samrtne svijeće i mirisne ženske kose

i ja sam stajao tiho u onoj paničnoj minuti

kada mrtvaca dižu

i poslednji put kroz sobu nose.

U zimi kad sobama lutaju pokojne, nesretne duše,

ja im se javljam tihim otkucajem daske.

Kandilo lije po meni svjetlost i zlatni okviri sjaju,

zimzelen žuti pod staklom i ćute mrtvačke maske.

Ja brutalnu snagu konačne sjekire slutim,

u sobi stojim,

gledam

i šutim.

BONACA U PREDVEČERJE

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.

Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.

Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.

Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.

Andrew McCarthy, fotografija Mjeseca i zvijezda nastala od 50000 fotografija (thisiscolossal)