Guzel Jahina, ZULEJHA OTVARA OČI (ulomci)

 Zulejha otvara oči. Mračno je kao u podrumu. Guske sanjivo uzdišu iza tanke zavjese. Jednomjesečno ždrijebe mljacka gubicom tražeći majčino vime. Iza prozorčića pokraj uzglavlja potmulo zavija siječanjska mećava. Zahvaljujući Murtazi, koji je zapušio prozore prije zime, ne puše kroz pukotine. Murtaza je dobar domaćin. I dobar muž. On gromko i sočno hrče u muškom dijelu. Čvršće spavaj prije zore – to je najdublji san.

Vrijeme je. Svemogući Allahu, daj da ispunim zamišljeno – neka se nitko ne probudi. Zulejha tiho spušta na pod jednu, potom i drugu bosu nogu, oslanja se o peć i ustaje. Peć se preko noći ohladila, toplina je nestala, hladni pod žiga stopala. Ne može se obuti, neće uspjeti bešumno proći u filcanim papučama, negdje će zaškripati. Ništa, Zulejha će izdržati. Držeći se rukom za hrapavu stranu peći, prikrada se izlazu iz ženskog dijela kuće. Ovdje je usko i tijesno, ali ona pamti svaki ugao, svako uleknuće – pola života klizi amo-tamo poput klatna po cijele dane: od štednjaka do muškog dijela s punim i vrućim posudama pa natrag s praznima i hladnima. Koliko je godina u braku? Petnaest od svojih trideset? Vjerojatno više od pola života. Treba pitati Murtazu kad bude raspoložen, neka izračuna.

Nemoj zapeti za tepih. Nemoj udariti bosom nogom u kovanu škrinju uza zid s desne strane. Prekorači dasku koja škripi pokraj savijenog dijela peći. U tišini šmugni za pamučnu zavjesu koja dijeli ženski dio daščare od muškog... Evo su i vrata već blizu.

Murtazino hrkanje sve joj je bliže. Spavaj, spavaj, Allaha radi. Žena ne smije imati tajne pred mužem, ali što se može, nekad je tako.

Sad je najvažnije ne probuditi životinje. One obično spavaju u zimskoj štali, ali u vrijeme jake zime Murtaza traži da se mlađi i perad unose u kuću. Guske se ne miču, a ždrijebe je udarilo kopitašcem, zatreslo glavom, probudilo se, vrag jedan. Bit će dobar konj, osjetljiv. Ona pruža ruku kroz zavjesu, dodiruje baršunastu njušku: smiri se, svoji smo. Ždrijebe zahvalno ispušta zrak kroz nozdrve u dlan, prepoznalo ju je. Zulejha briše mokre prste o potkošulju i meko gura vrata ramenom. Ukočena, obložena pustom zbog hladnoće, nerado se predaju, kroz pukotinu ulijeće oštar oblačić mraza. Zakoračivši, prijeđe visoki prag, ne treba joj još da ga sad nagazi i uznemiri zle duhove – puj-puj! – te se nađe u ulaznom dijelu. Pritvara vrata, naslanjajući se na njih leđima.

Slava Allahu, prošla je dio puta.

Na ulazu je hladno kao na ulici, štipa kožu, potkošulja ne grije. Ledene zračne struje udaraju kroz podne pukotine u bosa stopala. No to nije strašno.

Strašno je iza vrata nasuprot.

Ubirli karčik – Vampirica. Tako je Zulejha zove. Slava Svevišnjemu, svekrva ne živi s njima u istoj daščari. Murtazina kuća prostrana je, ima dvije daščare sa zajedničkim ulazom. Na dan kad je četrdesetpetogodišnji Murtaza u kuću doveo petnaestogodišnju Zulejhu, Vampirica je s izrazom mučeničke tuge na licu sama prenijela svoje mnogobrojne škrinje, zamotuljke i posuđe u gostinsku daščaru koju je zauzela u potpunosti. „Ne diraj!“ prijeteći je doviknula sinu kad joj je pokušao pomoći s preseljenjem. Nije razgovarala s njim dva mjeseca. Te je godine brzo i bespovratno počela gubiti vid, a nakon nekog vremena i sluh. Kroz nekoliko je godina bila slijepa i gluha kao kamen. Zato je sada mnogo razgovarala, nije se mogla zaustaviti.

Nitko nije znao koliko joj je zapravo godina. Ona je tvrdila sto. Nedavno je Murtaza stao računati, dugo je sjedio i objavio: mati je u pravu, uistinu joj je oko sto. Njega je rodila kasno, a on sam već je gotovo starac.

Vampirica se obično budi prije svih i iznosi u ulazni dio svoje brižno čuvano blago – prekrasnu noćnu posudu od mliječnobijelog porculana s nježnoplavim različcima sa strane i neobičnim poklopcem (Murtaza ju je donio kao poklon iz Kazana). Na svekrvin poziv Zulejha treba skočiti, isprazniti i pažljivo isprati dragocjenu posudu prije nego što naloži peć, zamijesi tijesto i izvede kravu na pašu. Jao si ga njoj ako prespava to jutarnje buđenje. U petnaest godina Zulejha je dvaput zaspala, a sebi je zabranila da se sjeća što je bilo potom.

Iza vrata još je tiho. Hajde Zulejha, pokisla kokoško, požuri. Pokislom kokoši – žebegjan tavik – prva ju je nazvala Vampirica. Zulejha nije ni primijetila kako je nakon nekog vremena i sama sebe stala tako zvati.

Prikrade se u dubinu ulaza prema stubama koje vode na tavan. Napipa glatko istesanu ogradu. Stube su strme, zamrznute daske jedva čujno stenju. Odozgor dopire ćuh hladnog drva, hladne prašine, suhe trave i jedva čujni miris usoljene guščetine. Zulejha se penje, buka mećave sve bliže je, vjetar udara u krov i zavija po uglovima.

Na tavanu treba puzati četveronoške, bude li hodala, škripat će daske točno iznad glave usnulog Murtaze. Puzajući će se provući, lagana je kao perce, Murtaza je podigne jednom rukom kao janje. Povuče spavaćicu prema grudima da se ne uprlja prašinom, zavrne je i uzme kraj u usta te se prema osjećaju kreće između sanduka, kutija, drvenog alata, sigurno puzi preko poprečnih greda. Čelom dodirne zid. Napokon.

Uspravi se i virne kroz maleni tavanski prozorčić. U tamnosivoj predjutarnjoj magli jedva proviruju snijegom zametene kuće rodnog Julbaša. Murtaza je mislio da ima više od sto imanja. Veliko selo, što da se kaže. Seoska cesta, migoljeći se poput rijeke, otječe za horizont. U nekim se kućama već svijetle prozori. Brže, Zulejha.

Ona ustane i protegne se. Na dlanu joj se nađe nešto teško, glatko, s krupnim bubuljicama – usoljena guščetina. Trbuh joj odmah podrhtava, riče tražeći. Ne, gusku ne smije uzeti. Ostavi pticu i traži dalje. Evo ga! Lijevo od tavanskog prozorčića vise velike i teške trake, stvrdnute od mraza, od kojih se širi slabi voćni miris. Jabučna pastila. Pomno prokuhana na peći, pažljivo razvučena na širokim daskama, brižno osušena na krovu, upila je vruće kolovoško sunce i prohladna rujanska jutra. Može se grickati pomalo i dugo sisati, vrteći hrapavi kiseli komadić po nepcu, a mogu se i napuniti usta i žvakati, žvakati žilavu masu, pljujući na dlan rijetke sjemenke. U istom joj se trenu usta napune slinom.

Zulejha otkine nekoliko listova s konopa, čvrsto ih savije i gurne pod pazuh. Rukom prođe po preostalima – mnogo, još ih je mnogo ostalo. Murtaza neće primijetiti.

A sad natrag.

Spušta se na koljena i puzi do stuba. Svitak pastile ne dopušta joj brzo kretanje. Stvarno je pokisla kokoš, nije se sjetila uzeti sa sobom kakvu vrećicu. Polako se spušta niz stube: noge ne osjeća, ukočile su se, utrnula stopala spušta postrance. Kada dođe do posljednje stube, vrata s Vampiričine strane bučno se otvore, i svijetla, jedva vidna sjena pojavi se u crnom otvoru. Teški štap udara o pod.

„Ima li koga?“ pita Vampirica tminu dubokim muškim glasom.

Zulejha zamire. Srce joj lupa, a želudac se stisne u ledenu kuglu. Nije uspjela... Pastila pod rukom otapa se, omekšava.

Vampirica iskorači. U petnaest godina sljepoće kuću je naučila napamet, po njoj se kreće sigurno, slobodno.

Zulejha preskoči nekoliko stuba prema gore, čvršće laktom uz sebe pritišćući smekšalu pastilu.

Starica okrene bradu u jednu, potom u drugu stranu. Ne čuje i ne vidi ništa, a osjeća, vještica stara. Jednom riječju – Vampirica. Štap bučno udara, sve bliže i bliže. Eh, probudit će Murtazu.

Zulejha preskoči još nekoliko stuba, privije se uz ogradu, oblizuje suhe usnice.

Bijela sjena zaustavi se u dnu stuba. Čuje se kako starica njuši zvučno uvlačeći zrak u nozdrve. Zulejha prinese dlanove k licu, tako je, mirišu na guščetinu i jabuke. Odjednom se Vampirica spretno baci naprijed i tuče dugim naopako okrenutim štapom po stubama kao da će ih drškom razdvojiti napola. Kraj palice zviždi negdje veoma blizu dok se zvonko zabija u dasku ni prst daleko od bosog Zulejhinog stopala. Tijelo slabi, kao tijesto curi niz stube. Ako stara vještica udari još jednom... Vampirica promrmlja nešto nerazumljivo i privuče štap k sebi.

Noćna posuda tiho zijeva u mraku.

„Zulejha!“ glasno zaviče Vampirica prema sinovom dijelu daščare.

Tako obično počinje jutro u kući.

Zulejha proguta grudu čvrste sline kroz usahlo grlo. Zar je uspjela? Silazi pažljivo se spuštajući stubu po stubu. Počeka tren.

„Zulejh-a-a!“

E sad je vrijeme. Svekrva ne voli ponavljati tri puta. Zulejha skoči do Vampirice – „Letim, letim, mama!“ – i uzima joj iz ruku tešku noćnu posudu prekrivenu toplom ljepljivom isparinom, kao što čini svaki dan.

„Javila se pokisla kokoš“, gunđa Vampirica. „Dobra je samo za spavanje, ljenjivica...“

Murtaza se sigurno probudio zbog buke, mogao bi izaći na ulaz. Stiskajući pastilu pod rukom (da je ne izgubi na ulici!), Zulejha navuče nečije valjenke na podu i iskoči na ulicu. Mećava joj tuče u prsa, grabi je u čvrstu šaku pokušavajući je oboriti. Košulja joj se podigne kao zvono. Trijem je preko noći zameten, Zulejha se spušta polako, nogama traži stube. Propavši u snijeg do koljena, vuče se prema

poljskom zahodu. Bori se s vratima otvarajući ih u smjeru suprotnom od vjetra. Baca sadržaj noćne posude u zaleđenu rupu. Kad se vratila u kuću, Vampirice već nema, otišla je u svoje odaje.

Na pragu je dočekuje pospani Murtaza s petrolejskom svjetiljkom u ruci. Grmolike obrve mršte se iznad vrha nosa, bore na obrazima zgužvanima od sna duboke su, doslovno kao nožem urezane.

„Ženo, jesi li poludjela? Gola u mećavu!“

„Samo sam iznijela maminu noćnu posudu i vratila se...“

„Opet se želiš bolesna izležavati pola zime? I cijelu kuću svaliti na moja pleća?“

 „Murtaza, što ti je? Nisam ni osjetila hladnoću. Vidi!“ – Zulejha ispruži naprijed jarko crvene dlanove, čvrsto stišćući laktove uz struk, pastila strši pod rukom. Vidi li se ispod košulje? Tkanina se smočila od snijega, lijepi se uz tijelo.

No Murtaza se ljuti, na nju više i ne gleda. Pljune u stranu, raširenim dlanom gladi obrijanu glavu, raščešljava neurednu bradu.

„Daj mi jesti. Spremaj se kad očistiš dvorište. Idemo po drva.“

Zulejha nisko pogne glavu i šmugne za zavjesu.

Uspjela je! Ona je uspjela! Neka Zulejha, neka pokisla kokoško! Evo ga, plijen: dvije zgnječene, zavrnute, zalijepljene krpice najukusnije pastile. Hoće li ih uspjeti danas odnijeti? I gdje da sakrije to bogatstvo? Kod kuće ih ostaviti ne može: dok ih nema, Vampirica im kopa po stvarima. Morat će ih nositi sa sobom. To je, naravno, opasno. Međutim, izgleda da je Allah danas na njenoj strani – trebala bi uspjeti.

Zulejha čvrsto zamata pastilu u dugu krpu koju ornata oko struka. Preko nje spusti potkošulju, te odjene kuljmek i dimije. Isplete pletenice i stavi maramu.

Gusti sumrak iza prozorčića kod uzglavlja njezina kreveta postaje tekućim, razvodnjen slabom svjetlošću sumornog zimskog jutra. Zulejha rastvori zavjese – sve je bolje nego raditi u mraku. Petrolejka koja stoji na kraju peći baca malo kose svjetlosti i na ženski dio, ali joj je štedljivi Murtaza zavrnuo fitilj tako nisko da se plamičak skoro i ne vidi. Nije strašno, mogla bi sve raditi i zatvorenih očiju.

        Počinje novi dan.

…

Posljednjeg dana ljeta oblaci su bijeli i leteći, kao cvijet jabuke, a Angara duboko crna, s povremenim plavetnilom koje probije kroz debelu vodu za posebno toplih i sunčanih dana. Vrućina je lagana, suha i jesenja.

Zulejha ide šumskom stazom: na leđima joj šal u kojem je umotan Jusuf, u jednoj ruci košara, a u drugoj štap. Pod nogama joj krčkaju smeđe šišarke i prvo opalo lišće, već krhko i zahvaćeno bolesnim žutilom. Hvala Ačkenaziju što ju je danas pustio u tajgu da nabere bobica za kompot – uvečer bi se rano mračilo i nije se moglo ići nakon večere. Lukav je maitre’d: mogli su se oni danas snaći i bez kompota, nije neradni dan i ne očekuju posjet rukovodstva. Ačkenazi ju je žalio i odlučio joj dati slobodan dan. Vidi da ona u posljednje vrijeme nije baš svoja, malo spava, a radi za trojicu.

Zulejha se boji odlaziti daleko od naselja (tim više što je Jusuf s njom) te ide do poznatog grma borovnice u borovoj šumi. Preskočivši zvonko šumeći potočić preko velikog ravnog kamenja (zvala ga je Čišme), spušta se dalje do podnožja velike litice, gdje se otvara široki, svijetli proplanak (zvala ju je Okrugla poljana).

Ovdje se pod zaštitom goleme breze koju je spalila munja, i reda borova s crvenim deblima krilo bogato nalazište šumskih bobica. Krupne borovnice poput perli obilato rađaju, poput zvijezda na nebu u vedroj noći: sjedi i beri. Boba je teška, ljubičasta, na vrhu kao da je presvučena modrim baršunom; povučeš je, a niz nju se cijedi tamni trag. I sočna je, slatka i medena. Zulejha je nahranila i sebe i Jusufa. On se smiješi dok mu bljeskaju zubi crni od borovnica; i ukusno je i radosno što je majka tako dugo s njim i ne odlazi.

„Gotovo, ulime“', kaže Zulejha, brišući mu bradu uprljanu ljepljivim, crvenim sokom, „naigrali smo se. Moram ići raditi.“

U sjeni borova raširi šal i posjedne Jusufa na nj. Stavi maramu na kosu da joj sunce ne udari u glavu. I počne puzati ukrug kao puž i sakupljati bobice. Košara je velika i duboka, ako se dobro potrudi, mogla bi je napuniti do vrha.

Jusuf nešto guguće i govori cvijeću (još nije naučio ni jednu riječ, samo je memekao i bubukao na svojem jeziku). Voli razgovarati s cvijećem i gledati ga. Ispočetka se Zulejha pobojavala: da nije benav? No sinove su očice pametne i pronicljive. Zaključila je da će kad dođe vrijeme – možda progovoriti. Ako ostane nijem, neka, i takvog će ga voljeti, othraniti i odgojiti. Samo da stane na noge i počne hodati..

Ona se vuče po podu u potrazi za teškim, na suncu omekšalim bobama, prstima razmiče tanke žice mladica borovnice u okruglim, zelenim laticama. Odjednom se u svijetlom, jarkom zelenilu pojave čizme: crne, nove, ulaštene voskom poput ogledala; odmah su tu blizu – ako pruži ruku, dotaknut će ih. Zulejha polako podigne pogled: iz uskih, visokih sara izrastaju sive jahaće hlače. Rub tamnosmeđe košulje, oko pojasa čvrsto stegnut narančastim remenom. Dvije ruke, u jednoj duga, lovačka puška sa sjajnom cijevi. Iznad nje dva džepa s preklopima na prsima, ukoso po sredini tanki remen za korice pištolja. Još više – dugmeta koja se sjaje na suncu i podupiru visoki, do vrha zakopčani vrat. Našivci boje maline na ovratniku, široka ramena. I negdje, daleko u visini, pod nebeskim svodom – lice, uokvireno štitnikom kape: vatrenocrveni rub kape, plavi vrh.

Gleda u nju. Ignatov.

Meko šumi lišće bora nad glavom, kao da stenje na povjetarcu. Kreket žaba u travi jak je, težak i zaglušujući. Na proplanku zuje pčele, huču teški bumbari dok lete s cvijeta na cvijet.

Ignatov prisloni pušku na jarkonarančasto, sunčevom svjetlošću preliveno deblo, skine kapu i baci je u travu. Otkopča prvo dugme košulje, pa drugo, treće. Skida remen – kopču na prsima, kopču oko pojasa. Povuče košulju preko glave.

Zulejha ustukne natrag iz položaja u kojem je i bila, još u čučnju. Uokolo njih njiše se suha jesenja trava, zvekeću zvečke dozrelog sjemenja.

On zakorači prema njoj i sjedne – njegovo se lice brzo obrušava s nebesa dok ne dođe sasvim blizu. Ispruži ruku – veliki, dugački dlan beskonačno dugo putuje i dotakne joj bradu. Njegovi prsti povuku čvor marame – čvrsto zavezana tkanina lako se predaje, razvezuje, teče joj niz obraze i obnaži joj glavu. Ignatov je uhvati za pletenice objema rukama i povuče. Zulejha se uhvati za pletenice i povlači ih

natrag prema sebi, ne da ih. On joj prstima polako prođe kroz kosu i pletenice oslabe i raspletu se.

„Pa, čekam te svaku noć“, kaže.

Od njega se širi suhi miris topline i duhana.

„Nemoj me čekati.“

Htjela bi skinuti njegove prste sa svoje kose, ali ne ide, snažni su. I vrući, kao onda u julbaškoj šumi.

„Žensko si. Treba ti muškarac.“

Lice mu je glatko, bore tanke, kao dlačice. Na čelu mu je ostao jedva primjetan trag od kape.

„Našla sam muškarca.“

Oči su mu svjetlosive, sa zelenilom u dubini i širokim crnim zjenicama.

„Tko je on?“ Diše čisto, kao dijete.   

„Moj zakoniti muž – jučer sam se udala za doktora.“

„Lažeš.“

Njegovo je lice na njenom. Zulejha zažmiri, odupre se nogama u nešto, odgurne i otkotrlja po zemlji. Skoči i uzme pušku, koja je bila naslonjena na drvo, te je uperi u Ignatova.

„Muž mi je pred ljudima i Bogom“, ona će i pokaže mu puščanom cijevi da ode. „A ja njemu žena.“

„Spusti pušku, ludo“, odgovori joj on iz trave. „Opalit će.“

„Vjerna žena!“

„Spusti cijev, kažem ti.“

„I da više nisi za mnom dolazio u šumu!“

Zulejha zatvori oko i nespretno nacilja Ignatova – tanki, crni kraj cijevi podrhtava, šećući s jedne strane na drugu. Ignatov zastenje i baci se na leđa u visoku travu.

„Luda, eto to je luda...“

Konačno ona uspije uhvatiti neposlušni, drhtavi kraj mušice u otvor nišana. Polako miče cijev, gledajući kroz nišan: svijet izgleda drugačiji, jasniji, svjetliji, izraženiji. Trava je zelenija i sočnija na mjestu gdje Ignatov leži na leđima; leptiri nad proplankom veći su i ljepši dok sjede na vrhovima nožica – Zulejha čak razaznaje paučinasti crtež prozirnih krilaca i dugu u sitnim ispupčenim očima. Dalje je Jusufov zatiljak: latice ružičastih ušiju u mramornoj mreži krvnih žilica, teška kaplja znoja polako se kotrlja ispod tamne, kovrčave kose na bijeli vrat. Još dalje je smeđi, čupavi trokut: medvjeđa gubica.

Medvjed stoji na rubu proplanka, ogroman je i sjajan. Lijeno se nagne prema Jusufu, vlažni okrugli nos trese se, u poluotvorenim čeljustima svijetle dva donja očnjaka, kao rašireni prsti.

„Ivane, kako se puca?“

Osjeća kao da su joj u grlo usuli pijesak.

„Odlučila si me izluditi?“ Ignatov podigne ljutito lice iz trave; okrene se i

ugleda medvjeda.

„Prvo povuci otponac“, šapne.

Vlažni joj prsti klize po hladnom, ljepljivom željezu. Gdje je taj otponac? Medvjed tiho krulji, čas pogledavajući djetešce koje sjedi pred njim, a čas u daljini skamenjene Zulejhu i Ignatova.

Zulejha povuče otponac prema sebi – začuje se glasni škljocaj. Medvjed zariče glasnije, propne se na zadnje šape i izraste u moćnu, čupavu gromadu. Postane vidljiva svijetla, upala trbušina ispresijecana nejednakim sivim šarama, prsa isturena kao bačva, iskrivljeni srpovi pandža na gotovo do zemlje dugim, prednjim šapama. Zvijer se kesi – sjajni, crno-ružičasti jezik paluca između žutih očnjaka. Jusuf radosno cikne te i on stane na noge.

Zulejha stisne obarač – odjekne pucanj. Kundak je snažno i bolno udari u rame i odbaci unatrag. Barut joj naglo šibne u nos. Kratki, uplašeni povik sina poput ptičjeg je.

Medvjed učini korak prema Jusufu. Pa drugi. Treći... I svali se na zemlju – trava se razmakne u širokim, zelenim valovima. Još neko vrijeme čupava lešina podrhtava kao golema masa tamnosmeđe želatine. Jusuf okrene zbunjeno lice prema majci, a potom natrag prema zvijeri.

„Š-š-š...“ Ignatov položi svoje ruke na njene skamenjene prste na kundaku i počne ih otvarati jednog po jednog. „Dobro je... Dobro.“

Najzad uspije osloboditi pušku te je odloži u stranu. Zulejha to i ne primijeti: gleda kako Jusuf lagano teturajući na krivim nožicama, ide prema mrtvom medvjedu. Prvi korak, drugi, treći...

Mutni sloj prevukao se preko sjajnog medvjeđeg oka, sa stražnje strane žutih očnjaka teče gusta siva pjena. Jusuf priđe medvjedu, zvonko ga udari ručicom po kvrgavom čelu; uhvati ga za krznene uši i povuče; okrene se prema majci i likujući zahihoće, čvrsto stojeći na objema nogama.

Alphonse Mucha, Woman in the Wilderness, 1923. (Mucha Foundation)