U slijepoj ulici

Gordana Samardžija

Bila je mrtva. Nisam joj trebao prići, oslušnuti joj dah ili opipati bilo. Neprirodan položaj glave i nadolazeći vonj koji se probijao izvan zidova nagrđujući miris ucvjetalih topola, govorili su bez glasova. Otvor u tavanu kroz koji je pala gledao me upitno, kao i ja njega. U toj se hladnoj i praznoj prostoriji morala nekako uspeti. Jedno je sigurno, u kuću nije došla sama.

Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedozeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Nikome ne smeta, jer stanara nema. Otkako je umrla susjeda Matilda, njena se djeca ne mogu dogovoriti oko nasljedstva. Najstarija Lidija smatra da je slanjem mizernih mjesečnih svota uzdržavala roditelje i polaže pravo na cijelu kuću. Trideset godina već živi u Australiji. Martin zagovara prava jedinog muškog nasljednika, iako od očeve smrti nije otvorio ulazna vrata zamjerajući majci što prilikom razvoda nije bila na njegovoj strani. A sirota Lovorka nema novca za skupe odvjetnike. Svakodnevnim donošenjem skromnih ručkova zaslužila ju je više nego ostalo dvoje. Svjedočio bih u njenu korist kad bi sa mnom progovorila. Ovako se odvjetnici bogate na njihov račun, a kuća naočigled gubi na vrijednosti. 

Duplikat ključa vrata s dvorišne strane imam više od trideset godina. Svojevoljno sam ga dao izraditi dok su se oni svađali tko ga je izgubio. Znam za uništeni namještaj, ukradene slike i razbijeni prozor kroz koji povremeno ulaze skitnice. Prenoće i odu. U kasnim noćnim satima, s izlikom da pušim u vrtu, viđam tinejdžere koji dođu radi zabave. Nemam ovlaštenje potencijalnih nasljednika da im čuvam kuću. 

Nisam pobjegao niti nazvao policiju. Sjedio sam barem sat vremena promatrajući je. Izderane traperice iz kojih su provirivala mršava koljena. Crnu majicu s printom lika prerezanog vrata. Njen je bio samo slomljen, bez krvi. Nokte izgrižene do granice boli i rascvjetanu, inficiranu kožu oko njih. Zamišljao sam kako bi joj kosa vijorila na vjetru da je živa i k tome prirodna plavuša, kako bi samo poskakivali svi njeni tek propupali dijelovi, kako bi se smijala tim mekim usnama. Nisam je doticao, samo sam sjedio i vraćao se u vrijeme kad sam, u njenim godinama, zapeo na platonskim ljubavima od kojih se nisam uspio odmaknuti.

Svakoga jutra u petnaest do devet, nakon što popijem dvije šalice crne Franckove kave, ispušim isti broj cigareta i pročitam jučerašnje novine, odlazim u trgovinu dvije ulice dalje kupiti Večernji list, pola crnog kruha i ostale potrepštine koje je Ivanka sinoć stavila na spisak. Cigarete kupujem jednom mjesečno. Petnaest kutija. Ona vodi računa da se držim dnevne doze s povremenim prijebojima. Nakon što sam pronašao tijelo, počeo sam pušiti više.

- Što se događa? - u glasu sam joj osjetio nesigurnost.

Htio sam ostati iskren do kraja, ali se nisam mogao odreći ovog bezazlenog zadovoljstva. Znao sam da bi me odmah natjerala da nazovem policiju i sve bi se saznalo, i za ključ, i za razbijeni prozor i za okupljanja skitnica i mladih parova. Rekao sam samo da su mi se pojačali bolovi u nozi od šećerne bolesti i da skupljam hrabrost da odem kod liječnika.

Taj s kim se družila sigurno nije znao da je došla biciklom i nesmotreno ga ostavila s prednje strane kuće. Vjerojatno je preskočila ogradu i našla se s njim, ili s njima, u dvorištu. Jesam li i te noći vidio sjene, čuo smijeh, krik ili neuobičajenu tišinu?

Večernji list su ozbiljne novine, ili su barem nekad bile. Nisam očekivao da će se u njima pronaći obavijest o nestaloj petnaestogodišnjoj V.A. Očajni roditelji obavijestili su nas da je u trenutku odlaska od kuće na sebi imala izblijedjelu jeans jaknu, izderane traperice i bijele Nike patike. O majici, pirsinzima i skrivenim tetovažama ni riječi iako se zbog toga razlikovala od ostalih srednjoškolskih početnica. Ili su se stidjeli njenog izgleda ili se njezina preobrazba događala izvan kuće. Pogled mi se zalijepio za taj oglas, povezao sam ga s ostavljenim biciklom koji sigurno nije pripadao petnaestogodišnjakinji. Prije bi pripadao sredovječnoj, nemarnoj ženi koja je dopustila da ga njen muž, prilikom lakiranja slupanog Volva, poprska neperivom bojom.

Cesta je nekad vrvjela djecom i igrom koju nisu ometali slučajni prolaznici. Djeca su odrasla ili odselila, a većina je staraca, nesvjesnih svog postojanja, strpana u domove. Preostali rijetko izlaze iz kuće, baš kao i Ivanka. Pati od hiperpigmentacije i pri pojavi prvih zraka proljetnog sunca čuči iza spuštenih roletni.

Šestog dana, patrolirajući po gradu, netko je povezao ukradeni bicikl i nestalu djevojčicu. Policija je tada žutom trakom obilježila kuću i zakucala i na naša vrata. Inspektor požutjelih brkova imao je par pitanja za nas. Reda radi. Pred sobom je imao dvoje ishlapjelih sedamdesetogodišnjaka od kojih nije očekivao ništa. To je i dobio.

Ivanka i ja smo otpočetka bili u strogo poslovnom odnosu. Tek smo se na izletima kojih je tada bilo mnogo o sindikalnom trošku, kao najizdržljiviji za barom, uspjeli zbližiti. Oštećeni uvijek kod drugog uoče fine napukline i nalijepljene fasade pristojnih osmijeha. Dvoje slobodnih, odraslih ljudi različitog spola više ni po čemu nisu bili sumnjivi iako su se, uz šalice ohlađene uredske kave, o nama ispredale najnevjerojatnije priče. Ponudila mi je brak kao zaštitu. I sebi od nabacivanja spodoba od kojih joj se ježila koža. U našoj branši sigurnije je kad ste u ozakonjenoj vezi. Rekla mi je: „Ja nikada ne bih dopustila da me takne ijedan muškarac, a ti za to nemaš potrebu. Mislim da možemo imati dobar brak.“ I pristao sam. Prešli smo jednom granicu grljenja i dodira bez konotacije svjesno pokušavajući popraviti nepopravljivo. Poslije toga je duže vrijeme imala noćne more. Držao bih je u zagrljaju dok joj tijelo ne bi prestalo podrhtavati, udišući miris kose zatvorenih očiju i pretvarajući se da joj nisu trideset i dvije. U početku su nas otvoreno ispitivali kad ćemo imati djecu šuteći o tome zašto ih nemamo, ubrzo smo postali jučerašnja vijest. Uvevši internet u kuću, obećao sam da nikada neću guglati po stranicama sumnjivog sadržaja i da će mi biti dovoljne pojedine scene u filmovima s oznakama 18 + koji su se na redovnim televizijskim programima prikazivali kasno uvečer.

- Imaš li kakve veze s tim? -  upitala me nakon inspektorovog odlaska. Štogod da sam rekao, zvučalo bi lažno. Vidio sam naočigled kako popušta ljepilo na fasadi i kroz pukotine se uvlači sumnja. Povrijedilo me što nakon trideset godina braka može pomisliti da bih svoje prljave maštarije mogao sprovesti u djelo.

Na koncu je policija protiv dva mlađa punoljetnika podigla optužnicu za zataškavanje smrti. Pomnom je istragom utvrđeno da je nesretnica preminula od posljedica pada i da nikakvog nasilja nad njom nije bilo. Pronašla se i vlasnica posuđenog bicikla koji je trebao biti vraćen iste noći, a ne nekoliko dana kasnije, opterećen smrću.

Svijet se vraća u kolotečinu.

Jedino Ivanka već par dana ne sastavlja spisak za kupovinu.

Red Rust Texture (pickpik.com)