Solo

Tajana Vuković

Oštar jutarnji zrak koji je prodro u sobu podsjeti ga kako je dobro što to vjenčanje nije zakazano za vrijeme trajanja hladne i mračne engleske zime za koju bi se u tom slučaju morao posebno pripremiti. Pogled je spustio prema omotnici zajedno s nelagodom koju mu izazivaju takva okupljanja. Iako još nije odlučio hoće li krenuti na put u otprilike 1800 kilometara udaljen Birmingham, izvadio je iz ormara tamnoplavo odijelo. Možda je ono nekad bilo elegantno i svečano, ali sada je izgledalo zastarjelo. Uz njega je, iz skrivenog kutka velikog drvenog ormara u hodniku kuće, izvukao smeđe kožne cipele, gotovo netaknute, čiji je neizlizan đon odavao da se radi o obući za posebne prilike. Odijelo spusti na krevet, a cipele odloži u njegovo podnožje. Stoji nepomično. S vremena na vrijeme, duboko, polako udahne, ramena mu se u tom ritmu podignu i spuste. Trebao bi još novu košulju, jer one druge teško da će moći zakopčati.

Pokuša se zamisliti u tom odijelu koje je zadnji put nosio još tamo ’97. na proslavi vjenčanja svoje rođakinje u Dalmatinskoj zagori. Koračajući uz kamene kuće uživao je u pogledima na krš koji je njegov otac davno napustio kako bi u velikom gradu završio školu i našao si posao od kojeg će moći živjeti, a da pritom kao posljedicu ne zaradi trajno pogrbljena leđa i uništenu jetru zbog bezbrojnih boca popijenog vina kojim bi najlakše i najbrže nadomještao teškim fizičkim radom izgubljenu energiju. Došavši do seoskog restorana prije par godina preuređenim baš za potrebe održavanja većih svečanosti, rukom zagladi kosu te namjesti svilenu kravatu geometrijskog plavo-žutog uzorka kupljenu za tu prigodu. Nakašlje se kako bi grlo pripremio za čitav niz pozdrava, upoznavanja i kurtoaznih razgovora s rodbinom na temu događanja od posljednje svadbe ili sahrane. Potom je, kao da se hrabri, zagrizao donju usnu, zabacio ramena i uveo se u prostoriju. Njegova pojava odavala je čovjeka iz grada, s istančanim smislom za stil. Lice mu je bilo lijepo, zategnuto, bez nekih posebnih obilježja. Sve na njemu izgledalo je skupocjeno i pomno odabrano. Iako je osjetio tračak nervoze ulaskom u bučnu, prekrcanu prostoriju u kojoj je lokalni, začudo, odlično uvježban vokalno-instrumentalni sastav na improviziranoj pozornici izvodio domaći evergreen Odvest ću te na vjenčanje, nijedan mu pokret nije bio suvišan. Potrudio se oko izgleda i nadao se kako će privući nekakvo zgođušno žensko društvo. Osvrne se, svi su u parovima. Ovdje je, očito, grijeh ne oženiti se. Nemalo se iznenadio kada je shvatio da od te silno velike mase ljudi, nikog ne prepoznaje. Na tren se pokušao utješiti mišlju kako će mu sigurno netko prići i upitati ga čiji je, mladin ili mladoženjin. Sljedeće će se čiji si, odnositi na to iz koje familije potječe, tko su mu ćaća i mater.  To se nije dogodilo. Pogledom je potražio dodijeljeno mu mjesto i sjeo uz vrh jednog od dugih stolova. Po svom je sastavu izgledao kao ono što ljudi znaju nazivati dječjim stolom. Obzirom da su tu svi bili znatno mlađi od njega, nije ga čudilo što ga nitko ne prepoznaje. Kratko je vrijeme bio zabavljen promatranjem uzvanika pokušavajući u njihovim kretnjama naslutiti nekog koga je nekad poznavao, a oni su ga nosili u genima. Sjedio je, buljio u strop i osluškivao zvukove oko sebe, jake cigarete smirivale su mu um.

Konobar u crnim hlačama i bijeloj košulji s oblacima znoja na leđima i pazusima, donosio je za njihov stol čas hranu, čas piće. Štogod da bi donio, obratio bi se njemu kao da je voditelj kakvog školskog izleta ili skupine izviđača. Promatrao je kako mladenci u stankama između plesanja i serviranja hrane prilaze uzvanicima i sa svakim od njih kratko porazgovaraju. Nekako spontano, onima koji su roditelji, potomci s dječjeg stola prilaze i fotografiraju se sa sretnim parom.

Njegovo je opterećenje ljudima oko sebe bivalo sve veće. Kako je vrijeme odmicalo, sve je manje bio siguran da je na pravom mjestu. Tko su ti ljudi, pitao se, koji u općem zanosu plešu i pjevaju, povremeno se držeći za ruke nalik na djecu u dječjim vrtićima što se sa svojim tetama igraju brojalica. Razmišljao je da ustane i pridruži im se. Možda bi ga onda netko primijetio, prišao mu. Djevojke su bile lijepe, njihova lica našminkana su s pažnjom, haljine na njima kičaste. Smijale su se glasno, zabacujući glavu unazad, kao da žele pokazati sjajnu, jutros isfeniranu kosu. Kako odabrati najljepšu kada su sve iste, mislio je.

Izrezao je komad mesa i stavio ga u usta ne dižući laktove sa stola. Ponovio je istu kretnju s krumpirom, a dopola napunjenu čašu crnog vina popio naiskap. Osvrnuo se pogledavši djecu oko sebe kao da provjerava jesu li dovoljno jela. Razočarano gleda u njihove pune tanjure. Nitko od roditelja ne prilazi stolu. Obuzet nekakvom novootkrivenom brigom, čovjek koji nikada nije imao djece, najmlađima od njih usitni hranu u tanjuru i kaže: „No, no, jedite, moći ćete duže ostati na svadbi.“ Neki od njih poslušaju, pa uzmu zalogaj ili dva, mada ni njemu nije jasno zašto bi bilo kome od te djece bilo važno što on govori. U jednom ga trenutku dječak s njegove desne strane, star kojih pet godina, uhvati za ruku i vilicom okrenutom prema tanjuru napravi kružni pokret kao da mu pokazuje da je sve pojeo. On se nasmiješi i pogladi ga po zlatno-smeđoj kosi.

Nedavno je jednom svom prijatelju priznao kako nikada u životu nije osjećao želju da postane otac. Činilo mu se kao da ne posjeduje osnovne alate koji jednog muškarca pretvaraju u dobar reproduktivni materijal. Njegov posao i udobnost koju mu nosi život samca, mnogo su važniji.

„Čiji si ti tata?“, pita ga dječak s malenom leptir mašnom sa sićušnim Spajdermenima po sebi.

„Nisam ničiji.“

„Kako nisi? Moraš biti nečiji.“

„Ne postanu svi odrasli muškarci tate.“

„Mama je rekla da oni koji nemaju djecu nisu dobri ljudi i nitko ih ne voli. Je li ti zato sjediš za dječjim stolom?“

On na to pitanje nije imao odgovor. Čitavim tijelom osjeti nešto nalik na blago lelujanje, mutnim pogledom gleda oko sebe. Tu mu nije mjesto.

U prostoriji je sve tamnije. Najednom zavlada potpuni mrak. Čuju se vrištanje djece i taktovi svečane koračnice. Konobar na kolicima gura tortu. Svi su na nogama, pljesak se ori dvoranom. Njegovu pojavu za stolom prepunom djece sada je nemoguće ne zamijetiti. U iščekivanju par katova ukrašenog svadbenog kolača, mladenka pogledom i kimanjem glave bodri uzvanike. Zaustavlja se na čovjeku u tamnoplavom odijelu čije se lice ogrne smiješkom kao da joj tim izrazom želi pomoći da ga se prisjeti. Ništa.

Da njegov izgled i odmjereno ponašanje ekstremno ne odskaču od ove smotre pretjerivanja i kiča, ne bi mu bilo čudno da ga nitko ne prepoznaje. Ovako može samo zaključiti da ga je svadbeni organizam odbacio kao neželjeni transplantat. Upravo zbog toga svaki darovatelj nije podoban. Idealna situacija u kojoj se zaobilazi imunosna reakcija primatelja jest transplantacija od imunološki identične osobe, a on s ovim društvom nije imao ništa zajedničko.

Kako je vrijeme prolazilo bio je sve više uznemiren. Njegov integritet očito se raspadao, a ležernost i mirnoća bile su tek opsjena. Pokušavao se prisjetiti svojih očekivanja prije dolaska ovdje. Nije ih imao, ali ih nije ni dovodio u pitanje. Da je postojala i najmanja primisao na ono što slijedi sigurno ne bi kupovao odijelo, cipele i kravatu i vozio se do ove zabiti. Djeca su postajala umorna. Jedno po jedno odlazilo je do stolova roditelja, sjedalo u krilo majke ili oca i ponavljalo, samo njima svojstvene, klasične rituale pred spavanje. Nije bilo bitno što su cijelu večer bili razdvojeni i potpuno nezainteresirani jedni za druge. Na kraju fešte, spojila ih je genetika.

Imao je osjećaj da se mora zauzeti za sebe, mora se nekako izvesti iz zadimljene i vruće prostorije. Konačno, kada su djeca otišla, njegovo bivanje na ovom mjestu izgubilo je smisao. Uloga koju je tu večer samovoljno preuzeo postala je izlišna, baš poput njega samoga. Praćen pogledom konobara koji je vješto skupljao desertne tanjure s ponekim nepojedenim komadom torte, prošao je između slobodnih stolova, pazeći da ni sa kim ne ukrsti pogled. Izašao je na ulicu i udahnuo prohladan, vlažan zrak. Sve bi to upravo tako bilo da se dogodilo.

           Sada se opet sjeti vjenčanja na koje je pozvan. Gleda u prastaro odijelo, koje osim što je potpuno demode, nosi sa sobom i sva ta tjeskobna predviđanja. Ipak se radi o Engleskoj. Nije to tamo neka seoska proslava, na kojoj bi njima običnima on ovako uglađen izgledao kao vanzemaljac. Odavno nije putovao. Tko zna u kakvom dvorcu će se događaj održati. Svu tu otmjenu gospodu dovest će pred njega vozači u crnim odorama i pripadajućim kapama. Prvi će izići iz auta i otvoriti vrata svojim poslodavcima. Pred ulazom u to velebno zdanje stajat će dva čuvara, svaki s jedne strane. Morat će si i on organizirati primjeren prijevoz, ne može na takvo mjesto doći taksijem.

Još uvijek dobro izgleda. Ima možda dva-tri kilograma viška, ali za svoje godine nije prekrupan. Diskretni brkovi i brada nisu ga baš učinili ljepšim, mada mu je koža ostala sjajna i zategnuta. U cjelini, mogao je zaključiti, kako će mu novo odijelo, moderne talijanske cipele, košulja, kravata i otmjena dugmad za manžete, dobro pristajati. Mirnije se mogao odnositi prema cijeloj toj stvari sada kada je donio odluku. Popodne će poslati odgovor i potvrditi svoj dolazak tog 11. svibnja.

Kupovina odijela donijela mu je neočekivanu radost. Ono mora biti kreacija kakvog poznatog dizajnera, mora biti skupo. Dozvoljavao je prodavačicama da mu laskaju i sugeriraju koja se boja sada nosi, što mu najbolje pristaje. Predviđale su mu sjajnu zabavu i mnoge poglede profinjenih gospođa usmjerene u njegovu pravcu. Mijenjajući odijela, mijenjao je i ponašanje. Kretnje su mu postajale muževnije i dostojanstvenije. Skoro pa da se mogao poistovjetiti sa članovima britanskog plemstva. Nije bio dio njih po rođenju, ali je svakako sve više nalikovao nekom takvom. Prilazio je ogledalu, namještao kragnu i revere, pa se opet vraćao dva-tri metra unazad kako bi se promotrio iz daljine.

Morao bi se malo više informirati o tradiciji i protokolu. Ljutila ga je činjenica da na pozivnici nije pisalo očekuje li se od uzvanika da dođu u formalnom odijelu ili smokingu. Najednom mu zadovoljstvo svim probanim, zasjeni dvojba. Ne bi htio doći tamo neprikladno odjeven. Nekako blijed u licu, mahao je diskretno glavom lijevo desno, kao da samom sebi prijekorno daje lekciju. Njegovo dobro raspoloženje prešlo je u stanje letargije. Umorno je skinuo posljednji sako sa sebe i odlučio kako će se večeras pozabaviti istraživanjem uobičajenog engleskog dress codea. Onda će se vratiti.

Nakon što je na internetu pregledao hrpu slika britanskih vjenčanja, uključujući i ona raznih slavnih osoba, odlučio se za odijelo kakvo je nosio jedan poznati Englez na svadbi svog sina. S crnim hlačama, sakoom od baršuna i leptir mašnom ne može pogriješiti. Savršeno će uz tu kombinaciju pristajati one cipele od sjajne crne kože koje je u butiku probao. Konačno, nije on nekakav seljačić s Balkana kojeg će tamo posprdno pogledavati. Pustit će kosu da mu naraste koji centimetar, kako bi je mogao zalizati, i urediti bradu. Srećom, ima dovoljno vremena da skine i ona dva kilograma koja je nakupio na trbuhu. Elegantna odjeća zahtijeva istu takvu liniju, bez ustupaka.

Odijelo je kupljeno, baš onakvo kakvo je na isprintanoj sličici to jutro ponio u džepu kaputa. Odabrao je i košulju, broj manju nego što mu sada pristaje. Bit će u redu kada smršavi. Leptir mašna i srebrna dugmad za manžete dodale su kombinaciji trunku glamura.

Bez obzira na uzbuđenje koje mu je donosila pomisao na to putovanje, kako je vrijeme prolazilo, veselju uzrokovanom činjenicom da su pripreme gotovo završene pridružila se tjeskoba. Sada je već imao mogućnost pratiti prognozu vremena i nemali se nemir uvukao u njega kada je na jednom od tih izvještaja vidio da bi to područje u svibnju mogla opteretiti dugotrajna i obilna kiša. Službeno predviđanje čas nevremena, čas sunčanih razdoblja obmanjivalo ga je svake sekunde. Pronašao je čak šest različitih meteoroloških procjena koje je pratio naizmjenice. Razmaci između dva izvješća više nisu bili odvojeni dovoljno da bi mogao malo predahnuti. Takvu mogućnost više nije mogao ignorirati. Morat će kupiti i baloner. Naravno, Burberry, ništa drugo ne dolazi u obzir. Trošak njegovog pojavljivanja na tom glamuroznom vjenčanju sve je više rastao, ali se tješio činjenicom da su mu avionska karta i smještaj već podmireni. Proveo je, dakle, u čekanju i napetosti punih 14 dana dok paket s balonerom nije stigao. Ne razmišljajući previše, navukao je sve što je za tu prigodu kupio kako bi se uvjerio da će njegov stajling biti besprijekoran. Nedovoljno osvijetljena soba zlobno mu je uskraćivala nesavladivu želju da u ogledalu promotri svaki i najmanji detalj.

Dani do polaska na put bili su beskrajno duži od svih dana čekanja u njegovu životu. Sjedeći tako u mračnoj sobi pretrpanoj namještajem, tek nekoliko sati prije polaska, pitao se je li prenaglio u svojoj odluci da ode u Birmingham daljnjoj rodbini za čije članove ne gaji baš nikakve emocije. Bili su to ionako novopečeni bogataši koji su preko tko zna kakvih veza i izmišljenih zasluga došli do smiješne plemićke titule. Mogao je cijelu tu dramu riješiti jednom jedinom rečenicom, uljudno se ispričati i zahvaliti na pozivu. Ovako si je natovario odlazak na nekakvo besmisleno vjenčanje. Sajam taštine, zaključi, zaboravivši da su mu već mjesecima misli silno zaigrane svojom ulogom na njemu. Nevoljko ustaje shvativši da je vrijeme za predomišljanje isteklo. Pogleda spakiranu prtljagu, te obiđe sve prostorije svoga stana kako bi se uvjerio da neki od manjih aparata nije ostao uključen. Ispred kuće začuje trubljenje. Taksi je stigao na vrijeme.

Intenzivan miris borića koji visi s retrovizora na vrhu vjetrobranskog stakla, tjera ga na povraćanje. Opusti se, govori sam sebi. Proučava svoje lice u zrcalu. Zadržava dah, podiže bradu i obrve. Dosta dobro izgleda. Ali to je još uvijek njegov lik u ogledalu. Još je uvijek to onaj isti neodlučni, nezadovoljni muškarac, samo utopljen u neku novu sljepariju.

Stižu pred aerodromsku zgradu. Ne ugasivši motor, vozač izlazi iz automobila, otvara prtljažnik i vadi prvo torbu za odijela, zatim kofer. On ostaje. Čovjek uhvati njegov pogled u bočnom retrovizoru i energičnim pokretom pokaže na izvađenu prtljagu. Ništa. Duboko zavaljen u sjedište posljednji je put pokušavao shvatiti tu glupu situaciju u kojoj se našao. Gleda ispred sebe, u avionsku kartu u ruci, zatim na kofer okačeno to smiješno i presvečano odijelo. Najbolje da što prije ode odavde. Kratkim zamahom ruke signalizira vozaču da dođe do otvorenog prozora, te mu, opuštenih mišića lica i čvrstim mirnim glasom kaže neka vrati njegove torbe u auto.

Sat vremena kasnije sjedi u naslonjaču zatvorenih očiju. Povratak doma nije ga usrećio, ali osjećao se rasterećeno. S vanjske strane prozorskih stakala ostavio je hladan zrak. Temperatura u sobi još je bila nepromijenjena u odnosu na vrijeme prije odlaska. Podigao se i rutinski skinuo odjeću sa sebe te obukao trenirku.

Sva ta muka da se adekvatno pripremi za putovanje bila je uzaludna. Iako svjestan koliko je struktura dana bitna zbog osjećaja kontrole nad istim, dozvolio je da ga ovaj događaj u potpunosti preuzme. Sve te aktivnosti vodile su samo jednoj stvari, a to je njeno razbijanje.

Pogasio je svjetla i navukao zavjese kako mu ulične lampe ne bi narušavale minimalističku monokromnost mraka. Čuo je zvuk vode u cijevima, tiho pištanje kada je susjed pustio toplu vodu i zvuk perilice rublja koju je njegova supruga palila svaki dan u isto vrijeme. Lift je pri svakom podizanju i spuštanju glasno klopotao, pa u kuću nitko nije mogao kročiti neopažen dalje od prizemlja, osim ako nije kanio jačati mišiće nogu na stepenicama stoljetne zgrade, puno viših od današnjeg standarda. Čuo je i psa kako laje i povike njegovog vlasnika drugom: „Veži ga!“, te režanje, vrisku i psovke. Sva njegova pažnja ciljano je bila usmjerena na zvukove. Nije mu bio bitan njihov sadržaj već sposobnost da budu distrakcija teškim mislima. Važno je da što prije hladnoću i formalnost vrati u svoj život.

Majka je otišla kada mu je bilo 14. Argumenti koje mu je tada pružila bili su mu nejasni. Navodeći mu mane njegova oca i razloge raspada braka htjela je izazvati suosjećanje, a njemu se činilo da se te stvari podrazumijevaju, jer drugo nije ni poznavao. Sve do tada, bio je uvjeren, njeni su postupci bili rezultat tuđeg voljnog procesa. Dugo je i njen odlazak doživljavao kao produkt očeve odluke koju je ona, tek zato da njemu pokuša pružiti objašnjenje, omotala u svoje nespretne izgovore. Tek je kasnije, na studiju, spoznao da čovjek snagom volje bira svoj put i da je ona kao takva njegova sloboda. To mu je omogućilo da u majčinu odlasku prepozna i sve tri njene faze - borbu, odluku i izvršenje - ali i da joj oprosti.

Otac je, s druge strane, bio puritanac i perfekcionist, nesnošljiv prema različitim mišljenjima i načelima. Smatrao je da pretjerano izražavanje ljubavi, podrške i razumijevanja nije dobro za dječake, pa je i njihov odnos bio površan i emocionalno udaljen. S takvim premisama njegova osobnost zarobljena je do današnjeg dana, a ishod je nedostatak osjećaja vlastite kompetentnosti. Promatrač će vjerojatno reći kako je tome uzrok majčin odlazak. Međutim, to nije istina. Cijeli je život osjećao veću pripadnost majci koja ga je napustila, nego ocu sa čijim se emocionalno nevidljivim likom u hladnoj kući sudarao svakodnevno. Poput fantomskog uda boljela ga je činjenica da nikad nikom nije bio najvažniji – niti majci koja je otišla kako bi sebe oslobodila i usrećila, niti ocu koji se trudio biti što neprimjetniji u njegovu životu. Njemu nije nedostajala ni ruka, ni noga, ali mu je amputirana dubina i intimnost u međusobnim odnosima.

Kada mu se glava napokon našla izvan automobila, njegov trup krenuo je za njenim pokretom. Pogled, tada mladića u ranim dvadesetima, na radosno mnoštvo čije je nestrpljenje raslo u iščekivanju mladenaca, nije mu ulijevao puno odlučnosti i hrabrosti. Gornjim dijelom tijela pokušao je prebaciti težište van, ali ga noge nisu slušale. Bio je nepokretan. Okružen tuđim pogledima i očekivanjem, u tom je trenutku bio poput osuđenika na smrt koji u svojim rukama nosi težak lanac povezan s manjim kojima su bili okovani nožni i ručni zglobovi te vrat. Iz puke uljudnosti mahnuo je okupljenima.

Promatrao je uvelo lišće zapelo na brisaču vjetrobranskog stakla. Zatim je pogled skrenuo prema čovjeku koji je sjedio na prednjem sjedalu i koji mu je trebao biti kum želeći da ovaj kaže nešto, barem jednu riječ. Ohrabrenje ili pokušaj da ga odgovori od ženidbe, pa makar u posljednjem trenutku, olakšalo bi mu. Vapio je za mogućnošću da netko preuzme odgovornost u njegovo ime. Međutim, to se nije dogodilo. Utapao se u nadolazećoj plimi vlastitog napadaja panike. U jednom je trenutku na zadnjem sjedištu automobila, u drugom šeta šumom i ugleda unezvijerenog medvjeda na samo koji metar od sebe. Osjeti navalu adrenalina koji ga tjera u bijeg. Srce mu jako lupa, ubrzano diše, krv mu se preusmjerava iz utrobe u udove, sve to kako bi mogao brže trčati ili dobiti dodatnu snagu za borbu. Zjenice mu se sužavaju, znoj mu probija kroz košulju sprječavajući tijelo da se pregrije od pojačanog rada. Mentalne funkcije se izoštravaju kako bi mogao donijeti brže i bolje odluke važne za dobru procjenu situacije i, konačno, opstanak. Bio je prisiljen boriti se između dvije stvari - okrenuti se i pobjeći ili ostati i boriti se do kraja života sa snažnim stiskom dresure svijesti i kompleksnošću bračnog suživota. Nije dugo razmišljao. Nagnuo se prema njemu i rekao:

„Ja to ne mogu. Ne mogu svaki dan bježati od divljih zvijeri i očekivati kako ću se spasiti. Ta žena je lovac. Ne mogu joj dozvoliti da me trga komad po komad i jede kad god osjeti glad.“

Njegove se riječi nisu mogle razumjeti, iako su njemu bile potpuno jasne. Zavali se nazad u sjedište i gestom pokaže prijatelju neka iziđe iz auta. Adrenalin se istrošio i osjetio je olakšanje. Sustav mu vraća krv u trbušne organe. Baš u to vrijeme, pred crkvu dolazi auto s mladenkom. Prvo izlazi ona, a potom joj pomažu pridržati veo i šlep kako se ne bi vukao po ulici. Ugledavši je pričeka trenutak, zatim lagano potapša vozača po ramenu i kaže:

„Vodi me odavde.“

Iznenadi ga osjećaj krajnje zabrinutosti za samoga sebe čim pomisli na neugodnost koju će morati pretrpjeti kada njoj i obitelji bude trebao objasniti što se dogodilo. Svjestan da je svojim činom postao crna ovca, kao strijela se otisnuo u izolaciju. Više nitko neće htjeti imati posla s njim, ni njeni, ni njegovi. Gotovo je nemoguće da će prihvatiti kako nije imao izbora nego poslušati alarm za opasnost koji se oglasio u njegovoj svijesti, a bio je presudan za preživljavanje. U neko davno vrijeme ne bi ga osuđivali već ga zvali miljenikom evolucije. Sada će dobro proći ako ga proglase ludim.

Kada su zvukovi u sobi gotovo utihnuli, otvori oči i u procjepu između radnog stola i komode, ugleda putovnicu. Siguran je da je nije tu odložio kada je stigao. Opet je zatvorio oči i pustio neobjašnjivu i nelogičnu sliku dokumenta u skrivenom međuprostoru da prođe preko njega poput golemog vala. Ne može se sjetiti da ju je spakirao zajedno s ostalim osobnim stvarima u ručnu prtljagu. Nije na nju ni pomislio. Cijela ta priča mu nema baš nekog smisla, ali sada zna da se u taj avion ionako ne bi ukrcao. Iz kuhinje osjeti jak miris svježe kave. Ustane, uzme Samsonite torbu za odijela i patentni zatvarač povuče jednim potezom od vrha prema dolje. Otvori veliki dvokrilni ormar čiji rub obasja led svjetlo i učini ga portalom u paralelni svemir. Uz desetak nenošenih svečanih odijela, na većini kojih su još visjele etikete s cijenom, s pripadajućim košuljama, kravatama i cipelama na donjoj polici, objesi još jedno vjenčanje na koje nije bio pozvan. Usta su mu se osušila i jedva je progutao malo pljuvačke i zraka koji su se zatekli u grlu. Glasno lupanje srca sustiglo ga je kao davno bačeni bumerang. Zatvori ormar i ode po kavu, mada se nije sjećao da ju je stavio kuhati. U sobi ostane samo tišina.

 Rene Magritte, Golconda, 1953. (Magritte Gallery)