Kući

Andrijana Nemet-Kosijer

Ne osvrćem se. Ne iz straha da bi me mogli pozvati natrag, nego iz potrebe da ostavim sebe između visokih zidova i rešetkastih prozora. Pohlepno usisavam zrak misleći da dišem slobodu, no hvata me vrtoglavica. Nisam znao što s tolikom količinom sebe. Nesigurno prelazim cestu u gradu koji nije moj, osjećam rubove nove odjeće i nelagodu koju ostavljaju na mojoj koži. Prolazim pored rijeke koja je brza i neobično bučna. Gledam u njezine blatnjave virove, a zamišljam mutnu Savu koja nosi trule grane i odbačene plastične vrećice sa susjedne obale. Crte njezina lica blijede, no još uvijek pod prstima osjećam titraje njezina srca i miris straha. Volio bih da me pusti k sebi. Zamišljam da me čeka, da se osmjehuje kad me ugleda, riječne virove zamjenjuju vrtlozi njezine kose i zanose me. Posrćem na blatnoj obali i poželim se prepustiti, ali ima nešto u meni što mi ne da.

- Jeste li dobro? – upitao me čovjek držeći psa na uzici.

Ubio sam je – poželio sam viknuti, no grmljavina rijeke upija moje riječi ne osuđujući me, čovjek sa psom udaljava se ne znajući koliko je zla u meni.

Na klupi u parku koji gleda na autobusni kolodvor ostatci su razmočenoga kruha koji privlači golubove. Vlaga mi prodire kroz loše cipele, razmočila mi je kartu na kojoj se jedva vidi kamo sam pošao. Čovjek s kojim sam posljednjih pet godina dijelio ćeliju rekao mi je da sam sretan jer konačno idem kući i vjerovao sam da je tako. Sloboda mi je nalegla na pluća i teško hvatam dah. Znoj zamjenjuje vlažnu izmaglicu i natapa mi odjeću, vidim obrise, osjećam pokrete, a sam se ne mogu pomaknuti. Nerazumljivi glas preko razglasa najavljuje putnicima dolaske i odlaske. Vratna žila mi pulsira, polažem ruku na nju i čujem tuđi glas koji mi govori da se smirim. Upravljam svojim disanjem, nije mi prvi put. Točnije, pet puta u posljednjih mjesec dana. Otresam nelagodu sa sebe, dobacujem mrve golubovima i zakoračim na peron. Idem kući.

Drmusanje u vožnji me uspavljuje. Neke se stvari  nisu promijenile u ovih dvadeset godina. Provincijski autobusi i dalje su neudobni i stari, putnici negoduju i na radiju svira loša muzika. Pored mene nema nikoga. Možda zbog mirisa znoja i vlage, a možda ljudi osjećaju zlo pa ga se klone.

Stigao sam u trenutku kada su se dan i noć stapali u bezdan natopljen kapima sitne kiše. Ulazim u poštu i pitam za telefon. Službenice me u čudu promatraju i tek tada primijetim da nigdje nema telefona. Pomislio sam da bi bilo dobro da prvo nazovem nju, no više nisam siguran ima li isti broj. Čak i da sam nazvao, da se javila, što bih joj rekao? Bolje je ovako, siguran sam da me prezire. Ubio sam je toga dana, njezinu budućnost stavio sam u okvir iz kojega sigurno nikada nije iskoračila. Promrmljao sam pozdrav službenicama koje me više nisu ni primjećivale i izišao na ulicu. Grad se prilično izmijenio, ali put prema groblju bio mi je itekako poznat. Malo sam lutao između napuklih grobnih ploča i porušenih križeva koje je uništila nedavna oluja. Na majčinu grobu nije bilo cvijeća. Sjeo sam, zapalio cigaretu i pustio kišu da pokuša sprati stid. To što joj nisam morao gledati u oči bilo je još gore od zadnjega susreta kada mi je ponižena i umorna od svih mojih sranja dotaknula obraz – lice ubojice i zločinca – nudeći valjda oprost ili je ipak znala da je to posljednji put. Sjedio sam dugo, sat ili dva, misleći isprva da ću joj se pokušati ispričati, bilo što, no samo sam šutio. Na izlazu iz zatvora dali su mi ključ – majka mi je ostavila kuću pa sam promrzao i mokar krenuo prema ulici koju se nisam više usudio zvati svojom osjećajući težinu u nogama. Znao sam da moram proći pored njezine kuće i na trenutak sam poželio zastati, javiti joj se, ali pomislio sam na onaj dan i nju onako drhtavu i prestrašenu pa sam nastavio dalje.

Svukao sam odjeću, pronašao posteljinu i uvukao se u svoj stari krevet. Nekada bih se samo svalio, pijan i prljav, ne mareći gdje ću leći i čime ću se pokriti, no rutina dana provedenih u zatvoru promijenila me. Rehabilitirao sam se. Ubio sam čovjeka. Promijenio sam se. Ja sam zločinac. Ona me i dalje voli. Prezire me. Mrzi. Probudio sam se slomljen. U  kući nema kave, u glavi mi pulsira, a utroba gori. Ne mogu naći toplomjer, ali osjećam da imam visoku temperaturu. Pretražujem ladice i pronalazim paracetamole. Istekao im je rok, no vjerujem da će poslužiti. Ipak popijem dva, za svaki slučaj. Razmišljam o njoj i siguran sam da ima nekoga. Zašto bi me čekala tolike godine? Volio bih joj reći da više ne gubim razum kao nekada, ne planem brzo. Rehabilitiran. On je provocirao, htio sam joj se opravdati, znao je da sam nagle naravi, osjetljiv na nju i baš nju je dirnuo.

- Tražio je -  vikao sam kad su me odvodili krvavih dlanova – tražio je to!

No prava je istina da sam vidio, sve sam vidio. Vidio sam kako je otvarala oči, jedva slućeni osmijeh i laganu rumen koja joj se širila od vrata kada se on pojavi u društvu. Osjećao sam da je gubim, moji su je bjesove gurali od mene, a ona je bila jedina koja ih je mogla stišati. Zbog njega se opet smijala, a zbog mene je drhtala i sklanjala pogled da me ne izazove, bojala se reći pravu riječ jer je uvijek ispala nekako pogrešna, a ja sam bio sve luđi, opasniji, no volio sam je kao nikoga i kao nikada.

I daljem gorim. Palo mi je na pamet da bih se trebao istuširati hladnom vodom, no nisam mogao ustati iz kreveta. Zbog grčeva u mišićima nisam mogao zaspati, a u glavi mi je pravi košmar. Čujem zvukove kojih nema, tiho kucanje. Okrećem se na drugu stranu, ali svjetlost koja probija kroz prozor bez zavjesa bol u glavi čini nepodnošljivom. Zvuk ne prestaje pa ipak ustajem, mokar od znoja. Sada sam siguran da ne haluciniram, vidim obris u mutnom staklu. Naviknut na stalne provjere, inspekcije i potpuni gubitak privatnosti posljednjih godina, automatski otvaram vrata. Stajala je ondje s vrećicama punim hrane.

- Gladan? – rekla je.

Pomaknuo sam se u stranu i pustio je da uđe.

Hidden Couple (pexels.com)