Golemi blistavi val sjajniji od sunca

Marijana Bevanda

Marija je sinoć cijeloj kabini pripovijedala kako su grimiznu haljinu, koja je sad obješena na vješalicu kraj umivaonika, danima šile ona i mati i kako je taj materijal nabavila još njezina baba iz Beča. A kojim putovima, to se više ne zna, jer babu više nitko baš nije ni slušao šta divani, no stajao je u škrinji kao svetinja sve dok ona nije blagoslovljena putovanjem u Ameriku. Pritom se naklonila onoliko damski koliko joj je to njezino oskudno poznavanje manira dopuštalo. „Baba to nije mogla ni sanjat“, dodala je, „uzdala se, u vrh glave, u kakav posjet kazalištu. Tako vam je moja baba snivala snove dok je čuvala ovce“, šalila se s dvjema nakovrčanim glavama, jednom plavom i jednom smeđom, koje su pripadale nekim mladim djevojkama iz susjednog sela i koje su se sad zajedno s njom smijuljile i klatile amo-tamo, još pod utjecajem bijelog vina koje su halapljivo pile uz večeru. Zanesene obiljem jela kakva nisu u životu vidjele i novim priborom što su ga držale s divljenjem i strahom kao dojenče, valjale su se po čistoj bijeloj posteljini i hihotale još dugo nakon što sam ih napustila i legla, prepuštajući se uspavljujućem vibriranju grdosije koja pod nama kroti nesagledivo grotlo vode. Osjećala sam se kao da sam u utrobi diva koji hrče i vjerovala da će mi to pomoći zaspati, ali su me misli o nepoznatom životu i ljudima morile sve dok nisu izmorile same sebe i pomiješale se s Marijinim šaptom donijevši mi u san njezinu djecu koja su sad nekako postala moja i koju mahnito tražim po napuštenim kućama duž dugačke ulice. U jednom se trenutku pojavila i mama gledajući me izdaleka oštro i bez riječi. Želim joj se opravdati, reći da me tamo čeka nešto bolje, da ću se snaći. Da ću reći da sam udovica. Nemoćno sam otvarala usta, ali iz njih nije izlazio glas. Uto je zašla za ugao neke sive kuće pa sam ostatak noći grozničavo tražila čas nju čas djecu.

Probudila sam se još u grču, neobavljenog posla, i dugo mi je trebalo da se priberem. Poslije sam se trudila ne razmišljati o tome, gotovo cijeli dan provela sam u druženju s Marijom i šetnji palubom, ali kako se bližila noć bojala sam se da me čeka isto pa mi je laknulo kad nas je Ivo pozvao da pođemo s njim. Marija je još u haljini koju je ipak odlučila obući večeras ne čekajući novi svijet ili možda baš njemu ususret. Sad se čuje kako šušti pod teškim crnim kaputom muškog kroja prateći resko šištanje koje dopire odnekud odozgo. Ivo kaže da bi to mogla biti para iz dimnjaka. Raspričao se o motorima, ložačima, odjeljcima… Ne razumijem ga i ne mogu pratiti što govori, a po razvodnjenom pogledu moje svečano odjevene druge vidim da ga i ona ne sluša. On korača brzo i samouvjereno. Obukao je sivo svjetovno odijelo, ali kapu ne skida. Neka svijet zna da je on Ličanin. Crne rese njišu se dok poskakuje u hodu poput dječarca, prkoseći godinama s prijezirom muškarca koji je cijeli život proveo u borbi, sad sa zemljom, sad s nebom. Marija i ja slijedimo ga poput psića, polutrčećim korakom, premda sve više sumnjam u njegov sud. Ovaj hodnik isti je kao i svi ostali kroz koje smo prošli otkad smo krenuli ka gore. Kao da se vrtimo u krug. Nosnice mi puni miris svježe boje i probija se sve do mozga, nastojeći premazati sliku zakađenih i vazda zapaučenih kutova nad našim ognjištem. Guši me. Neprestano nas dočekuju isti bijeli zidovi i vrata. Opet skrećemo lijevo. Ne prigovaram, ali uskoro ću morati nešto reći.

 „Vidi, pocijepala mi se haljina!“, uzviknu Marija.

Oči joj se zamutiše u trenu. Već sam to primijetila, ali sam se nadala da ona nije.

„Popravit ćemo to, vidjela si da ovdje imaju sve i svašta, a do New Yorka ima još dugo“, nastojim je smiriti.

Smiješi se, ali joj oči ipak suze pa pravi grimasu i odmahuje rukom.

„Pusti. Pretjerujem. Nisam je smjela danas ni obući, ali vrag mi nije dao mira.“

„Oj, Ivo!“, najednom čujemo iza sebe.

Visok, crnomanjast i kržljav mladić brzo nam se približava.

„A, Luka, ti li si“, pozdravi ga Ivo, „je li i kod tebe poplavljeno?“

„Ma je, pod je tamo velikim dijelom pod vodom“, odgovori zadihano. „A kadi ste vi krenili, ne morete tu livo, sve je poplavljeno.“

„Tražimo stepenice“, govori mu Marija.

„Kadi su drugi?“, pita ga Ivo,

„Nisu tili iz kabina.“

„E, tako i ovi naši, ostali spat'. Viruju da nije niš'“, objašnjava.

„Moramo ovdi ravno“, prstom pokaza Luka. „Da, možda su i u pravu“, nastavi, „pod dekama je fino i toplo. Šta si se, kažu, usro, ne more ovom brodu ništa bit. Ali, jebi ti to, uh da prostite“, pogleda Mariju i mene, „idem ja provjerit, svakako ne spim. Sad sam sreo neke Irce, niš ih nisam razumio. Ali, iskreno, mislim da će sve bit u redu.“

Ivo se vidno obradovao što nam se pridružilo još jedno muško pa odmah poče ponovno o motorima, o pari, sretan što ga sad dočekuju oči znatiželjnog mladca, a ne dvije zbunjene ženske glave. Luka mi nije poznat, ali Ivo ga dobro zna, bit će da je iz susjednog sela. Ima spušten lijevi kapak, čula sam da je tako kod Lucijinog malog. Vitak je i nedorastao.

„Trebo si gledat kud idu ti Irci. Možda oni znaju. Morebit su im članovi posade rekli“, odgovori Ivo i mahnu rukom da krenemo za njima.

„Mislim da je ovo Lucijin mali“, šapuće mi Marija.

Potvrđujem glavom. „Isti Marko, jadna majko svoja.“

„Zašto jadan, meni je Marko bio baš zgodan“, odgovorih.

„On ti bio zgodan!?“, povika Marija glasnije no što je htjela.

Njih se dvojica okrenuše prema nama.

„Ništa, ništa!“, smirujemo ih.

„Onakav kržljav?“, nastavlja.

„Da, šta ja znam, meni je bio fin“, nastojim okončati razgovor, trudeći se da ne vidi nikakve promjene na mom licu. Samo je slegnula ramenima i požurila ispred mene.

Hladnoća počinje gristi. Guram glavu dublje u plavi šal, sestrin poklon za put. Skrenuli smo u još jedan bijeli hodnik. Odmah mi je postao mrzak, poput još jedne gredice graha što je moram prokopati u onoj zemlji koja se inati i Bogu i vragu. I grah zbog toga nisam voljela jesti. Njih dvojica hitaju ispred u žustroj raspravi, dok se crveni vrh Ivine kape šepuri i leluja usred bjeline.

„Evo ih!“, povika Luka kad sam se već gotovo htjela okrenuti i pokušati vratiti u kabinu. Stepenice su se napokon ukazale. Noge kao da same ubrzaše i krv prokola ka napola ukočenim prstima.

 Ovdje odmah nailazimo na ljude. Vibriranje pod nogama je blaže, ali se grozomorno šištanje miješa s dovikivanjem i nadglasavanjem na talijanskom, mađarskom, engleskom i jezicima koje ne prepoznajem.

„Ovi idu negdi doli!“, viče Marija pokazujući rukom udesno.

„Ne znam kud će. Biće idu prema sredini“, zagleda se Ivo u oveću skupinu Iraca. Prepoznajemo ih sa sinoćnjeg plesa.

„Možda ima neki prolaz na gornje palube“, govorim.

Brzo se dogovaramo pogledom i krećemo za njima. Uzdamo se u to da razumiju upute i natpise. Prolazimo mimo brbljavih Talijana koji idu prema krmi. Smušeno se okrećemo jedni za drugima kao zalutala dječica, ali ne mijenjamo smjer. Stižemo do vrata kroz koja prolazi skupina koju smo pratili. Brod kao da staje. Pod nogama više ne osjećam titranje. Prestaje zvuk pare i razabiremo samo komešanje i povike. Ulazimo oklijevajući. Čak i da smo slušali Ivine priče, ne bismo očekivali ovo, što se može zaključiti i po Lukinim razjapljenim ustima. Golema prostorija, za koju se čini kao da se proteže preko cijelog broda, nadsvođena je ukrašenim stropom sa svjetiljkama, a zidovi od izrezbarenih panela sasvim su drugačije bijeli od onih koje smo upravo ostavili za sobom, blistavi su i topli. Pod je prekriven plavim pločicama sa žuto-crvenim uzorkom. Stakleni prozori pružaju osjećaj da smo već na kopnu. Na svakom stolu postavljenom porculanskim tanjurima, kristalnim čašama i salvetama obgrljenim srebrnim prstenovima nalazi se i posebna lampa. Luka je odmah sjeo za jedan i šeretski se nasmijao.

 „Gospodo, ne znam za vas, al ja ću ovdi!“

Učas mu se pridružujemo dok tko ne naiđe. Podiže praznu čašu u zrak ozbiljna izraza lica, koje mu još ne priliči.

„Ljudi, virujte mi, biće sve u redu!“, govori.

Pažljivo uzimamo krhke čaše pa nazdravljamo i mi, neprestano se osvrćući oko sebe. „Naravno da će bit'“, uvjeren je Ivo, „a ovo što vidite, sve je to meni pripovido Mate,

moj rođo. On radi na brodu, Konordija.“

„Konkordija?“, pita ga Luka.

„Mislim da je Konordija. I zna on ljude, rekli mu. Vidjeli dok se radilo. Veli, ovo kako smo mi sad smišteni, to, kaže, nigdi nema. Tvrdi on da tako na drugim brodovima izgleda druga klasa.“

„Ma nemoj“, živnu i Marija.  

„Pa dobro, jesi ti di drugo vidla da imaš svoj krevet, zahod, da imaš platnene salvete, stonjake?“, pita je Ivo.

„Pa, bome nisam, i još posteljina nova, čista. Ova svitla, kako se zovu? Električna?“ Ne čeka odgovor. „Jedva čekam u Meriku i da još dicu dovedem.“

„Brod iz snova, tako ga zovu“, nastavlja Ivo, „ovo su majstori iz tog nekog grada, nešto sa b, sve ručno rezbarili. Vele i da je svaka paluba napravljena drugačije, sve nešto po njiovoj toj prošlosti, šta li.“

„E, bogami“, nadovezuje se Luka, „ovako ću ja za dvi-tri godine. Ima da imam svoju kuću i iz svake sobe da ima zahod i sve svitla da budu ovakva, eletrična. I svaki dan ću jest meso!“

Marija se smiješi, ali vidi se da je odlutala. Sad joj je sigurno drago što je obukla haljinu. Skida kaput i ne obazire se na naša upozorenja.

„Samo malo“, šapuće.

Ustaje i počinje se vrtjeti oko sebe i plesati nekakav u tren izmišljen ples. Drži se ukrug za ruke s dječicom, dok joj muž u plavom odijelu po ramenu tapša nekog bogatog engleskog lorda koji im je upravo noć prije sa suprugom bio u posjeti. Hvalio je Marijinu kuharicu i haljinu koju je odabrala za tu priliku. Poznajući nju, upravo joj se takve slike nižu pod kapcima koje je zatvorila čvrsto, kao da se plaši da će joj ih netko silom otvoriti. Luka svaki čas otpija zamišljeno vino i nazdravlja. Rado mu odzdravljamo. Plješćemo Mariji, ali nas odjednom nadjača zvuk škripe. Stolice s praznih stolova kližu se mimo nas. Primjećujemo da se cijela prostorija naginje.

„Idemo li dalje?“, pitam ih.

„Ili da ostanemo?“, govori Ivo. „Ovdi je lipo, niko nas ne tira, nećemo se više ovako ugostit'“, smješka se.

„Pa, kako hoćete“, sliježem ramenima, „možda da ipak provjerimo šta se događa?“.

Nevoljko ustajemo sa stolica. Preko Marijinih ramena prebacujem preveliki kaput koji vjerojatno pripada njezinu ocu. Mršti se.

„Šta ovi gori tolko larmaju?“, postaje živčanija.

„Ma, pusti ljude, još pogotovo ovi Irci i Merikanci, samo se nešto deru“, objašnjava joj Luka koji do prije par dana nije vidio ni Irca ni Amerikanca. „Nego, recite mi, Marija, di ste se vi namjerili? Ja idem kod ujaka u Grejt folz, to je u Montani. Naće mi on posla gore.“

„Je li, a kolko je tebi, mali, godina?“, pita ga Marija.

„Sutra punim osamnaest!“, ponosno će.

„Opa!“, okrenu se Ivo, „pa to ćemo morat nazdravit!“

„Hoćemo, akobogda, hoćemo!“

„Nego, di vi idete? Da nećete možda di i ja, u Montanu?“

„A, neću, ja ću u Njuork“, odgovara Ivo.

Već ga vidim kako zamišlja goleme ulice i zgrade, onako kako mu je opisivao rođak. Zaradit će, pričao je, tamo koju krunu pa negdje zakupiti kakvu zemlju, poslušnu crnicu koja će mu nadoknaditi za sav čemer s kojim se, čini mu se, rodio. Ovako daleko ga, valjda, neće pratiti.

„I ja isto“, nadovezuje se Marija, „čeka me muž. Dok se malo sredimo pa će doć i dica. Da nađemo niki stan. Di ćemo s nji petero?“

„Jasno, jasno.“

„A ti?“, pita me Ivo, koji je zaboravio da me je već pitao.

„U Harisburg. To je u Pensilvaniji“, odgovaram dok se približavamo raskošnim stepenicama koje su, objašnjava nam, sve ručno izradili majstori, i to od hrasta i mahagonija.

Ivo me gleda onako kako neki muškarci gledaju staru curu, s pomiješanim osjećajem sažalijevanja i čuđenja. Vjerojatno se pitao i što to jednu usidjelicu može čekati u Americi. Nisam mu zamjerila, i sama sam se isto pitala u trenucima kad bih se prepustila malodušju. Ali nitko ne zna tko će kako proći, pomislih.

„Ma da“, zaključuje Luka, „ima toga tamo kolko ćeš.“

Potvrđujem zbunjeno i u sebi se smijem toj rečenici koja može značiti sve i ništa. A ponajviše ništa. Na mamu je. Voli tjerati tišinu, makar i glupostima. I dalje se čini da stojimo.

„Kako su ti mater i ćaća?“, pitam ga.

„A dobro su, ćaća ko ćaća, stalno nešto dela. A mama, eto, plakala je što idem. Priča da je sanjala nekakve žene u crnom i veliki snig. To, ko, ne valja sanjat. Ali, reko sam joj Mama, biće sve u redu, vidićeš, i tako. Boji se, ko i sve matere, ne bi li me odvratila od puta. Ali ja ne želim ko otac, ubijat se od posla, a mislit se cili život oćel bit šta za jest il neće. Lipa je ona naša zemlja, al je prokleta.“

„Nemoj tako!“, opominje ga Ivo. Duša ga boli kad je netko drugi kudi, premda je to i sam u nekoliko navrata učinio. Ali bilo je drugačije, sebi nije vjerovao. „Nemoj tako“, ponavlja tiše, gladeći sad jednu sad drugu stranu svojih crnih brkova koje su počele načinjati sijede. Zna on zašto se odozdo odlazi, ali ga opet svaka ružna riječ vrijeđa. Na toj zemlji, i u njoj, ostalo je sve što voli i duboko u sebi slutio je nadu da će se preko noći promijeniti, ukrotiti i prizvati ga natrag.

„Nije da je samo ona praznovjerna“, nastavlja Luka, „i ja sam čer našo novčić, evo ovaj“, vadi ga iz džepa i pokazuje, „i nosim ga za sriću. A morebit mi trebadne u Americi, da i ja dam svoj obol“, kratko isplazi jezik, nasmija se i otkri red savršenih bijelih zubi.

Smiješim se i ja. Ipak je ćaćin sin.

 „Pa, deder, plati ovo što smo popili!“, dobacuje mu Ivo prije nego što nestade kroz vrata na palubu.

Luka se glasno nasmija. Htjedoh i ja zbiti koju šalu i reći mu da je novčić zapravo moj, ali jak bol u lijevom stopalu dočeka me već na pragu. Velika crna gromada odiže se nedovoljno brzo s moje noge pa zabi desni lakat u nekakvu sitnu plavu ženu, a lijevi u Luku i otisnu se među uzavrelu masu. Ovdje se, čini se, stišće stotine ljudi. Žene smušeno jurcaju. Sad su gore, sad dolje. Neke vuku mališane za ruku. Djeca se otimaju i vrište. Odižu ih u zrak dok ona lamataju nožicama pokušavajući se sigurno dočekati na tlo. Preda me stade omanji muškarac nakrivljene zelene kape. Daje mi bebu umotanu u žutu dekicu, izgovara hrpu riječi koje ne razaznajem. Vrtim glavom, nije mi jasno, bol u stopalu pulsira sve jače. Pristiže i plavokosa ženica nepočešljane kose, otima bebu iz njegovih ruku i začuđeno nas gleda. On odahnu, blago joj se nasmiješi i poče nešto objašnjavati. Brzo se udaljiše. Ne mičem se od okvira vrata. Muškarci hodaju užurbano, dovikuju se. Izbjegavaju pogled. Jezici se u kratkim rečenicama i uzvicima miješaju u zraku kao na babilonskom tornju i čini mi se da nitko nikoga ne razumije. Uspjela sam spaziti Ivu koji se nekako dočepao ograde, maše nam, viče. Njegove se riječi gube u kricima i plaču.

„Što se događa?“, pitam nakon što sam se uspjela probiti do njih. Marija upire rukom. Brod je jednom stranom dobrano potonuo. Okrećem se ka Ivi.

„Niš to nije. To oni riješe sad pa sad“, govori, ali iza njega vidim kako spuštaju pomoćne čamce pune ljudi.

„Bože!“, pokazujem mu, „pa neki se spašavaju!“.

„Ma, oće malo rasteretit brod. To je više mjera opreza, onako, da smire ljude, pogle kako su se uspaničili“, komentira izdužujući vrat ne bi li imao bolji pregled.

Odnekud dopiru zvuci glazbe. Kao da je sve pripremljena predstava. Načas se pitam je li ovo samo nastavak onog ludog sna. Marija prestravljeno zuri prema dolje u uzbibanu tamu. Udišem duboko i polako. Pluća mi puni leden zrak. Sklapam oči, dahom grijem mrzle prste pa njima prekrivam još mrzlije uši. Ne želim gledati za onima koji se spuštaju. Sjetih se kako mi je ćaća govorio da ne zurim niz strminu – Oči prema gore! Vidiš ptičice? A sunce? Čak i drveće pruža ruke prema nebu. Nevoljko podižem vjeđe pa obamrlom rukom milujem Marijinu. Ne osjećam ni svoju ni njezinu.

„Biće sve u redu“, tješi nas Luka, „čujete da sviraju?“.

Čovječuljak narančaste kose prilazi nam i nešto govori. Pruža prsluke za spašavanje. Rukama nam objasni kako ih staviti i brzo se izgubi među stotinama glava. Šutke ih navlačimo. Držim se ograde koja me spašava od nabujale svjetine što se tiska, dreči, puše i huči, prijeteći da će nas uvući u svoj sumanuti vrtlog.

„Ajmo tam vidit“, govori Ivo misleći na čamce.

„Neka ide Marija“, opirem se, „javite kad saznate više. Boli me noga, jedva sam dovde došla. Gledat ću vas, mašite mi!“.

„I ja ću ostat ovdi“, dodaje Luka.

Oklijevaju. Gurkamo ih da krenu. Pratim kako se krivudajući udaljavaju. Bojim se za njezinu haljinu. Netko će stati na nju i upropastiti cijeli porub. Opet osjećam trzanje. Tlo mi na tren bježi pod nogama. Luka umalo pada. Brod se još jače nagne. Osvrćem se za Marijom i Ivom. Sad jasno primijetim da muškarci ne ulaze u čamce. Neka žena crne kose u punđi vrišti i hvata visokog muškarca koji je miluje po kosi i uporno je odguruje od sebe ne dopuštajući joj da ga ponovno zagrli. U blizini odzvanja ritmično ponavljanje riječi. Čini mi se da se netko moli. Možda bih trebala i ja. Ne primijetim više Ivinu kapu u gužvi. Opet gubim ravnotežu. Odzvanja nešto poput pucnja. Bijela raketa propara potpuno mračan svod. To je jedino svjetlo tamo gore, pomislih.

„Nema ni miseca ni zvizda“, govori Luka, kao da pogađa što mislim, „ne zna se šta je gori a šta doli“.

Primijetim tek slabašno treptanje triju nesretnica koje su se valjda zaboravile maknuti sa studeni.

Odjednom se prolomi zvuk koji nadjača sve i odrazi me od tla. Letim. Pružam ruke ka nebu, ali ono ostade neumoljivo daleko i mračno pustivši me da padnem u tminu koju do maloprije nisam htjela pogledati. Probi me tisuće ledenih bodlji. Zrak mi bježi nekamo među njih, grabim za njim, ali voda je sve teža, a on mi sve više izmiče. Pokušavam pronaći svjetla broda, ali ih nema. Ugasila su se i za sobom ostavila samo vriskove i bezoblična zazivanja.

 „Tu ste“, javlja se Luka koji je sasvim blizu mene. „Dobro je, trebamo ovako, samo radite rukama…nogama“, govori isprekidano kroz cvokot zubi.

Rekla bih mu nešto, ali me usne ne slušaju. Tijelo mi postaje sve slabije. Nastojim jače zatresti glavom kako bi shvatio da kimam. Voda mi zatvara oči. Stotine bijelih prsluka što me okružuju iza zatvorenih kapaka postaju sitne točkice koje trepere poput zvijezda. Sad izgledaju kao nebo kojem se mogu pomoliti. Oče naš. Oprosti nam. Smrzavamo se. Jauci postaju rjeđi i tiši i polako se udaljavaju.

Nešto me silovito trese iznutra, kao da me hoće razbuditi, ali me valovi nepokorno zibaju i draškaju po očima i nosu. Mislim da je Luka tu negdje. Ne čujem ga. Već duže je utihnulo sve. Nadomak sam snu, ali čujem lepet. Teško otvaram oči. U daljini vidim krila kako se odižu i spuštaju lomeći vodu pod sobom, da bi se zatim iznova odigla, pretvarajući se u vesla pod mjesečinom koja je ponovno odnekud stigla, uspuhana kao zakašnjela nevjesta. Bijeli čamac juri ravno k nama. Začas je tu. Nada me se naginje dugokosa žena.

„Dođi gore!“, govori nježno.

Prepoznajem mamin glas. Pitala bih je kako je znala, ali ne mogu pomaknuti usne. Lice joj je u sjeni no kosa joj je zvjezdana i pada u pramenovima na moje čelo. Okrećem se prema Luki, a on se smije.

„Jesam reko da će bit sve u redu!“

Snažne me ruke povlače u čamac, dok ja vučem svog promrzlog suputnika. Tu nas već čekaju Marija i Ivo. Grle nas i pomažu nam sjesti.

„Uspjeli smo se ukrcati“, kaže Marija.

Ivo nakratko skida kapu uz naklon. Mama mi namiguje i spretno zamahuje veslima, ne dvojeći ni u jedan pokret, kao nekad kad je mijesila kruh. Polako brodimo među zvijezdama. Vodi nas do velike osvijetljene prostorije. Prepoznajemo je po ukrašenom stropu i plavim pločicama sa žuto-crvenim uzorkom. Maločas smo sjedili upravo tu. Izlazimo iz čamca. Toplo je i suho. Čini mi se da ne dotičem tlo i da sam lagana poput povjetarca koji je proljetos milovao šeboj poviše tatine šljive. Konobar nas dočekuje i vodi do jedinog slobodnog stola. To je isti onaj crvenokosi čovjek što nam je maloprije dao prsluke. Ljudi se vesele i naveliko časte. Zveckanje pribora i graja nimalo ne zbunjuju razdragane svirače koji se glavama dogovaraju što bi sljedeće. Mama sjedi pokraj mene i nešto govori Luki, dok je Marija i Ivo pozorno slušaju smiješeći se čas njoj čas meni. Okrećem glavu i tek sad jasnije vidim. Na Lukinoj stolici sjedi njegov otac. Pozdravi me pogledom, milo. Toči mi vino koje miriše na ruže strine Mande. Podižem čašu visoko i nazdravljam gledajući kako se zlaćano vino u njoj izvija, pjeni i sve više uzdiže postajući golemi blistavi val sjajniji od sunca.

Elinleticia Högabo (Photo VOGUE)