Victoria

Mirna Šafar Kovačić

Gleda svoje umorno lice u ogledalu. Pita se je li ta slabost koju majka ima i zbog koje je bila primorana prestati raditi nasljedna. Lijepa je, rekli su joj to mnogo puta, ali kad bi odlazila na razgovore za posao domaćice na brodu to joj je odmagalo. Ništa ne smije izazivati pomutnju među posadom i putnicima. Živjela je za modu. Možda si nije mogla priuštiti najbolje tkanine, ali moderni su krojevi laskali njenoj figuri. Baka joj je pomogla da prekroji neke majčine haljine. Uklonile su teške podsuknje i iskoristile laganije tkanine pa ih preuredile tako da od bokova padaju uže prema gležnjevima kao što je vidjela u izlogu Madame Corsette, najtraženije modistice u gradu. Premda nisu bile od najfinija batista, lana, svile, baršuna ili organze, staričine ruke čarobno su obrađivale birane komade uščuvana platna te dodavale i oduzimale točno gdje treba. Zaglađuje krut materijal uniforme, poravnava bijelu nadsuknju i uštipne se za blijede obraze kako bi se malo obojali.

Marge je bila mudra žena. Osim što je izvrsno šila i vezla, davala joj je dobre savjete. I sama s iskustvom rada na brodu znala je puno trikova i udijelila joj pregršt savjeta kako se obraniti od pijanih bogataša i usamljenih mornara. Upravo ju je ona svojom dosjetkom porinula na prvi brod kompanije White Star Line. Nakon desetina bezuspješnih pokušaja posao je dobila bez frizure, blijeda i u staroj odjeći ujne Sally. Čistoj, ispeglanoj i uštirkanoj, ali vidno oronuloj s na mjestima načetim porubom gdje su se niti jedva vidljivo protezale preko običnih crnih čizmica naboranih i iskrivljenih od čukljeva što ih je Sally zaradila stojeći na southamptonskoj tržnici.

Poljubi majci kosu negdje na zatiljku glave klonule u zelenom naslonjaču i iskrade se iz njihova skromna doma. Pozvali su je na sastanak u sjedište tvrtke. Još nije sigurna što to znači i treba li se bojati da će ostati bez nadnica. Radi za njih već tri godine. Kad su lani na Valeriji imali nesreću i nasukali se greškom nevješta kormilara, nije zapomagala ni plakala kao većina. Ona stara gospođa dala joj je izdašnu napojnicu jer je spasila njene zaboravljene ukosnice s biserima. Nije znala da ih je isprobala pred ogledalom prostrane kabine prvog razreda, a i dograbila par novčića ostavljenih na stolu u odajama do staričinih te ih porinula kroz visok ovratnik među bujne grudi da ne zveckaju. Uzbuđeno ju je pohvalila pred prvim časnikom za spašavanje njenih bebica, a onda tome pridodala još par epiteta o marljivosti, strpljivosti i radišnosti.

Čudan je osjećaj koračati lukom bez natiskanih tijela što umorna lica i odrpani čekaju da pobjegnu na nova i nepoznata odredišta gdje od rada mogu pristojno živjeti. Tako im se barem obećava, baš kao što je njoj otac obećao da će im poslati karte čim se smjesti kad je odlazio. Proljeće dolazi, ali jutra su još uvijek hladna, pa joj se ne svidi što mora zastati pred skupinom uniformiranih kolegica zagrnuta tek tankim ogrtačem. Formirale su neku nepravilnu zmiju pred ulazom pa kokodaču, domahuju, poskakuju, plješću rukama, a ona promatra kako se tijelo gmaza od toga nadima i spušta sve dok ne počne gmizati i nestajati kroz široka drvena vrata. Ne bira se po tome tko je prvi stigao, ionako su sve pozvane sudeći po onome što je načula kad je dospjela do stuba. Razlijevaju se prostranim hodnikom, popravljaju frizure, a neke i ponosno uzdižu brade, izravnavaju nepostojeće brazde na opravama. Prozivat će ih abecednim redom, kratko povikne sitan službenih dok se ziba i naginje na prste skrivajući nespretno stisnute šake iza leđa pred najezdom žena. Proširi se tišina jer valja pozorno slušati imena. Prozivka traje i ona čeka svoj red.

Već se danima priča o divu koji isplovljava 10. travnja. Ulični prodavači novina izgubili su glas izvikujući njegovo ime – Titanic. Ne postoji ulica kojom nisu proglasili da je nepotopiv. Gradio se tri godine i navodno je najsigurniji parobrod na svijetu. Čak su i puku dopustili da prošeće njime od kad je pred par dana stigao iz Liverpoola pa su navirali u luku vidjeti to čudo. Brod kao brod, misli ona. Doduše, priča se da može primiti preko tri tisuće ljudi, što znači da je doista velik. Na Valeriji je bilo svega tristotinjak putnika. Prozovu njeno ime pa krene saznati po kakvu je poslu ovdje.

Namjesti lice uslužne djelatnice i pozorno sluša debeljuškastog muškarca s druge strane stola. Ne gleda je već umorno i tromo prebire papire pred sobom dok mu preteške okrugle naočale klize po nosu povlačeći za sobom proćelavu glavu. Izvuče platnenu maramicu iz džepa sakoa krojena po svojoj zdepastoj mjeri pa o nju na tren osloni glavu, potapka curke po čelu i kažiprstom pogura okvir na pravo mjesto. Ne sluša ga jer mu iz tjemena viri najveći dimnjak koji je ikad vidjela. Crtež diva proviruje iznad njegovih prosjedih vlasi i šiti se prostorom odnoseći je sa sobom na pučinu. Proključa joj nešto u želucu, kiselkast okus popne se u njena usta pa ga brzo proguta kako joj mučna spoznaja da odlazi tamo kamo je otpratila oca ne bi potekla iz usta. Vraća se na riječi „Daljnje upute dobit ćete od gospođice Rosewood i čekamo vas desetog na doku broj osam”. Kratko kimne glavom i hitro se okrene kako bi sakrila uzbuđenje koje joj navire u obraze pa ih pali. Dokone kućanice, razmažene udavače, cendrava djeca što nikad nisu ugazila u blato – najimućniji zasigurno neće propustiti putovanje na ovom najmodernijem gigantu. Trnci niže na plećima podsjete je i na one bijednike najniže na ljestvici koji će natiskani u višekrevetnim spavaonicama spavati duboko u njegovoj utrobi bez svjetla. Njih srećom neće služiti, a sa svojim iskustvom lako će se umiliti nekoj oronuloj dami i rado je rasteretiti nekog dragulja ako se ukaže prilika. Plaća je suviše mala da bi dostajala za uzdržavanje onog što je ostalo od majke. Obliže usne i shvati da joj treba okrijepa pa iz džepa pregače vadi komad kukuruzna kruha zamotan u krpu. Žvače ga kratko kako bi što brže sažvakanom masom obložila stijenke pod prsima i zatomila svaku želju da potraži oca kad stigne u New York.

Dopao ju je kat s mramornim sanitarijama, odsjek 32, šest luksuznih apartmana i 38 putnika. Onaj iz četvorke dovukao je sef i bacio oko na ljepoticu iz petice. Ona putuje sa čitavom svitom. Sestra joj je u jedinici s mužem pijancem i bračne dužnosti mora ispunjavati svaki dan prije večere dok još ne postoji opasnost da njegovo mlitavo tijelo padne preko nje uzane i prekine protok zraka u njenim sitnim grudima. Ima četiri dadilje koje smjenu odrađuju ovdje gore, a onda odlaze na razinu s kupaonicama od porculana i noće u drugom razredu. Sluškinje su nuždu noću primorane obavljati na željeznim zahodima, a spavaonicu dijele s imigrantima što prelaze Atlantik. Njihova špičasta gazdarica, što bedra širi točno u 16:30, putuje s još četvero djece i dva pekinezera pa im je stan sa samo četiri spavaće sobe zakupljen za ovo putovanje ionako odveć skučen. U dvojci su ponosni roditelji prpošne plemkinje. Njihove odaje imaju tri spavaće sobe i salon kako bi im četvero slugu uvijek bilo na raspolaganju. Neudana kćer ima isti broj soba i sve je svoje četiri sobarice nagurala u jednu, a u drugoj je raširila sadržaj svojih kovčega što ih je pet nosača pola dana prenosilo u skladište. Dave, konobar iz Kristalne dvorane, kazao joj je da je čuo kako govori da sa se s ovog putovanja vraća s prstenom na ruci, kapetan Hillcrest već je oslobodio termin za ceremoniju.

Oko nje se petljao ovaj bankar, draguljar ili što li je već bio, s olovnom kockom što ju je držao nasred salona u svojoj kabini. Nikako nije mogla dokučiti kamo da ga svrsta. Bio je prost, grub, neotesan i nizak. Skupocjene stvarčice kojima se razmetao sjale su previše, čula ih je kako kriče iz njegovih džepova, lupaju mu po zlatnim manžetama, kližu niz finu svilu preko njegovih prsa i padaju mu na cipele. Društvo su mu radila dva slikara i pjesnik, nadaren trio što se usred sve te raskoši raspao u tri neugledna strašila. Slikari su svojim izlizanim đonovima skakali po mekom baršunu masivne sofe dok su neokrunjenog kralja namještali za portret, a pjesnik je raskuštran u jeftinoj košulji neuredno zaguranoj u prevelike hlače piskarao za stolom od mahagonija. Bila su tu još dva lika u posve istim odijelima, bezličnih faca, što su po čitave dane čamili u salonu pored njegova zaključana blaga. Jednom je bila prilika da se naviri, ali jedan je od njih, kao da je to osjetio i prije nego što se u njoj javila želja da vidi tajnu, tako naglo zatvorio željezna vrata da je pomislila da će od praska čitava njihova kuća na vodi skliznuti preko ograde ravno pod val i nestati u tami oceana.

Obitelj se strateški rasporedila po rajonu spremna za ciljanu akciju hvatanja supruga i svi su redom svakom prilikom iskazivali oduševljenje gospodinom iz trojke, nimalo suptilno i nenametljivo. I njoj se odmah svidio. Nije izgledao naivno, bio je u kasnim tridesetima, iznenađujuće pristojan i nimalo razmetljiv. Za satom je rijetko posezao i njegov je debeo žuti lanac izvlačio samo onoliko koliko je bilo potrebno da diskretno provjeri položaj kazaljki, a pred svakom je osobom ženska roda zastao i kratko kimnuo. S njime je prostor u odajama najvećeg smještaja na najvišem katu plovila dijelilo još deset mladića. Uglavnom ih se slabo viđalo po hodnicima, a često su silazili u potpalublje. Jednom je vidjela trojicu kako izlaze iz sobe za telegrame, a neki su se često spuštali u strojarnicu. Nije zapravo znala kako izgledaju jer bi uvijek nekamo skretali, neprimjetno i bez zvuka. Takva je bila i njihova nastamba, nijema, bez lupanja vratima, škripe stolica i visokih tonova. Nisu imali drugih slugu osim nje, a od kad su krenuli bila je pozvana samo dvaput. U šestici su bila dvojica braće u poznim godinama sa svojim suprugama i dvoje služinčadi. Bračni su parovi bili usklađeni, suzdržani i elegantni poput dobro uštimana klavira.

Ovo joj je bilo prvi put da služi pse. Sviđale su joj se vlažne njuškice i rado im je punila zdjelice dok su maleni krzneni smotuljci na njihovim stražnjicama plesali. Djeca je se nisu dojmila. Dvije su se starije djevojčice uglavnom držale dadilja. Razvlačile su se pod njihovim skutima dok su one nepomično klečale na podu i zapovijedale im koju lutku kamo premjestiti u drvenoj kućici te kojoj doliti čaj u minijaturnu ružicama posutu šalicu. Dvije manje su pak samo gugutale i pružale stisnute ručice iz krevetića pa mlatarale njima po praznini oko sebe ili gurale prstiće u usta.

Već je prvu večer jedna od družbenica s vidljivim nestrpljenjem čekala da zaključi smjenu i dohvati se kvake. Sveznajući kelner otkrio joj je da ima rekreaciju u vidu hvatanja naočita pisara s drugog kata pa se žuri spustiti u blagovaonicu kat ispod, kamo je i većina posade odlazila da ispuni slobodno vrijeme, kako bi ga vidjela. Iznimka su bili ložači, njih su iz praktičnih razloga smjestili na najniži kat plutajućeg hotela kako bi se lakše u smjenama održavala propisna brzina. Gledajući po etažama upravo se tamo, u metalnu trbuhu što se razlijevao duboko ispod površine vode, nalazilo i najviše putnika i, ako je za vjerovati staroj Molly iz praonice, zabave im nije manjkalo. Ona se ipak radije držala više klase.

Za 14. je na programu bio maskenbal. Petica je večer prije jecala pod obiljem, pritisnuta nemoći da odabere pravu odjevnu kombinaciju, pa je čak i zahtijevala duplu kupku. Na drugu se rundu nije pojavila, a ona je još malo pričekala pa se naposlijetku uvalila u kadu, a onda i počastila svoju kožu mirisnom pomadom. Ostatak sapuna zamotala je u papir i gurnula u pregaču. Odrijemala je na kanapeu raskošne kupaonice s mišlju kako će se sutra uvući u jedan od raskošnih kreveta kad se svi upute na bal.

Već od jutra joj je nemir šetao nutrinom, kliznuo joj niz vrat pa se rasipao poput pokidanih perli po njenom tijelu. Otresala ih je usput dok je nosila pladnjeve, skakale su po finom porculanu, odbijale se od teških kolica s rubljem, vozale po mekim madracima, a ona ih je tjerala ravnajući plahte. Okrijepljeni popodnevnim predahom, namaškarani u najraskošnije ruho, stanari su odlepršali u provod. Točno u devet sati sve je utihnulo. Malene su zaspale, njihova jedna stražarica sišla je po ljubav, umorne sluge raštrkale su se na zaslužen počinak, a ona je nakanila imati svoje maškare.

Sjela je pred ogledalo stanarke broj pet, skinula radničku kapi, uvila kosu i birala nakit. Oko vrata je stavila tešku smaragdnu ogrlicu, a na uške objesila zelene suze iz kompleta. Navukla je blijedo žutu toaletu što ju je mamila pa prstima milujući bogate izvezene urese drhtala pod divotom tkanine. Preko očiju je vezala tanku crnu masku, a ruke uvukla u sjajne rukavice iste boje. Nazula je štikle sa satenskom vrpcom i ramena prekrila raskošnom stolom. Perlice su utihnule, a ona je po prvi puta vidjela sebe. „Gospodična Viktorija, još malo boje na usne i obraze“, poslušno je slijedila svoj glas. U daljini su svirači svirali njoj, a ona se vrtjela i smješkala opijena sobom dok je udar trupa nije zaustavio. Urlik pogođena giganta bacio ju je u postelju. Dok je propadala u zategnut saten zidovi kao da su od iznenađenja udahnuli pa izdahnuli. Na tren je sve umuknulo, a potom su došli ljudski krikovi i povici.

Trebalo joj je malo vremena da se smiri, tijelom je i dalje vladala. Ne treba žuriti, ipak je Titanic veći od Valerije. Signal za pomoć već je poslan, ukrcat će ih u čamce i najbliži brod pokupit će putnike. Prekine je dubok bariton pred vratima: „Žene i djeca prvi, krenite na palubu“, i učini joj se da je prebrzo došlo. Ne osjećajući tuđe stvari na sebi pohita prema izlazu. Gužva je na debelom sagu, ne razumije kad su se vratili s plesa. Guraju se, muškarci su najglasniji. Mali bogataš pregurao se ispred svojih pajdaša i izvikuje neko ime, ali nitko ne odgovara. Časnik se uzvrtio oko onog pristojnog iz trojke, kao lajava Sue kad uzbuđena šapuće sočne tračeve zaklanjajući dlanom usta. Čuje da ga oslovljava imenom, ali on ne želi slušati, odmahuje glavom i ostaje na mjestu, inzistira da sačeka svoj red. S dna hodnika dopiru tupi udarci pa povikne:

 „Pustite konačno barem žene i djecu, dolje je najgore“.

Naviruje se ne znajući da više nikad neće vidjeti desetoricu svojih sustanara. Dva para iz šestice zagrnu svojim kaputima vjerne podanice, stisnu im ruke i vrate se pod tople pokrivače.

Velika obitelj je postrojena, broj jedan se okružila svojom čeljadi i čeka. Druge je ženice pogurala u kabinu i zagrlila majku. Ona koja se iskrala i fali nikome ne nedostaje. Nesuđenu mladenku nitko više nikada neće vidjeti, ali ona to još ne zna dok stoji pred njenim vratima u njenoj odjeći. Istupi glava obitelji da bi prigovorio sporosti postupka:

„Pa valjda se ide nekim redom, dovoljno smo čekali.“

„I ja imam novca“, javlja se broj četiri probijajući se prema naprijed.

Jedna od domaćica iz puštene kolone taman krene prema stepenicama, a on je grubo povuče za suknju. Broj tri se nato više ne može suzdržati i ljepljiva tijela krenu se sudarati gubi se ponos, nestaje čast, glasovi prestaju zvučati ljudski, a ona se provlači kroz praznine njihovih nekontroliranih udova, vješto i tiho prema izlazu za osoblje. Usput ne odoli željeznoj dami koja zijeva bez nadzora, posve usamljena. Dograbi crnu platnenu torbicu iz njenih usta i šmugne kroz vrata prečacem prema prvoj palubi.

Mirisna i ušuškana u krzno, tako preobražena tamo se lako pridruži špaliru sad već pomiješanih putnica. Snažne ruke hvataju je za podlaktice podatne i meke obučene u crni saten. Dalje pamti samo prizor iz prepuna čamca što klizi po crnoj vodi što dalje od svjetala poklekla ljepotana kojeg guta mokra neman. Dugo će pamtiti hladnoću koja joj je zamrznula misli i tišinu što je hučala u njenoj glavi i poništila sve osjete. A onda su je na Carpathiji pitali za ime. Postala je Victoria Stone, kćer imućna trgovca koja je spasila sebe i rijedak crni dijamant. Trajno se nastanila u New Yorku, nikada nije potražila oca, a kad bi se sjetila rodnog kraja i onih što je tamo ostavila, tješila se kako obećanje koje nisi dao ne možeš prekršiti.

Ilustracija sa Peris Costumes (periscostumes.com)