Trebali bismo biti zahvalni što smo živi, ali nitko od nas nije

Iva Hlavač

I. LANA

Radim detaljno, prelazim teleskopom svaki kut i pronalazim dvije paučine koje su ispletene za vikend. Ubijanje pauka stvara mi nelagodu no ljudi su važniji od insekata i moji su postupci opravdani. Razmišljam o paucima dok uzimam kantu punu vode i sredstva za čišćenje podova. Volim gledati kako prašina i mrlje ustupaju mjesto sjaju i besprijekornoj čistoći. Uskoro mi nosnice ispunjava miris limuna. Moji su pokreti čvrsti i spori, uvijek sam bila detaljna u svemu što radim. Zaposlenici u upravi grada pričaju kako nikada nisu imali tako dobru čistačicu. Mora da su Ukrajinke vrijedan narod, načula sam neke od njih. Kao da to ima veze s narodom a ne s osobom.

Malo ljudi ovdje zna da sam u Ukrajini bila profesorica likovne umjetnosti. Ne govorim o tome jer ne želim da me ljudi dodatno žale, da me štede u poslu ili nešto slično. Dovoljno sažaljenja dobivam i ovako. Od sažaljenja nemam ništa. Moram se čupati iz tih razgovora - nije tako loše, snašli smo se, hvala što ste mi dali priliku. To je nešto što najčešće govorim i te sam riječi već naučila napamet. Uglavnom samo želim da me ostave na miru, želim obaviti posao kako treba. Dok radim ne razmišljam ni o čemu drugome osim o masnim mrljama i čistoći koja dolazi nakon toga. Sva ta sredstva za čišćenje stvaraju nekakvo olakšanje i smiraj duboko u meni.

Kolegica koja radi sa mnom kuha mi kavu i priča o svemu i svačemu pod pauzama koje si same napravimo. Od deset ili petnaest minuta. Iako brzo učim i već sam dosta naučila hrvatskih riječi, ne razumijem ju baš sve. No njezin je glas ugodan i uspavljujući pa sklapam oči i imam osjećaj kao da me njezine riječi miluju po kosi i licu. Ona nema ništa protiv. Ta žena, čini se, može govoriti i zidovima, važno joj je da izbaci iz sebe sve što joj je taj dan na pameti. Od problema s djecom i mužem do odnosa na poslu, plaća i životnog standarda.

Otkako smo doselili u Osijek, muž, ja i dvoje djece, dani su nam uglavnom isti. Prilagodili smo se životu ovdje. Prilagodba je riječ koju svi vole. Moraš se uklopiti kako bi te objeručke prihvatiti. Prilagodba u najvećoj mjeri obuhvaća poslušnost. Dok šutiš i radiš, dok se ne buniš i dok hodaš pognute glave, nitko te neće dirati, svi će te tapšati po leđima no ako izađeš iz zadanog kalupa, pobuniš se ili podigneš glas smatrat će te nezahvalnom kučketinom i vrlo brzo odbaciti. Nitko ne voli istupanje iz zadanih normi.

Vrijeme dijelim na život u Ukrajini i ono poslije toga. Moj je muž radio kao građevinski inženjer, imao je dobar posao i dobru plaću. Moja su djeca išla u vrtić i školu, imali su prijatelje i probleme koje imaju sva djeca, one sitne probleme oko kojih sam tada razbijala glavu a sada mi se čine smiješnima. Tatjana ima deset godina, ide u četvrti razred osnovne škole i bori se s jezikom, nema niti jednu prijateljicu i teško joj se koncentrirati na gradivo. Ruslan ima šest godina i ide u predškolu. Noću se budi u mokraći jer sanja bombe, tenkove i baku i djeda koji su ostali tamo i koje možda više nikada neće vidjeti. Moj muž radi u tvornici papira, na stroju na kojem po cijele dane pritišće dugmad. Osjeća se nedorečeno, nesigurno i beskorisno. Svo njegovo znanje građevine trune u njemu.

Trebali bismo biti zahvalni što smo živi, ali nitko od nas nije.

Moj muž je dobar čovjek no počeo je piti više nego bi trebao, svaki dan pet limenki piva stoji na sudoperu naše iznajmljene, male kuhinje. Ništa mu ne govorim jer, mislim, i ja imam svoje poroke koje držim za sebe. Svaki tjedan kupujem listić za loto, a brojevi koje označavam su brojevi poginulih u Ukrajini taj tjedan. Nadam se da ću dobiti jackpot i njime kupiti dvije kuće, jednu za moje roditelje koje ću dovući ovdje, a drugu kuću za nas. Da ćemo otvoriti neki svoj mali biznis, da će mi djeca napokon prestati mokriti u krevet i početi pričati. Loto me redovno razočara i kada saznam rezultate bacam listić u zelenu kantu za smeće koja podrugljivo stoji na mome putu do posla.

Bez obzira na sve, ima i dobrih dana. Naravno. Dani kada ne kupim srećku, a muž popije samo jedno pivo i onda svi zajedno sjednemo u dnevnu sobu i gledamo papigicu u kavezu koju smo kupili kao neku utjehu djeci. Učimo ju riječi na našem jeziku - ya lyublyu tebe. No ona samo šuti ili ispušta neke zvukove kojima se svi zajedno onda smijemo. Isto tako, mame u vrtiću dobro su me prihvatile pa me ponekad zovu na kavu ili organiziraju druženje naše djece a onda svi zajedno sjedimo i jedemo neke fine kolače, pričamo o debljanju i smijemo se, kao da tisuću kilometara dalje ne umiru neke druge žene. Drugi ljudi, pod ruševinama, bombama i rafalnim paljbama. Sunce nam miluje obraze, a u želucima nam se topi šlag i biskvit.

Jednu od njih upoznala sam na roditeljskom sastanku u vrtiću. Zvala me na kavu no taj sam je put odbila. Činilo mi se kao da me zove iz sažaljenja što je, vjerojatno, djelomično i bila istina. Njezina kosa je taj dan bila zlatno smeđa na suncu, besprijekorna koža i pune, crvene usne. Pomislila sam da ja tako nikada nisam izgledala, niti ću ikada izgledati. Uvijek sam se osjećala manje važno pored takvih žena za koje mi se činilo da su savršene bez imalo truda. Čak joj je i ime bilo ženstveno i lijepo - Karmen. Drugi put me dočekala s kavom i još jednom mamom. Predložila je da odemo s djecom na igralište. Htjela sam da Ruslan ima prijatelje, da se osjeća normalno, a onda sam pomislila da bih mu i ja trebala dati nekakav primjer. Uzela sam kavu i krenuli smo prema velikom igralištu. Tog dana smo pričale o tričarijama o kojima pričaš kada nemaš što pametnije za reći, no Karmen me nakon toga počela pozivati k sebi, kući. Zaslužujem imati prijatelje, moj sin zaslužuje imati prijatelje, mogu se smijati s ljudima koji nemaju blage veze što se događa tamo u nekoj zemlji koja se ne čini tako blizu, čini se zapravo kao da ni nije na ovom kontinentu, kao da ni nije na planetu Zemlji. Karmen je bila draga no njezin muž mi se otpočetka nije svidio. Njegova aura, kako bi rekla moja majka, nije bila previše čista i prijateljska. Pozdravio bi kada bi me vidio no nije se puno zadržavao s nama. Sve do jedne subote kada je Karmen za nas dvije pripremila popodnevne koktele, a za djecu cijeđene sokove i kolačiće. Tada se zadržao duže. Popio je dva piva i počeo govoriti o ratu u Hrvatskoj, onom prije trideset godina. Njegov se otac borio, govorio je. Njegov je otac pretrpio strahote rata, govorio je. Nas dvije smo šutjele, kao dvije skulpture koje je netko postavio na sredini prekrasnog dvorišta. Znala sam što želi reći i htjela sam ići kući. Ispričala sam se da moram na wc. Zaključala sam se u prekrasnoj zlatno - bijeloj kupaonici i disala. Brojila sam do deset, pa do petnaest pa dvadeset. Osjećala sam se kao kukavica što sam šutjela, ali to je ono što se tražilo od mene. Koga nisam htjela povrijediti - Karmen, njezinog muža, svojeg sina? Kroz prozor kupaonice vidjela sam Ruslana kako sjedi na travi i igra se kamiončićem. Uglavnom je bio sam i na tim druženjima. Nije se trudio prilagoditi kao ja, nije to smatrao potrebitim.

Izašla sam iz kupaonice, a Karmenin muž  mi je zapriječio put. Hoćeš malo ovog, pitao je i uhvatio me za vrat. Znala sam da mi neće napraviti ništa, već sam se susretala s takvima kao što je bio on, kukavice bez muda. Odmaknula sam mu ruku i odjurila van.

- Idemo kući - rekla sam Karmen i malo glasnije svome sinu. Poslušno je ustao a ona me nije gledala. Nije bila ljuta, bilo joj je neugodno. Kao da će svakog trena propasti kroz tu šarenu vrtnu stolicu, pa onda i duboko, duboko u zemlju.

 Ništa od toga nisam ispričala mužu, nisam zapravo to ispričala nikome. Nisam imala kome ispričati. I bolje, jer uskoro je bio Ruslanov rođendan. Iako sam mislila kako ćemo ga proslaviti samo nas četvero, on je izrazio želju da dođe i Karmenin sin - Fran i još jedan dječak - Marko. Naravno da sam pristala, željela sam da sve bude savršeno. Željela sam da njegov rođendan promijeni sve.

II. KARMEN

 Moj muž oblači sako i stavlja kravatu plave boje. Onu koja mu se slaže uz oči. Govori mi da sam glupa i pri tome pljuje slinu koja mu se skuplja u ustima, sve više i više. Potoci sline. Danas ću ga ostaviti, razmišljam i to mi stvara trnce u želucu.

 „Ti si, glupačo, ne znaš ni prijatelje izabrati kako treba a kamoli nešto drugo. Znaš li ti kako svijet funkcionira?“ 

Moj muž ima velika leđa i kada se okrene imam dojam da se mogu popeti na njih kao na planinu. Zadnje što čujem je tresak vrata, a onda moj sin dolazi iz svoje sobe, polako, bos. Uvuče se u moj krevet, a plava crta na njegovom vratu bode mi oči i moram zažmiriti tako da ju ne vidim. Njegove su noge hladne i pokušavam ih zagrijati rukama sve dok ne osjetim trenje, kao da ću zapaliti logorsku vatru. Ovih dana ostajemo kod kuće, ne idem na posao a on ne ide u vrtić.

„Razumljivo“, kaže teta u vrtiću. A sve mame šalju mi poruke podrške. Tako, preko poruka, i saznajem da su malog Ruslana ispisali iz vrtića. Tko ga je ispisao - roditelji samoinicijativno ili su bili prisiljeni? Ti stvarno ništa ne znaš, u glavi čujem mužev glas. Moj sin se promeškolji i nastavi spavati.

Lanu sam upoznala na jednom od roditeljskih sastanaka u vrtiću. Začudila sam se kad sam čula kako priča i kako je brzo usvojila hrvatski jezik. Mogla je komunicirati bez problema. Iz znatiželje, pomalo iz sažaljenja, pozvala sam je na kavu. Tada me odbila no drugi put sam joj priredila zasjedu. Jasna, još jedna mama i ja dočekale smo ju s kavom za van kada smo sve tri došle po našu djecu. Dan je bio lijep i sunčan pa smo predložile da svi zajedno odemo do igrališta. Naši su dečki odjurili do tobogana, a nas smo tri sjele na klupu. Nije puno govorila, a njezin je dječak uglavnom bio sa strane, kopao zemlju grančicom. Tada sam si dala zadatak da ih približim sebi, da ih integriram, da ih prilagodim našem društvu, da se osjećaju dobrodošlima. Ispunio me osjećaj samozadovoljstva koji dugo nisam osjetila.

Smatrala sam kako točno znam kako se osjećaju. Ja sam u mladosti, osobito kroz osnovnu i dio srednje škole bila bez prijatelja. Nisam se uklopila niti u jednu grupicu koje se beskompromisno formiraju zavisno o glazbi, izgledu, hobijima. Često sam bila sama, a kako sam bila bez braće i sestara, s roditeljima koji su uvijek radili osjećala sam se kao Pale sam na svijetu.

Nakon udaje muževi prijatelji odnosno njihove žene postale su i moji prijatelji i prijateljice. Često smo išli na druženja, pozivali smo ih k sebi, išli u kino i na večere no ipak se ni tada se nisam osjećala ispunjenom već potpuno samo. Ljudi na poslu bili su mi kolege i nisam ih smatrala bliskim prijateljima. Tek nakon rođenja mog sina osjetila sam tu nekakvu pripadnost koja mi je cijeli život izmicala. I iako je moj muž i dalje inzistirao na druženjima ja sam često pronalazila izlike za ostanak kod kuće. Moj je muž i dalje nastavio ići van i na druženja, kao i kad smo bili sami. Nije se htio odreći ničega i postajao je sve dalji i dalji.

Malo bolje prijateljice sam po prvi put stekla kada sam sina upisala u vrtić. Imale smo zajedničku temu, te mame i ja - djeca. Stoga, kada sam upoznala Lanu glupo sam mislila da je ona ta koja će ispuniti moj život i ja njezin. Glupo sam mislila da smo u istoj poziciji.

Počela sam je zvati k sebi na kolače i druženje. Naši sinovi ponekad bi se igrali zajedno ali češće odvojeno, svaki na svojoj strani našeg velikog dvorišta. Doći će to na svoje, govorila sam. Muž me nakon nekog vremena počeo ispitivati odakle su točno iz Ukrajine, koje su vjere, gdje radi njezin muž i ono najbitnije - zašto nije ostao tamo, zašto se nije borio za oslobođenje. Kakav je to čovjek. Nek zamislim da su Hrvati tako pobjegli, mi danas ne bi bili tu gdje jesmo. Kako ga nije stid. Svi ti izljevi moga muža nisu bili potpuna novost. I prije sam znala da je u nekim stvarima ekstreman, ali s godinama kao da je to još više naraslo, ta nekakva pravda i borba koju je izmislio. I to ne samo on već i njegovi prijatelji. Kao da su se svađali s nekom nevidljivom silom, sa zaboravljenom prošlošću. Jedno sam ga vrijeme smirivala no kasnije sam odustala. Njegove sam monologe prešućivala i čekala da prestanu. Naš je sin vjerojatno čuo većinu toga što bi njegov otac izgovorio, no smatrala sam kako tako malo dijete to niti ne razumije.

Kada je Lana poslala pozivnicu za Ruslanov šesti rođendan bila sam presretna. Prvi put ću vidjeti gdje žive, izabrat ću idealan poklon i njoj ću odnijeti moje najbolje kolače. Muž nije htio ići. Taj smo se dan sin i ja lijepo obukli, izabrali auto na daljinsko upravljanje i spakovali moje čokoladne kolače na šarenu tacnu. Njihov je stan bio mali i skučen no ionako je, osim nas tu bila još samo Jasna i njezin sin i naravno Ruslanov tata i sestra. Bio je to najtužniji dječji rođendan na kojemu sam bila no trudila sam se držati se vedro.

Dok smo pili kavu čuli smo buku iz dječje sobe. Bila je to zapravo spavaća soba koju su pretvorili u dječju, dok su roditelji spavali u dnevnoj, na kauču. Sve se dogodilo brzo i ja se nisam snašla. Kada smo ušli u sobu moj sin bio je plav, omotan žicom oko vrata. Ruslan je potezao sve jače i jače, crven u licu, očiju sjajnih kao u vuka. Činilo mi se da mi treba deset minuta dok se pokrenem. Noge su mi bile olovne, jezik odebljao. U idućem sam trenu vidjela Ruslanovog oca kako uzima svog sina i baca ga na krevet, odmotava žicu s vrata mog sina i gleda me, čeka da ga uzmem. Ali moje tijelo me nije slušalo i ja sam ostala stajati na vratima dok je papiga iz krletke vikala - smert, smert, smert.

III. KREŠO

Rekli su kako je moj sin unazad tri mjeseca redovno verbalno zlostavljao onog malog. Govorio mu je kako je njegov otac kukavica i nek se vrati tamo odakle je i došao.

„Je li to u redu?“,  pitao je dječji psiholog dok su mu naočale klizile niz nos, tako iritantno.

„Nije“ rekao sam.

Pomislio sam - pa tko bi normalan u ovom trenu rekao da je to u redu, nisam majmun. Nakon svega toga našem su sinu preporučili dječjeg psihologa u vrtiću, a onaj mali divljak i njegovi roditelji ne moraju ovo slušati. Oni su se ispisali i upisat će se negdje drugdje jer će im sve biti dano na pladnju. Jer su oni žrtve, njima treba popuštati, njima će se dati posao, njima će dijete bez problema upasti u vrtić, oni će dobiti stan. A mi - mi se u vlastitoj državi moramo boriti za svaku mrvicu! Psiholog me gleda i proučava i osjećam kao da bi mi mogao skočiti ravno u glavu, iskopati moje misli.

„Trebao bi nešto učiniti“, rekao mi je Mario dok smo sjedili na pivu. Mario mi je frend od osnovne škole i njemu nikada ne moram ništa objašnjavati dok svojoj vlastitoj ženi moram uvijek sve crtati. Ona ne razumije ništa a ponajmanje mene.

„Vrti mi se u glavi stalno jedan te isti prizor. Ti ljudi, ti jebeni stranci u istoj sobi s mojim sinom koji se guši. Jebemumater čovječe, pa misliš da ja ne znam da bi trebao nešto napraviti.“

Nastavljamo piti pivo u tišini. Ta žena koja je dolazila kod nas uvijek mi se smješkala. Činilo mi se da pronalazi način kako da bude sama sa mnom. Ta žena, navodna prijateljica moje žene. Došao bih s posla i ona bi taman morala na wc. Kao da je čekala da čuje moj auto. Oblačila je kratke haljine i išla do wc-a. Sve dok je jednom nisam uhvatio za vrat i rekao - ti bi malo ovog - rekao sam. Zajebavao sam se, nisam to stvarno mislio. Glupača se uplašila i pobjegla. Zar ona misli da bi ja jebao neku strankinju pored svoje žene. Svi su oni isti. Samo bi uzimali, dođu tu i uzeli bi sve, misle da imaju pravo na to. Poslije nije više dolazila. Ali zvala je našeg sina na rođendan. Ženi sam rekao da joj je bolje da ne ide, bolje nemoj ići, rekao sam, ali me nije slušala. I što se desilo - eto što se desilo. Nikada me ne sluša. Kao da sam ja neprijatelj u cijeloj toj priči, ja sam negativac.

 Dok vežem plavu kravatu moja žena je još u krevetu. Gleda tupo pred sebe a ja joj govorim kako ne zna birati prijatelje, što uopće ona zna o životu. Htio bi ju prodrmati. Ona misli da sam joj ja neprijatelj, a ne vidi da joj ja samo hoću pomoći, samo me trebala slušati. Dok odlazim na posao stajem u pekaru po kavu za van. Zaposlili su nekog Nepalca koji ne zna reći dvije čiste. Pljunem na pod i produžim dalje. Hodam sve brže i prolazim plavu zgradu. Vidim bivše kolege kako ulaze unutra, prave se da me ne vide. Dobio sam otkaz prije dva tjedna. Rekli su da sam tehnološki višak no prava je istina ta da je došao novi direktor koji će s vremenom uglaviti svoju rodbinu. Moja veza je, zajedno sa mnom, dobila nogom u dupe.

Nisam još rekao ženi uz sve što se desilo, nisam rekao ništa i pravim se da i dalje idem raditi. Svako jutro. Već sam dogovorio s frendom da ću ići u Njemačku, tamo mi je našao posao. Tri tjedna tamo, tjedan dana kod kuće. Reći ću ženi kada dođe vrijeme. Hodam dalje od plave zgrade, sve do parka i preko mosta. Noge idu same od sebe. Znam gdje im je stan, pratio sam ju.

Dolazim pred njihovu zgradu i vidim ju kako stavlja sina na bicikl. Čekam još malo, dok ga ne zaveže a onda krenem prema njima. Sve brže i brže.

IV. KARMEN

Vidim ga samo kad ostavljam Frana kod njega i kada ga on vraća meni. Viđa ga pod nadzorom. Nadzire ga žena iz socijalne službe koja mi govori da se dobro slažu. Ali Fran se vraća namrgođen, ljut, kao da mu otac razreže tu nit koja nas veže i onda ju opet moram plesti od sebe do njega. Vežem ju za njegove ruke, noge i srce sve do mojih nogu ruku i srca pa se za tri dana opet grlimo, u suzama, kao da nam je netko otkinuo tih nekoliko dana iz naših utroba.

Lanu nisam više nikada vidjela. Nakon što ju je napao ispred stana i dobio jednu godinu uvjetne kazne, čula sam da su preselili. Nitko ne zna gdje, ali nagađaju da su se vratili u Ukrajinu mada sam čula i da su u Zagrebu. Netko je čak rekao kako je dobila jackpot . Ljudi će svašta izmisliti.

Ponekad se noću budim u znoju. Kao da čujem da moj muž ulazi kroz vrata, velik, težak i pun gnjeva. Čujem ga kako viče, ali ne razabirem što. Sve dok zvonjava u mojoj glavi ne prestane i njegove riječi postanu savršeno razvidne - smert, smert, smert.

Boy, pixnio.com