Krema

Nikolina Nikolić

             Jakov je čvrsto odlučio: naći će djevojku iz grada. Ali baš ono, iz pravog grada. Ne mora nužno biti Zagreb, može biti i Pula, Osijek, Split, čak i Novi Sad. Otkad je došao iz Hercegovine u Zagreb, izlazio je s mnogima, ali kad bi ga pozvale da upozna njihove roditelje, uglavnom bi se kopao krumpir, ili topili čvarci. Bilo mu je dosta Ivanca, Duge Rese, Livna i Ličkog Osika. Želio je kupiti lakirane cipele, leptir-mašnu i odlaziti u kazalište, posjećivati izložbe i slušati glazbu u pravim koncertnim dvoranama a ne u društvenim domovima i na seoskim nogometnim igralištima. Kad je na Paulininoj osobnoj, u koju se, ne baš diskretno, zapiljio stojeći iza nje u redu u banci, ugledao mjesto rođenja: Sarajevo, odlučio je da neće toga dana platiti račune koje je planirao i odmah se zaputio za njom. Hodala je polako još uvijek spremajući dokumente u torbicu kad je, sa svojim neodoljivim osmijehom, stao pred nju i upitao je kad bi bila slobodna da popiju kavu. Paulina je bila zatečena i htjela je otići bez odgovora, no nije odustajao. Riječ Sarajevo tako je snažno blještala u njegovim mislima, poznate slike toga grada koje je vidio na televiziji razvukle su se uzduž i poprijeko u njegovoj glavi i po njegovim usnama, i nije imao namjeru povući se.

            I Paulina je pristala. Ionako je bilo vrijeme da nađe mladića. Ni sama više nije mladica, sjetila se majčinih opominjućih riječi. Ubrzo, nakon nekoliko izlazaka, pozvala ga je u svoj zagrebački iznajmljeni stan, i unatoč snažnim kršćanskim osjećajima koje je živjela, dozvolila je Jakovu da joj svoju ljubav i privrženost pokaže u punoj dubini i snazi. Jakov, koji je napokon pronašao što je želio, nije odbijao ni rano upoznavanje s Paulininom braćom i, naravno, roditeljima. Prvo je upoznao starijeg brata, Augusta. Taj ozbiljni gospodin ulijevao mu je povjerenje, vodi svoju građevinsku firmu, stekao je kuću u Zagrebu i vikendicu u Jadranovu. Mlađi, Jozo, bio je fakin, odmah je uočio. Bavi se svim i svačim, te vozi ljude u Šurkovac, naravno „na crno“, u svom autu s osam sjedala, te prodaje blagoslovljene lepeze iz Međugorja, te kovane peke ručno rađene u seocetu u Bosni. Zapričava Jozo Jakova, uvjerava ga baš u ono što Jakov želi čuti, i obeća mu putovanje u svoj i sestrin rodni grad. Jakov se dobro pripremio. Od ušteđevine koju je stekao u automehaničarskoj radionici kupio je opremu za grad - odijelo, cipele, kravatu, kako je i zamislio. Zavaravao je roditelje, koji se nisu daleko maknuli od malog hercegovačkog sela, ali i sebe, da ondje radi preko studentskog servisa, iako je odavno izgubio studentska prava. Prvo se okušao u ekonomiji, pa u prehrambenoj tehnologiji, zatim i u pravu, no nije išlo dalje od prvih nekoliko ispita. I tako je prošlo punih šest godina. Ni mehanika mu nije ležala, ali moralo se nešto raditi dok ne postane pravi gradski zet i ne zaposli se u nekom dobrom poduzeću. Računao je na veze i ljude na pravim položajima, kakvim i sam želi postati. Vjerovao je da preko Pauline, ali i preko svojih zemljaka Hercegovaca,  to može postići. Kod gazde u radionici radio bi bilo što samo da ostvari svoj cilj, a želio je i tečaj glume ili pisanja. Znao je da je predodređen za velike stvari.

              Došlo je ljetno vrijeme, godišnji odmor uspjeli su uskladiti, ona u optičkoj radnji, a on u automehaničarskoj radionici. I Jozo je bio spreman pokazati mu sve što treba. Ipak, tijekom puta, kad su prešli granicu Hrvatske i Bosne, priopćio mu je da će prvo posjetiti roditelje koji su trenutno u njihovu ljetnikovcu u blizini Sarajeva, u čistoj prirodi s izvorima i pastrvama koje skaču u potocima. A mjesto se zove Krema. Jakovu se svidjelo ime tog mjesta za ljetovanja i vikende, zvučalo mu je obećavajuće i raskošno. Zamišljao je tanke čaše na stalak u kojima se ljuljuška pjenušac, ležaljke uz bazen na kojem se izležava i upija sunce. „Idemo prvo u Kremu“,  naglašavao je Jozo više puta. Iz gradića u blizini kojeg je kovačka radionica u kojoj su pokupili još dvije peke koje će Jozo preprodati, i popili piće u jednom od kafića, krenuli su makadamskim putem kroz gustu šumu koja je milovala svježinom kroz otvoreni prozor automobila. Jozo je kao pravi turistički vodič upoznavao Jakova sa znamenitostima, povijesnim kraljevskim gradom čije se zidine vide s ceste, stanovništvom Bosne Srebrene, planinama koje nose imena po staroslavenskim bogovima. Jakov je znao da je nadomak svome cilju. Saznanja o gotovo plemenitom porijeklu njegove djevojke godilo mu je i uzdizalo ga već na društvenoj ljestvici. Mjestimično je cestu gotovo odnijela voda koja je pred dva tjedna nadirala tijekom velikih kiša. Tako je to u planinskim krajevima čak i ljeti. Budući da je odnijela i mostić koji bi im znatno skratio put, morali su okolnim. Barem će potpuno upoznati krajolik i okruženje gdje će ljetovati, mislio je.

              Već ga je hvatala glad i iščekivanje je postajalo sve teže. Jozo nije dao do riječi nikome, ni Paulini, ni njemu, mljeo je o nekim rudarima koji su davno ovamo došli iz Njemačke i koji su zapravo njihovi preci, i o rudama kojima je bogat ovaj kraj. Velik je potencijal i na njihovoj zemlji. Jakov je mislio o njemačkoj preciznosti i radišnosti i veselio se svojoj budućnosti. Nakon nekoliko sela s tek par kuća, razbacanih brdašcima, došli su i do glavnog sela, svog cilja. „Ovo je centar mjesta“, rekao je Jozo dok su prolazili pored korita, sprijeda u bojama hrvatske zastave, s cijevi iz koje neprestano teče izvorska voda. Preko puta je i crveni kiosk, zapravo jedina trgovina ovdje. Ispred je klupa na kojoj sjedi nekoliko mještana, za ljetne temperature prilično debelo, zapravo slojevito odjevenih. S pivom u ruci krate svoje ljetne dane. Pozdravljaju dižući ruku u kojoj ne drže bocu, i znatiželjno gledaju tko to dolazi s Jozom. Ovdje, na ishodištu zbivanja, znaju da će sve brzo saznati. „Evo, vodim zeta u Kremu!“ vikne Jozo kroz prozor siguran da su domorodci sve odmah shvatili.

Prije Kreme Jozo je ipak odlučio Jakova i Paulinu odvesti do crkve. Velebna novoobnovljena građevina na brdu, s prostranom livadom u podnožju i samostanom koji se protegao pored nje, zapanjila je Jakova. Tako nešto rijetko se viđa. Jozo je tada poveo mladi par i do vode, čiji je izvor petstotinjak metara ispod crkve, jer tu poznatu vodu spominjala je u svom progonstvu i sama kraljica Katarina Kosača. Za nju je Jakov  čuo u školi, negdje u šestom ili sedmom razredu koje je polazio u Ljubuškom, ali nije znao detalje. Sada je popio te gotovo svete i poznate vode, onako iz svoje šake, i unatoč tome što mu je prijala, pomalo se kiselo nasmiješio svojoj Paulini. Je li to već bio umor ili je Jakovu nedostajalo gradske vreve i vode iz plastičnih bočica, ni sam nije znao. Nekako je počeo sumnjati i u to ime, Krema, nije mu se više činilo tako sočnim i privlačnim. Pješke uzbrdo do crkve, gdje se Jozo parkirao, pa put ljetnikovca. Napokon. Još postoji nada. Nada da će izvaditi svoju bijelu strukiranu košulju pomno složenu u koferu i odjenuti je za šetnju Baščaršijom u predvečernjim satima dok grad doziva u kazališne i koncertne dvorane.

            Odjednom Jozo stane. Dalje nema ceste. „Izlazi, zete, stigli smo.“ Jakov s nevjericom otvara vrata automobila, vadi kofer iz gepeka i pokušava ga voziti na kotačićima. Debelo kamenje nije mu sklono. Na vidiku, u podnožju, do kojeg ne zna kako će se spustiti osim na stražnjici, ugleda kućerak, usku i ne predugačku bijelu prizemnicu, doduše s novim krovom, iz obnove. „Dobro došao u Kremu, zete! E, sad ćeš vidjet kakva je to uživancija! Čista priroda!“ Vukući svoj kofer s već odvaljenim kotačićem, Jakov je zamijenio slike, koje su tako obećavajuće živjele u njegovoj glavi, odlukom da će što prije pobjeći odavde. Čim se pruži prilika. Još nije znao kako, ali naći će način. Što prije.

              Paulina mu je pokazala sobu do koje se trebalo popeti ljestvama izvana i ući kroz prozor. Dakle, njegov kofer ostat će u prizemlju, u maloj kuhinji sa štednjakom na drva, niskim stolom i dvjema stoličicama, s kaučem na kojem počivaju dva jastučića s pletenim bosanskim motivima, rad Paulinine majke. Na podu su krpare, također izrađene na tkalačkom stanu, od ostataka odjeće, na koje ne smiješ kročiti cipelom. Na izuvanje je Jakov naviknut, to smatra i finim odgojem uostalom, ali što mora ostaviti svoje stvari u ovoj prostorijici i svaki put, kad mu što ustreba, silaziti ljestvama izvana te se izuti da bi ušao i nešto uzeo iz svoga kofera, smatrao je gorkom prijevarom. Paulina je dobila krevet u sobici pored kuhinje, u kojoj su spavali i njezini roditelji, daleko od Jakovljeve, što i priliči nevjenčanom paru. Jozo će spavati vani, zapravo u šatoru, to najviše voli kad je na ljetovanju.

Nakon večere, sočne razljevače prelivene domaćim vrhnjem, i čaše mlijeka, mladić je već tijekom prve noći shvatio da, želi li mokriti, mora niz ljestve po mrklom mraku, zatim mora nanišaniti da ne popiša zid, ili Jozine noge koje su prilično virile iz poluraskopčanog zatvarača na platnenim vratima. Glasno i blaženo Jozino hrkanje navodilo ga je dalje od šatora, u travu pored kuće. Onda se, onako umoran i smušen, morao i popeti.

              Ujutro su ga probudile ptice i prohladni zrak koji mu je obilazio stopala. Shvatio je da je navlačio debeli poplun sve do lica i tako su mu noge prilično ozeble. Dolje je Paulina već potkurila u šparet i pristavila kavu. Jozo je ustao, protezao se i sjeo na nisku klupicu ispred kuće. „Zete, vrijeme je za rakijicu, kako bi ovdje rekli, maksuziju! Ova je dvadeset godina stara, ali ne žalim za ovu prigodu.“ Jakov je pokušao odbiti, objasniti da bi morao ići, da ima neke obaveze, da je iskrsnulo nešto jako važno, ali nije zapravo mogao doći do riječi. Čestitali su mu. Prvo ga je pohvalio Jozo: „Bravo, zete, tako se to radi! Nisi omanuo, nema te zemlja!“ Zatim ga je izgrlila i prilično, svojim zdušnim poljupcima, zabalavila Paulinina majka, a čvrstim stiskom ruke i pomalo nepovjerljivim pogledom, počastio ga je i Paulinin otac. Jakov se nije stigao dovoljno dugo ni pitati što se događa jer se Paulina pogladila po trbuhu i sramežljivo se nasmiješila.

Osjetio je slabost u nogama i snažno zujanje u glavi i bilo mu je potpuno jasno da je upao u "Kremu“ iz koje se više neće izvući.

Old Farm House (leggerefantasy.blogspot)