S dna tišine
Maja Mimica
Hrvoje kasni na posao, no ipak, dok se pali zeleno svjetlo na semaforu, uspije baciti pogled na ekran i provjeriti – da, tek je srijeda, mada mu se zbog napetosti ulaska u novi posao čini da ovaj tjedan traje već barem četiri dana. Dok vozi prema gradilištu u glavi mu se već po navici odvija ritual dnevnog planiranja, pravljenje sustavnog reda u kojeg uglavljuje rokove, sastanke i obaveze kao u neki složeni satni mehanizam malih i velikih rotirajućih kotačića o čijem pravilnom međuodnosu i usklađenom, kontinuirano održavanom ritmu ovisi njegov cijeli svemir. A ipak, bez da to želi ili namjerava, svakog utorka, srijede i petka, već mjesecima mu zupčanike pažnje na kratko uspori pogled na blijedo zeleni ženski bicikl naslonjenom na pročelje ciglene prizemnice. Prvi je put u svoj dnevnik pozornosti zabilježio tek čuđenje što nije bio vezan, kao da je očekivao da ga više neće naći na istom mjestu. Ali, svakog utorka, srijede i petka, zaustavljen crvenim semaforom ili ne, opet bi ga primijetio ležerno naslonjenog pored vrata. Na takvom očitom nemaru njegov pouzdani racionalni sistem nije imao razloga zastati duže od nekoliko trenutaka, ali na neki tajanstveni način je svaki put bio privučen i zadržan. Možda ga je zaintrigirao taj nehaj iznenađujuće uparen s pravilnošću obrasca pojavljivanja bicikla. Ili je njegov urođeni smisao za estetiku privukla iznimno lijepa paleta nenametljive zelene s pastelno žutim, plavim i bordo tonovima slučajnih kapljica boje rasutih po osovini mu i blatobranu. A možda je samo muškarac u njemu uživao u pogledu na skladno zaobljene metalne linije u tom nekom ženstvenom šarmu koji se bez ustručavanja izlaže njegovom pogledu. Nije inzistirao osvijestiti razloge.
Na povratku s posla vozi istim putem. Prolazi drugom stranom ceste, a pod mutnom uličnom rasvjetom boje bršljana i ciglenog pročelja nemaju više istu zagasitost. Sljedećih par raskrižja Hrvoje prolazi nesvjestan prometa, inercijom iskusnog vozača koji put zna napamet i koji dopušta da mu se pramen nekog odvezanog, misteriozno zavodljivog mirisa, i sada ovije oko pleksusa i opusti mu grč dana koji ga je zgrabio zahtjevnim stiskom.
Prekjučer je pri izlasku skoro ispustio ključeve iz ruke, zatečen neočekivanom slikom povrh ormarića sa cipelama. Maleni nevješti akril. Djevojka okrenuta leđima, s kosom iz koje izlijeću leptiri. Marina je vjerojatno primijetila njegov trzaj, pa je objasnila da je sliku dan prije izvadila iz podruma i okačila ju da oživi loše osvjetljeni uski hodnik. Hrvoje je suspregnuo komentar i samo neznatno klimnuo glavom. Ipak, ona je nešto naslutila i počela ispitivati.
„Baš je simpatična slikica, a ostavio si je da skuplja prašinu dole iza kutija. Zašto ti nije bila na zidu?“
Primijetio je kako nije rekla - Zašto nam nije bila na zidu? - kao da je naslutila da je slika nešto njegovo vlastito, pažljivo čuvano da ne bude dodirnuto „našim“, nešto što nije bilo slučajno odbačeno i zaboravljeno u kutu prostorije pune nepotrebnih stvari. Ipak, Marina nije ispružila korak preko ruba sigurnosti, u zonu bez tla pod nogama, u kojoj bi, uz malo ustrajnosti u usmjeravanju probranim pitanjima, došla i do odgovora da ju je naslikala Nia na Paint & Wine radionici zadnju večer koju su ona i Hrvoje proveli zajedno. Čak i da joj je dao neki, što kraći odgovor, on bi dublje u svojoj škrinjici zadržao sve druge slike koje su u njega dahnule kad ju je odškrinulo iznenađenje. Nije želio povrijediti Marinu. Osjetio je da je količina ozona kojeg je iz njih primio punim plućima bila u koncentraciji smrtonosnoj za sve pri zemlji. No u visini u koju je on uzletio tim udahom, ozonski omotač je štitio ono najživlje u njemu od svakog zračenja niže vibracije. Ozon je zaustavio njegov odgovor, iako je škrinjica pod poklopcem pulsirala od želje da negdje raspe predugo zatvorene dukate smijeha, da prsnu grohotom kakvim su onomad zazvonili razletjevši se po zidovima ateljea kad su kistovima poprskali boju jedno drugom po obrazima. Poslije su biciklima otišli do obale i nanizane đerdane izlili u poljupce. Da je Marina slijedila trag slutnje i razmotala ju pred očima, ona bi sliku spustila sa zida, negdje ju skrila, možda bi ju bacila da s njom pokuša ukloniti i tragove koje u njenom snijegu ostavljaju Hrvojeva bezglasna sjećanja na Niu.
Marina je bila zadovoljna žena. Barem se trudila na razne načine stalno to obznanjivati njemu, njihovim roditeljima, prijateljima, rodbini i susjedima. Mislim da su čak i slučajni prolaznici bili zapljusnuti silinom vala njenog čvrsto-postojanog dobrog raspoloženja. Hrvoju se činilo kao da pokušava kompenzirati neku prazninu u njemu koju je slutila, a koju je on to više osjećao što je njen entuzijazam bio naglašeniji.
Naučili su ga da čovjekov unutarnji mir proizlazi iz odgovornosti. Naučili su ga da su jedine ispravne odluke moralne odluke. Naučili su ga da je sretan čovjek koji zna prihvatiti posljedice svojih postupaka. A ipak, posljedice njegovog prihvaćanja odgovornosti za to malo stvorenje, neprimjetno začeto u Marininoj utrobi deset dana prije nego su se prijateljski rastali nakon kratkog eksperimenta i trinaest dana prije nego je upoznao Niu, nisu bile ni mir, ni užitak ispravnosti, ni sreća.
Nia je bila sve što Marina nije. Njeni su osjećaji i misli bili kaotični, granali su se poput bezbroj rukavaca tropske rijeke u kojoj bi mu se srce, pokrenuto dubokim vrtlozima, zavrtjelo poput kotača njenog blijedo zelenog bicikla. Iako je stalno pratila neke tajanstvene porive iz nutrine i beskompromisno čuvala pravo da promjeni svaku ideju ili plan, Hrvoje se na Niu mogao nasloniti kao na topli cigleni zid čuvan bršljanom od prolaska vremena.
Kad je Marina došla s viješću o životu koji je već četiri mjeseca rastao u njoj, Hrvoje je bez riječi sklopio oči i dugo se zadržao spuštenih kapaka. Desetak dana se lomio, premišljao, pokušavao sagledati posljedice, zatomljivao protest srca, sve dok ga razum nije potpuno savladao i zakopao u mrak podruma pod sloj prašine.
Kako da mu bude žao? Vedran je bio radost od prvog trenutka kad mu je sitnom ručicom obavio mali prst! Marina je odahnula. Doselila je k njemu. Vjenčali su se. Malu su sobu uskoro preuredili u dječju. Učinio je dobro. Na kraju krajeva, ona je bila milo i privrženo stvorenje. Inteligentno i sposobno urediti obiteljski život da bude ugodan. Nastojala mu je stalno nešto olakšati i udovoljiti. Bila mu je baš draga. Da, učinio je što je trebalo učiniti. Povremeno je skoro naglas to sebi ponavljao kroz ovih dvanaest godina. A praznina u njemu bi svaki put riknula zauzvrat, u potpunoj tišini. Kroz godine je urlik muka bivao sve mekši i prihvaćeniji, dok nije postao tek šutljivi suputnik kojeg je Hrvoje razumio i poštovao. I volio. Bio je jedina veza s Niom koju je sebi dopustio.
Nia je otišla iz grada i nikad ju više nije vidio. Nije pitao prijatelje za nju. Zaustavljao bi se u kretnji da otvori njen Facebook profil kad bi mu iskočila obavijest o novoj objavi. A onda su prestale stizati. Hrvoje nije bio siguran je li ga izbrisala s liste prijatelja ili je prestala objavljivati. Ponekad bi mu srce okrznula mrzla strelica - Da joj se nije nešto dogodilo? No onaj urlik u njemu mu je uskratio pravo da potraži odgovor na to pitanje. Kada bi se u društvu pojavio netko s kim su se onomad družili, Hrvoje bi odolio iskušenju i usmjerio bi grane razgovora negdje ustranu, da se ni najmanja grančica ne zaplete u njenu kosu. Bio je odgovoran otac. Bio je dobar muž. Bio je pravedan pred Bogom, naposljetku uspavanim njegovim monotono pravilnim, kontroliranim otkucajima srca.
Do prekjučer je, bez da mu dotakne rub svijesti ili savjesti, iščekivanje blijedo zelenog bicikla naslonjenog na pročelje ciglene prizemnice svakog utorka, srijede i petka davalo neku neodređenu zadovoljnu puninu glasu tišine unutar njega. A sad su iz te nevine punine umjesto krika htjeli grunuti oni dukati.
Možda je Boga probudio alarm nečujnog čovjeka pa je, otresavši podrumsku prašinu, ustao s dna tišine i sjeo na blijedo zeleni bicikl naslonivši se na pročelje ciglene prizemnice da mu čuje glas u prolazu.
Ali i bez potrebe da shvati što se zapravo dogodilo, pod ritmom utorka, srijede i petka, Hrvojev se kotač srca konačno pokrenuo. Prije nego je stigao do ulaznih vrata, danas je sa smiješkom osjetio da je vrtnju onih urednih zupčanika i brojčanika počeo uglavljivati u njegove neuobičajeno nepravilne, živahne okretaje.
Wojciech Plewiński, Łańcut, 1958. (wojciechplewinski.blogspot.com)