Dan kad se Piko rastao s ljudovima

 Mirna Šafar Kovačić

 I.

            Jutro nikako da osvane i izbaci svjetlo kroz tamu. Crnilo me nervira, peku me oči koje su sada suhe. Ionako sam previše puta plakala zbog Bartola.

            Ustaneš, radiš, veseliš se kraju radnog vremena, a onda odjednom tražiš više posla, dulje putuješ iz ureda, opreznije i tromije otvaraš vrata, dok naposlijetku mjesto kamo se vraćaš prestaje biti tvoje doma.

            U tmini brojim gaće i grudnjake. Bistro vidim trećinu ormara u kojoj obitava moja odjeća. Kofer je ispod kreveta. Onaj mali crveni što ga je majka kupila u Barceloni i miriše na Soleu koju je uvijek koristila. Izračunala sam – treba mi 25 minuta da se spakiram. A da odlučim otići ne znam koliko mi je trebalo. Išlo je postepeno.

            Podstanare sam ispratila jučer. Rekla bih mu da se sastanak s klijentima odužio, da me išta pitao. Danas u devet dolazi gospođa Ljubica da mi oriba kupaonicu i kuhinju. Na bolovanju sam do kraja tjedna, a Bartol misli da radimo prekovremeno zbog novog projekta vjetroelektrane. Lako je lagati kad znaš da više nije važno.

            On je, čini se, odustao od slušanja. Nekako je nestao, izgubio se u svojim brojkama, zaveden mišem i tipkovnicom. Prošlog su mi se ponedjeljka u neudobnoj stolici kod doktorice za plodnost sušila usta. Naravno da opet nije donio uzorke. Nije znao, a nije ni pitao otkud sam u ponedjeljak ujutro došla kući.

            Ujutro sve rjeđe trčim jer često prespava zov svog vjernog pratitelja, nepomičan se ogluši na gurkanje njuškom malenog lajavca kojeg je zavolio dok se još nismo poznavali pa ga ja vodim u šetnju. Nadam se da će se sjetiti da ga sutra mora odvesti veterinaru. U srijedu nije ni otvorio vrata majstoru za perilicu, ne izlazi iz svoje špilje. Gospodin nema vremena. U nedjelju je Piko cvilio pola sata pred vratima i onda sam ga odvela na Sljeme. Bilo je lijepo. Kad smo se vratili, našla sam kutiju dostave pred vratima. Činilo se da Bartol nije ni primijetio da nas nema, pitao me kako je bilo kod mame na ručku.

            Sedam je, Piko me čeka. Danas ćemo otići na njegovo omiljeno mjesto. Ponijela sam lopticu pa trčimo s njom, a kad poskoči on je vješto prati i hvata u zraku. Smijem se, a on sretno laje. U osam i petnaest s crvenim koferom spremno stojim u hodniku. Zadnji put poljubim flekicu između Pikovih veselih ušiju te namjerno zatvorim vrata boravka. Taksi me čeka. Oči su i dalje suhe.

II.

            Ustajem iz kreveta. Nije mi posebno važno koliko je sati jer moj bioritam radi u više vremenskih zona. Noćas sam dovršio veliko ulaganje za Amerikance. Portfelj im se svidio, svaka je brojka na svom mjestu. Nešto me zažuljalo u utrobi, kao ostaci preteške i loše probavljene večere, a ne sjećam se jesam li je sinoć uopće pojeo.

            Dok capice naočala sjedaju na vrh mog nosa, u ušima mi se polako bistri tišina, zahuče mi tijelom te ga naposlijetku i pokrene kao da sam svježe naložena lokomotiva. Čujem samo svoje kretnje i jastuk koji se propinje i sa sebe briše otisak moje glave. Nema lajanja, Pikova disanja, Anitinih sitnih tragova u prostoru, znakova bivanja i kretanja, koraka. Mora da su u šetnji.

            Anita – tiha, organizirana inženjerka jarko crvene kose do ramena. Osvojila me na Sljemenu žustrom raspravom o Kingu, prkoseći svakom protuargumentu kao Leonidasovi Spartanci Perzijancima u uskom klancu. Na rođendanu zajedničkog prijatelja odlučili smo da ćemo živjeti skupa. Tresla mi se lijeva noga, kao onog dana kad je baba Reza umrla držeći me za ruku. Anita me nije zadržavala, mogao sam otići iz tog dogovora, ali nisam puno razmišljao o tome. Odgovara mi po svemu. Otisnula se na mene, unijela svoj ritam koji ničime ne remeti moj. Brinula je gotovo o svemu. Ponedjeljak šareno, srijedom posteljina, petkom bijelo, nedjeljom tamno. Često je plakala, a ja nisam znao zašto. Jednog petka je to bilo zbog bijele čarape s crnom crtom. Nisam razumio po čemu se to deklarira kao šareno ili tamno. Kupio sam paket tamnoplavih čarapa, a bijele s crnom crtom smotao u lopticu za Pika.

            Kad li smo ono naručeni za pregled u onoj poliklinici? I to je dogovorila. Bila mi je ostavila članak da je iza tridesete teže začeti i da treba bolje planirati i mijenjati životne navike, a neki dan sam čitao da je neka poznata glumica prirodnim putem zatrudnjela i rodila u četrdeset sedmoj. Planinarim, fizički sam aktivan i pazim što jedem. Minimalno ugljikohidrata, puno povrća, puno proteina i tek ponekad šećer. Najdraži su mi salenjaci. Baba Rezini bili su najbolji, pa je i taj porok sveden na polupropale majčine pokušaje. Jednom su čak bili solidni, onaj vikend kad smo išli na proštenje u Cerje Tužno. Mislim da me majka zapravo slagala i da ih je kupila od baba Milkine kćeri. Milka se nakon baba Rezine smrti po selu hvalila kako su njeni najbolji.

            Pristavljam kavu da sapere ono nešto uspavanosti koja me se još drži. Čini se da Pika nema. Na digitalnom satu pećnice svijetle brojke deset, nula i tri, inače bi on već lješkario u svom krevetu, a Anita bila na poslu.

            U radnoj sobi računalo radi, kroz nosnice me umiruje miris svježe kuhane kave, a debeli, spori snop koji se puši iznad vrelog crnila u šalici kao da se isprepliće s oštrim rubovima linijskih i stupčastih grafikona s ekrana pa tako stvorenom kakofonijom gazi tišinu. Usput ispire i ponešto od one natiskane mase koja se još meškolji u mojoj utrobi. U potpunosti je potisnu zvukovi buđenja grada, koraci i šareni glasovi što se vješto probijaju kroz buku ostalih uličnih prometala pa se na čas izdvoje u ritmički skladnu kompoziciju. Kao ona mala plava ribica u Ilijinom akvariju koja nenametljivo zabljesne svojim plavetnilom u prozirnoj tekućini, a onda nestane, stopi se s jatom svojih raznobojnih prijateljica. Nekad mi se čini da sam ja ta mala plava ribica, a Anita je ono šareno jato – sve organizira, isplanira, aranžira, a ja plavičasto zasvijetlim s vremena na vrijeme. Već se neko vrijeme ne ljuti i ne plače kad zaplavim.

            Ilija mi je neki dan rekao da se promijenila. Mislim da smo tu večer popušili previše trave. Rekao mi je da je ona meni kao šlag iz boce, a ja širom otvorenih usta malo-malo trčim do frižidera, mahnito protresam sadržaj i pritišćem onaj plastični pipac da iscijedim bijele oblake. „Stari moj, kad više nema šuškanja zraka koji izbacuje slatku lavu u tvoja usta, to ti je armagedon.”

            Dok hvatam sve stare i nove brojke, provjeravam indekse i otvaram trezore, shvaćam da sam još uvijek u boksericama. Pogled mi se lijeno premjesti na zidni sat koji pokazuje dva i petnaest. Možda su opet zapalili na Sljeme? Sad sam već u spavaćoj i oblačim trenirku. Okrenem se da zatvorim ormar i ona prigušena težina u utrobi rasprsne se u 300 spartanskih koplja. S desne strane ormara viče prazan pravokutnik. Osjećam nešto vlažno pod okvirom naočala. Sjedam na krevet iza sebe jer moja lijeva noga opet želi pobjeći od mene. Prateći njenu putanju vidim tragove kotačića na tepihu. Paperjaste i nježne otiske Anitine strane ormara.

            U dva sam koraka pred ulaznim vratima, a bijela loptica s crnom crtom spokojno odmara u dovratku, nepomična propušta hladan zrak iz hodnika zgrade.

III.

            Trčim livadom iza škripavih vrata koju smo vidjeli kad smo posjetili ljude iz našeg čopora koji mirišu na Bartola. Trčim za savršeno okruglom lopticom koju mi je Anita jednom donijela kad je došla s posla. Uvijek mi je na putu, u hodniku, pa je često čvrsto zgrabim zubima kad idemo u šetnju u nadi da će na livadu doći Starkelja da je malo naganjamo.

Nosnice mi ugodno škaklja miris svježe pokošene trave. Onda se probudim. Kroz prozor me nježno po ušima miluju tanke vlati topline. Još ne peče, znači da je rano. Moje osjetilo sluha kroz „svi još spavaju” tišinu čuje da će se ona brzo probuditi. Nekako joj se disanje ubrza i postane praskavo, kao kokice pod poklopcem. Lijeno se protegnem prednjim capama skliskim parketom preko ruba svog kreveta.

            Anita tiho otvara vrata i usnama prinese podignut prst jedne ruke. Već sam naučio da to znači da ne smijem započeti svoj standardni ples dobrodošlice pun sitnih poskoka i laganih okreta trupom lijevo-desno. Nema veze, ionako ćemo bez te parade prije doći do izlaza.

            Stižemo na livadu. Veselo cupkam u mjestu i čekam da otkvači povodac s moje ogrlice. „Donesi!”, „Bravo!”, veselo povikuje, a ja jurcam i bacam se po travi. Čas sam na leđima, čas opet na nogama. Loptica leti, pa se malo kotrlja po travi. „Bravo, dobar dečko!”, opet će ona. Dobro, dosadna si, znam da sam super. Omirišem zrak i ne pronalazim znakove Starkelje. Ona i dalje govori, razabirem neke poznate fraze: „Budi dobar dok me nema!”, „Odlazim”, „Nemoj me čekati!”. Čekaj malo. Pa uvijek čekam. Što bih pobogu trebao raditi među onim betonskim zidovima? „Idemo doma!”, poviče. E, to razumijem. Raport za kraj šetnje. Na livadi vrijeme tako pohlepno gutaju trava i vlažna zemlja.

            Vratili smo se u stan. Njeno tijelo je drugačije, usporeno i teško. Uznemiruje me jer su njene kretnje istovremeno hitre i spore. Kao kad me onaj nadrkani Pepo cima na livadi i hoće me prevariti. Zatvara vrata sobe. Pružam glavu i lagano je naginjem u stranu, napinjem uši. Vuš! Pljas! Naježi mi se dlaka. Taj zvuk prepoznajem. Kutija koju rolaju i vuku za sobom kad idemo nekamo daleko s onom drugom velikom kutijom. Bartol još spava. Dakle, ide sama. Vidio sam je u više navrata kako tiho pušta vodu na oči, dok joj srčani ritam usporava i stapa se s jednoličnim, ravnim crtama koje se vuku za njom po stanu kao bolest. Lickao sam je i ljubio, gurkao glavom. Ne znam što sam još trebao. A sad će me ostaviti s njim.

            Mjereno u češkanju, šetnjama, poslasticama i livadama od njega se ne mogu bogzna čemu nadati. Dugo već nije ustao u moje vrijeme, a radnu sobu često zatvara otkad sam ga uspješno spasio od one tanke crne zmije što mu se saplela oko nogu. Nije isključeno da ću dobiti onu pelenu i samo čamiti pred vratima. Neki čvrsti čvor čučne mi u želudac i tako me prizemlji da mi od šoka zalijepi dupe ravno o pod. Ja ću na livadu.

            Pozdravim Anitu jednim kratkim vau, jer drugo nije ni zaslužila, pa brzo zgrabim bijelu lopticu s crnom crtom. Zatvorila je vrata dnevne, ali ja imam razrađen plan – kroz kuhinju, pravac hodnik i van iz stana. Pokrenu me kotači na kojima se pomična kutija kotrlja hodnikom. Krenem polako i stanem. Tko bi rekao da će mi Pepove prljave igre olakšati rastanak i donijeti slobodu. Promolim glavu iza poluzida pored kuhinjskog šanka i čekam. Čujem kako se njeni pokreti umiruju dok navlači jaknu i otvara vrata. Na zvuk spuštanja laganog snopa ključeva na ormarić krećem prema vratima. Ona rukom sporo povlači vrata stana iza sebe, a ja snažno capom gurnem lopticu prema njima. Kotrlja se poput pera, pahuljasto i bešumno. Vrata je uhvate pa je gnječe sporim pokretima dok ona postojano trpi. A onda se kao stara Dragica pred susedom Jožekom pokuša uspraviti, gužva se, polako ali spretno izvija i podiže svoje meko tijelo te konačno dočekam da se umiri. Njuškom i tijelom poguram vrata i sjurim se u podrum. Idem van kroz prozor kroz koji Micek s trećeg kata ide u špancir. Već sam na cesti. Jurim na livadu da Starkelji ispričam sve o svom rastanku s ljudovima.

Elke Vogelsang (Colossal - thisiscolossal.com)