Ljubavna priča
Mirna Šafar Kovačić
Puno sati mraka žulja me u zjenicama, pa još ne vjerujem da je to što se proteže uz bok našeg umornog automobila Egejsko more. Pamtim dovoljno daleko kad su odlasci na obalu bili rani, pospani i spori. Kotrljali bismo se u koloni, gnijezdeći se na smjene na mekim krevetima od kofera, jastuka i popluna u stražnjici staroga Mercedesova kombija. Najčešće nas troje najmanjih. Gurkali smo se, škakljali, igrali grad-država, lijepili čelo po hladnom staklu, navirivali se kroz prozirnu površinu i pogađali marke automobila po siluetama i znakovima, borili se tko će s prvog sjedala čitati Sportske našem neumornom šoferu.
Protrljam kapke i gledam kako plava prelazi u zelenu pokušavajući razaznati gdje završava nebo i počinje slana voda. Duboko u trbuhu čuči mi oblutak tog sjećanja omotan u majonezu iz sendviča što sam ga pojela pod blještavim svjetlima beogradske industrijske zone. Osjećam kako se vrpolji i tone sve dublje. Želim se omotati velikim rukama koje sada čvrsto drže upravljač, a on to zna i bez riječi. Utapamo se u vrućem zraku, zapaljeni pod nepoznatim suncem, iscrpljeni i napeto iščekujući da osvane tabla sela u koje smo se uputili.
Tišinu prekida piskutav zvuk upozorenja za nevezani pojas dok ledenom vodom natapam ručnik pa ga klečeći sa suvozačeva sjedala prebacujem preko 40 kilograma naše dlakave ljubavi u strahu od toplotnog udara. Ona dahće, a u meni se rastvara silna želja da sa sebe strgnem lanenu tkaninu koja se čvrsto zalijepila za moja mokra bedra. Oko nas je samo spaljena zemlja i postaje pretijesno u ovoj limenci za nemir koji se u tišini nakuplja i prijeti eksplozijom dok klima-uređaj odbija svaku poslušnost. Naposlijetku ga pogazi smijeh koji izađe iz mene i hrabrog vozača, nezadrživ i na početku tih, a potom posve razuzdan što se pretvara u hroptanje. Cesta je beskrajna siva pruga, za njega putokaz, za mene nada. Prvi će put vidjeti brata, treći put sestru, a onoj što ih je rodila zapalit će svijeću.
Dočekuju nas srdačno i prepuna stola, uzbuđenje je pregazilo svih 17 sati puta, ispeglalo izgužvanu odjeću, a on je sjeo u majčinu stolicu i prvi put ga čuva i smiješi mu se sa slike lica isprekidana sjenkama uljanice. Došli smo pred šestomjesečnicu. Bit će u subotu, u najužem krugu kojem sada pripadamo. Pokušavamo razgovarati, svatko na svom jeziku, uz moderna pomagala. Jedemo, šetamo, Amolofski pijesak nam se lijepi po stopalima, djeca osvajaju novog ujaka veselim gestikulacijama, glasniji i sigurniji od nas odraslih, čišći. Svaki je razgovor igra pogađanja, bole nas ruke od pantomime, a obrazi su nam posve iscrpljeni i mlohavi od pravilnog i sporog izgovaranja riječi lišenih suvišnih emocija i regionalnih izraza kako naš automatski prevoditelj ne bi nešto krivo shvatio. Mislim da nas zbog toga svaki osmijeh nesnosno boli.
Praskava sila genetike huči mi u glavi i ne mogu se nagledati koliko njih dvoje sliče. Voze se na kotaču seoskog sajma, stršeći među malenima dok se bez imalo strepnje stisnutih tijela vrte u košarama žureći stvoriti uspomene. Promatram im gestikulacije i pokrete, zamjećujem kako lijevom rukom oboje hvataju čašu, očarano se divim istoj energiji koja ih pokreće, usklađenosti koraka, ritmički skladnoj bliskosti. Na trenutke mi se prekida dah, a grlo mi se steže pod spoznajom koliki su zapravo stranci, ne svojom krivnjom, razdvojeni u jeziku i u vjeri. Oduvijek sam mislila da posve sliči svome ocu, s rupicom u bradi i sporo razvučenim osmijehom. Osjećam da to vidi, čvrsto ga držim za ruku pod stolom i on se ne buni. Brat mu nije nalik, na svog je oca čija je nova sestra bila mezimica. Sitan, ozbiljan, špičast, crne kose i ribar. Krut i suzdržan danas se nespretno meškolji s jednom nogom ispruženom prema vratima dok ponavlja na lošem hrvatskom – „nema, nema”. Za njega je tog dana nestalo 47 godina života, izbrisalo sjećanja na dobru majku koja im nikad nije rekla za još jednog supruga i dijete. Meko „zašto” proviruje i šulja se preko postavljena stola među nas deset dvonožnih i jednog četveronožnog bića u njegovu roditeljskom domu, a mreškanje njegova preplanula lica jasno pokazuje koliko ga to žulja.
Sve troje žele odgovore na pitanja koja možda imaju samo oni kojih više nema. Sestra je odlučila i puno prije nego što smo došli da sad ima još jednog brata, moreplovac se još muči što će s time, a jedini napušteni među njima lomi se da ne okalja uspomenu. Nesvjesno se naginjem prema njemu u želji da mu budem oslonac. Došao je da joj oprosti, da se pozdravi s neznancem koji je oduvijek bila, istisne duboko iz nutrine par slova njena imena bez obiteljska znamena u svojoj molitvi i krene dalje s 52. Vidio ju je jednom, s krhkih 18, a saznao je sam kad je tražio one zabranjene videokazete u regalu s 14. Umjesto filmova za odrasle tog je popodneva gledao svoj rodni list s nepoznatim imenom u rubrici majka. Vidim jasno dječje ruke kako brzo guraju rasute papire natrag u utrobu škripave drvene grdosije, dva suha plava oka odveć hrabrog dječaka i sjenu tajne koju će dugo zaključanu nositi u nadi da će jednom zaboraviti, posve nesvjestan kolike će pukotine stvoriti.
Ležimo na otrcanim jastucima sofe, valjamo se u bliskosti kad mi ta siva točka padne na oker čipku u udubinu tada još čvrstih dojki, ulovi me posve nespremnu raskuštrane kose dok mi usne još bride od naših poljubaca. Isklizne iz njega i curi niz moju kožu, a ja ne znam što ću s tim dok ga već volim. Nema se što puno za reći, već zna da ima drugu obitelj, dijeli sa mnom njena obećanja, pokazuje papirić s plavom tintom ispisanom jedinom sponom – brojem u nepoznatoj zemlji na koji je rijetko poziva.
Prisjetim se jednog nedjeljnog ručka kod njegovih, par mjeseci nakon što je umrla baka. Otac nas je, hrabro hodajući bez štaka s novom protezom, ispratio niz stubište s prvog kata sve do parkirališta i šutke mu tamo predao kovertu, onu istu koja me sad gleda uglavljena između čaše i tanjura umrljanog ostacima prave musake, one s patlidžanima. U njoj je sve što od nje ima – tri slike. Jedna na kojoj smotuljak njega drži u rukama, jedna prigodna vjenčana i jedna iz fotostudija s posvetom „mom voljenom sinu”. Čudim se kako se papir dobro drži i pitam se koliko je još bilo pisama, na koga su bila naslovljena i kome ih je baka čitala.
„Mislio sam da ćeš biti stranac kad ću te vidjeti, ali nisi”, zapliva prema njemu iz bratovih usta. Duboko iz skrivenog pretinca trajne memorije Grk izvuče još jednu hrvatsku riječ – polako, a ja nekako znam da će sve biti dobro. Klatarit će se, poskakivati to bačeno uže, možda se još i neko dulje vrijeme bacakati po daskama njegove kočarice. No, sve da ga nikad ne povuče i čvrsto stegne u čvor, jasno je da ga neće baciti u more.
Subotnje jutro dočekali smo spremni. Dostavili su cvijeće i koljivo koje sam ja nosila, a za koje nam je robotski glas pregrijana uređaja, nakon što je strpljivo preslušao kratak opis, kazao da je koliba za grob. Cijelim putem do groblja promatrala sam bijelu hrpicu strepeći da ta koliba ne ostane bez krova od šećera gordo uzdignutog iznad polja kuhane pšenice i orašastih plodova, očarana sitnim bijelim zrncima što se lijeno prosipaju u četiri pravca formirajući križ. Iskrcali smo se pred tržnicom. Šareni štandovi mamili su me bojama i mirisima, nepravilni, posve svježi zreli plodovi uredno složeni čekali su kupce. Jarko crven i naoko sočan paradajz duplo je jeftiniji nego u Zagrebu.
Pravila sam se da ne primjećujem da ga je sestra odvela. Trebali su vrijeme za sebe. Pošla sam s djecom preko puta na smrznuti sladoled. Obred je bio kratak i užgali smo dvije tanašne žute voštanice te ih zaboli u kutiju s pijeskom. Na izlazu je položio glavu na moje rame. Držala sam crnu tkaninu na njegovim prsima i slušala kako oprost izlazi u kratkim dahovima, ukočeno se opirući nasmijati dok me mokrina pomiješana s vrelim zrakom škakljala po ušima.
Oslobođeni tereta u tišini smo kod kuće podijelili blagoslovljenu hranu. Zatvaram oči i zamišljam kako slatki okusi prožeti notama badema, cimeta i oraha ispunjavaju praznine njena zaboravljena sina. Pokoj joj duši.
Morgan Weistling (1964), Kissing the Face of God (x.com)