Veronika

Estela Ivanović

 Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedozeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom.* Hana ga se ne sjeća, bezbrižno mi tvrdi, kao i da ne pamti praznike kod tete. Znam da ne laže, slušala sam o tome, psiholozi kažu da djeca to zaborave. Ja sam ona starija, imala sam dvanaest, što je sedam više od moje sestre Hane. Bicikl nije pripadao nijednoj od nas. Bio je prvo što smo ugledale kad su nas dovezli pred kuću tete Sare, da ondje provedemo moje školske praznike. Sara je još uvijek bila u crnini, iako je prošlo dvije godine otkad su ribiči izvukli Veroniku. Veronika je bila kćerka tete Sare i svi su čvrsto vjerovali da se nije ubila, tim više što je bila u kupaćem kostimu i ostavila poruku vraćam se do ručka. Njezin ručnik je pronađen na obali, uz Prstenovu družinu i zeleni bicikl kojeg je susjed dogurao Sari, pritom možda misleći da bi bilo jezivo da ostane samotno stajati kraj rijeke. Teta Sara ga je prislonila uz vrata, gdje bi ga Veronika uvijek ostavljala i tako je ostao tamo do danas – a ja ga opet vidim, sada kao odrasla, petnaestu godinu dalje od kotača.

Bila sam dijete koje čita Stvora, gleda Djecu kukuruza i ne pamti Veroniku. Možda sam je vidjela jednom ili dvaput, na nekakvom vjenčanju ili sličnoj prigodi na kojoj se susreću odmetnuti rođaci. Nikad nismo dijelile kekse ili čips jer se naši roditelji nisu često družili, godinama zakačeni oko nekog voćnjaka kojeg im djed oporučno ostavio. Svađa je pokopana zajedno s Veronikom čija nas je slika motrila s regala. Bila je na svom zelenom biciklu, u dvorištu na koje je gledao naš prozor jer su nam namijenili zajedničku sobu. Nisam bila sretna što dijelim luster  s Hanom koja ide spavati već u osam navečer, no spasila me džepna baterija pod plahtom koja mi je pomogla da se družim s Carrie. Sve do noći kad sam, u plitkome snu, osjetila uzbuđenu ručicu na ramenu.

- Anja, dođi vidjeti – šaptala je Hana.

Svečano me dovela pred razmaknutu zavjesu i usmjerila kažiprst prema tami dvorišta. Razaznala sam bunar, drvarnicu i zid, onaj što nas dijeli sa susjednom kućom odakle danju dopiru krici gnjevne glazbe za koju se govorilo da vodi heroinu.

- Anja, zar je ne vidiš? – cupkala je uz mene kao ispred sladoleda – Veronika je vani, vozi svoj bicikl!

Ujutro je to svima prepričala za doručkom, ponosna što vodi glavnu riječ za stolom i što ja – a starija sam – vidim samo mrak. Veronika je lijepa, nosi ljetnu odjeću, no čudno je što noću ima mokru kosu. Kao da se kupala, dočarala je Hana i bezbrižno pokazala čašu punu vode.

- Sanjala je to – tvrdio je tata kad je Hana otišla drilati plišance.

- Dijete nije sanjalo, već nije moglo zaspati – mamin glas je bio miran, samouvjeren – sjetila se njezine slike na biciklu, a onda je mašta obavila svoje.

Teta Sara nije rekla niti riječ, tek je nijemo plakala dok su oni pričali. Sutra se ponovilo i više nije stalo. Hana je obuzeto ustajala s vijestima da je noćas opet vidjela Veroniku.

- Možda traži pažnju – mucala je mama, no tata je pronašao krivce s dvije noge.

- To su klinci, tinejdžeri, neodgojena bagra – zvučao je spremno da ih čeka s lopatom – to su neke oklade, izazovi, što li, neka tuka ulazi i vozi njen bicikl.

Sumnja je pala na susjedovu Nušu, mrku srednjoškolku s razrovanim aknama, jer je uvijek nosila crni lak na noktima i pisala po ruksacima da punk nije mrtav.

- Nuša nije monstrum – zgranuto je siknuo njen otac na našega – možda ima popravni i kretenske frizure, no nikad ne bi činila nešto slično ovome!

Isti dan je sve ispričao u birtiji, gnjevan radi klevete, što je sudski gonjivo, i od tad su krenule puno gore slike od mirne, mrtve cure na zelenom biciklu. Tata je očito ustupio ideju svakom idiotu željnom uzbuđenja. Na grobu smo nalazili ploče s abecedom, razbacane opuške i hrpe praznih boca. Bicikl je poprskan crvenom farbom da izgleda zabavnije jer podsjeća na krv. Djeca su ga gladno vrebala s puteljka, ne bi li uhvatili usamljene ručke i podigli njegovu vlasnicu iz groba. Veronika, odvest ću se, glasio je zov i onda ti se, kao, ukaže Veronika koja silno želi svoj bicikl natrag. Tema je uzbudila sjedače pred trgovinom koji su se živahno primili Veronike:

Možda se stvarno bacila u rijeku, kao ona cura iz starog hita Indexa.

Bila je trudna s oženjenim tipom i elitna članica sekte Crna ruža.

To je sve zbog droge, pazi što ti kažem, dugovala je nekom dileru iz grada!

Sve te priče su dolazile do nas, a u kući je bilo još gore nego vani. Nikad nisam loše sanjala zbog Kinga, no počela sam imati more o Veroniki. U snu bih je vidjela dok izlazi iz rijeke, hoda mokrim stopalima sve do moga kreveta i onda bih se budila udarajući mamu, svaki put uvjerena da se borim s njom. Tad još nisam shvaćala da se Sara predala. Zatekli smo je kako kleči pored Hane, moli je da zove njezinu Veroniku. Neka se i meni pokaže kao tebi, jecala je Sara i tresla joj ramena, a onda ju je tata odvukao od nje. Mama me poslala u dvorište s Hanom, ali sve sam čula čučeći uz prozor. Vikali su, plakali, lupali o stol, ovaj put je krivac imao kotače.

- Taj bicikl vani! – grmio je tata – i ti koja ga držiš pored samih vrata! Nije zdravo, Sara, vidi gdje je dovezlo! Zatvori ga u šupu, doniraj u Caritas, završit ćeš u ludnici ostane li tu! Svi smo je voljeli, patimo za njom no ona je mrtva i nikad neće doći!

- U našoj obitelji su dvije žive curice – mamin glas je zvučao napuklo, uzrujano – Anja ima more, a Hana…Hana ništa ne shvaća, ali sve upija! Dijete od pet godina ne zna što je smrt. Ne može razumjeti da nema neke osobe kojoj je bicikl prislonjen uz vrata. To izlazi iz nje na ovakve načine, a ti je još teretiš s tim…spiritizmom! Sara, jesi li se čula? Ti si je poticala! Znaš da i ja tugujem za pokojnom Veronikom, no moja Hana neće hodati po klinikama jer je ti uvjeravaš da stvarno viđa duha!

- Djeca mogu vidjeti, čula sam o tome, oni su bez grijeha i otvorenog uma – jecala je teta, sjećam se tih suza – vi ne znate kako je živjeti bez svoga!

Tog dana smo je ostavili samu, uz zeleni bicikl kraj kojega je stajala kad je naš auto krenuo u grad. Šutke smo se vratili u naš stan u centru, a Hana je tu noć sanjala leteće žirafe. Ipak su je odveli dječjem psihologu koji je potvrdio roditeljske teze. Spokojno je pričao o fazama u razvoju, mentalnim slikama i radu hipokampusa, izrazio nam sućut i poslao nas kući gdje je Hana ubrzo zaboravila Veroniku. Blijedo bi nas gledala na spomen njenog imena, pa smo je i mi prestali spominjati. Ponovno sam spavala, more su završile, voljela sam život i plivanje u rijekama. Naši roditelji su se čuli s tetom, no nisu mi odavali sadržaje razgovora. Znam samo da su joj prepustili voćnjak u kojem nitko od nas nije brao šljive. Od tog ljeta nismo otišli na selo, a onda smo se vratili nakon nove smrti.

Sara je preminula, od starosti, samoće, zelenog bicikla prislonjenog uz vrata. Nijemo smo je pokopali kraj njezine Veronike, zemlja nije progutala osjećaj krivice. Nisam se usudila nadati se da hoće kad prođu neke godine, recimo baš petnaest. Toliko je Veronika imala u smrti i toliko je prošlo od njezinoga ljeta. Žalila sam, bjesnila što nisam bila starija i udarala šamare po groblju i trgovini. Pamti li selo? Je li se promijenilo?

Hana i ja smo odlučile ostati, da počistimo kuću i odrežemo bršljan. Bicikl nismo dirale. To bi opet ubilo tetu. Legle smo u krevete, zaspala sam brzo, umorna od misli, prašine, tišine. Probudio me dlan oslonjen na rame, kao da dodiruje ručicu bicikla.

- Anja, dođi vidjeti – šaptala je Hana.

*više priča polaznika radionica Kreativnog pisanja sadrži ovu rečenicu jer je bila zadana i nadahnute su njome

Helen Marye, kći  američkog ambasadora u Rusiji, Georgea Maryea (1846. - 1933.); Washington oko 1915. (izvor: shorpy.com)