Sjećanje kuće

Andrijana Nemet Kosijer

Na pročelju ciglene prizemnice tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan naslonjen je blijedo zeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Aldo je prislonio dlanove na sljepoočnice štiteći oči od sunca koje je tuklo u prljave prozore i pokušavao pogledom razdvojiti mrak sobe u koju duže vrijeme nitko nije kročio. Već tjedan dana obilazi dvorište obraslo kupinama tražeći barem malu pukotinu kroz koju bi se provukao među napuštene zidove. Prošlo je dvije godine otkako je umrla, a ljudi su i dalje prelazili na drugu stranu ulice pljuckajući tri puta ustranu i odmičući pogled kao da ih ona i dalje gleda s prozora. Nitko se nije sjećao kako se našla u toj kući niti koje joj je bilo pravo ime. Mȍra su je zvali, ali samo tiho, ispod glasa. Pričali su da je vještica, da te može okameniti pogledom, sjećaju se da je jedan Frane poludio jer ga je začarala. U njezinoj crvenoj kosi vidjeli su vražji znamen. Iako se bojao, Aldo bi nedjeljom, kada drugi odmaraju, sjeo u krošnju duda koji se nalazio u gustišu pored njezine kuće i čekao da se pojavi. Mogao je to biti samo pramen koji je blijedom rukom zataknula za uho ili tihi cvrkut njezina smijeha i on se ne bi mogao pomaknuti. Začarala ga je, znao je to već tada,  a i sada je osjećao da ga čudna sila vuče pod njezin prozor. Sunce je zašlo za oblake, Aldo se odmaknuo krišom gledajući na jednu i na drugu stranu, zgrabio bicikl vrteći pedale dok nije ostao bez daha da majka ne primijeti kako opet kasni.

Sagnuo se ulazeći kroz niska vrata majčine kuće i glasno pozdravio.

„Vrag ga odnio, opet vas ne pušta.“

„Žurimo da završimo, bit će brzo.“

„Gospodske guzice, sve bi da im drugi naprave.“

„Barem ima posla za nas“, reče Aldo otresajući prašinu sa sebe.

„Ajde, ajde, skini te hlače, uprljat ćeš mi sve tom bojom. Sjedi, juha se već ohladila.“

 ***

„Ok, vidi, to ti je, onak', klasična priča, već viđena, koju ti može ispričati gotovo svatko. Ajmo pokušati nešto malo originalnije. Dakle, prvu rečenicu imaš.“

„Na pročelju ciglene prizemnice tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan naslonjen je blijedo zeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom“, čitam kao opsjednuta tisućiti put.

„Tako je, u rečenici imaš sve, atmosferu, mjesto radnje, ako se bolje zadubiš, vidiš i lik, to je netko tko vozi blijedo zeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom.“

„A to blijedo zeleni, spojeno ili razdvojeno?“

„Dovraga, Lucija, svejedno je, poslije ćemo se baviti time. Vrati se na priču.“

„Šta misliš, je li bolje da je lik muško ili žensko? Nekako mi bolje izgleda da muški vozi taj ženski bicikl. I mora li baš biti blijedo zeleni?“

„Može i ružičasti, što se mene tiče, ali drži fokus i za početak ne mijenjaj ništa. Može?“

„Ok“, sad sam već pokolebana, „a može li se glavni lik zvati Aldo? To mi je baš super

ime. Znaš, smišljala sam to pola sata.“

„Ajmo zaključiti. Imamo prvu rečenicu, ime glavnog lika, Aldo veliš, dakle muško, ženski bicikl“, zapisivala je na papir zubima stišćući donju usnu i premještajući se na stolici koja joj je bila previsoka pa su joj noge visjele čineći situaciju još nepodnošljivijom.

„Kreni ispočetka i probaj da ti priča ne bude nešto već predvidljiva. Piši!“

Zakolutala sam očima. Nije primijetila pa sam još jednom. Mislim da se pravi da ne vidi, ali glupo je da to napravim i treći put. Ona je kao pametna, a znamo da je ovdje jer je stari masno plaća da me nauči pisati. Kao da je to neki problem. Svaka budala danas može objaviti roman. Stari je glup. Želi od mene napraviti nešto, dati mi smisao i takve idiotarije. Otkad su se rastali, stalno mi smišlja intelektualne izazove kojima moja majka nije dorasla. Da, mislim da je tako napisao. On se razbacuje veleumnim izjavama, a ona samo gleda kako da izvuče lovu od njega. Koji idioti! Ok, ok, vidim da bulji u mene, zagledam se u točku na njezinu tjemenu pa kao nešto promišljam, fokusirana sam.

Imam prvu rečenicu.

***

Vukla je teške vrećice iz trgovine osjećajući kako joj se plastične ručke urezuju u dlanove. Sve što je danas zaradila, stalo je u te dvije vrećice. Nije bogznašto, ali potrajat će. Udahnula je mrak vlažne sobe i odložila vrećice na pod. Meso je ubacila u hladnjak, a ostalo ionako može pričekati. Razgrnula je nered s kauča i sjela bez ideje kako dalje. Jučer je ogulila stare tapete i nanijela guste namaze boje na neravne zidove. Izgledalo je kao da će bršljan izvana probiti kroz njih i omotati njihovu unutrašnjost. Nekako joj se to sviđalo, iako je isprva mislila da zidove treba oguliti do cigle. Bila je nestrpljiva i odlučila se za neravnine. To je sada moderno, vidjela je u nekom američkom filmu s Julijom Roberts koja živi u šik stanu tamnoplavih zidova punih pukotina i neravnina. Drvene daske na podu zibale su se pod njezinom težinom. Kuća pleše. Kada ju  naslijedila od bake, vjerovala je da će je tamo dočekati zagrljaj i topla bijela kava, a umjesto toga, dočekali su je oronuli zidovi i namještaj pun crvotočine. Ipak, više je dobila nego izgubila – uvjeravala je samu sebe – i odlučila je useliti se u jedini dom koji je ikada posjedovala. Skidala je slojeve prljavštine i paučine sa zidova dajući im novu priliku da se zavole kao one godine kada ju je baka šutke primila k sebi.

Sandra je često bježala od kuće. Bila je drčno dijete, govorila je njezina majka, no bježati je bilo lakše nego suočiti se s majčinom nemoći. Nije znala živjeti sama, a oni su toga bili svjesni. Predavala im se potpuno ne mareći ni za sebe ni za nju, a kada bi otišli, utapala bi se mjesecima u očaju i učmalosti iz koje ju je mogao izvući samo drugi muškarac – gori od onoga prethodnoga. Majka je ostala trudna u ranim dvadesetima. Bila je premlada i zbunjena, na trenutke čak i sretna, no taj je osjećaj ubrzo zamijenio očaj kada je shvatila da je muškarac za kojega je vjerovala da će biti zauvijek uz nju odlučio biti otac djetetu starije žene u koju se zaljubio. Sandra nije znala što bi trebala misliti o čovjeku kojega nikada nije upoznala, no s vremenom više nije mogla pogledati majku a da ne osjeti kako joj se grči želudac. Kao dijete uvijek je povraćala kada bi osjetila da gubi kontrolu nad onim što se događalo oko njih, a bilo je to prečesto. Majci se gadilo pa je sama čistila za sobom. I danas, kada se sagne s krpom u ruci, javi joj se isti osjećaj, no naučila ga je prevladati. Zamišljala je priče u kojima nema znojnih muškaraca i nesretne majke. Iz svojih je maštarija izgnala sve mrakove i ružna sjećanja, a kada bi postalo nepodnošljivo, jednostavno bi nestala na nekoliko dana.

Taj put znala je da je zauvijek. Baku nije vidjela punih deset godina, ali pamtila je mir koji je pratio svaki njihov susret još dok majka nije odlučila da ne želi nikome dopustiti da joj kroji život. Zapamtila je te riječi jer tada nije mogla shvatiti kako se život može krojiti. Uostalom, nikada nije baku vidjela s krpama i škarama u ruci. Stala je pred vrata malene prizemnice  čudeći se što ju je pronašla otprve. Pitala se treba li kucati ili je dovoljno kročiti u sobu. Izabrala je ovo drugo stišćući znojnim rukama torbu sa stvarima. Dugo su se samo gledale, a zatim ju je baka snažno zagrlila i namjestila joj krevet pored svoga.

 ***

Tih su godina svi odlazili raditi u Njemačku. Vraćali su se kamionima punim rabljenih stvari izazivajući zavist onih koji se nisu pomaknuli iz svoje ulice, a kamoli grada, a odlazili odvozeći novu radnu snagu vrbujući ih pričama o lagodnom životu i dobroj zaradi. 

„Samo na koji mjesec“, rekla je baki.

Prošle su dvije godine, a onda je baka umrla. Po tko zna koji put spakirala je svoje stvari u jednu torbu, gotovo pretrčala kaldrmastu ulicu zapinjući i potipajući se, žurila je iako je bila svjesna da je ovaj put zakasnila. Sve što je zaradila, trošila je na zidove kuće koja je umrla onoga dana kada je otišla. Povremeno, da ne poludi, podučavala je djecu novopečenih bogataša koji su odnedavno otkrili cijenu domoljublja, a svoje najmilije voljeli tako što su plaćali drugima da provode vrijeme s njima. Učila ih je pisati priče, tražiti ono neistraženo u njima, vjerovala je da ih želi izazvati da napišu svoju istinu, no svima bi zadala istu prvu rečenicu u nadi da će pronaći njezinu.

Mjeseci su prolazili, samoća kao da je popuštala. Sada je sve kako treba, još je samo ostalo porezati bršljan koji je grlio kuću sa svih strana. Snažno je zamahnula oštricom otimajući kuću snažnom stisku podivljaloga zelenoga oklopa. Trljala je ranjavim dlanovima ciglu i fuge uklanjajući tragove zračnih korjenčića koji su prodirali duboko u sjećanje kuće. Oslobodila je prozore, vrata, iščupala korijenje sraslo s temeljima, pustila svjetlo, osjetila kako diše. Blijedom je rukom sklonila crveni pramen sa znojnoga čela i zataknula ga iza uha. Zašuštale su grane duda pored kuće.  

(epicgardening.com)