Priručnik za vješte djevojke (ulomci romana)

Zlate Kulenović Senčar

9. GLOG (UROCI)

  Kakva je ona grozna vila sagradila strašan grad od kostiju konja i junaka i ljudskih glava zlatom žikanih

Rut izleti iz Zrinkine kuće na Novoj Vesi i počne koračati. Ubrzava pored vitičaste kapije trgovine perikama i veže Kluba templara. Samo trči, zvuči tako jednostavno kada to Petra kaže. Ulica je prazna. Spušta se omeđena pločnicima i dugačkim prizemnicama. Na prozorima prašnjave rešetke i koja tegla cvijeća, zarobljena muha. Još jedan kolni ulaz, zabranjeno parkiranje, pa onda red visokih zelenih grilja i podrumska okna zahrđalih pokrova. Ulica je povuče prema dolje i Rut potrči. Zavije na Zvonaričku duž zavojite zgrade, cvjećarne Sailing on Flowers i frizera za žene Anny, preko Ribnjaka, Petrine rute. Jablanovi joj po kosi cijede vlagu. Na Langov i Starom Vlaškom, pa opet gore na Opatovinu. Samo trči, na obraze joj se lijepi večernja maglica. Rut udahne i izdahne, pa opet udahne. Stišće šake, noge baca jednu ispred druge dok joj se zvuk tenisica odbija od stražnjega pročelja Krleže. Odjednom stane padati meka, tiha kiša. Spusti se na Kaptol poput noćnoga slapa.

Rut se zaustavi nad stubama.

- Tko zlo mi želi, neka se pokaže, užasna bol neka ga snađe.

Izgovori čarobne riječi najprije u sebi, a onda ih naglas ponovi tri puta. Iz džepa izvadi baršunastu vrećicu s posvećenim kristalima. Položi ih na dlan i ispruži na kiši. Još uvijek prazna Mikloušićeva za njezinim leđima sluša zagovor za skidanje uroka, Rut ga čita s razmočenog papirića.

- Gade, zmijo smradna, gade, zmijo skroz na skroz smradna, gade zmijo škorpijo, što si na strništu, stajska, vodena, što si na međi, sto si u vrijesku, željezno siva, leteća, puzeća, iz pješčanog humka, idi k sluzi Božjemu, izvadi svoju jarost, pogani žalac-žigalac - nastavi Rut sada glasnije - ne izvadiš li ti iz sluge Božjega svoju jarost, pogani žigalac, uništit ću vaš rod i pokoljenje, svu vašu familiju. Molit ću Boga da pošalje svetoga Mihaila arhanđela s olujom i s gromom i s kišom, neće vam biti mjesta nigdje, ni na kupu, ni u jami, ni na suhom putu - Rut se nasmije srebrnim resicama kiše – na kupu, u grudi ću te ja speći ognjem, u jami ću te ubiti gromom, na suhome putu ću te zaliti vodom, sama ja, služavka Božja Rut - spusti papirić, zabaci glavu i osjeti kako joj nebeska voda zalijeva lice - vješta Rut.

Rut zažmiri i odlučno završi:

- Budite, moje riječi, krjepke i ljepljive, od sada do vijeka. Dok sunce zađe, tako će biti. Lokot na ustima, a ključ u vodu. Od prvoga puta i u dobro vrijeme, pljujem i pušem. Huh, zdravi duh!

 - Duh! – odgovori park Opatovina u podnožju brežuljka pod Rutinim nogama.

 - Rutvice - začuje Rut svoje ime.

Samo ga ona tako izgovara, samo je iz njenih usta to ne smeta.     

 - Petra! - Rut okrene glavu i ugleda je kako u tankoj kišnoj kabanici cupka u mjestu.

 - Pokisla si - Petra raširi šuškavu kapuljaču i uzvrati osmijeh Rut. - To su oni kamenčići što ih je Lucija pokupila s poda - kimne Petra prema mokrim kristalima na Rutinom dlanu.

 - Lucija? - Rut spusti dlan i zagleda se u kristale. - Lucija ih je dirala?

 - Da, sjećaš se, dok smo trčale po hodniku ispali su ti iz vrećice. Lucija ih dirala!

 - Lucija! - uskliknu djevojčice u jedan glas.

 - Tko zove moje ime uzalud? - dovikne Lucija zapuhano iz smjera cestice uz crkvu. - Mislim da sam slomila nogu. - zahihoće oslanjajući se na Kaju. - Ova me gurnula dok smo plesale.

 - Lucija šepa – šapne Petra.

 - Užasno me boli – Lucija se umiljato požali, a Rut i Petra se pogledaju.

Gita priprema sirup od gloga. Crvene bobice bere na Šestinama, uz putove, rub šume i livada. Izbjegava trnje. U blender stavlja kilogram bobica gloga, prelijeva ih vodom dva prsta iznad bobica. Melje ih i ostavlja tako dvadeset i četiri sata. Stavlja ih na laganu vatru, a kada provru, tiho ključaju pola sata. Gasi vatru i ostavlja da odstoje još pola sata. Procijedi tekućinu i, kada se ohladi, stavlja je u hladnjak. Bobice melje dodajući im novu vodu. Zatim ih opet kuha pola sata i ostavlja da stoje još pola sata. Dobro ih procijedi kroz krpu, da budu što gušće. Taj sok pomiješa s prvobitno iscijeđenim. I zatim se krčkaju na laganoj vatri dok ne ostane jedna četvrtina mješavine. Ulijeva ih u sterilizirane boce i uzima šest do dvanaest žlica dnevno.

8. BACANJE ČINI (PRORICANJE)

Djevojčice sjede zgurane na tananom šezlon divanu, dok Neva poput lijenoga mačora šetucka oko njih. Bidermajer trosjed presvučen teškim svilenim brokatom, hrptom okrenut redu trokrilnih prozora u dnu sobe, magistralno presijeca prostranu prostoriju na polovicu. Prozorske klupčice Nevi sežu svega do koljena, a okna su skučena, visine joj tek do prsa, pa ona, zaustavivši se pred njima, mora spustiti glavu da kroz njih pogleda. Vrh pravoslavne crkve svojom zelenkastom patinom nagriza bakrom prošaranu jesensku kulisu Gornjega grada, a kroz oberliht se uvlači žamor prolaznika s Cvjetnjaka i škripanje češke četrnaestice dok okreće iz Ilice u Frankopansku.

- Prestanite se vrpoljiti i slušajte – ukori Neva djevojčice i promrmlja – Ne podnosim kad se meškolje.

- Knjige ste, vidim, donijele. Nije vam baš neki izbor. Pametni pehar i Kamen madraca – zaškilji prema knjigama na stoliću pred Lucijom i Kajom, a prijateljice se zahihoću na Nevine peckave rebuse. Petra stisne svoju Izgubljenu u prijevodu, dok Rut nježno obujmi bakine Priče iz davnine indigo korica.

- No, poslužit će bilo koja, pod uvjetom da je pročitana – provjeri učenice ispod oka.

- Kaja ni Madrace nije uspjela do kraja – Lucija će Kaji na uho, a ova je pokuša ušutkati odgurnuvši je laktom.

- Kaja će otvarati prvi dio knjige – nastavi Neva s lekcijom – Pomislite na pitanje i otvorite. Uperite prstom i zapišite riječ koja se pojavi. Slažite značenje. Hoće li ići? – ne pričekavši odgovor izađe iz skrparene učionice.

Petra i Rut s knjigama posjedaju po podu, jedna na Ziegler Mahal sag od fine vune s meandrima akantova lišća u boji terakote, pistacije i marelice, a druga na bijeljeni chevron parket visokoga sjaja, na čijoj se površini, lomeći se tu i tamo u prorezima, zrcali popodnevna svjetlost kasnoga listopada dok iza odškrinutih francuskih vrata među pahuljcima prašine tetura suhonjav pauk. Lucija ustane, obiđe sofu, ispruži se iza Kajinih leđa i podboči glavu:

- Ah, ja znam što će mi knjiga reći. Alex će me pregaziti svojim skuterom, a onda će mi dugo davati umjetno disanje sve dok ne progledam – napući usnice s kojih bljesne sjajilo u tonu ružičastih francuskih pralina.

- Trebat će tebi umjetno disanje ako ti dođe Neva – Petra će strogo.

- Nego, curke – Lucija zijevne naoko dosađujući se – s koliko ste dečki probale, znate, ono – nakašlje se – usta na usta? – skoči na noge i prasne u smijeh otkrivši pretjerano izbočen gornji desni očnjak.

- Znamo da je Kaji to uspjelo još u četvrtom razredu s prištavim Ivorom prije nego što je ušao u pubertet - Lucija se nastavi glasno smijati – Cmok, cmok, daj mi pusu – nagne se prema Kaji, a ova se odmakne vragolasto prevrnuvši očima.

Rut podigne pogled prema Luciji ponesena njezinim zaraznim grohotom.

- No, da vas čujem! – Lucija priđe polici s knjigama, uhvati srebrnu kutiju za nakit bogato inkrustiranu komadićima sedefa i otvori je kao da u njoj traži odgovor.

Petra odmahne glavom, ispravi leđa i popravi kapuljaču, a kisela grimasa istakne joj jamice na obrazima.

– Ništa, to sam i mislila – promrmlja Lucija razočarano i zaklopi grimizni pliš u unutrašnjost kutijice - Kad dođe pravi, morate biti spremne. Treba vježbati. Evo, striček Google kaže – pročita s mobitela - pronađi zreli komad mekoga voća, poput šljive, marelice ili manga. Odgrizi malu rupu veličine usta u voću. Lagano ljubi nastali otvor. Eksperimentiraj s jezikom – glumački odmjeri svoju skromnu publiku - pokušaj jezikom blago prijeći preko rubova i nježno ga protisni u otvor. Hoće li ići? – završi upućeno oponašajući Nevu i žmirne prema Rut koja sakrije lice u dlanove. Kaja se uhvati za trbuh od smijeha, a Petra nezainteresirano navuče rukave preko palčeva.

Neva se vrati s vrhom punom šalicom crne kave.

- A kako se slaže značenje? – upita Kaja.

- Riječi vas same vode. Sve kreće iz pitanja. Što ti imaš, Kajo? „PRIJATELJIMA“. E, sad, ovisi što si pitala. Što će se dogoditi s prijateljima? Kakvu će ulogu odigrati? Odgovor tražiš u kontekstu – Neva podigne ruku prema Kaji skvrčivši prstenjak koji joj je tetak Mìleni jednom kao maloj pričepio haubom svoga pješčano bež Mercedes-Benza – Riječ je samo očigledan ishod, a odredišta je mnogo – gotovo zasikće – Zmiju moraš nazvati po imenu, a spomen njezine prave naravi daje ti obrednu vlast – Neva se smrkne - Vidi ti nju, baba šumom, Kaja drumom. Prepiši zaboga cijeli redak – naredi Neva, a Kaja brže-bolje nažvrlja:

Potrebno je mnogo hrabrosti da se suprotstavimo svojim neprijateljima, ali nam treba još i više hrabrosti da se suprotstavimo svojim PRIJATELJIMA.

- Opet otvoriš, napišeš, sastavljaš mozaik. Samo, pazi – Neva podvikne – Ono što ti knjiga odgovori, nije uvijek ono što si tražila, već ono što trebaš čuti.

- Što trebam čuti? – dosjetljivo upita Rut.

- SRCE – odgovori knjiga, a Rut zapiše prema bakinim uputama:

Gleda i SRCE mu se u otrov prometnulo, oči su mu kano dvije guje.

- Srce znači ljubav – pomisli Rut ushićeno i nacilja kažiprstom – DRUGA.

Jedna valove diže, DRUGA vjetar vije, a treća munje križa.

- Što to znači? – pomisli zabrinuto, a prst se opet zaustavi – DVOJNICE.

Tamo u DVOJNICE sviraj, zmije i zmijići će večeru izjesti, a galebovi kudjeljom gnijezda oblagati.

Knjiga nastavi pljuckati orakule u kojima Rut pronalazi sve manje smisla. Slegne ramenima i zaklopi plavičaste korice.

Lucija knjigu otvori samo jednom i odmah je zatvori.

Mračna vremena su pred nama i doći će VRIJEME kada ćemo morati birati između onoga što je lako i onoga što je ispravno.

A Lucija vrijeme nikada ne gubi i ovaj put treba hitro djelovati. Rutvičica ga ima, pravoga, pije se jedna žličica u čašu vode ili soka. I to ona sȃma, a ne Alex. To je, dakle, ključ, ali Lucija takvoga napitka nema. I sada nešto treba poduzeti i to brzo. Spretno maršira na bijelim sportskim platformicama, metalne zakovice ljeskaju se s kamenog nogostupa Radićeve. Zavije prolazom pored Paladiuma pa lijevo u Tkalčićevu. Vjetrić danik popuhuje iz Ksaverske doline prema padinama Zagrebačke gore i kao olinjale baletne suknjice vijori platnenim tendama na terasama lokala, trgovina suvenirima i butika. Poput pisanih kolačića makróna rastaču se pročelja zgrada podjednake visine. Ulica krivuda kao da njome još uvijek protječe razuzdani potok, a na zasutom Melinskom gatu još i danas cvjetaju kupališni saloni za požudnu gospodu.

Zamakne kroz vežu na broju pedeset i četiri, a uličnu vrevu ogluši muk vlažnoga suterena. Dvorišna zgrada naslonjena na zapadni obronak kaptolskoga brežuljka preuređena je alatnica. Ulazna vrata otključana su. Na razvučenu kauču iza pregradnoga ormara spava mama, još malo pa će morati u noćnu. Na fotelji je velik zavežljaj rublja pokriven debelom oker dekom. Nad oplatom od požutjeloga brodskog poda vise gobleni u pozlaćenim okvirima. Onaj ovalni s velikim fjoretima uokviruje jedrenjak na uzburkanom moru, a drugi, uglati, crkvicu u zimskoj noći. Na polici je keramička čizmica sa svijećom, još uvijek zapakirana u celofan i staklena figurica pastirice. Na tabletiću lješkare porculanska maca i psić. Starija sestra Mihaela još se uvijek nije vratila iz škole. Šteta, Lucija nema vremena skrivećki pročitati njezin dnevnik. Zatvori se u skučenu kupaonicu. Fuge na pločicama crne su i razmazane, a strop poškropljen pljesnivim pjegama. Nad tuš kadom iza plastične zavjese na ižmarene morske zvijezde suše se Mihaeline bluze i najlonke. Lucija sjedne na poklopljenu zahodsku školjku.

- Što ti cmoljiš – dobaci slici uplakana dječaka na suprotnom zidu i nogom pridržavajući vrata kupaonice prošapće:

Ustani, majko mojega usuda, s močvara, s jezera, dugo si spavala.

Pod Lucijom zaklokoće kanalizacija iz dvorišnoga šahta, a ona ne mareći nastavi prizivati Božicu Nebeskoga dvora, dva puta utrostručenu Valkiru, Majku Grobova u pomoć.

 - Danas u pet imamo vještinu – Rut natipka uzbuđeno.

- Učimo proricanje. I ne zaboravite knjigu – napiše u grupu, doda srce i pošalje.

- Gdje li je mama dosad? – nestrpljivo okrene broj cupkajući prema kuhinji.

- Mama, bilo je grozno dobro! Ja sam ti onu flašicu iskopala jer danas je četrdeseti dan. Dvaput sam brojala križiće na kalendaru. Taman sam si napravila kavu s cimetom, putrom i kokosovim uljem, probam, pomislim, mmm, super je okus, moraš i ti probati. Uzmem telefon da te nazovem i čujem kuckanje po prozoru. Baš neka čudna kiša. I pogledam preko prozora, luđački vjetar. Onaj bambus u dvorištu podivljao skroz i kabel s lampicama skače gore-dolje, mislila sam da će ga otkinuti. A ja sam ti već bila otkopala onu flašicu s biljkama i oprala je od zemlje. Stavim je na prozor da se osuši. Mama, to je sigurno bio znak, prozor krene da će zalupiti i ja potrčim da spasim bilje, već sam vidjela kako se razbija. Ja je nekako uspijem uhvatiti i ono pukne grom, znaš kako se zatreslo. I onda ti je nenormalno zagrmilo, mama, užasno je bilo i predivno. Kad dolaziš? Znaš što slijedi, bacanje čiiiiniiii!

- Tu sam dolje, Rut, kod Zrinke. Cipele su mi gotove. Savršene su, neću ih skidati! – Gitino cičanje odzvoni radnjom majstora Antona. - Dolazim za par minuta. Reci baki da pokupi veš s balkona i neka krene podove.

 - Ove će biti odlične – Gita odluči zadovoljno - Posvojenje tuđega. Ovim ćeš ga čarima prisvojiti. A onda ćeš mu zatraviti srce – luckasto razrogači oči, a Rut krene izgovarati magičnu formulu poskakujući s noge na nogu.

Vinac plete lipa Mara

sve od pave lipe trave

i traktura zelenoga.

Kod svoje ga majke plela,

a kod tuđe rasplićala.

K sebi druge dozivala:

»Pomoz'te mi vinac plesti

jer ja moram odlaziti,

roditelje ostaviti,

tuđeg rodu rodom zvati -

svoga moram zaboravit.

– Reci aaaa – Gita joj gurne žličicu ljubavnoga napoja i poljubi je u kosu. – Tako, a sad zalij vodom.

Kylli Sparre, A single chance (uamodna.com)