Fiume, Laginjina 2 (ulomci romana)

Laura Stella Kobaić

            Jesen se tek uvukla u kovane nosače glomaznih krila, sakrila vlagu u oljuštenu strukturu, a svako otvaranje vrata napravljenih od stoljetnog hrasta, uškopljenog i pretvorenog u lavovske glave, dva pravokutnika i dvije kocke na broju dva Laginjine ulice, pretvaralo se u otegnuto škripanje. Ulaz je bio uredan, mozaici sjajni, a ornamenti na visokim stropovima svježe restaurirani.

Gotovo pjevajući dok govori, fini gospodin uredno zalizane kose veselo će pozdraviti susjeda, profesora Rudija, koji odrađuje zadnje godine držeći katedru na Pomorskom fakultetu.

Inženjer Skerbec odavno ne radi, ali svoje penzionerske dane provodi brinući o zgradi, ne prepuštajući niti trenutka oduška onom listu, tamo lijevo od unutarnjih stepenica, kojeg će uhvatiti s dva prsta i baciti u koš gotovo s gađenjem. Sve mora biti na svom mjestu. Barem ono što je mogao fizički staviti u red. Ostalo je van kolosijeka otkako mu je umrla žena Renata.  Za njenog života sve će paučine biti savladane prije no što se ispletu. Sjajila se kovana ograda zavrnuta u stotine listića počevši od ulaza u podrum pa sve do tavana. Svakodnevno bi glancala razlistane grane i mesingane kugle za čija su se davno napravljena leđa pridržavali čak i najbrži stanari. Djeca su se spuštala od vrha do dna sjedeći na boku, a starci se grčevito hvatali pomažući si savladati jednu od bezbroj prepreka koje se bez najave uvuku u kraj života. Mnogima će jedini oslonac koji im je ostao biti upravo ograda s drvenim rukohvatom koji upija ljudsku toplinu, a ponekad je i pospremi u svoje trajno nastanjene godove koji zauvijek zapamte njihove neobične priče. Katkad šapuće ispuštajući miris isprepletenih dlanova. Sve je to tiha Renata dovodila do blistavog. Vješto bi prebrisala sve otiske prstiju prilijepljene na prozore okrenute prema unutarnjem dvorištu. Jedino čega se bojala je bilo da se ne zaustavi. Nitko sa sigurnošću nije mogao potvrditi kako je umro njihov sin i je li možda bolovao od nečega. Par godina nakon, očaj će majku dovesti na pamučne oblake iznad Rijeke koji će iz godine u godinu cijediti sve više kiše i time prestići najplačljivije gradove Europe.

  Profesor Rudi, će izvesti nešto kao blagi naklon pred susjedom Skerbecom. Ako već ne izbjegnu one koje je život obukao u tamno, ljudi će ili sakriti pogled od nesretnika da ne poprime tugu, ili će ih s dubokim poštovanjem pozdravljati baš kao i on to jutro.

„Kada je onda točno sastanak stanara? U šest ili sedam?“, progovorit će s blagim smiješkom Rudi.

„U sedam. Mladi na trećem ne stignu prije“, uvijek sa strpljenjem i mirno odgovorio je Antonio Skerbec.

  „Moramo se dogovoriti oko popravka krova. Na dva mjesta prokišnjava. Natopit će nas dobro na jesen kad Rijeka krene s kišom“, nastavio je.

„Znači ne gine nam kredit? Cijene su lude. A tek smo parlafone popravili“, Rudi je već zbrajao mjesečni trošak koji će ga opteretiti, ali mu je smrknuti pogled razvedrila žena koja je ubrzano preskakivala stepenice u jednoj ruci noseći djevojčicu, a u drugoj dječji ruksak, kišobran  i crnu kožnu torbu.

„O, dobar dan, lijepa susjedo! Nama je najbolje da sad sastanak održimo, mladi su ionako nezainteresirani kad se priča o popravcima. Njima je sve - lako ćemo, pokušavao je čak i namignuti što se baš i nije vidjelo jer su mu naočale bile zamagljene.

„Nego što je s Talijanom?“, upita Rudi Antonija. „Ni ženu mu ne vidim već dva dana. U kuću se zatvorila.“

„Ali u stanu je. Čujem joj papuče i onaj drveni potplat kojim klopoće. Kao ptičica je ta šjora. Znam dobro, ispod njih sam. Sad skakuće u dnevnom pa ju čuješ kako ubrzava u dugom hodniku i eto je u spavaćoj. To traje do podne. A onda se umiri i sluša vijesti. RAI uštiman na maksimum da može čuti i stari koji vjerojatno nešto radi u dnevnom dok ona završava ručak. Kad čuješ telegiornale a mezzogiorno, topot njenih papučica utihne“, nije se zaustavljao inženjer.

Kao da su ljudi i njihovi životi nacrti za brod koje je s pažnjom mjerio, pregledavao pa pokušavao izračunati sile naprezanja pritom nepogrešivo ispisujući brojeve u glavi. Ljude nikada nije uspio preračunati u očekivano, pa je valjda zato i grabeći dane k odlasku u mirovinu, živio sam, jer je samo tako mogao sve kontrolirati i izbrojati. Na samo njemu znan način nekako se koprcao.  

„Ali onda se čuju žlice koje lupaju po porculanskim tanjurima“, o zvukovima je mogao pisati disertacije. Samoća ga je to naučila. Da se veseli smijehu i navikama susjeda i onome što u njegovom stanu nisi mogao doživjeti. 

„Baš, kao da ih je deset a ne dvoje brižnih starčića“, dodao je Antonio.    

„Stalno neki zvukovi od njih stižu. Mislim da gospođa svira klavir“, Skerbec je znao više nego što je pokazivao.

„Heh! A možda je i stari pijanist? “, sugovornik je pokušao značajno opovrgnuti.

„Nije. On je krojač. Pa zar mu nisi vidio sakoe i kapute koje nosi? Ne može se takvo što više ni kupiti. Sve je sa završnim ručnim radom. Reveri kao iz filma Casablanca. Kažu da je bio jedan od najpoznatijih krojača u Trstu. Oblačio je u svoje vrijeme političare, glumce, pjevače… Nisi mogao na red doći. Pričalo se da su jednom poslali po njega iz Rima. Prohtjelo se nekoj glumici s filmskog seta baš da joj on iglom ljepotu naglasi. Kako se ono zvala?“

„Gospodine Skerbec, pa Vi znate sve. Kao da ste s njima živjeli.“

„Čujte, pustio sam korijenje u ovoj zgradi. Tako da, reći ću vam nešto, gospodin Fabio iako nije dugo ovdje u stvari je naš najstariji stanar. Naime, on je rođen baš ovdje, tu, na drugom katu pred skoro 80 godina.“

„Čuo sam za to“.

Činilo se kao da nitko nije htio nastaviti razgovor o tome. Odjednom, prekidajući stanku, Rudi nastavi:

  „Ali čekajte, a gdje je stari? Netko je rekao da je hitna neki dan bila u ulici. Stara ne vuče papuče, a i ne čuju se vijesti u podne“, zabrinuto će profesor.

„Stisnula se negdje u kutu. Ne govori hrvatski. Bez njega je izgubljena. Čeka da se vrati“.

Skerbec se zagledao u vitraž na ulaznim vratima misleći kako mu je promakla pukotina na desnoj polovici gornjeg kuta jantarnog stakla i kako će morati pustiti sitne popravke neko vrijeme dok se ne riješi priča s krovom. Ionako je samo on primijetio. Rijetko tko mari za detalje. Tješio se kako će to pribilježiti u svom blokiću koji je uvijek nosio u desnom džepu košulje. I malu olovku šiljenu švicarskim nožićem crvene boje. Dok je zapisivao: Staklo, ulazna vrata, popraviti!, osjetio je Brut, kolonjsku vodu susjeda koji mu se približio i šapčući nastavio:

„Njima je sin onaj, kako se ono zove, piskaralo, piše za Talijane. Kažu da je dobričina. A ne može takav biti novinar. Pojest će ga u paninu laktaši. Tako da nisu sami. Netko brine o njima.“

„Nisu baš izabrali vrijeme za povratak u Rijeku. Starost bi trebalo provesti gdje su bolnice malo uređenije. I tko se normalan vraća u ovaj kokošinjac, na korak pred smrt“, skinuvši naočale i trljajući ih platnenom maramicom, zaključio je profesor tugaljivo zureći u zamagljena stakla.

„Nostalgija je, dragi Rudi, ponekad jača od uređenih ulica, bolnica i gradskog prijevoza. Ona te vuče za kosu iznad uha dok se pokušavaš uljuljati u fasade koje nisu radili tvoji djedovi. I ne ide. Izigrao bih sam sebe da me pokopaju među kosti ljudi sa kojima moji preci nisu ručali. Razumijem Fabia. Sprema se za Kozalu. Tamo ide, čekaju ga Zanettijevi na polju lijevo od ulaza. Jasmin se uhvatio za patinu na spomeniku, pa se ništa niti ne vidi. Ali zna stari gdje mu je spremno mjesto za počinak.“

„Vi pričate kao da je Fabio umro“; trznuo se Rudi raširivši oči.

„Nije, ali dođe vrijeme kada o smrti govorimo sasvim trezveno kao o popravku krova koji nas očekuje“, ispruživši dlan prema vani i potvrdivši da je kiša stala, mahnut će i krenuti niz ulicu tu i tamo naginjući glavu na pozdrav. Negdje oko tri, Antonio Skerbec imat će i probu zbora koji je vodio već godinama. Tamo među notama uhvatit će se za violinski ključ i lebdjeti svaki ponedjeljak i petak zaboravljajući na stvarnost koja mu je odavno stavila grbu oko vrata s kojom se u ove jesenske dane naročito teško nosio.

„Vidimo se onda u sedam“, završio je  razgovor profesor pa se umirio pitajući se je li možda ipak bilo bolje izabrati vrijeme u šest kako bi večerao i stigao u miru pogledati vijesti i vremensku prognozu. Ostao je sam u predvorju tako da više nije mogao na to utjecati. Kao ni na kišu. Počela je opet padati  bez milosti i nema kišobrana pod kojim bi se mogao sakriti. Pomirio se da će se vratiti kući mokar. Kakav god kišobran kupio, kapi će naći način. Tako je to. Produžit će korak prema ulici Fiorela La Guardia,  a najbolje je priviti se uz rub, do zgrade, da te čim manje zaliju auti koji jure i preko lokvi ne obazirući se na pješake. Nije postojala formula kojom bi se čovjek poštedio. Pogledao je na sat pa pokušao odlijepiti nogavicu koju ju zapljusnuo autobus broj tri koji vozi za Zamet. Profesor Rudi nikada nije kasnio. Na fakultetu je započeo jesenski rok.

 …

            Držeći se čvrsto za drveni rukohvat ograde uz stepenice koje je su ga vodile do stana, Fabio se uspinjao hvatajući zrak kojeg je to jutro bilo premalo da bi mogao doći do ulaznih vrata  onako kako je to radio inače. Pritisnuo je zvono jer mu se činilo da će Sandra prije otključati iznutra nego li će on iz džepa jakne izvući  ključ. Bio je u pravu. Ona je uvijek bila brža. U odgovorima i u potezima  koji su bili važni u određenim fazama njihovog zajedničkog  života. Oslanjao se na nju i tu istančanu žensku intuiciju  koja je rijetko griješila. Čak i kada je odlučio prodati sve što je imao u Trstu i vratiti se u Rijeku nakon gotovo polovice stoljeća izbivanja. Tada ju nije htio poslušati. Nokte je očajnički zabila u štokove, ponavljajući da je preseljenje greška, a on ju je samo gurnuo u stranu. Prilika da se prodaje stan u zgradi u kojoj je živio kao dječak u nikad prežaljenom gradu, ne bi se ponovila brzo, a svoje je umirovljeničke dane želio provesti tu gdje je rođen. Uvijek je promišljao s njom i oko najmanje sitnice, ali ovaj je povratak nešto što nije mogla shvatiti, a on ga je sanjao tako dugo.

Osjećao se  kao grof  Monte Cristo, koji se konačno vraća tamo gdje pripada, ali jači i mudriji. Želio je kozmičku pravdu za sebe. I popeti se u gnijezdo svoje majke iz kojeg je na silu izguran. Nije ga zanimala osveta, sad je to bio prkos nekom minulom vremenom i to mu je bilo dovoljno. Više ništa nije mogao mijenjati. Čak ni tu bol u prsima. Važno je da je stigao kupiti svježi kruh za danas jer Triestinka nije voljela izlaziti iz kuće sama – pomislio je.

Se il pane benedetto non ti manca,

Bacialo, bimbo,e rendi grazie a Dio.

Prisjetio se male zahvale za kruh koju je njegova majka ponavljala svaki put kada bi servirala ručak.

  Držao je platnenu vrećicu s jutarnjom špežom dok je osjećao tijelo kako se topi prema hladnom terazzu na hodniku ispred ulaznih vrata i kako se preoblikovalo u tamnu  pulsirajuću sjenu. Svijest se razbila između dva panina koja su iz škartoca pala na pod.

          Poletjeli su listovi čitanke za prvi razred. Ispod kapaka koje je blijedi starac pokušavao silom otvoriti izmjenjivale se pjesmice i crteži. Il libro per la prima classe, Libreria dello Stato 1935., miris knjige i radost koja ga obavija upuhuje u njega silno  potreban zrak. Učinilo mu se da čuje piskutavi glas kako zapomaže - Aiuto! Aiuto! Potom jaukanje sirene.

Sandra mu je mahala pred nosom. Kosa joj više nije bila sijeda. Počešljana na razdjeljak, sa svake strane imala je ukosnice s margeritama. U bijeloj haljinici s rukama ispruženim prema njemu, zavrtjeli su se u krug.

Giro giro tondo

Casca Casca la terra

il mondo

Tutti giu per terra!

Rijeka, Buonarottijeva ulica na razglednici iz 1930., današnja Laginjina; kućni broj 2 je prva zgrada desno, s predvrtom