Plivačica
Mirna Šafar Kovačić
Izađem još obavijen mirisom stranaca koji me pritiskao i bockao po koži, frkao mi nutrinu u zapetljanu masu nelagode što je satima poskakivala tračnicama sa mnom. Kako me ne bi ugušila, odlučno je i bez srama ispljunem na pod pored sata čije kazaljke pokazuje dva i petnaest. Krenem se čvrstim korakom probijati kroz lica i udove putnika, grotesknu paradu užurbanih kretnji u svim pravcima. Iskaču posvuda poput meta u šatorima lunaparka koje trebaš porušiti za neku jeftinu nagradu.
Obasja me vrelo sunce, a ja ga jedva dočekam željan njegove okrijepe. Taksijem se odvezem bliže centru. Bride mi prsti, a mozak se priprema da po papiru rasprsne moju strast na ugodno hladnom kamenu fontane, povuče sve oštre i nježne poteze, osjenča i iscrta sve živo i ono stvoreno u mojoj mašti, oslobodi me nakupljene težine. Duboko udahnem i pomilujem svoj pribor pritisnut vrućinom i okružen praskavim bojama turista u gladijatorskoj borbi za mjesto pod suncobranom u potrazi za okrijepom, spremnih da poput vampira isišu neku hladnu tekućinu, u jednom gutljaju sliste espresso ili proždiru njoke u trattorijama razasutim ulicama i mostovima ovoga grada otežalog poviješću.
Okrenem im leđa i prepustim se klesanim palačama, gordom kipu, kuli uzdignutoj visoko prema blještavoj plavoj mrlji da je nježno poljubi, a ugodno glasanje i meki šuškavi zamasi ptica guše metalne umjetne zvukove tanjura i čaša, satiru smijeh i glasove gladnih i žednih, nadjačavajući škripu stolica što ih bezobrazno i drsko vuku po tisućljetnom kamenu.
Siguran u oblaku netaknute ljepote bujam i rastem na bijeloj plohi listova iz sve tanjeg bloka. Nestaju pod vještim plesnim pokretima olovke, grafitom obùčene u drvenu ovojnicu, a ja umrljanim prstima svaku kompoziciju podignem i prebacim na drugu stranu, hitro i spretno jer nadahnuće ne čeka, ne pita i nema milosti. Danas mu se posebno žuri pa nimalo ne oklijeva dok se izlijeva po ravnoj plohi u mome krilu. U smiraj dana pobuni se moj želudac pa se osovim na noge i krenem u potragu za nečim da ga ušutkam.
Sjene vise preko vitica načičkanih pročelja niskokatnica uzanih ulica. Provlačim se njima, a sjenke padaju na pločnik, nespretno plešu po mojim nogama i ritmički pravilno poskakuju po mojim koljenima, kao nogometna lopta u posjedu nekog virtuoza pa on tehnicira, dribla po terenu i probija se prema protivničkom golu, a moje misli s njima slijeću u mrežu te se tamo na sigurnom umiruju. Osjećam to rasterećenje u prsima i pohlepno gutam ovu urbanu kulisu uzimajući od grada sve što mi treba.
Zastanem pred mostom. Voda se lijeno i pospano proteže pod teškim zidanim navojem, spremna da se ušuška i smiri pod pokrivačem noći. Svjetleća kugla nasađena na teški željezni štap i ovijena crnim metalnim uresima zakašljuca pa osvijetli mračni prilaz – kockice naslagane nekad davno nečijim rukama za siguran prijelaz na drugu stranu. U podnožju tog hrabrog čuvara, ugurane iza njegova čvrsta trupa, u vidno mi polje ušetaju uredno složene cipele – zelene kožnate balerinke. Prizor mi se ušulja pod umjetničku kožu i zastane tamo, utisne se pa čučne spreman pričekati tako da ga moje ruke ožive na praznoj bijeloj podlozi. Požurim preko rijeke na sigurnost obale, pa sjednem namiriti glad.
Svježi bosiljak mami me živom bojom svojih sjajnih listova, mirisna rajčica zavlači mi se u nosnice pa nožem zarežem podatno tijesto, maleni trokut probodem vilicom i ubacim u usta. Premećem ga po nepcima, hvatam zubima i drobim u okus djetinjstva, zrele crvene plodove iz našeg vrta, pa me načas po ramenima grli meka bakina kosa, golim me leđima golica mamina pregača dok se muvam starom kuhinjom i kradem mirisne limunove keksiće. Dok polako i temeljito žvačem da sve dobro svari neman ispod mojih prsa, opet me miluju Alegrine hrapave ruke po uzavrelim dječačkim obrazima noć prije nego što je odlučila otploviti, zaroniti pod pokrivač koji je tekao i prelijevao se u beskonačnost iza naše šume, a njen lik jasno mi se ukaže, blistav i ponosan, pa se ušulja na moj crtež dotad neznane plivačice iz Verone.
Grafitna boja u njenim se očima pretvori u smaragdnu, preda mnom zaplešu žive boje iz naše mladosti, prisjetim se bezbrižnih šetnji okupanih mirisom voćaka u cvatu. Zadrhtim jer me takne njena koža, naši isprepleteni prsti, svježina prve tjelesne ljubavi. Bepova mala, s četrnaest već zamjenska majka dvojici braće, podsjetnik na prerano izgubljenu suprugu te pomoćni radnik u polju. Moja prijateljica od prvog razreda, djevojka iz susjedstva, predmet želje, a potom u sedamnaestoj ljubavnica. Za loših dana tog našeg drugog i zadnjeg proljeća nepatvorene strasti žurno me vukla u mračne kutke među stablima, okrećući glavu u drugu stranu, skrivajući lice, a ja sam sretan poslušno pošao namiriti žudnju među njenim bedrima. Prepuštala se divlje i snažno, gutala me pohlepno i glasno, a slomila se tiho i bez riječi pa je nisam ni stigao pitati da pođe sa mnom. Preplave me načas nemir i neizvjesnost nikad dobivenog odgovora, a ja ih poklopim teškim koricama, poguram novu zbirku sjećanja i stari život u tragovima na dno ruksaka te ustanem i požurim uhvatiti zadnji vlak.
Sandro Botticelli, portret Simonette Vespucci (1480/85.)