U početku mi je, kada bih se probudila u dva sata ujutro, bilo svejedno jesam li živa ili mrtva. Boljelo me cijelo tijelo. Rado bih bila iščupala tu bol, ali bila je posvuda. Čeznula sam za tim da mi u sobu uđe kakav lopov i da me ubije. Preko dana nastojala sam neprestance biti zaokupljena, ne sjediti bez kakva posla, jer inače mi je prijetila opasnost da se izgubim (nejasan smisao te riječi, utonuti u depresiju, početi piti, itd.). S istim tim ciljem prisiljavala sam se da se pravilno odjenem i našminkam, da umjesto naočala nosim leće, unatoč tomu što je taj pothvat iziskivao dosta hrabrosti.

Nakon usredotočenosti, prema mojem mišljenju, najvažnija sljedeća stvar za pisca jest, bez ikakve dvojbe, ustrajnost. Čak i ako se uspijete usredotočiti na pisanje tri ili četiri sata svakodnevno, ali poslije tjedan dana osjetite umor i iscrpljenost, vjerojatno nećete biti u stanju napisati dugo djelo. Ono što je piscu beletristike nužno potrebno — barem onome koji se nada da će napisati roman — jest snaga da se usredotoči na pisanje iz dana u dan barem pola godine, godinu ili čak dvije. Takav način rada može se usporediti s disanjem.

Dolaziš pošto je svaka zaluđenost prošla, voda se smirila od svakog pojedinačnog skoka svoje utrobe.

Život postiže razlog, nagovještaj i zagonetni osmijeh. Zvučno i zračno se sreće.

I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo, čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je živ, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u džepove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema.

Jer dokle god bude žena kao što si ti, koje će u deset godina donijeti na svijet šest sinova, dotle će raditi i naša i sve druge tvornice. Ne zaboravi da žene proizvode potrošače! Eto, primjerice, samo ti osigurala si u ne tako dalekoj budućnosti proizvodnju i potrošnju barem dvadesetak hladnjaka, da ostanemo isključivo u granicama ove tvornice.

„Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“

Upoznala sam jednom prilikom takva jednog niskotlačnog nobelovca, znam, dakle, što govorim. Nizak self-esteem je kao boksačka vreća dostupna svima, tko prođe udari, baš kao u gore citiranoj konverzaciji. Pravi pisac ima osjećaj krivice, stalno mu se čini da se bavi čas nevažnim, čas uzaludnim, čas privilegiranim poslom (iako ni za jedno nije plaćen), dok drugi, ozbiljni ljudi, rade, Takvi se pisci uvijek dive astronomima, fizičarima i kirurzima. Pisca s poremećenim osjećajem vlastite vrijednosti doista je Iako zgnječiti. Baš kao crva ili muhu.

Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom - i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

Ponijeli su vreće za spavanje, hranu, poljska kuhala, karte za igranje i viski. Prve večeri na rijeci, čak i prije nego su podigli logor, Mei Dom našao je tijelo mrtve djevojke kako golo pluta na rijeci, licem nadolje, zapetljano o obalno granje. Pozvao je i druge i svi su je došli pogledati. Vijećali su što im je činiti. Jedan od muškaraca - Stuart nije kazao tko, ali moguće je da je to bio Vern Williams, krupan, dobroćudan čovjek, često spreman na smijeh - predložio je da se smjesta vrate do auta.

Pogleda, doda mi čara,

a ja ga uzeh kao da je moj.

Sretna, progutah zvijezdu.

Ovo je, znači, posljednji opažaj stvarnosti - čovjek u crvenoj jakni koji lovi ribu i odraz oblačnog neba u mutnoj vodi. Gotovo nenamjerno (i samoj se učini nenamjerno) zakorači, ili posrne, naprijed, i kamen je povuče unutra. U prvi joj se trenutak ipak učini da to nije ništa; samo još jedan promašaj; samo hladna voda iz koje može lako isplivati. Ali onda se struja ovije oko nje i zahvati je tako naglo i snažno kao da ju je neki mišićavi muškarac podignuo sa dna, uhvatio je za noge i pritisnuo ih o svoja prsa. Dodir gotovo ljudski.

Odgovorila sam joj da želim jedino, da pišem, samo to, ništa drugo. Ljubomorna je. Nema odgovora, brz pogled koji odmah skrene, malo slijeganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići. Treba pričekati još nekoliko godina da bi me izgubila, da izgubi mene, ovo svoje dijete. Za sinove nema šta da brine. Ali ova, jednog dana, ona je to znala, ona će otići, uspjet će da se izvuče.

Mir se spuštao na nju, spokoj, zadovoljstvo, dok joj je igla, glatko vukući svileni konac do svog blagog zastanka, skupljala zelene nabore i pričvršćivala ih, vrlo lagano, za pojas. Tako se u ljetnom danu valovi skupljaju, remete ravnotežu, i padaju; skupljaju se i padaju; i čini se da cio svijet govori „to je sve“, sve sumornije i sumornije, dok čak i srce u tijelu što leži u suncu na žalu ne rekne također, to je sve. Ne boj se više…

Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorođenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba između bedara, maca s topola praminja po svijetloj koži, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je položim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?

Bilo je jako vruće i express iz Barcelone imao je doći tek za četrdeset minuta. Stajao je na ovom raskršću dvije minute i zatim odlazio u Madrid.

„Što bismo pili?" upita djevojka. Skinula je šešir i stavila ga na stol.

„Prilično je vruće", reče čovjek.

„Pijmo pivo."

Umjetna magla me guta mravljom brzinom. Tonuo sam kroz vrijeme kao kroz podatni treset. Propadajući kroz iskričavo crnilo i ružičastu svjetlost mulja, ispod nogu nazirao sam kako kuće rastu iz zemlje, sve dok se iz dimnjaka ne izvije spirala, signal da će život uspjeti pustiti korijenje na rijeci Uni. Stabla u gradskom parku su tanka u struku, a grad je nov novcat. Ne znam ko se više približivao kome, ja gradu ili on meni, ali gdje god sam se okrenuo tu je bio grad, nadohvat ruke. Mogao sam mijenjati godine i decenije kako sam želio. Ugledao sam majkinu kuću, i znao sam da se tu moram zaustaviti.

Klik. Muškarac u svilenkastoj trenerci pere golfa parkiranog u plićaku. Na grmlju se suše presvlake. Klik. Djeca plivaju uz pomoć auto-guma. Voda oko njih je mutna, jer malo dalje, uzvodno, bager vadi šljunak iz rijeke i tovari ga na žuti fap. Klik. Mala djevojčica drži otvoren kišobran iznad glave užasno debele žene koja rješava ukrštenicu. Klik. Muškarac zabija posljednji prut u ogradicu oko plavog ispranog šatora. Na šator, s druge strane, mokri škotski ovčar podignute noge. Njegovi tragovi unazad vode preko dva tek oprana ćilima, pored žene koja kleči okrenuta leđima i riba treći. Klik. Iz grmlja na kojem još od posljednje bujice vise bijele najlonske kese izlazi malo stado koza. Pastirica sa klupkom pod miškom plete priglavke. Klik. Čovjek spuštenih hlača čuči iza velikog grma i čita Avaz. Klik. Na konopu preko kojeg goli dječaci igraju glavometa suše se i dresovi Juventusa, Sarajeva i Brazila. Klik. Sasvim u pozadini nazire se uništena kupola Vijećnice.

TANKA

Šapnuvši mu: “Laku noć“,

tiho sam se iskrala iz njegove sobe

u proljetnu večer,

zastavši kod njegovog kimona

da ga probam.

Dođi sa mnom, znam put, krećimo se njime, kratak je i kućni, sposobni smo ga prelaziti žmireći, već smo to činili jednom noćas, hodali pored zdravih, sjajnih očiju. Na trenutak sam začuo nekakvu glazbu, radio, tiha, jedva, kao da i nisam, nestvarno je zazvučala zbog svoje tihosti. I previše sam čuo, ako sam dobro čuo, skoro me zavela, trbušna, snena, zar i takve puštaju na radiju? Maknuti je iz glave, zaboraviti, hodati. Primam tatu pod ruku, nije iznenađen, ne reagira ni na koji način.

PIJANSTVO JASNOĆE

U bezgraničnoj modrini

koja nas okružuje

ti si riba

a ja