Virginia Woolf, GOSPOĐA DALLOWAY (ulomak)

Mir se spuštao na nju, spokoj, zadovoljstvo, dok joj je igla, glatko vukući svileni konac do svog blagog zastanka, skupljala zelene nabore i pričvršćivala ih, vrlo lagano, za pojas. Tako se u ljetnom danu valovi skupljaju, remete ravnotežu, i padaju; skupljaju se i padaju; i čini se da cio svijet govori „to je sve“, sve sumornije i sumornije, dok čak i srce u tijelu što leži u suncu na žalu ne rekne također, to je sve. Ne boj se više, veli srce. Ne boj se više, veli srce, predajući svoje breme nekom moru, koje za sve tuge skupno uzdiše, i obnavlja se, začinje, skuplja, prepušta padu. A tijelo samo sluša pčelu koja prolazi; val koji se lomi; psa koji laje, daleko daleko laje i laje.

Julie Lieger-Belair, When Two Mountains Meet, (thisiscolossal.com)